Sto godina samoće

Hrvatska (politika) je sto godina na iskušenju.
Austro-Ugarska monarhija je stvorila generacije Hrvata koje se nisu sposobne politički organizirati. Raspad te monarhije je zatekao hrvatsku političku scenu nespremnu civilizirano preuzeti vlast na teritorijima koji su u sklopu Austo-Ugarske pripadali Hrvatskoj.
(Podijeljena) Politika kao sredstvo interesnog udruživanja nije ispunjavala niti osnovne zadaće. Doba raspada AU monarhije je obilježavao završetak formiranja većine nacionalnih država u Europi.
Hrvatski političari podijeljeni na jugoslavenske (u koje spadaju i Radić i Starčević - riječ je o integralnom jugoslavenstvu) i hrvatske (frankovaci koji su bili politička manjina) nisu 1918.g. bili na potrebnoj razini razumijevanja i sposobnosti djelovanja. U tom košmaru (političke slabosti) niža razina društvenog organiziranja je okupljenost na religioznoj osnovi. Tako je narod (uočavajući podijeljenost i jalovost političara) pribjegao crkvi.
Kako je katolička crkva opća (nenacionalna), Hrvatska je spašavajući Sloveniju, umjesto osamostaljenja u priznatim granicama kraljevine (Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) kojoj je teritorijalne okvire osigurao ban Jelačić (uključujući okupiranu BiH pod osmanlijama; koja je nakon 1878.g. potpala pod Austro-Ugarsku protekciju, iako teritorijalno u sastavu Turske do 1908.g. i mladoturske revolucije, kada AU proglašava aneksiju BiH) pristala na Državu SHS. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Dekret_o_aneksiji_Bosne_i_Hercegovine)

Posljedice čina aneksije BiH su nastavak užurbanih priprema za svjetski rat. Završetak rata se poklopio s raspadom AU, blijedog pokušaja (odlazak frankovca Horvata u Beč) ishodovati samostalnost Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te pripojenje BiH toj državi (Hrvatskoj) kod mladog (posljednjeg) austrijskog cara i kralja Trojedne kraljevine Karla I. Austrijskog (Karla IV Ugarskog) koji u vrijeme raspada carstva nije imao sluha za taj zahtijev.

Politička elita (potplaćena i smotana), s narodom okrenutim crkvi (koja nije homogeno nacionalna), Hrvatska je pristala na Državu SHS spašavajući Sloveniju potpunog austrijskog pripojenja, koja je u trajanju od mjesec dana bezuvjetno pristala na Kraljevinu SHS sa srpskom kraljevskom kućom Karađorđevića (prisajedinjenje, ujedinjenje).
Ono što 1918.g. nisu znali (osamostaliti se u granicama priznatog kraljevstva), 1992.g. politički nasljednici nisu mogli birati. Razorene i rastočene državnost, suverenitet i međunarodno priznate granice trebalo je iz pozicije obezvrijeđenog naroda spašavati novom (dokazano učinkovitom) pozicijom teritorijalnog i ostalih ustupaka za spašavanje.
Hrvatska se morala odreći BiH (ban Jelačić, turska Hrvatska, okupacija BiH 1878.g. koju vode hrvatski generali, aneksija kupovinom BiH 1908.g.) i nastaviti stvaranje nove nacije (Muslimana, Bošnjaka) kako bi spasila i muslimane i Hrvate novo-nove jugoslavensko-srpske države.

