Bleiburg

Uspostava Kraljevine SHS pučevima u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ukazuje na težak međunarodni položaj nesrpskih naroda u srpskom okružju.

Nisu srpska politika i srpska kraljevska kuća (Karađorđevića) pokretači tih pučeva. Međunarodni odnosi su proizveli rušenje dva carstva koja su se stoljeća sukobljavala na tim prostorima.

Proces osamostaljenja Hrvatske je prirodni proces, koji je međunarodna zajednica kasnije priznala i prihvatila. Demokratizacija Hrvatske (republikanske i demokršćanske političke opcije) je jedini put kojim je Hrvatska mogla krenuti nakon raspada AU carstva. (Ali je pučevima 1918.g. i komunističkim sovjetsko-srpskim prevratom (okupacijom) Hrvatska završila porobljena u diktaturama.)
Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija su najmračnije razdoblje Hrvatske povijesti. Okupirana, porobljena, raseljavana i asimilirana. Iako nije prvi put pokušavana asimilacija Hrvata, zbog germanskog i ugarskog jezika, tek je jugoslavensko-srpska asimilacija, brižno pripremljena, prvi pravi pokušaj asimilacije Hrvata.

Stradanje Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, pomno isplanirano kao sredstvo obezglavljenja hrvatskog naroda, sredstvo onemogućavanja Hrvata ustrajavati na vlastitoj državi, ma koliko u onom trenutku pragmatičan potez onemogućavanja političke borbe ispred planirane nove svjetske organizacije UN-a i mirovnih pregovora, dugoročno je proizveo trajni otklon od ikakve Jugoslavije.

Pobili su nedužan svijet; željan vlastite države, slobode, demokracije.

Na Bleiburgu je obavljen sukob državotvornih struja i ideja; hrvatska državotvorna misao protiv marksističke sovjetsko-lenjinističke srpsko-četničke karijerističko-partijske psihopatsko-zločinačke "jugoslavenske" zamisli.

Nasilje nije promijenilo već odložilo tijek povijesti. Nasilje nikada ne mijenja povijest. Nasilje stvara protunasilje.
Srpsko nasilje (Amputacijska linija) je prouzročila drukčije promišljanje stvaranja hrvatske države. 10. travnja 1941. nisu nezavisnost nametnule ustaše, već je hrvatski narod spontano sudjelovao u proglašenju i uspostavi neovisne države. Ustaše su u tako stvorenoj državi zauzele vlast naknadno. U ratnim okolnostima to se odvijalo brzo, stoga jugoslavenski povjesničari krivo drže stvaranje NDH ustaškim činom.

Podjednako, Bleiburg i Križni put nisu obračun s ustaštvom već s pravom jednog naroda na vlastitu (neovisnu) državu. To je bio krvavi obračun s pravom naroda na postojanje, pravom tog naroda na uspostavu neovisne države.
Vjerovanje kako će masovnim (ratnim) zločinima uspjeti asimilirati jedan narod i zaustaviti njegovo traženje prava na vlastitu državu zabluda je koju danas moramo jasno okarakterizirati kao zločinački čin u kojem su sudjelovali slovenski komunisti, hrvatski komunisti, "jugoslavenski" komunisti, slovenski partizani, hrvatski partizani, "jugoslavenski" partizani, sovjetska Crvena armija, sovjetski komunisti, orjunaši, četnici, jugoslaveni, odnarođeni elementi, britanska vojna i politička vrhuška, ...

Pravo Hrvatske na vlastitu državu nije ubijeno na Bleiburgu, ubijeni su nedužni ljudi kojima je to pravo pripadalo.

Hrvatska za sva vremena.

Oznake: Bleiburg, Kraljevina SHS, puževi, međunarodna politika, okupacija, asimilacija, ispanirano sredstvo, nasilje i tijek povijesti, amputacijska linija, pravo na državu, narodna volja za vlastitom državom, mjesto razračuna sa idejom samostalnosti. okupacij