12
subota
svibanj
2018
Bleiburg
Uspostava Kraljevine SHS pučevima u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ukazuje na težak međunarodni položaj nesrpskih naroda u srpskom okružju.
Nisu srpska politika i srpska kraljevska kuća (Karađorđevića) pokretači tih pučeva. Međunarodni odnosi su proizveli rušenje dva carstva koja su se stoljeća sukobljavala na tim prostorima.
Proces osamostaljenja Hrvatske je prirodni proces, koji je međunarodna zajednica kasnije priznala i prihvatila. Demokratizacija Hrvatske (republikanske i demokršćanske političke opcije) je jedini put kojim je Hrvatska mogla krenuti nakon raspada AU carstva. (Ali je pučevima 1918.g. i komunističkim sovjetsko-srpskim prevratom (okupacijom) Hrvatska završila porobljena u diktaturama.)
Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija su najmračnije razdoblje Hrvatske povijesti. Okupirana, porobljena, raseljavana i asimilirana. Iako nije prvi put pokušavana asimilacija Hrvata, zbog germanskog i ugarskog jezika, tek je jugoslavensko-srpska asimilacija, brižno pripremljena, prvi pravi pokušaj asimilacije Hrvata.
Stradanje Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, pomno isplanirano kao sredstvo obezglavljenja hrvatskog naroda, sredstvo onemogućavanja Hrvata ustrajavati na vlastitoj državi, ma koliko u onom trenutku pragmatičan potez onemogućavanja političke borbe ispred planirane nove svjetske organizacije UN-a i mirovnih pregovora, dugoročno je proizveo trajni otklon od ikakve Jugoslavije.
Pobili su nedužan svijet; željan vlastite države, slobode, demokracije.
Na Bleiburgu je obavljen sukob državotvornih struja i ideja; hrvatska državotvorna misao protiv marksističke sovjetsko-lenjinističke srpsko-četničke karijerističko-partijske psihopatsko-zločinačke "jugoslavenske" zamisli.
Nasilje nije promijenilo već odložilo tijek povijesti. Nasilje nikada ne mijenja povijest. Nasilje stvara protunasilje.
Srpsko nasilje (Amputacijska linija) je prouzročila drukčije promišljanje stvaranja hrvatske države. 10. travnja 1941. nisu nezavisnost nametnule ustaše, već je hrvatski narod spontano sudjelovao u proglašenju i uspostavi neovisne države. Ustaše su u tako stvorenoj državi zauzele vlast naknadno. U ratnim okolnostima to se odvijalo brzo, stoga jugoslavenski povjesničari krivo drže stvaranje NDH ustaškim činom.
Podjednako, Bleiburg i Križni put nisu obračun s ustaštvom već s pravom jednog naroda na vlastitu (neovisnu) državu. To je bio krvavi obračun s pravom naroda na postojanje, pravom tog naroda na uspostavu neovisne države.
Vjerovanje kako će masovnim (ratnim) zločinima uspjeti asimilirati jedan narod i zaustaviti njegovo traženje prava na vlastitu državu zabluda je koju danas moramo jasno okarakterizirati kao zločinački čin u kojem su sudjelovali slovenski komunisti, hrvatski komunisti, "jugoslavenski" komunisti, slovenski partizani, hrvatski partizani, "jugoslavenski" partizani, sovjetska Crvena armija, sovjetski komunisti, orjunaši, četnici, jugoslaveni, odnarođeni elementi, britanska vojna i politička vrhuška, ...
Pravo Hrvatske na vlastitu državu nije ubijeno na Bleiburgu, ubijeni su nedužni ljudi kojima je to pravo pripadalo.
Hrvatska za sva vremena.
Oznake: Bleiburg, Kraljevina SHS, puževi, međunarodna politika, okupacija, asimilacija, ispanirano sredstvo, nasilje i tijek povijesti, amputacijska linija, pravo na državu, narodna volja za vlastitom državom, mjesto razračuna sa idejom samostalnosti. okupacij
komentiraj (0) * ispiši * #
31
subota
listopad
2015
O Ustašama ...
Povijest Ustaša i ustaškog pokreta (historiografski) je napisao u 4 toma hrvatski povjesničar Bogdan Krizman.
Ti spisi su povjesničarska građa (oslonjena na dokumente, i autentična svjedočenja).
Tumačenja povijesti (kao što se običavalo u vrijeme jednoumlja) jednostrano (jednoumlje, jednostrano) nije dopušteno.
Uz Krizmana, poviješću ustaškog pokreta su se bavili i drugi povjesničari (Jareb, ...).
Politološko-sociološka tumačenja (uistinu dvojbenog razdoblja, a po naravi takvih tumačenja jednako dvojbena) nisu dopuštena u političke svrhe.
(Stara) teorija izvlaštenja naroda političke moći na tvrdnjama o karakteru naroda ili nekog (narodnog) pokreta su nedopustiva.
Vratimo se historiografiji ustaškog pokreta i tumačenjima naravi tog pokreta.
Ustaški pokret je nastao kao odgovor na pučističko obespravljenje hrvatskog naroda 1918.godine. Iako pokret formalno nije nastao te godine.