Utjecaj Rusije (nakon raspada SSSRa) u UN-u, pravo veta, ruska podrška srpskoj agresiji i diplomacija (u nemogućim uvjetima) stvorila je umjetni sukob Bošnjaka i Hrvata, koji su na terenu provodili kadrovi JNA (i s muslimanske i s hrvatske strane)(pri tom ne mislim na optuženog Petkovića, već na Blaškića, Rajića i slične). Brutalnost ruskog ultimatuma, biranja većeg ili još većeg zla, stvorio je okvire sukoba koji je najdrastičnije osuđen u Haagu, u procesima koje je vodio ICTY.
Nerazumijevanje položaja i stvarnog vremena događaja (muslimani su izveli prve napade na Hrvate zbog osvojenog oružja JNA), prisljenost Hrvata stvarati ratno sposobne muslimane (koji su se pokazali nespremni u zaustavljanju srpsko-jna agresije na Hrvatsku s teritorija i preko teritorija BiH) u ograničenom sukobu (stvarajući uvjete za muslimansko samoodređenje u nacionalnom smislu, iako je riječ o Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti).
Hrvati su katolički, još jednom (ovaj put prisiljeni), braći muslimanima pomogli stvarati njihovu državu, našim novcima, našim oružjem. I preuzeti krivnju za sva ratna zbivanja u BiH. U tom se očituje ruska brutalnost.
Ograničeni sukob (na koji su ultimatumom pristali i Bošnjaci i Hrvati) koji su započeli bošnjaci, Hrvati izgubili dio teritorija i imali više raseljenih (koji se nikad nisu vratili na svoja ognjišta), Hrvati su osuđeni za udruženi zločinački pothvat, čime je velikosrpsko-rusko-jugoslavensko-pravoslavni-britansko zaposjedanje Bosne i Hercegovine genocidom i agresijom skoro abolirano. Iako nije.

Abolicija agresije na BiH nije provedena zbog nepravednosti suda ICTY, koji će biti tema kritika još dugo, jer nema države koja nije zainteresirana za takvo tijelo i takav način djelovanja. Dvojili ili ne o takvom sudu, pokazalo se da zadnja presuda (u žalbenom postupku šestorici bosanskohercegovačkih optuženika) upućuje na potpunu nekompetenciju i nerazumijevanje tog ili sličnog suda.

Jednom će se objaviti povjerljivi dokumenti o uvjetima i okolnostima raspada Jugoslavije, agresije, sukoba i svih strana koje su sudjelovale u tim procesima. Sud je donio odluku na temelju (krivih) selektivnih i nepotpunih dokumenata i svjedočenja. Sebi na štetu.


Vrijeme je za stvarno nacionalno ujedinjenje, istinsko zbližavanje s Bošnjacima, borbu za zajedničku istinu, borbu protiv ubijanja BiH. Borba za Hrvatsku i BiH.
Borba za dobro svih koji žive na teritoriju Hrvatske, BiH. Borba protiv ruskog (krvavog) utjecaja, naročito preko utjecaja velikosrba koji se nadaju stoljetnom širenju razaranjem nesrpskih država.

"pobijedimo neznanje, znanje nas ionako s lakoćom porazi"

Oznake: Bih, AU, Trojedna kraljevina, politička organiziranost, nacionalne države, integralno jugoslavenstvo, samostalna država, ruskii utjecaj, velikosrbi, hrvatsko-bošnjački zukob, veće ili još večće zlo, okupacija, aneksija, raspad AU, Držabva SHS, Kraljevina SHS, JNA kadrovi, terenski operativci, kontrolirani sukob, abolicija, nepravednost međunarodnog suda, pouzdanost stalnog suda za ratne zločine, selektivni dokumenti i svjedoci

(Anti)Državničko ponašanje Plenkovića?

Koalicijom s MOST-om doći na vlast, djelovati zajedno (u rušenju milanovićeva i proruskog sdpa), a onda pred lokalne izbore izazivati nove parlamentarne izbore sukobom s MOST-om, sukobom učvršćivati MOST-ove birače, s pozicije predsjednika stranke HDZ koja je imala cilj objediniti hrvatsko političko tijelo uistinu nije državničko ponašanje.

Političko objedinjavanje Hrvata (neophodno za rješavanje gubitka državnosti, države, vojske, jezika, gospodarske i političke moći, diplomacije, ...) koje je zacrtao HDZ, čelni čovjek (hslesovac i komunjara, orjunaš i debeloguzi karijerist) HDZ-a svojim samovoljnim postupcima rastače (i tako vraća Hrvatsku na stanje okupacija i političke neorganiziranosti).


Tako vam je kad HDZ okupira zlobna budala, uvjeren kako nitko ne zna što je bio i što je trebao biti HDZ. HDZ nije Hrvatska, ali je trebao poslužiti oporavku i jačanju Hrvatske. Po onom što se s Hrvatskom dogodilo možemo prosuditi i o hdzovim čelnicima (Granić, Sanader, Kosor, Plenković). Svi odreda jugoslavenčine, s aktivnim stažom u razbijanju hrvatske političke organiziranosti.


Pitajte me, otkuda ja znam što je HDZ trebao biti.

