Kopneni vs. najveći pauk ikad (IV.)

utorak , 08.10.2019.

- Evo ga, Mo! Evo ga tu sa strane ormara! Dođi vidi! Pazi, nemoj se samo prepast!

Opreznim al žurnim korakom odlazim u dnevni boravak. Oči kao dvije tave. Naglavna lampa upaljena. Preskačem fotelje k'o Indiana Jones sarkofage. Ormar mi je na 2 metra udaljenosti. Kopneni me hvata za rame, "pazi!" govori. Očekujem da je toliki da nije ni potrebno da se uopće naginjem, glavom da je naslonjen na 30 cm udaljeni zid.
U zraku napetost. Skače li, majmun? Spava?
Ne vidim ništa. Moram se još nagnut. U glavi razvijam strategiju: ako ga pošpricam Biokillom, to sporo djeluje a govno će odšetat. Ako ga pošpricam lakom za kosu, moguće da ga to stvrdne nakratko, ako laku nije istekao rok koliko ga koristim.
Naginjem se kao joga majstor, gravitacija uopće ne djeluje, moć namjere u praksi.
Očekujem naglavce onu malu iz Poltergeista, ptičara, mutiranu tarantulu, otkucaji mi rastu, kad ono...

- Aaaa, vidim ga! (ne znam kojim tonom reć šta mislim, i šta uopće reći, a da ne osujetim Kopnenog koji stoji na vratima, dijagonalno od ormara. U našim godinama teže nalaziš adekvatnog partnera, ne trebam se igrat.)
- Pa bogami, ima ga!

Primičem se ormaru, brza procjena situacije, pauk drnda nogama... neki ADHD? Možda jede? Možda je nadrkan? Možda kuži?
Biokill ne, lak ne, šlapa... Šlapa! Brzo i bezbolno!

- Šlapom ću ga... - govorim Kopnenom, koji odmah reagira protupitanjem.
- Jel ovom (siva gumena japanka) il ovom (smeđa kožna japanka)?
Prešućujem šta mislim. Uzimam prvu pri ruci. Korakom gazele prelazim čitavu dijagonalu dnevnog. Pauk taman nekud krenuo. Na njemu sva sila prašine i paučine koju je usput jadan pokupio naokolo, moćno izgleda fakat.

- Samo se nadam da je to onaj ispod komode... - govorim.

Bilo je brzo. I bezbolno. Al sam ga svejedno mlatnula još jednom, na tlu. Vjerujem da je Kopneni čak čuo i "tup!" kad je lešina pala na parket.

- Eto ti ga!

Slavodobitno i uz smijeh odlazim u kuhinju.

Tri minute kasnije, on i dalje stoji nad njim. Zadivljen. Lišen straha. Slavodobitno, i on. Vjerojatno ponosan na svoju neustrašivu ženu. Ipak je mrcina veća od 5 cm pa neće tražiti razvod. A možda je i zasuzio, to nikad neću znat.

Kopneni. I najveći pauk IKAD.

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (teaser)

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (III.)

Povratak u Pulu nikad sporiji. Visoko prizemlje nikad višlje. Vrata k'o da katedralu otvaram. U oko mi upada papir podmetnut pod vrata spavaće sobe i dnevnog boravka. Poželim ga uslikati, al ga toliko ne želim brukati.
Otvaram vrata dnevnog boravka.
- Nemoj, moramo to skupa! - Kopneni će iz kuhinje, na što brzo zatvaram vrata.
Na brzinu ručamo napola spremljen ručak, da ne nestane dnevnog svjetla, a tko zna koliko će potraga trajati, valja nam imati snage. Nema presvlačenja, nema izuvanja.

Par minuta kasnije, dogovaramo strategiju. JA (Morin, ja) ću ući, i moram odmah pogledati u strop iznad vrata i zidove. Orijentacijski pregled.
Tako i činimo. Ne znam je li gore što ne vidim tog vražjeg pauka ili da ga odmah vidim. Nema gubljenja vremena. Avetinja može biti bilo gdje. Stavljam na glavu i palim naglavnu lampu. Biokill i lak za kosu su pri ruci. Kopneni vrhom prstiju prihvaća svaki komad odjeće, prekrivača i ostalog te ispruženog torza i ruke brzo trese, za slučaj da se zvijer zavukla. Nema ga.

Iznosimo stol.
- Što ako je ispod stola? - pitam, i bolje da ne pitam. Mašti sam dala na volju, s kim si takav si, možda je promijenio oblik u bilo kojeg drugog insekta, čupakabra.

Stol je na hodniku. Miču se fotelje da bi lakše pomakli kauč, tamo je zadnji put viđen kako ide prema ormarima. Kraj kauča komoda. Da ne opisujem baš namještaj, živimo u rentanom stanu s viškom retro svega.

Oko kauča ništa. Ispod - teško, nizak je. Kleknem da provjerim komodu. Ispod komode, aj ma... nije me volja bilo radit generalku ovo ljeto, bloody hell. S dna komode visi dakle paučina. Naglavna lampa svijetli šta svijetli, uzimam rezervnu. I nešto tamo visi. Smeđe. Da. Ima noge, stoji/visi naglavačke, procjenjujem da u sjedećem položaju ima kojih 5-6 cm visine. Noge k'o Blanka Vlašić, nema im kraja. Mrvicu ga uznemirim da vidim je li živ. Živo je. IT.

Kopneni se ohrabruje, hoće i on vidjeti, neprijatelja je najbolje imati na oku.
- Ali, Mo, nije to onaj, nije garant! Onaj je bio malo drugačije boje!

Onaj ili ne, valja ga se riještiti. E sad - da li ga prskati ili klepiti? Klepiti ga možeš samo metlom, i skoro pa napamet. ON će ga klepiti metlom (Kopneni, on), a ja ću navigirati poziciju gledajući sa strane.
Priprema, pozor, tras! Gnječi on tu metlu o dno komode, gnječi je junački, traje to, i valja sad vidjeti rezultat.
Na tlu nije. Na metli nije. Na komodi neka fleka, al ne izgleda svježe. Ruku neću zavlačit da ispitam je li fleka svježa, sve i da je sotona sam visio dole. Pomičemo taj drek od komode, mičem paučinu, pregledavam ogledalom sve rubove i potom je krvnički prskam Biokillom, straga su neke rupice i možda se zavukao (ako ona fleka ipak nije od njega). Prskam i u rupice, i parket ispod. Lijepim te rupe zidarskim nekim selotejpom debelim, za slučaj da je U komodi leglo, komoda zaključana a ključ bogtepitaj gdje je.

Kopneni osujećen. Ne govori puno, al ponavlja - nije to onaj, onaj je bio drugačiji.

Po meni, taj je bio onaj i vozi. Al ipak, sve živo špricam Biokillom, i taman otišla u kuhinju, kad iz dnevne čujem ubrzano i u jednom dahu, ravnoličnim al uzbuđenim tonom:

- Evo ga, Mo! Evo ga tu sa strane ormara! Dođi vidi! Pazi, nemoj se samo prepast!

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (II.)

Labin, isti dan, 11 navečer. Eto njega na vratima. Kao prava ljubazna ženica, nakon 5-10 minuta šutnje pitam ga:
- E sad mi molim te reci, kako si ti to vizualizirao MOJ povratak u onaj stan, s gigantskim paukom NEGDJE?
- Mo draga, sve sam ja zatvorio, sve prozore, sva vrata, nema šanse da izađe. Još sam i papir neki podmetnuo pod vrata.
- Ok. Znači, ja nakon posla sutra moram doć pauka tražit?!
- Ti bolje vidiš, a namještaj moramo skupa pomicat.
- A da se raspitaš za dezinsekciju il nešto, ko će ga nać? (prešućujem mogućnost da je pauk velik jer je možda to paučica s klincima na sebi)
- Pitat ću ja ove moje sutra kad se s njima nađem.

