23
ponedjeljak
studeni
2015
Apsolutizam i/ili totalitarizam
Republika Hrvatska je (ustavno) demokratska država.
U stvarnosti je proveden apsolutizam (s tendencijom totalitarizma).
"Apsolutizam predstavlja političku doktrinu i praksu neograničene, centralizirane vlasti koncentrirane u rukama monarha ili diktatora.
U apsolutističkom državnom ustroju vlast monarha/diktatora nije podložna nikakvom ograničenju od strane bilo kakve ustanove - sudbene, zakonodavne, vjerske.
Povijesno vjerojatno najzapaženiji ideolog apsolutne vlasti u rukama monarha je Thomas Hobbes, (1588. - 1679.), autor koji se u građanskom ratu koji je u Engleskoj njegovog vremena bjesnio između kralja i parlamenta oštro zauzeo za kralja; dokazujući da parlament smeta sreći naroda. Hobbes je dokazivao da jedino nepodijeljena vlast - gdje su prerogativi donošenja zakona (zakonodavna vlast), njegovog provođenja (izvršna vlast) i njegovog tumačenja (tipična uloga sudbene vlasti), funkcije oporezivanja, obrane zemlje i drugi prerogativi suverene vlasti objedinjeni u rukama jedne osobe - može suštinski dobro funkcionirati.[4] Kao kontinentalno utjecajan pisac, on je u svojem Leviathanu (1651.) dao prikaz savršenog društva koje će nastati ukidanjem svih ustanova koje monarhu smetaju u obnašanju vlasti; u Behemothu (1668), povijesti Engleskog građanskog rata sagledane iz perspektive monarhističkog mislioca - jednu povijest u kojem se prikazuje nesreća što je zadesila narod u kojem plemstvo, vjerske zajednice (od katolika do kalvinista), intelektualci ("koje je iskvarilo čitanje knjiga na latinskom i grčkom") i trgovci odbijaju slušati kralja.
Apsolutistički vladari sve aspekte života u državi podvrgavaju rigidnoj kontroli državnog administrativnog aparata, tj. uspostavljaju tzv. policijsku državu.
Pri tome valja uočiti, da je doktrina diobe vlasti - čiji je današnji rezultat suvremena demokracija - plod europske tradicije: u drugim dijelovima svijeta se ta doktrina prihvaća kao što se tijekom industrijalizacije i inače prihvaćaju kulturalni modeli sa zapada.
Apsolutizam i totalitarizam[uredi VE | uredi]
Apsolutizam u ekstremnim slučajevima prelazi u totalitarizam; koji je moguć kada apsolutistička vlast (npr. Staljinova u Sovjetskom savezu) realizira mogućnost da - u pravilu putem jedne u vladajuću partiju okupljene elite - kontrolira praktično sve aspekte života u jednom društvu, od odgoja djece u vrtićima, preko zapošljavanja osoblja u poduzećima, do uređivanja novina i usmjeravanja djelatnosti umjetnika . "
https://hr.wikipedia.org/wiki/Apsolutizam
"Totalitarizam ili svevlast je politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne političke organizacije ili stranke koja ne prepoznaje granice svojih ovlasti.[1] Zbog toga nastoji kontrolirati sve aspekte javnog i privatnog života. Težnju da država posve zamijeni društvo na pregnantni način je izrazio Benito Mussolini ovim riječima: "Naša formula je ova: sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države." [2]
Totalitarizam je do krajnosti dovedeni oblik apsolutističke vladavine; koji je moguć u industrijaliziranoj zemlji i uz jednu masovnu političku organizaciju ("partiju", u jednostranačkom sustavu) čiji pripadnici predano podupiru režim.
Totalitarne države su uvijek organizirane kao diktature; nekada je na čelu jedan diktator, a nekada oligarhija.
Totalitarne države su uvijek organizirane kao policijske države.
Totalitarni režimi dolaze na vlast revolucijama, putem državnih ili vojnih udara, nakon vojnih intervencija ili na višestranačkim demokratskim izborima.
Totalitarna vlast označava suzbijanje, ograničavanje slobode govora i slobode tiska. Vlast u totalitarnim državama kontrolira gospodarstvo, slobodu govora, a po potrebi koristi i teror, primjerice pomoću svoje policije, tajne policije te poluvojnih organizacija.
Totalitarizam predstavlja suprotnost modernom principu otvorenog pluralističkog društva i pravne države."
Zašto me ne začuđuje totalitarnost (današnje vlasti i njenih supomagača)?
Detuđmanizacija je borba za povratak titoista/totalitarizma.
Čiji je MOST (koji dvoji između domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska trči u totalitarizam), premosnica apsolutizma u totalitarizam? Odgovor čitajte (između redaka) u narednom (izvanrednom) izdanju novica ...
Oznake: ustav, republikanstvo, Apsolutizam, totalitarizam
komentiraj (1) * ispiši * #
31
subota
listopad
2015
O Ustašama ...
Povijest Ustaša i ustaškog pokreta (historiografski) je napisao u 4 toma hrvatski povjesničar Bogdan Krizman.
Ti spisi su povjesničarska građa (oslonjena na dokumente, i autentična svjedočenja).
Tumačenja povijesti (kao što se običavalo u vrijeme jednoumlja) jednostrano (jednoumlje, jednostrano) nije dopušteno.
Uz Krizmana, poviješću ustaškog pokreta su se bavili i drugi povjesničari (Jareb, ...).
Politološko-sociološka tumačenja (uistinu dvojbenog razdoblja, a po naravi takvih tumačenja jednako dvojbena) nisu dopuštena u političke svrhe.
