Hrvatska nije nastala u Domovinskom ratu, nastala je davno prije

Pupovčeva naklapanja o ustaškoj ndehaziji koja se proteže na Republiku Hrvatsku poigravanje je s priglupim pLenkovićem i prosrpsko-orjunaškom klikom koja ga koristi u porobljavanju i iscrpljivanju Hrvatske (Granić, Šeks, Lončar, ovioni).

Republika Hrvatska, međunarodno priznata državica u granicama koje se ne poklapaju s prethodno priznatim hrvatskim državama, nastala je u oslobodilačkom, pravednom Domovinskom ratu.

Do te države (čije su se granice poklopile s turskom granicom koja je nastala mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.), a zbog svođenja na manji teritorij prihvaćen i u određivanju socijalističkih administrativnih granica nazvanih avnojevskim granicama), Hrvatsku je u sastavu Austro-Ugarske krasilo državno pravo, koje je prostirala i na krajeve koje su osmanlije okupirale (BiH).

Stoljetno negiranje Hrvata kao naroda (teorija troplemenog naroda - integralno jugoslavenstvo ili unitarnog jugoslavenstva koje je prakticirao i kralj Aleksandar i KPJ s Titom), teritorijalno smanjivanje (Zemun, Boka, obala do Bara, BiH (nakon povlačenja osmanlijske vlasti 1878.)) nije dokaz nepostojanja Hrvatske ili hrvatskog državnog prava.

Ponajmanje međutvorevina (čak je i Kraljevina SHS djelomično priznavala hrvatsko državno pravo, iako tvorci ujedinjenja nisu zaštitili hrvatske granice pri procesu ujedinjavanja) Kraljevina Jugoslavija ("Jedan narod, jedan kralj, jedna država"), SFJ-FNRJ-SFRJ (bratstvo i jedinstvo naših naroda) Jugoslavija.


Razdijeljenost hrvatskog naroda, državo-pravne teorije i povijesno pravo , odnos prema muslimanima u BiH, odnos prema posrbljavanju i Vlasima, 150 godina je bez valjanog odgovora. Tako i danas, sustavno zatiru problem ponavljanjem kako je Hrvatska nastala Domovinskim ratom.

U Domovinskom ratu je nastala Republika Hrvatska ( međunarodno priznata 15. siječnja 1992.g.); Socijalistička Republika Hrvatska (bez međunarodnog priznanja, bez vojske i monete, bez suvereniteta (prava naroda na određenje), pod čvrstom rukom komunističke partije) je nastala u Drugom svjetskom ratu (AVNOJ, ZAVNOH); Banovina Hrvatska je nastala Hrvatsko-srpskim sporazumom 1939.g.; Država SHS je nastala prekidom državno pravnih veza Slovenije-Hrvatske-BiH s Austro-Ugarskom; Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je nastala 1868. Hrvatsko-Ugarskom nagodbom, ...


Hrvatsku priznaje Papa Ivan VIII. koji pismom datiranim 7. lipnja 879. g. poslanog knezu Branimiru, a priznaje je nastupilo 21. svibnja jer je 879. godine Blagdan Uzašaća pao na 21. svibnja.

Kroz sve vrijeme svoje povijesti, hrvatski narod je imao državno pravo, sve do jugoslavenskih okupacija, koje (kako tko) nije priznavao.
Hrvatska je i danas razdijeljena na hrvatsku većinu i političku manjinu koja sustavno zatire hrvatsku povijest i hrvatsko pravo na samosvojnost.
Nesposobnost naroda prepoznati pogibelji i otkloniti ih u pravo vrijeme težak je teret koji pritišće hrvatstvo državno pravo.


Hrvatska ima bogatu povijest, ali je trenutno siromašna duhom.

Oznake: pupovac, ndh, ustaše, Republika Hrvatska, domovinski rat, Hrvatske države, Država SHS, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ, SFRJ, SR Hrvatska, turska granica, mir u Srijemskim karlovcima, papa Ivan VIII., knez Branimir

Bleiburg

Uspostava Kraljevine SHS pučevima u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ukazuje na težak međunarodni položaj nesrpskih naroda u srpskom okružju.

Nisu srpska politika i srpska kraljevska kuća (Karađorđevića) pokretači tih pučeva. Međunarodni odnosi su proizveli rušenje dva carstva koja su se stoljeća sukobljavala na tim prostorima.

Proces osamostaljenja Hrvatske je prirodni proces, koji je međunarodna zajednica kasnije priznala i prihvatila. Demokratizacija Hrvatske (republikanske i demokršćanske političke opcije) je jedini put kojim je Hrvatska mogla krenuti nakon raspada AU carstva. (Ali je pučevima 1918.g. i komunističkim sovjetsko-srpskim prevratom (okupacijom) Hrvatska završila porobljena u diktaturama.)
Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija su najmračnije razdoblje Hrvatske povijesti. Okupirana, porobljena, raseljavana i asimilirana. Iako nije prvi put pokušavana asimilacija Hrvata, zbog germanskog i ugarskog jezika, tek je jugoslavensko-srpska asimilacija, brižno pripremljena, prvi pravi pokušaj asimilacije Hrvata.