Oznake: koalicija, most, HDZ, lokalni izbori, biračko tijelo, politička organiziranost, okupacija

Karamarko im smeta ...

Napadi na HDZ (zbog programa i biračkoga tijela koji naginju Hrvatskoj (mada nedovoljno)) i stranačko rukovodstvo ima svoju genezu i razloge.

Držati narod u ropstvu (okupaciji) podrazumijeva udaljavanje tog naroda od vlasti i diplomacije, udaljavanje od političke organiziranosti.

Napadi na Tomislava Karamarka (predsjednika HDZ-a) proizlaze iz njegove organizacije političke stranke (HDZ-a) na spoznaji kako ostale političke skupine organiziraju krađu izbora.
U Hrvatskoj se izbori kradu (Račan je pokrao izbore, Mesić je pokradao izbore, Josipović je pokrao izbore, Milanović je pokrao izbore).
Karamarko je organizacijski sposoban prekinuti tu (ku*vanjsku) praksu držanja vlastitog naroda u zabludi i ropstvu, bijedi i obespravljenosti, siromaštvu i jalu.
(Treba se samo zapitati kakav je onaj tko vlastit narod drži pokoren ...)

Karamarko im smeta jer ne mogu krasti izbore ...

Oznake: HDZ, napadi, natod u ropstvu, okupacija, politička organiziranost, zabluda, Ropstvo, bijeda, obespravljenost, siromaštvo, izbori, karamarko

Hvala (za ono što nisam čuo)

Koalicija radića

U Hrvatskoj ne postoji nacionalna svijest. Postoji (arhajska, naučena u crkvi) svijest o narodu (što se pri bilo kojem političkom odlučivanju primijeti).

Niš korisna (štetočinska) SDP vladavina nije probudila nacionalni osjećaj (i ponukala na nacionalno političko okupljanje). Hrvatska nije izišla iz krize.
Kriza je stanje nesposobnosti donošenja odluke.
Izjednačenjem HDZ-a i SDP-a, s MOSTOM (dostatnim za tvorbu Vlade) stvoreni su uvjeti za postepene (možda) korake iz krize, ili nastavak krize (što je izglednije).
Složena (manjinska ili koalicijska vlast) (osobno me ne smeta takav oblik vladavine, ali ne u ovom trenutku) ukazuje na političku neorganiziranost (u modernom smislu zaštite nacionalnih interesa).
Dolazak SDP-a na vlast prije četiri godine (u jeku globalne krize) i nesposobnost savladati ili pratiti tu krizu (kako su radile i uspjele prebroditi sve zemlje zahvaćene tom krizom), neodustajanje SDP-a od vladavine, stvorio je uvjete za organiziranje na nacionalnoj razini (za spas Hrvatske). Izborni rezultati pokazuju kako Hrvatska nije politički sposobna pratiti krize i politički se organizirati kako bi prebrodila te krize.
Ili je možda manjinska, možda koalicijska vlada odgovor na našu neodgovornost (i nesposobnost biti dostatno politični kako bi zaustavili krize).
Možda u Hrvatskoj nema nitko voljan prihvatiti ogroman dug, iscrpljenost Hrvata (blokirani, dužnici u švicarcima, nezaposleni, ...).

Možda je stigla na naplatu indiferentnost na vladavinu Račana, Mesića, Josipovića, Milanovića. (Ili su čekali da branitelji ostare, jer osim branitelja nitko nije krvario za ovu državu ...)

Ustrajavanje na politici reformi a ne na izjašnjavanju o načinu rješavanja dugovanja, put je u demagoško preskakanje rješavanje problema (nitko dugove nije vratio štednjom, jer dužan čovjek kad uštedi sav iznos koji troši i dalje je dužan onoliko koliko je bio dužan prije štednje).
Složenim zahvatom povećanja prihoda i istovremenim smanjenjem rashoda (na razinu ispod prihoda) stvara višak kojim se podmiruje dugovanje. Gospodarski razvoj je jedini put (a bez ulaganja nema prihoda) ...
Niti smo spremni (za izazove), niti tko spominje način izlaska iz krize ... spominju reforme i volju naroda (s time mogu obrisati *).
Neka se nitko ne poziva na volju naroda (narod je nevoljan).

Oznake: narod, nacija, politička organiziranost, kriza, odgovor na krizu, vraćanje duga, reforme, volja naroda