Ostatak konverzacije je bio čisti psihoterorizam. A čak mu nisam imala srca reć štošta.

Dan drugi. Kopneni se vratio u Pulu, ima posla.
I dalje pokušavam napraviti procjenu situacije.

Poziv 4.
- Mo, kad ti danas stižeš?
- Radit ću normalno, al poslije vozim neki krevet usput, i vatrogasne aparate na atest.
- Ajd probaj dok se još vidi da stigneš, da maknemo one ormare.
- Fe, ako taj pauk bude manji od 5 cm, majke mi tražim razvod.
- Možda pretjerujem pa mi se učinio veći nego što je, al nisam takvog još vidio. Moguće da je došao s bananama i onim povrćem što sad kupujemo. (blame it on vegan)
- Ok, ovako ćemo. Ti se lijepo ušuljaj u sobu, i izvuci mi iz ormara tamo gore na vrhu lijevo, onu moju uniformu i čizme od interventnog tima...

Nakon posla. Agrarija. Prodavač preporučuje isti Biokill kakvog imamo i doma. Jačeg nema, osim ono industrijsko sranje. Ja u panici jer na nijednom insekticidu nije nacrtan pauk. Osjećam se obeshrabreno. Prodavač me tješi, i preporučuje da Kopneni da pauku ime, stavi mu zdjelicu i da ga proglasi kućnim ljubimcem.

Oznake: brainstorming

Kopneni vs. najveći pauk ikad (I.)

Poziv broj 1.

- Mo, znaš kojeg pauka sam vidio! Sjedim na fotelji ovdje u dnevnoj, kad ono - nešto prođe... Ja ne vidim baš dobro, ono mrak, i gledam bolje kad ono - pauk! Nikad većeg u životu nisam vidio! Nikad!
- Pa kol'ki je?
- Ogroman! Možda mi se i učinilo da je veći, al ja većeg u životu nisam vidio!
- I jesi ga sredio?
- Nisam, zavukao se negdje ispod, ko će ga vidjet, tamno sve... Eto ga! Eto ga! Čujemo s.. (prekid)

Poziv broj 2.

- Jesi ga?
- Nisam, mater mu j****, koliki je, zavuko se opet negdje. Neću ja tu spavat večeras, nema šanse.
- Ajd ga potraži, čovječe, pa nećeš ga ostavit tako...
- Ma ne mogu ja sam namještaj micat, draga Mo, a ništa i ne vidim. Ja ću u Labin doć spavat, nema šanse da ja tu spavam.
- Jebote, Fe, pa ti si skroz poludio. Prođeš rat, čovječe, a onda se evakuiraš od pauka...
- Pa mogu i ja malo poludit, draga Mo. Ovo još nisam vidio.
- Slušaj, ispod sudopera imaš Biokill, možda ima i Neopitroida, našpricaj malo okolo, nećeš ga pustit valjda...
- Ajd vidjet ću, čujemo se.

Moja sestra, kod koje sam taman bila, komentira da će očito ostat u Labinu dok pauk ne umre od starosti, i da proguglamo koliki im je životni vijek.
Odlazim od sestre, i nailazim na dvije drage bivše susjede, te čavrljamo u hodniku. Već je prošlo 9, vani pljušti kiša. Jedna od njih hvali Kopnenog kako joj je oduvijek drag, onako smiren i fin, i da ga dugo nije vidjela.
Zvoni telefon. Dok kopam po torbi, na glas komentiram - ili je Rafo da ga pokupim, ili Kopneni izvještava o pauku.

Poziv broj 3.

- Mo, ja sam se spakovao i dolazim u Labin. Sve sam zatvorio, i eto mene.

Susjeda komentira da mu kažem da ne može vjerovat, a taman ga je nahvalila...

Oznake: brainstorming

Mo on the rocks (stjenovanje 2018.) - kolovoz i komadić rujna

03.08.2018.

Dva dana ne odem na stijenu i u šta se pretvorim? U šta? U mizantropa problematičnijeg od početka mog stijenovanja... Tužna istina, al svoje demone evo volim istjerat na sunce.

Prije svega, netko je tu ovih dana očito namjeravao posijati voćnjak: imam ostatke banane i kruške, košticu breskve, i naravno opuške. Tipične primorske kulture koje se uzgajaju na stijenama. Ili, hridinama, kako se izrazio jedan od ovo troje ljudi u godinama, a koji su mi se maloprije napenalili na metar.
Sjeli muški s majicama a žena šeširim na glavi i odmah klak - zvuk otvaranja limenki pive. I galama of kors, na hrvatskom jeziku. Stavljam slušalice koje i na maksimunu jedva pomažu i gledam onog majmuna od galeba što ga hrani jedan par u blizini, i poželim da je pterodaktilosaur čovječe koji reagira na ljudsku nekulturu i neosjetljivost, i vidim ga pretilog, ma superpretilog!!! 

07.08.2018.

Dakle, u petak sam pobjegla sa stijene jer su mi oni bučni ljudi popili mozak, u subotu liječila ranu na tabanu pa nisam išla na more, u nedjelju je bila grupna plivada sa svim blagodatima divljine, jučer pauza, danas....

Izgovorila sam i to - pitala muža hoće li sa mnom.
Kako mogu bit takva? Čovjek kopnenjak, evo neki dan si je kupio one šlapice za more, to je čitav pothvat, i di još da ga vodim na stijene?!?!
E sad, na koju ćemo PLAŽU?

Da skratim. Završili smo na mojoj stijeni.
I tako, sad čilamo, čak me ni ne tlači, a i zajedno antropološki i bihevioristički seciramo ovu šačicu ljudi oko nas, komentiramo one tifusare od galebova, lijepo nam je zasad jer mu još nije prevruće i nije gladan.
Evo, maloprije me pitao - jel, a kad njima završava ovaj ferragosto?
Čuj - kažem mu ja - agosto ti je august, pa računaj...
-U, jebote... Ş

* * *

U rubrici Zona sumraka }, sa stijene dojavljujemo o novom dokazu utjecaja chemtrailsa na faunu. Ovaj galeb ne klikče, ne leti, ne jede, a ma ništa šta se od galeba očekuje po defaultu, samo stoji. Već 25 minuta. Dokazi u privitku.

08.08.2018.

Tko nije plivao s rebrašima, ne zna šta propušta! To je jednostavno vrh među morskim doživljajima! Dobro da mi je Mirt lani rekao - a navikneš se... Da se lani nisam navikla, tko bi ovo OPET podnio?!?! Ode godišnji, jbt...
Nego, rebraši. Totalni uzurpatori koji pod morem, a dok ih obasjava sunce, fino svjetlucaju po nekim šavovima, rubovima, što li je to već, i plutaju u različitim dubinama. Kad naiđeš na jednog-dva pa ih dotakneš dok plivaš, horor, al kad naletiš na jato... na više kubičnih metara... Aaaaaaaaaa.... Da skratim: totalno kao da plivaš s pelatima iz konzerve. To je garant taj osjećaj. Zna zaglavit i između maske i disalice.