(Stara) teorija izvlaštenja naroda političke moći na tvrdnjama o karakteru naroda ili nekog (narodnog) pokreta su nedopustiva.
Vratimo se historiografiji ustaškog pokreta i tumačenjima naravi tog pokreta.
Ustaški pokret je nastao kao odgovor na pučističko obespravljenje hrvatskog naroda 1918.godine. Iako pokret formalno nije nastao te godine.
Izlazak iz AU monarhije (vjerujući kako će Hrvatska zakročiti u republiku i nacionalnu državu), popratilo je prijevarno pripojenje Kraljevini Srbiji pod dinastijom Karađorđevića. Vjerujući u snagu političke (republikanske) volje hrvatskog naroda, u Kraljevini se političkim putem pokušavalo razriješiti pitanje hrvatske države. Bezuspješno. S. Radića (vođu HSS-a koja je zagovarala republikanstvo) zatvaraju, potom atentatom u beogradskoj skupštini ranjavaju, od čijih posljedica umire. Kralj (Aleksandar) proglašava diktaturu.
Kod smo kod korištenja historiografskih podataka, S. Radić je tri dana prije atentata teško vrijeđao srpski narod u svojim govorima u beogradskoj skupštini i na sam dan atentata je nagovaran od zastupnika HSS-a da ne dolazi u parlamentarnu dvoranu (jer je Račić prijetio atentatom).
Uobičajeno se krvoproliće u beogradskoj skupštini tumačilo kao sukob dva nacionalizma. Sama činjenica da S. Radića nikad nisu predstavljali kao hrvatskog nacionalistu, ukazuje na nelogičnosti. S. Radić je izazivao u skupštini, i na potvrdu o prijetnjama ipak došao u parlamentarnu dvoranu. Pucnjevi Puniše Račića nisu slučajni. S jedne strane (povjesničari navode posjete Račića kraljevskom dvoru, Račić je bio povjerljiv čovjek samoga kralja) srpski hegemonizam je težio jednom cilju (diktaturi i jugoslavenstvu), a S. Radić (uviđajući bespomoćnost parlamentarne borbe) želju za izvanrednim stanjem (vlastitom smrću u parlamentu). S. Radić je samoubojica (u suradnji s kraljem i Račićem), koji je tim činom ugasio nadu u postojanje Jugoslavije (koju je proglasio kralj po Radićevoj smrti). Za cijelo vrije trajanja hrvatsko-srpske krize Srbi su ustrajavali na liniji amuptacije Virovitica-Karlovac-Karlobag ...
Nakon proglašenja diktature (a nekoliko mjeseci kasnije proglašena je Jugoslavija pod geslom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država") jedini način borbe za hrvatsku samostalnost i republikanstvo je ilegalni rad.
Nastajanje ustaškog pokreta vezano je za pravednu borbu hrvatskog naroda za vlastiti opstanak. (Ne) Začuđuje kasnija Titova doktrina prava naroda na oslobođenje i borbu za to oslobođenje, a sustavno negiranje ustaškog pokreta (na tim temeljima) i osporavanja njegove naravi. Jer je ustaški pokret uz pravo naroda na borbu za opstojnost, ustrajavao na nacionalnoj državi (komunisti su zagovarali internacionalizam, sukladno marksističkom tumačenja štetnosti nacije).
Historiografski, jugoslavenski komunisti (Tito) nisu ustaše proglašavali zločincima zbog kolaboracije sa fašistima (to je radio i Tito), već zbog nacionalnog karaktera tog pokreta.
(Po međunarodnom pravu, nakon kapitulacije jedne države u oružanom sukobu nisu dozvoljeni ustanci i oružana djelovanja. Pravo naroda na slobodu nije osporeno međunarodnim pravom, koje je ipak u doba 2. svjetskog rata dozvoljavalo odmazde nad civilima zbog kršenje uvjeta kapitulacije. U tim okvirima ustanak je rizičan i pokreće se u trenutku koji jamči oslobađanje od okupacije. Komunistički ustanak na samom početku okupacije to nije bio.)
Puč Vokić-Lorković (i diplomatsko) odbijanje saveznika priznati mogući ustaški ustanak (protiv Nijemaca) grubo je kršenje međunarodnog prava ...).)
Povijesno dokumentirano, ustaški pokret nije sadržavao fašističku ideologiju u svojim programima i djelovanju. Proglašen je ultranacionalističkim, a okupacijom su (razumljivo) nametnuti fašističko-nacistički zakoni (koji obilježavaju fašističku okupaciju u bilo kojoj okupiranoj državi tog razdoblja).
(Zlo)Uporaba (historiografskih) činjenica u političke svrhe (otuđenja političke moći i obespravljenja jednog naroda (zbog nacionalnog opredjeljenja)) kasnije je označeno kao komunističko jednoumlje i zabluda, a taj sustav proglašen totalitarno-zločinačkim.
Zbog nedosljednog (politikantskog) korištenja povijesnih činjenica, revolt naroda je izrazit i (skoro) svakodnevnim kršenjem administrativnih zabrana (odnosa prema tom dijelu povijesti) pokušava se iznova redefinirati zakonodavsto (nepobijena povijesna istina).
To nas iznova vraća na zakonsko predefiniranje pozdrava Za DOM Spremni! i korištenja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem ...
(Za dom spremni (Bog i Hrvati! (Hvaljen Isus i Marija!))!)
Tko sada zabrlja, neće se oprati do kraja života
Oznake: povijest, Krizman, hss, radič, jugoslavija, diktatura, amputacijska linija, republikanstvo, Fašizam, nacizam, pravo naroda na borbu za slobodu, marksizam, nacija, kolaboracija, ustanak
komentiraj (2) * ispiši * #