Stradanje Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, pomno isplanirano kao sredstvo obezglavljenja hrvatskog naroda, sredstvo onemogućavanja Hrvata ustrajavati na vlastitoj državi, ma koliko u onom trenutku pragmatičan potez onemogućavanja političke borbe ispred planirane nove svjetske organizacije UN-a i mirovnih pregovora, dugoročno je proizveo trajni otklon od ikakve Jugoslavije.

Pobili su nedužan svijet; željan vlastite države, slobode, demokracije.

Na Bleiburgu je obavljen sukob državotvornih struja i ideja; hrvatska državotvorna misao protiv marksističke sovjetsko-lenjinističke srpsko-četničke karijerističko-partijske psihopatsko-zločinačke "jugoslavenske" zamisli.

Nasilje nije promijenilo već odložilo tijek povijesti. Nasilje nikada ne mijenja povijest. Nasilje stvara protunasilje.
Srpsko nasilje (Amputacijska linija) je prouzročila drukčije promišljanje stvaranja hrvatske države. 10. travnja 1941. nisu nezavisnost nametnule ustaše, već je hrvatski narod spontano sudjelovao u proglašenju i uspostavi neovisne države. Ustaše su u tako stvorenoj državi zauzele vlast naknadno. U ratnim okolnostima to se odvijalo brzo, stoga jugoslavenski povjesničari krivo drže stvaranje NDH ustaškim činom.

Podjednako, Bleiburg i Križni put nisu obračun s ustaštvom već s pravom jednog naroda na vlastitu (neovisnu) državu. To je bio krvavi obračun s pravom naroda na postojanje, pravom tog naroda na uspostavu neovisne države.
Vjerovanje kako će masovnim (ratnim) zločinima uspjeti asimilirati jedan narod i zaustaviti njegovo traženje prava na vlastitu državu zabluda je koju danas moramo jasno okarakterizirati kao zločinački čin u kojem su sudjelovali slovenski komunisti, hrvatski komunisti, "jugoslavenski" komunisti, slovenski partizani, hrvatski partizani, "jugoslavenski" partizani, sovjetska Crvena armija, sovjetski komunisti, orjunaši, četnici, jugoslaveni, odnarođeni elementi, britanska vojna i politička vrhuška, ...

Pravo Hrvatske na vlastitu državu nije ubijeno na Bleiburgu, ubijeni su nedužni ljudi kojima je to pravo pripadalo.

Hrvatska za sva vremena.

Oznake: Bleiburg, Kraljevina SHS, puževi, međunarodna politika, okupacija, asimilacija, ispanirano sredstvo, nasilje i tijek povijesti, amputacijska linija, pravo na državu, narodna volja za vlastitom državom, mjesto razračuna sa idejom samostalnosti. okupacij

Sto godina samoće

Hrvatska (politika) je sto godina na iskušenju.
Austro-Ugarska monarhija je stvorila generacije Hrvata koje se nisu sposobne politički organizirati. Raspad te monarhije je zatekao hrvatsku političku scenu nespremnu civilizirano preuzeti vlast na teritorijima koji su u sklopu Austo-Ugarske pripadali Hrvatskoj.
(Podijeljena) Politika kao sredstvo interesnog udruživanja nije ispunjavala niti osnovne zadaće. Doba raspada AU monarhije je obilježavao završetak formiranja većine nacionalnih država u Europi.
Hrvatski političari podijeljeni na jugoslavenske (u koje spadaju i Radić i Starčević - riječ je o integralnom jugoslavenstvu) i hrvatske (frankovaci koji su bili politička manjina) nisu 1918.g. bili na potrebnoj razini razumijevanja i sposobnosti djelovanja. U tom košmaru (političke slabosti) niža razina društvenog organiziranja je okupljenost na religioznoj osnovi. Tako je narod (uočavajući podijeljenost i jalovost političara) pribjegao crkvi.
Kako je katolička crkva opća (nenacionalna), Hrvatska je spašavajući Sloveniju, umjesto osamostaljenja u priznatim granicama kraljevine (Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) kojoj je teritorijalne okvire osigurao ban Jelačić (uključujući okupiranu BiH pod osmanlijama; koja je nakon 1878.g. potpala pod Austro-Ugarsku protekciju, iako teritorijalno u sastavu Turske do 1908.g. i mladoturske revolucije, kada AU proglašava aneksiju BiH) pristala na Državu SHS. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Dekret_o_aneksiji_Bosne_i_Hercegovine)

Posljedice čina aneksije BiH su nastavak užurbanih priprema za svjetski rat. Završetak rata se poklopio s raspadom AU, blijedog pokušaja (odlazak frankovca Horvata u Beč) ishodovati samostalnost Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te pripojenje BiH toj državi (Hrvatskoj) kod mladog (posljednjeg) austrijskog cara i kralja Trojedne kraljevine Karla I. Austrijskog (Karla IV Ugarskog) koji u vrijeme raspada carstva nije imao sluha za taj zahtijev.