Nego, to nije sve. Ronim tako maloprije, ok rebraši, ok mini jato bebica šparića, ok jato dječice salpica, ok travke koje nosi struja mamicu im, ok ribe iglice, čak 3 njih, sve ok a onda.... taman pred drugom stranom uvale do koje odem, u daljini mi se pričini ona japanska jel fogu? Ona šta se napuše, čitala sam da se pomalo nalaze i u Jadranu. I 3 domaće ribe oko nje. Ne protrljam oči jer nosim masku, i hvala bogu na maskama, al mi se upali lampica i skužim - klobuk. Točnije, klobukčina. Što kaže moj tata, ne znaš kćeri od koje smrti umrijeti. Bolje pogledam, ima njih još, u svim veličinama. Šteta da nisu pederi i da ih onaj zadarski biser ne izbaci iz Jadrana...
Evo, sa sigurnosti stijene gledam, nikog preko nema u moru. Raja se sama evakuirala. Tu i tamo koji unezvjereni turist bulji u more i upire prstom. Ja se bez maske više i na stijeni bojim bit. Tek jedan mladi galeb pluta u blizini, garant si je uvrtio da i on hoće svog flamingosa, pa makar ličio na klobuka ŞŞŞ

09.08.2018.

- Išao bih ja danas s tobom na more, na ono tvoje mjesto...
Tako mi je rekao muž. Nenasilnom metodom utjecaja (čitaj: bez zvocanja i kvocanja) evo čovjek došao na moje. Je da mi je trebalo 11 godina, al ne treba sad sitničarit, ovo je velika stvar i radilo se strateški. Btw, ponijela sam i sendviče.
I tako, smjestili se mi između jednog iseljeničkog para, čovjek s mega tetovažom jedne HR županije s glavom životinje koja je simbolizira, a s druge nam strane šatorsko naselje od mega marama i suncobrana koje je podigla jedna njemačka obitelj. Srećom nema one dvojice njemačkih Kineza tinejdžera koji su jučer tuda igrali - tenis. *
I tako, sjedimo mi s našim 11 godina zajedničkog života starim tijelima, trbusi na vidjelo, čista priroda, eto ga žvače sendvič i krije ga od galebića koji nadlijeće, i pjevuši usput Oliverovu "Još uvijek lijepa si... " iz nekog razloga, ajd ga shvati...
Pitam ga: Ti to meni pjevaš?
On: Da!
Ja: Pa pjesma se zove "Bez duše lijepa"!
On: E ja ponavljam "Još uvijek lijepa si" ako nisi primijetila, a ti shvati kako hoćeš B



* * *

Plantaže duhana na mojoj stijeni...



10.08.2018.

Sad kad mi je muž postao selebriti, ko će se s njim nosit? Došao je danas iz grada i kaže da mu svako toliko netko dođe i pita ga ide li na more, komentira šlapice i sl.
Ja u međuvremenu skočila do dućana i odlučila kuhat (da!!!). S 2 predumišljaja doduše: da ne nosim ništa na more, i da nahajcam temperaturu u stanu pa da i on ode na more. Za stol smo sjeli istovremeno, i ne, nije bio slow food.
Pojela ja svoje, i tako vrpoljim se po kući, on jede i jede, presvučem se, natočim vode, spremim ručnike, on jede, zapalim cigaretu, on naravno još uvijek jede, ispušim je čitavu, on i dalje - jede.
Izgovorim: Oš sa mnom na more?
Punih ustiju pogleda me izrazom lica od milijun dolara. Prasnem u smijeh - E jbg, nije lako biti selebriti!
I tako, evo me na stijeni, sama. Čak je i ljudi malo, vjerojatno su zakrčili grad jer je na nebu jedan oblak.
Od doživljaja s ronjenja podijelit ću samo par:
1. NISAM se sudarila sa ženom na madracu, izoštrio mi se instinkt, digla sam glavu na pol metra od nje i skužila je Ş
2. Neki Nijemci s maskama zvali su nekog Jonasa da dođe vidjet sabljarku (swordfish), jbg ovi žešći nego ja Ş
3. Testirala sam na jatu cipalića da li me doživljavaju kao ribu, izgleda mi da da Ş

Od ostalog, uspjela sam fotkat morskog goluba. Nije bio na stijeni, al ne da mi se bit napeta i ganjat taj kadar, moram i uživat malo B



11.08.2018.

- Jesi vidjela kako sam skočio u vodu?
- Nisam, gledala sam onaj oblak...
- Kobajagi, ja bi sad trebao reć "Ti radije gledaš oblak nego mene!"

Na stijeni danas gotovo nitko. Četvoro mladih Talijana, jedan od njih više od 20 minuta uvjeravao curu da uđe, ona blijeda od straha, on joj vadi rebraše, tješi je da su kao želatina, cura užasnuta. Ne ide i bog!

Nego, otkad je voda zatoplila nekako je mutnija, što je s mojom maštom jako spojivo. Kao, idem roniti, uživam ja al dok preplivam do druge obale čovječe totalno se nađem u vremenskoj mašini, evo me u kinu i gledam "Ralje", samu sebe vidim iz perspektive morskog psa, ne znam da li da ubrzam taj kraul il da se pravim mrtva i pustim struje da me negdje odnesu, na obalu će svakako...
Al nekako za sad uvijek izdržim! ŞŞŞ

I tako, sjedimo sad moj kopneni i ja ko dva nasukana kita, šlapice se suše, on iz nekog razloga pjevuši "Po šumama i gorama", ova Talijanka u drugom i vrlo neuvjerljivom pokušaju ulaska u vodu, kumulonimbus zašao iza krošnji, i sve je nekako baš tako kako treba biti B

Na slici je oblak s kojim sam eto prevarila muža, malo i liči na veliku bijelu psinu, a? d



12.08.2018.

Sex on the beach ŞŞŞ



* * *

Iz drugog kuta ĐĐĐ



13.08.2018.

Sutra najavljuju kišu, prekosutra je mom sinu roćkas pa se otvaram svim opcijama, i tako... Došao je i taj dan... Zadnji, ovako u izdanju neokaljanom svime što funkcionira na struju il rok.
Silazim tako stepenicama i stajem na mjestu koje mi uvijek izmami osmjeh i osjećaj zahvalnosti. I krenu mi suze. Evo i dok ovo pišem oči mi se mute... Požurim jer mi je mjehur slab, jbg i to je za ljude, moram u more jer moram i to. Vidim, Stipe je tu. Pomislim što li i onaj moj kopneni nije sad tu, čisto da ga malo cimam jer Stipe nema šlapice of kors...
Maska. More. Primjećujem da nema novih čikova ni smeća, obuzima me tračak nade da sam možda stvarno predomislila nekog da baca, nekidan sam imala eko akciju uvjerena da kad netko smeće ne vidi, neće ga ni stvarati.

Molim krupniju Mađaricu da mi da malo mjesta da uđem, jer jbg kao prava OCDovka u more uvijek ulazim na istom mjestu. Blijedo me gleda, govorim joj ksnm (ne znam kako se piše, hvala na mađarski), močim se i skačem.
I plivam kao da sam na vlastitom ispraćaju. Polako. Gledam, upijam, kao da će mi sve pobjeć, ili kao da će sve to nestati kako i mene ne bude bilo... Ti glupi rebraši. Cipali, eno ih dva, plivaju u krug. Oradelica. Fratri. Razne bebice. Ježinci nakićeni koječime, od kamenčića do breskvinih koštica. Zvuk moga disanja...
I onda ga ugledam: raskošni klobuk, par metara dalje. Moja Ančica mi je odagnala strah, prilazim mu i - plačem. U masci onako. Jer je predivan. Jer je, kao da me je skužio, krenuo sa svojim plesom. Pa mi je dozvolio da ga nježno dodirujem, i za raskošne plave plovke, i za kapicu. Pa mi je pokazao tu ribičicu koju skriva. I kao da zna, pružio mi je šansu za zahvalnost. Jer sam blesava valjda. Jer se lako dam zatočiti, pa dozvolim da to učini i takva ljepota, ali i sve ono na što smo kao ljudi iz nekog civilizacijskog razloga pristali: multitasking, žurba, moranje, telefoni, mejlovi, rokovi, stres, još stresa, psovke u prometu, gužve, suvišne riječi, ibuprofen, magnezij, b kompleks...