Izlazak iz AU monarhije (vjerujući kako će Hrvatska zakročiti u republiku i nacionalnu državu), popratilo je prijevarno pripojenje Kraljevini Srbiji pod dinastijom Karađorđevića. Vjerujući u snagu političke (republikanske) volje hrvatskog naroda, u Kraljevini se političkim putem pokušavalo razriješiti pitanje hrvatske države. Bezuspješno. S. Radića (vođu HSS-a koja je zagovarala republikanstvo) zatvaraju, potom atentatom u beogradskoj skupštini ranjavaju, od čijih posljedica umire. Kralj (Aleksandar) proglašava diktaturu.
Kod smo kod korištenja historiografskih podataka, S. Radić je tri dana prije atentata teško vrijeđao srpski narod u svojim govorima u beogradskoj skupštini i na sam dan atentata je nagovaran od zastupnika HSS-a da ne dolazi u parlamentarnu dvoranu (jer je Račić prijetio atentatom).
Uobičajeno se krvoproliće u beogradskoj skupštini tumačilo kao sukob dva nacionalizma. Sama činjenica da S. Radića nikad nisu predstavljali kao hrvatskog nacionalistu, ukazuje na nelogičnosti. S. Radić je izazivao u skupštini, i na potvrdu o prijetnjama ipak došao u parlamentarnu dvoranu. Pucnjevi Puniše Račića nisu slučajni. S jedne strane (povjesničari navode posjete Račića kraljevskom dvoru, Račić je bio povjerljiv čovjek samoga kralja) srpski hegemonizam je težio jednom cilju (diktaturi i jugoslavenstvu), a S. Radić (uviđajući bespomoćnost parlamentarne borbe) želju za izvanrednim stanjem (vlastitom smrću u parlamentu). S. Radić je samoubojica (u suradnji s kraljem i Račićem), koji je tim činom ugasio nadu u postojanje Jugoslavije (koju je proglasio kralj po Radićevoj smrti). Za cijelo vrije trajanja hrvatsko-srpske krize Srbi su ustrajavali na liniji amuptacije Virovitica-Karlovac-Karlobag ...
Nakon proglašenja diktature (a nekoliko mjeseci kasnije proglašena je Jugoslavija pod geslom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država") jedini način borbe za hrvatsku samostalnost i republikanstvo je ilegalni rad.
Nastajanje ustaškog pokreta vezano je za pravednu borbu hrvatskog naroda za vlastiti opstanak. (Ne) Začuđuje kasnija Titova doktrina prava naroda na oslobođenje i borbu za to oslobođenje, a sustavno negiranje ustaškog pokreta (na tim temeljima) i osporavanja njegove naravi. Jer je ustaški pokret uz pravo naroda na borbu za opstojnost, ustrajavao na nacionalnoj državi (komunisti su zagovarali internacionalizam, sukladno marksističkom tumačenja štetnosti nacije).
Historiografski, jugoslavenski komunisti (Tito) nisu ustaše proglašavali zločincima zbog kolaboracije sa fašistima (to je radio i Tito), već zbog nacionalnog karaktera tog pokreta.
(Po međunarodnom pravu, nakon kapitulacije jedne države u oružanom sukobu nisu dozvoljeni ustanci i oružana djelovanja. Pravo naroda na slobodu nije osporeno međunarodnim pravom, koje je ipak u doba 2. svjetskog rata dozvoljavalo odmazde nad civilima zbog kršenje uvjeta kapitulacije. U tim okvirima ustanak je rizičan i pokreće se u trenutku koji jamči oslobađanje od okupacije. Komunistički ustanak na samom početku okupacije to nije bio.)
Puč Vokić-Lorković (i diplomatsko) odbijanje saveznika priznati mogući ustaški ustanak (protiv Nijemaca) grubo je kršenje međunarodnog prava ...).)
Povijesno dokumentirano, ustaški pokret nije sadržavao fašističku ideologiju u svojim programima i djelovanju. Proglašen je ultranacionalističkim, a okupacijom su (razumljivo) nametnuti fašističko-nacistički zakoni (koji obilježavaju fašističku okupaciju u bilo kojoj okupiranoj državi tog razdoblja).
(Zlo)Uporaba (historiografskih) činjenica u političke svrhe (otuđenja političke moći i obespravljenja jednog naroda (zbog nacionalnog opredjeljenja)) kasnije je označeno kao komunističko jednoumlje i zabluda, a taj sustav proglašen totalitarno-zločinačkim.
Zbog nedosljednog (politikantskog) korištenja povijesnih činjenica, revolt naroda je izrazit i (skoro) svakodnevnim kršenjem administrativnih zabrana (odnosa prema tom dijelu povijesti) pokušava se iznova redefinirati zakonodavsto (nepobijena povijesna istina).
To nas iznova vraća na zakonsko predefiniranje pozdrava Za DOM Spremni! i korištenja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem ...
(Za dom spremni (Bog i Hrvati! (Hvaljen Isus i Marija!))!)
Tko sada zabrlja, neće se oprati do kraja života
Oznake: povijest, Krizman, hss, radič, jugoslavija, diktatura, amputacijska linija, republikanstvo, Fašizam, nacizam, pravo naroda na borbu za slobodu, marksizam, nacija, kolaboracija, ustanak
komentiraj (2) * ispiši * #