Politička elita (potplaćena i smotana), s narodom okrenutim crkvi (koja nije homogeno nacionalna), Hrvatska je pristala na Državu SHS spašavajući Sloveniju potpunog austrijskog pripojenja, koja je u trajanju od mjesec dana bezuvjetno pristala na Kraljevinu SHS sa srpskom kraljevskom kućom Karađorđevića (prisajedinjenje, ujedinjenje).
Ono što 1918.g. nisu znali (osamostaliti se u granicama priznatog kraljevstva), 1992.g. politički nasljednici nisu mogli birati. Razorene i rastočene državnost, suverenitet i međunarodno priznate granice trebalo je iz pozicije obezvrijeđenog naroda spašavati novom (dokazano učinkovitom) pozicijom teritorijalnog i ostalih ustupaka za spašavanje.
Hrvatska se morala odreći BiH (ban Jelačić, turska Hrvatska, okupacija BiH 1878.g. koju vode hrvatski generali, aneksija kupovinom BiH 1908.g.) i nastaviti stvaranje nove nacije (Muslimana, Bošnjaka) kako bi spasila i muslimane i Hrvate novo-nove jugoslavensko-srpske države.

Utjecaj Rusije (nakon raspada SSSRa) u UN-u, pravo veta, ruska podrška srpskoj agresiji i diplomacija (u nemogućim uvjetima) stvorila je umjetni sukob Bošnjaka i Hrvata, koji su na terenu provodili kadrovi JNA (i s muslimanske i s hrvatske strane)(pri tom ne mislim na optuženog Petkovića, već na Blaškića, Rajića i slične). Brutalnost ruskog ultimatuma, biranja većeg ili još većeg zla, stvorio je okvire sukoba koji je najdrastičnije osuđen u Haagu, u procesima koje je vodio ICTY.
Nerazumijevanje položaja i stvarnog vremena događaja (muslimani su izveli prve napade na Hrvate zbog osvojenog oružja JNA), prisljenost Hrvata stvarati ratno sposobne muslimane (koji su se pokazali nespremni u zaustavljanju srpsko-jna agresije na Hrvatsku s teritorija i preko teritorija BiH) u ograničenom sukobu (stvarajući uvjete za muslimansko samoodređenje u nacionalnom smislu, iako je riječ o Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti).
Hrvati su katolički, još jednom (ovaj put prisiljeni), braći muslimanima pomogli stvarati njihovu državu, našim novcima, našim oružjem. I preuzeti krivnju za sva ratna zbivanja u BiH. U tom se očituje ruska brutalnost.
Ograničeni sukob (na koji su ultimatumom pristali i Bošnjaci i Hrvati) koji su započeli bošnjaci, Hrvati izgubili dio teritorija i imali više raseljenih (koji se nikad nisu vratili na svoja ognjišta), Hrvati su osuđeni za udruženi zločinački pothvat, čime je velikosrpsko-rusko-jugoslavensko-pravoslavni-britansko zaposjedanje Bosne i Hercegovine genocidom i agresijom skoro abolirano. Iako nije.

Abolicija agresije na BiH nije provedena zbog nepravednosti suda ICTY, koji će biti tema kritika još dugo, jer nema države koja nije zainteresirana za takvo tijelo i takav način djelovanja. Dvojili ili ne o takvom sudu, pokazalo se da zadnja presuda (u žalbenom postupku šestorici bosanskohercegovačkih optuženika) upućuje na potpunu nekompetenciju i nerazumijevanje tog ili sličnog suda.

Jednom će se objaviti povjerljivi dokumenti o uvjetima i okolnostima raspada Jugoslavije, agresije, sukoba i svih strana koje su sudjelovale u tim procesima. Sud je donio odluku na temelju (krivih) selektivnih i nepotpunih dokumenata i svjedočenja. Sebi na štetu.


Vrijeme je za stvarno nacionalno ujedinjenje, istinsko zbližavanje s Bošnjacima, borbu za zajedničku istinu, borbu protiv ubijanja BiH. Borba za Hrvatsku i BiH.
Borba za dobro svih koji žive na teritoriju Hrvatske, BiH. Borba protiv ruskog (krvavog) utjecaja, naročito preko utjecaja velikosrba koji se nadaju stoljetnom širenju razaranjem nesrpskih država.

"pobijedimo neznanje, znanje nas ionako s lakoćom porazi"

Oznake: Bih, AU, Trojedna kraljevina, politička organiziranost, nacionalne države, integralno jugoslavenstvo, samostalna država, ruskii utjecaj, velikosrbi, hrvatsko-bošnjački zukob, veće ili još večće zlo, okupacija, aneksija, raspad AU, Držabva SHS, Kraljevina SHS, JNA kadrovi, terenski operativci, kontrolirani sukob, abolicija, nepravednost međunarodnog suda, pouzdanost stalnog suda za ratne zločine, selektivni dokumenti i svjedoci