I evo me sad na stijeni, između para Talijana i jedne njemačke obitelji. Ubitačna je tišina, gotovo sućutna. More šumi usput onako, i ne smeta mi nitko, evo prošla je jedna žena sa sinom i nasmiješila mi se, iz čista mira, valja baš zračim time da mi se plače. Kažem, i onoj Mađarici sam zahvalila, poludila sam skroz, eno je još sjedi a ja ću opet u vodu i opet ću je pitati da mi da mjesta... Jer mi je bitno da si dajemo mjesta. I da si mjesta ostavljamo...



14.08.2018.

Kad se i Svemir uroti... d



18.08.2018.

Jesam ja to netolerantna ili je posve normalno da si čovjek rašpa pete u škrapici na stijeni? ...

22.08.2018.

Podijelila sam večeras stijenu s nebom. U oproštaju sa Suncem, more se vratilo moru. Nisam znala da to tako ide. Kao da prkosi Arhimedovom zakonu, i odahne kad ljudi napokon odu. Gusto, prošarano bojama svjetlosti.
Čak je i plima bezobrazno tašta.

Masku sam ostavila u torbi, ušla sam i dozvolila se postojati taktilno i bez kontrole. Ono malo ljudi na stijeni razgovara preglasno. Ne čujem ih, u meni je glazba drugačija i ja sam im nevidljiva.
Ne plivam samo ja, pliva mi i kosa, ruke, srce. Pliva i radni dan, prijeđeni kilometri, nedovoljno sna, briga koju učim otpuštati. Stajem da se umirim. Kraj sebe nazirem klobuka. Bio je ljubazan i nismo se sudarili u kraulu. Pomislim da sam i ja morsko biće ili neki dio mora, ahhhh, ali u sebi ipak osjećam da do toga moram još malo naučiti teći i prelijevati se. Pozdravljam ga, naravno. I ovčice (zemaljske) sam danas pozdravila, bile su na svojoj livadi, svih 5, nekoliko metara jedna od druge, kao da je svakoj pretoplo i od pomisli na runo ove kraj nje. Ovčji air condition.

Na stijeni ovako slana i razgolićena hranim eto komarce, dio sam njihovog opstanka, koje li privilegije! Ako je to cijena trenutka, premala je. Bitno da nije neki porez ili doprinos.



25.08.2018.

Danas u moru - party za ekipu! Dobro je da isto nije vrijedilo i za stijene, naravno... Lijevo: frajer na sklopivoj stolici, crn ko gad, na glavi mu Indiana Jones šešir i čita knjigu, onako Marlboro man po morski... Desno jedna češka obitelj, tata šeće okolo s fotićem i vidim da ima oko za kadar, al brate pol litarske kantice kraj ležaljke vidim da su napunili s pužićima, kao stavili im i vode, svako toliko gledam jesu li samo prazne kućice il će i oni račići samci na put u Češku...

Nego, party za ekipu. U avanturistčkoj maniri otplivah tako do zapadne obale. More mutnasto, em sunce izdiše kroz oblake, vidljivost je šta je... U plićini je bolje. Kad ono: sve, ali sve ribe iz uvale su tamo! Posebno izdvajam jato iglica Ş, inače ih vidim po 1-2.
Klobuci, naravno. Okruženi s 50ak riba, od kojih me dobar dio u jednom momentu krenuo - pratiti Ş. Znatiželjne su za krepat. Pa onda riblja gozba: više različitih riba, od glavoča do oradelica, čopaju morskog ježa. Najsmješniji među njima je jedan glavoč, malo mi liči na pauka jer je točkast, koji tobože tjera ribe, ono - čuva ježa za sebe - al čim dođe oradelica on se odmiče pa pliva vamo-tamo i čeka da ode Ş.
Uživam, baš uživam!

I tako. Dovršavam tekst, češka se obitelj sprema za odlazak. I da, bit će pomor pužića, mali ih evo nosi sa sobom, ipak su se micali, skužila sam dok sam pisala... Nisu račići samci nego ono - pužići klasični. Nema veze, imat će lijepe fotke, a ovi suvenirčići će im evocirati miris mora, dok ne krenu crkavat Ş.

PS (10 min kasnije)
I Stipe je došao, a i morski golubi opet lete. Baš party za ekipu Ş



08.09.2018.

- Dovela je ona njega u novembru na kupanje... - konstatira moj Kopneni, dok postavljamo ležaljke i ručnike na stijenu koju nakon toliko vremena doživljavam kao crveni tepih.

Oseka je luđačka. Ulaz otežan. Dok smišljam način kako da se prije ulaska smočim, moj dragi je već na onim kromarnim stepenicama koje sam isprobala jednom, i nikad više. I eto ga, junak ranga "sokole" iz vica o Crnogorcima, u šlapicama naravno, silazi u vodu prvo do struka, a uskoro i do ramena. Za to vrijeme ja se valjuckam u ono 5 cm vode, bemti oseku, kao močim se jer ne želim baš infarkt.

- E, to je to od mene! - i eto ga, on bi se verao natrag. Sokol. Ohrabrujem ga da zapliva, gore mu je ovako...
Par trenutaka kasnije, eto ga pliva. Kraj njega ja, s maskom, oduševljena, i svako toliko dižem glavu i komentiram: "evo jedna ušata ti pliva u susret", "oš ti masku?" i sl... Sve to dešava se u 5 metara od obale, voda uistinu prekrasna, ljudi taman da ih ne primjećuješ, uranjam, i vidim moj "morski soko" kako "piči" natrag, dosta mu je, za jedan novembar kolko voliš...

I eto nas, ko dva kita, trbusi, ja tipkam u tišini, i odjednom začujem njegov tihi glas:
- Evo ti Stipeta... (dižem glavu jer naravno da računam da me zajebava) - Desno, desno...

I uistinu! Umirem od smijeha.
- E, stvarno si car! - jedva izgovaram.

Ovako kad su mi i Kopneni i on s desna, napokon materijal za komparativnu analizu Ş

Oznake: brainstorming

Mo on the rocks (stjenovanje 2018.) - srpanj

ponedjeljak , 30.09.2019.

14.07.2018.

Dakle, par metara dalje na stijenama toples koka sa silikonima. Pa to uživo izgleda horor! Jbt ko eksplozivna naprava, evo sad će se rasprsnut! Dođe mi da se s maskom sunčam...

* * *

Jedan od razloga zašto se kupam na stijenama je definitivno mir i manje ljudi.
I šta sad, kad je tu jedan tata namontirao suncobran ispod kojeg obučeni sjede njegova žena i 4 djece, a on otišao plivati? Djecu s ovih stijena možeš samo pobacat u vodu... A naravno, jedna od blizanki urla. Mama joj strpljivo i tiho govori. Eto tate natrag, došao po onu histeričnu snorkey masku što ti prekrije lice i nazad u more. Mama maltene stoji pod suncobranom jer sjena nije tolika da ih sjedi svih 5...
A ja mantram "joj, pa i oni zaslužuju odmor, bogtepitaj odakle su povukli tu (pričaju njemački), budi tolerantnija daj..." i ide mi teško.
Ucrvale se i ja i još 2 solo kupačice u susjedstvu, ono domaćin i čovjek u nama rado bi to shvatio... Pored tolikih plaža sa baywatchevima i sladoledom...

* * *

Još i ovo, pošto mi je na stijenama bio uzbudljiv dan:
golubovi su ovdje opako počeli glumit galebove! Definitivno! Nadlijeću stijene i more, slijeću ti na metar iznuđivat hranu, jesus, još samo fali da krenu kliktat i da im netko posveti romantičnu pjesmu!
Snimam to već neko vrijeme, nije sporadičan slučaj.

22.07.2018.

Na žalost, žensko je tijelo roba nad robama, i gotovo da je svaka žena odgajana za taj ugovor s društvom. Od štikli do šminke u jednim kulturama, do hidžaba i burki u drugim, uvijek - ne valja.
Tako na mojoj stijeni danas, gledam frajera u moru kako uzbuđeno i ozarena lica kima glavom svojim frendovima na stijenama, nešto pokazujući. Gledam šta. Pokazuje na ženu u toplesu koja taman ulazi u vodu. I to nije sve. Onako ozaren, stišće pesnicu i savija ruku u laktu, kao - diže mu se. Wow!
Eto, junače jadni, nama svaki komad tijela inače služi za radost takvima kao ti. A to uključuje i tijela majki, sestara ali i kćeri takvih kao što si ti....

24.07.2018.

U vrijeme kada se u hotelima poslužuje ručak, čovjek bi se ponadao da turisti - pa ručaju.
Međutim ne. Osmeročlana ekipa sastavljena od 1-2 obitelji eto marenda panine, inače popularni ručak moje mladosti u danima kad čitav dan provodiš na moru. Mizantrop u mojoj glavi odmah je u rewind filmu: vidim ih kako su jutros, isto tako grupno, pohodili neki od supermarketa koji ljeti manjeviše liče na carting staze, jer čudo jedno što se sve može s jednim shopping kolicima.
Nego, ne budi lijena, šum mora sve češće i iz razloga mentalnog zdravlja mijenjam slušalicama i playlistama, među kojima je naravno i Oprah u razgovoru s Tolleom. Privikne se čovjek.
Srećom, bar me moja stijena danas sačekala prazna...

* * *

Eto, desilo se i to. Opet. Prekrasno muško tijelo! 
Kadgod u društvu krenemo o tome, ne ono bauštelski već u kontekstu treninga i mišića, pričam kako sam na plaži lani s leđa vidjela frajera s top tijelom ikad, i da sam naknadno tek kad se okrenuo skontala da je riječ o Stipi Drvišu. I mužu sam to ispričala lani, na što je on rekao da je i on tako nekad izgledao. Blago meni, bar mi ima o čemu pričat.

Nego, ta-daaaa! Eto Stipe i danas! Moć sadašnjeg trenutka u praksi 

26.07.2018.

Kad prilazim moru a vrijeme je kao danas, uvijek osjećam ushit i zahvalnost. Koja ljepota, a nadohvat ruke!
I kad zaronim, automatski postajem dijete. Ne izlazim dok ne protrnem. I smijem se na glas ti otkačenim ribama, bogtepitaj kako to zvuči kroz disalicu.
Evo, danas sam se igrala s jednom sipom. Mijenjala je boje, gledale smo se, obje strpljive. Ona možda u strahu, ja oduševljena naravno, i tako luđački zahvalna na prilici da to doživljavam i to bez da to tražim...
Onda skontam... Pa da, čovječe, meni stvarno za radost treba malo... I da, očito sam u euforičnoj fazi s obzirom da turiste uopće ne primjećujem danas. Mizantrop u meni bi vjerojatno konstatirao da sam već razvila stockholmski sindrom 



27.07.2018.

Ovaj mali gušter na mojim stijenama kojeg nisam više mogla zumirat jer je bio predaleko, zapravo je zmaj na ulazu u pećinu.
Dijelili smo sunce i kamen danas. On je pazio na mene, a ja sam tu pažnju potom prenijela na male bebe morskih ježeva nad čijim je bodljicama ljenčarilo jato srdelica.
Mada, moram priznat... zapravo pojma nemam koje su to ribice bile, al je u mojoj mašti to bila družina s transparentom "mi smo srdelice", tek tako da mi zaokruže doživljaj.
Mission accomplished Ş



28.07.2018.

Mikroplastika je znanstvenofantastična tema za mnoge, vjerujem. To su valjda embriji od plastike, koja nam treba. Moguće zato jer misle da se plastika uzgaja u plasteniku, i staklo u stakleniku. Analogno, i cigarete se pune duhanom a čikovi su im valjda plodovi.
A onda naprave posebne plaže za pse koje ni CIA ne može locirat, jer psi su baš strašni a ljudi su baš sjajni...
Danas me na mojoj stijeni zateklo ovo




30.07.2018.

Vrijeme je za jednu seksi fotografiju s mora, can't beat Nives Celzijus al hajde...
Nije slikana na mojoj stijeni doduše, već na robinzonskoj plaži na kojoj smo jučer mezili mortadelu, ganjali bika napuhanca (napokon mačo napuhanac, onako smeđ, rogat) i izranjavali se ulazeći u more...
Fotka se zove "Seksi uspon". Riječ je o ruci, da ne bi sad nepotrebno polemizirali.
Na drugoj fotki uspješno sam privremeno ugasila Sunce. Fotka se zove "Privremena mjera bez intervencije u PDV" B
Na trećoj je bikov selfie Ş



* * *

Vani tu i tamo zacvrči jedan cvrčak. Jedan! I tako od jutra. Ostali su sasvim moguće pokrepali...
I u takvim okolnostima ja, dakle, nikako da odem na more. Iz džezvice mogu samo još žličicom jesti talog...
Loš utjecaj FB prijatelja kavopija? Strah da su SVI, a u optimističnoj verziji i ipak neuginuli cvrčci tamo, pa mi je stijena avaj okupirana? Suosjećanje s onima koji su na poslu? Trening volje? Ili najgore od svega - čista bahatost, pa se opirem dostupnim i dosegnutim radostima? Dinamo ili Hajduk? Biti ili ne biti? Minus il plus? z
Ah, slatke li muke 

* * *

Na mojoj stijeni danas - žive duše 1
Od cvrčaka ni C.
Al me je zato dragi Život potapšao malom lekcijom. Roneći sam naime sudarila u jednu ženu na madracu. Dignula sam masku i vidim - smije se ona. Izvinila sam se kroz smijeh i nastavila dalje. Joj budalo..., mislim se u sebi, pa gledaj kuda roniš... I onda skužim: ma koja radost, imati ili dati priliku za smijeh ili osmjeh d

* * *

Svatko gleda svoje  gnjurac i ronioc Ş



31.07.2018.

Izvješće sa stijene:
1. Došla sam nešto kasnije, opet nekako malo ljudi, što iz trenutne perspektive znači: živjeli bazeni i trgovački centri!
2. Barba Ive (83) je upravo došao na redovnu plivadu s kojom si je riješio bolove u koljenu i pred 5 godina izbjegao operaciju M
3. Fali jedna periskica
4. Jedno veliko jato ribica me je pustilo da plivamo zajedno. Išle smo 5-6 metara vamo-tamo kojih 5 minuta, a onda sam ih odustala tlačit više |
5. Orade su fakat kraljice, ove tu barem. Budu same il u paru, plivaju vrlo samouvjereno, a jednu sam vidjela kako žvače ježinca t
6. Jučer mi je palo na pamet da je stijena na engleskom the rock ŞŞŞ

Oznake: brainstorming

O bazenčiću na šačici danih nam desetljeća (America. The beautiful.)

subota , 02.06.2018.

Trebalo mi je valjda četrdeset godina i James Carter pa da prvi put pomislim, a da tako i osjećam - blago Amerikancima! Ono, baš stvarno! Ne našim iseljenicima, nego naciji u globalu.
Kad sam kao osamnaestogodišnjakinja završila na kruzeru nasred Meksičkog zaljeva, s tisućama Amerikanaca, ubrzo sam nesvjesno kreirala listu pro i contra te zemlje, jer hoćeš nećeš uspoređuješ non stop, a izgledala je (iz tadašnje perspektiva) otprilike ovako:

PRO:
- Bože dragi, koliko vrsta alkohola! - dakle, u to vrijeme, čisto da objasnim, u našem prosječnom kafiću od konjaka si imao Badelov ili Martell, od votki Vigor i nedodirljivu Smirnoff, načelno bilo je po 2 brenda od svake vrste...
- Kokteli - u to vrijeme kod nas se baš i nisu miješali po kafićima... raj, raaaaaj...
- Trgovački centri - u to vrijeme, kod nas su postojale robne kuće...
- Touch screen - u to vrijeme, kod nas su blagajne imale tipke, a kompjuter je kod kuće imao stvarno malo tko...
- Jazz - kod nas ga do tada nikad nisam ni čula baš, pogotovo uživo...
- napredovanje - ako ti ide i ako imaš žicu, guraju te naprijed, dobro njima i dobro tebi, a kod nas... (čak ni tada...)
- godine im baš ništa, ali ništa ne znače, da bi ganjali snove - kod nas, to se još i danas valjda mora obaviti do četrnaeste...
- ceste i avenije - nema šanse da se izgubiš, sve je pod pravim kutem i numerirano, nema nekih imena ni naziva za koje moraš dodatno angažirati mozak da popamtiš, pa koje još k tome i mijenjaju kako se mijenja politička preferencija...
- multikulturalnost - nema te boje kože ni nacije koja strši, sve je izmiksano, to mi je bilo divno!
- debeli i mršavi su jednaki - nitko, ali nitko nisam primijetila da se stidi zbog svoje kilaže, pa recimo krije trbuh ako je debeo, uzmi ili ostavi - meni je dobro, ma sjajno!

CONTRA:
- ne briljiraju općim znanjem - nebrojeno puta sam, kad bih rekla da sam iz Hrvatske, čula - "A, da, imaš sjevernoamerički akcent!" i sl., iako je to bilo još ratno doba i svako toliko smo se povlačili po vijestima, mada, brate trebao bi svoju zemlju bar donekle poznavat. I to je tek kap u moru primjera...
- ne serviraju alkohol mlađima od 21 godine - ah, s tim nekako nisam nikad imala problema, moguće mi s Balkana od našeg silnog općeg znanja izgledamo starije...
- sve se plaća i sve košta - kao, kod nas je sve bilo baaaaš besplatno, sad još i više...
- ali isto to možeš kupiti za kredit s niskim kamatama - nisam baš kužila šta to znači u to vrijeme, ali mi je "smrdilo" na to da glume da imaju, ali baš i nemaju...
- country line plesovi - masovna histerija, prije no što je nastala Macarena... malo mi je izgledali "seljački", onako svi skoknu ko ludi i krenu vrtit tih par koraka narednih sat vremena... koreliralo je s onim da im fali općeg znanja...
- "US" i "NON-US CITIZENS" - joj, ali joj, koji ružan osjećaj na carinama, cijeli svijet ide na "US", prije toga i po Europi se također provlačiš po nekim sporednim tunelima s jačim provjerama, ružno, kao neka štetočina, insektonoša...
- beskućnici - more ih je bilo, pod nadvožnjacima pogotovo, horor mi je bilo to gledat, kod nas sam čula za taj pojam ali nije se pojavljivalo kao društveni problem uopće...
- kriminal - za moj ukus, malo ga je bilo previše. Npr., čak ni taksist nije htio ići nekim ulicama da ga na semaforu ne opljačkaju...
- hiperamerikanizacija - nema što nisam vidjela na američku zastavu, nema! To mi je bilo malo preavangardno, i opet mi se vezivalo za manjak općeg znanja.
Moram napomenuti da je ovo "ne briljiraju općim znanjem" čista posljedica dugogodišnjeg indoktriniranja sa strane našeg obrazovnog sustava, nebrojeno puta su nam ponavljali kako su naše škole jače, i kako naši u osnovnoj uče ono što njihovi u srednjoj i sl.

I tako, četrdeset godina poslije i James Carter u INK-u, blago njima!
Usprkos Trumpu, oružju, skupom zdravstvu, Coca-coli, ADHD-u, pretilosti, masovnosti, hiperkonzumerizmu, pošasti influensiranja, jutubiranja, tverkanja i sl... Ma blago njima! Koja jednostavnost, koja bezbrižnost unutar svijeta kojeg si sami stvaraju, koje olakšanje uz uvjerenje da su "America, the beautiful" i "Land of the free", oni jednostavno - imaju pravo.

Čemu drama? Ovako, s platforme 2018. godine u demokratskoj državi koja je članica EU i koja ima 1000 otoka, desničare napaljene na srednjovjekovne referendumske teme, intelektualce s prepisanim diplomama i mudima svezanim u mašnicu, previsok udio turizma u BDP-u, povratnu ambalažu od 50 lipa, negativnu demografsku sliku, rastuću dijasporu, i pobogu - jako opće znanje.

Noćenje uz trgovački centar da bi prvi uletio kupiti najnoviji model mobitela? - Zašto ne?
Kuhinja od 80 kvadrata jer ona voli kuhati? - Zašto ne?
Penzija na Floridi? - Zašto ne?
Prat zube baš nakon svakog zalogaja da ne moraš skupo plaćat zubara? - Zašto ne?
Prijaviti izdepiliranu i našminkanu četverogodišnju kćer u štiklama i počupanih obrva na Little Miss America? - Zašto ne?
Stvarno, zašto ne?
Onako, staviti koncept o blagodati općeg znanja na panj, dernuti ga sjekirom. Pogotovo sad, u vrijeme turbofolka i svega ranije navedenog. Da baš, ono, ne moramo spavati s pojasom za spašavanje...
Zašto si jednostavno ne pojednostaviti krstarenje kroz ovaj bazenčić na šačici danih nam desetljeća?

Oznake: brainstorming

O krvinji, tom opjevanom osjećaju kojeg ti nabijaju ljudi koji ne znaju čačkati vlastiti nos

ponedjeljak , 28.05.2018.

- Ti si kriva. - tim je riječima prosvjetna djelatnica zaključila razgovor nekolicine nas, u kojem sam se požalila kako mi je sin maturant pao matematiku.
Osjetila sam se kao najveći zlikovac u povijesti roditeljstva. Kad ti to kaže profesorica, ona srednjoškolka u tebi oživi u trenu! Eto me, duga kosa, slušam Doorse, pišem poeziju, pišem i pokoji šalabahter, nebo mi je granica al prije toga moram maturirati, diplomirati, doktorirati, administrirati, prosperirati, operirati, demonstrirati i - masturbirati naravno! Čisti dokaz PTSP-a kojeg zaradiš obrazovanjem...
Naravno, nije mi palo napamet da obično ljudi koji prstom upiru u druge nikada nisu pošteno pročačkali vlastiti nos.

Valjda četrdesete služe, među ostalim, i da posložiš vlastite redove na način da se prestaješ ikome izašto osjećati dužnom, i taman kad sam pomislila da mi se desio nekakav kvantni skok ka nekoj nazovi fazi s kojom dolazi mudrost - tras! - kriva sam! Jer sam previše radila. Jer sam premalo pratila. Jer nisam kontrolirala. Jer sam mama. Jer netko mora biti kriv, a to su uvijek roditelji. Jer je on valjda, kao prosječno dijete, nemoćan. Nije mi skroz jasno, jer sam u svoje vrijeme za svoje školske rezultate bila "kriva" isključivo ja, uz daleko manje tehnologije. Tako sam učila i više od gradiva. Možda je to bilo takvo vrijeme, možda danas prosvjetni djelatnici imaju neki tajni nalog iz Ministarstva kojim su dužni učenike uvjeravati da nisu moćni pratiti gradivo, da se moraju kupovati instrukcije (na crno, naravno), da si moraju šiljiti očnjake žele li biti uspješni u svijetu odraslih. Koji opet (odrasli mislim) uspjeh mjere valjda količinom ljubomornih pogleda u okolini. Je, svijet odraslih je baš bajkovit!

Nego, da se vratim, krivnja i četrdesete. Na stranu što bih si oko vrata najradije zavezala kamen i ljupko se usidrila u plavetnilo Jadrana, dolje k trpovima, ili što sam bijesna na Supermana jer je izmišljeni lik pa nemam koga pitati da vrati vrijeme unatrag, krivnja je tako zločinački osjećaj!
Krivo je more, jer je ona sva od sreće drhtala uz njegov šum. Kriva je Doris, jer je beskrajno vjerovala, al' joj eto srdela nije kriva što je plava riba. Kriv je Tony Cetinski, priznaje čovjek javno, jer joj je obećao svemir a donio nemir. Seve i Boris su otišli par svjetlosnih godina dalje, ne konstatiraju nego se pitaju je li važno tko je kriv kad se sve već desi, glori aleluja! I onda ja. Kriva. Bez glazbe i teksta. Jer sam radila kako sam najbolje u tom trenutku znala. Jer sam neobična, pa neobično i volim, a volim i krilata stvorenja koja sve i jedan jednom vjeruju da su ružno pače ili kokoš.
Bih, sad bi pametnije. Ali, to je sada, nije tada, i iako sam ja i dalje samo ja po mnogim obilježjima, u meni se svaki dan budi nešto novo. Evo, i ovu ja-danas ona ja-sutra neće prepoznati. Ko je kriv? Eva, pojela žena jabuku.

Red je da zaključim nešto.
1. Nisam kriva. Priznajem odgovornost, al si neću vezat onaj kamen, samo iz znatiželje.
2. Profesori nisu uvijek u pravu. Evo primjera: ničemu me pametnom nisu naučili pa još uvijek učim.
3. Slučajan poznanik nedavno mi je rekao: tek sam sad shvatio, a četiri matematike sam učio u srednjoj i na faksu - čemu sve one derivacije, integrali, limesi itd. služe! Pa da mogu dat instrukcije vlastitom djetetu!
4. Šalu na stranu. Ako je to taj pad koji se trebao desiti, nek se desi sada i ovako.
5. EKG živog čovjeka ne ispisuje ravnu liniju. Da bi ustali, neki od nas moraju pasti, jer samo tako učimo rasti.

Oznake: brainstorming

Teorija o ovčicama (sve je kako treba biti)

petak , 25.05.2018.

Nije tajna, i tako je kako je, da sam bit će godina i više, fascinirana s onih pet ovčica u ograđenoj livadi u blizini Loborike. Najčešće sam ih viđala u povratku s posla, glava ubačenih u travu, s mekom svjetlošću zapadajućeg sunca u runu.
Svaki put bih usporila, pogledala udesno, osmijehnula im se i pomislila - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti. Isprva sam mislila da ih je šest, nemam onaj fotografski talent zapažanja u sekundi.

Nisam ih viđala svaki dan, ne znam o čemu je ovisila njihova ispaša, i vrlo je moguće da njihov vlasnik ostavlja travu da poraste, i za to vrijeme one se hrane drugdje. Logika je to koju nameće sama priroda: vrijeme za akciju, i vrijeme za čekanje.

U međuvremenu, vlasnik je povećao površinu njihove ograđene livade, proširivši ogradu. Birala sam vjerovati da je to čin pažnje i ljubavi, jer - uvijek ih je bilo pet, kao da je svaka bitna i da je to ta odabrana družina privilegirana za takav tretman.

Jednom, ali samo jednom, a tog dana očajnički sam ih trebala ("sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti") jer dan je bio zahtjevan i malo se ljepote vješalo za kazaljke, bile su one tamo ali - ostrižene. Neravnomjerno izbrijane izgledale su groteskno: mršave, roza, s mjestimično bijelim naborima. Ne moram govoriti kako sam se udruženo poraženo osjećala, a moja i njihova prešutna usklađenost kao da su uspostavile savezništvo.

Više sam puta, danima čekajući na susret, doživjela i to da se raznježim: uz njih je paslo pokoje janje. U onih par sekundi, koliko traje svaka epizoda našeg susreta, ne sjećam se je li ta janjad sisala ili pasla, ali sjećam se postojanosti odraslih ovaca i njihove dosljednosti u danom im zadatku: brsti travu. Možda je brsti travu bila i mogućnost ili jedina mogućnost, ali takvim razmišljanjem ulazim u sferu teorija kojima ne vjerujem da se životinje zamaraju, pa tako ni ne razmišljam. Naravno, ta bi obiteljska idila u jednom trenutku prestajala. I tada, kad bi na livadi opet bile u staroj postavi i bez mladunaca, one bi opet pasle kao da se ništa nije desilo. Ili to tako ja odabirem vjerovati, jer ne znam kako ovce žaluju, tuguju ili plaču. Nekako bih voljela da žive u trenutku. Bar one.

U posljednje vrijeme, bar u vrijeme mog povratka, livada je prazna. Na trenutak sam pomislila da ih se vlasnik "riješio", ali bile su tamo neki dan. Danas ih, recimo, opet nije bilo. Ovo nedostajanje koje se u meni dešava malo me zabrinjava. U međuvremenu namjerno primjećujem svako stado zabodeno u usputne livade. Ima ih i velikih, prizori su prekrasni, pogotovo ujutro. Nije to onih mojih pet, ali svjetlost je i tada tako mekana, vršci visoke trave koja se proteže u daljinu još mirišu na mjesečinu, a sunce im s desna gladi bijela pogrbljena leđa, kao zemaljske oblake. I tada se nasmiješim. Nekako sve u meni ima potrebu svakodnevno znati - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti.

Oznake: brainstorming

O vama, na površini, egzistencijalnom tragu i pi**i materinoj

nedjelja , 20.05.2018.

Ne znam kako da ti objasnim, ali ja svarno izgleda ne postojim. Možda, ali samo možda, nisam na površini pa je zato to tako. Mislim, dišem, jedem, spavam, radim, govorim... i sve to, ali ne primjećujem da se primjećujem nit da sam nešto egzistencijalno značajna. Kako da objasnim, pipam si puls ali ne prolazim kroz zidove, iako dio mene uopće nije ovdje. A kako mogu biti i negdje i tu, pojma nemam.
Uz to, riječi koje izgovaram drugima zvuče kao nama ljudima crvkut ptica - čuju ih i navikli su na njih, al' ih ne razumiju. Valjda služe samo tome da se izgovore i odu u vjetar.
A nekako i ne pamtim. Kao da se ništa ni dobro ni loše nije desilo. Činjenice o sebi slušam kao ekskluzivnu novost. Kao da je zapis o meni izbrisan, zato i sumnjam je li uopće ikad i postojao.
U prilog svemu ide i osjećaj (ne)pripadanja. Kako bih smjela uopće pripadati nečemu samo zato jer se to nešto podrazumijeva? Kao, recimo, nacija. Ili državljanstvo. Iako je srednji vijek odavno prošao, učili smo to u školi još davno, oko mene vitezovi, konji, lijepe djeve, i lomače. Imam i OIB, još jedan dokaz postojanja s potencijalom (ne)pripadanja, ali i on i moj identitet mogu biti ukradeni, što me dovodi u opasnost da ja ne mogu dokazati da sam to ja. Koje li štete, taman sam počela ostavljati neizbrisivi trag! A zakovana sam za ovih par kvadrata društveno-ekonomske samice.
Jedan od dokaza je i obitelj. Reproduktivno sam napravila svoje, i rezultat moje reprodukcije ničim ne pokazuje da sam išta govorila, pokazivala, dijelila ili utiskivala. WC daska i dalje nije podignuta, poklopac košare za prljavi veš i dalje se ne otvara, a radne sam navike iz reproduktivnog djela rastjerala k'o đavla jer sam vlastitim primjerom dokazala da je potpuno donkihotovski toliko raditi za ništa, ni u ovoj točki rada, a ni u budućnosti, a još si i umoran i bezvoljan nakon rada.
Dakle, ako ne postojim, onda nije ni bitno što i kako to radim. Nit' ono što govorim. Ili mislim. Ili osjećam.
Dakle, ako je tako, onda odite svi vi lijepo u onu krasnu pičku materinu. Vi, na površini.

Oznake: brainstorming

Falim si

srijeda , 14.03.2018.

Falim si neprobojna i neranjiva,
nenasjela na tuđe iskustvo,
netaknuta godinama koje za inat kao da urezuju tek nagon za opstankom,
pregolim za istinu.

Falim si čitavim tijelom i duhom,
ne-umorna, ne-dogovorena, bez sedla i putokaza.

Fale mi moje oči koje vide samo neotkoštenu ljepotu.
Fale mi uši kojima sam prepoznavala samo smijeh, tišinu i neizgovoreno.
Ruke mi moje fale, kojima sam mogla dohvatiti oblak, proći kroz zid, umiriti nečije srce.
I noge, fale mi moje noge koje su same znale kuda, kako i koliko.

Falim si čista, nevidljiva.

Falim si imuna, gorda, nepobjediva, nebijesna, moćna, mirna.
Instinktivna si falim, i hrabra, i neobična, plodna i mudra, beskrajna.

Ono čudo u meni mi fali, koje je s čežnjom grlilo mala čuda
koja su se bez čuđenja nagomilavala u napuklim zidovima, zakrpanim džepovima, pokojem snu i rubovima očiju.
Falim si ja, čudo.
Slobodna.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ovaj svijet vas treba...

utorak , 13.03.2018.

Dobrodošli u Žvakaonicu duha, gospodine Novak, dugo smo vas čekali! Nadam se da je putovanje bilo ugodno, sačekajte Apgar i narukvicu i možete ovoj ženi na prsa.
Pred vama su brojna uzbuđenja, nećemo se zadržavati na detaljima, kolike, prvi koraci, gugutanje, igre bagerićima, uobičajeno... Nek' ostane iznenađenje. Ali život, vaš život - on je nama tako potreban! Ovaj svijet vas treba, vi ste gospodine Novak, njegov jedinstveni dio.
Morat ćete u školu, škola je važna, u njoj ćete pet dana u tjednu veći dio godine u blokovima od 45 minuta na pedagoški standardiziran način učiti vrlo bitne istine koje su utvrdili učeni ljudi, i njih smo svojedobno čekali kao i vas. Mi vam, gospodine Novak, zapravo čekamo sve, samo s nekima ima više posla. Žilavi su, prkosni, prečesto razmišljaju, previše osjećaju, a takvi su vam, zapamtite, uvijek prijetnja.
Već u školi naučit ćete da je kvalitetan čovjek onaj koji se uklapa. A tko ne želi biti kvalitetan? Kvaliteta nam je prioritet, uz inovacije naravno, tako da ćete s vama sličnima uvijek biti u, nazovimo to - igri. Slično bagerićima. Ali ne brinite o tome, tu igru igramo svi i to nas čini timom, ipak stremimo istim ciljevima.
Naučit ćete i ključne riječi i fraze, na njima gradimo zajednicu, prosperitet i rast, taj je vokabular dio naše kulture i njegujte ga.
Ovaj je svijet zapravo vrlo jednostavan. Naviknite se odmalena na klimatske promjene, strategije, terorizam, trgovinske sporazume i ljudska prava. To moramo uvijek spominjati, takav nam je svijet.
Ako vas program dovede u imućnu zajednicu, stremite ka još, jer je profit demokratska tekovina i nitko vam ne smije osporiti to pravo. Ako vas pak program uputi ka zajednici trećeg svijeta, budite zadovoljni, nekad tako mora biti i sve je dio većeg plana na koji morate biti ponosni. U tom se slučaju borite za svoja ljudska prava, ni to vam pravo nitko ne smije osporiti. Imajte po mogućnosti više djece, na djecu su svi osjetljivi.
Ovdje vam je, gospodine Novak, zapravo vrlo ugodno. Sve vam je naizgled dano, ali sve se i plaća, a kad shvatite pravila tog ravnotežnog odnosa, vidjet ćete da je baš to najzabavnije. Trgovina zrakom na koju svi pristaju.
U svemu ćete vidjeti naš rukopis. Možete misliti pozitivno, puno ljudi to čini, jer naizgled sve što se događa rezultat je vlastitih misli i osjećaja. Preporučujemo da umjereno pazite što želite, a ne zamarajte se time što zapravo trebate, taj je koncept zastario.
Zasad toliko, dragi gospodine Novak. Apgar vam je desetka. Ova žena je inače vaša majka, možete je voljeti i cijeniti. Samo se prepustite. Štošta ovdje nije na vama.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ona je Bosanka, ali je ok!

subota , 25.11.2017.

Ne jednom, i ne samo nedavno. Mnogo puta i oduvijek, ovakav mi je konstrukt rečenice dolazio do uha i klizio niz kičmu. Još dok mi je čitav planet Zemlja sadržavao par umrežanih ulica Starog Labina, dok smo se kao djeca igrali po ruševinama, a velika nam je ladonja na Fortici bila svemirski brod. Jedva smo čekali turiste provesti kroz umjetni rudnik u muzeju. Žeđ smo tažili na špini iza crkve. Pinetu smo bezbroj puta ispeglali valjajući se po njezinoj travi. Tu i tamo tražili smo skriveno blago, za koje i danas dijete u meni vjeruje da je baš tamo negdje.
Neki od nas nisu pričali dijalektom. No nitko od nas to nije primjećivao, bili smo ekipa, klapa, šmrkljavi, razbijenih koljena, kuštrave kose, tu i tamo s masnicom od batina, s medvjedićima bez ušiju, mamama i nonama koje nas na glas zovu na ručak, okruženi mačkama, murvama i misterijom variola vere i crne ruke.

Već s polaskom u školu, otkrili smo da je planet zapravo nešto veći, a i nježna opna naše ekipe nekako se otopila. Koliko god velika bila školska torba, veća od nje bila je potreba za prihvaćanjem. A tu je katkad nedostajao dijalekt, a i ono "Bosanci" postajalo je sve zveketavije. Jer - nitko od nas do tad nije bio "Bosanac". Zamišljala sam ih strašnima, kao variola veru ili crnu ruku. Nešto je u njima bilo zlo, koje nitko nije znao objasniti. Čulo se to u tonu kad se govorilo o drugoj osnovnoj školi. Tamo ih je puno.
S godinama, jedan je dio mene postajao sve tiši, utihnut tako da je sam sebi grizao nokte i gutao prste. Pojma nisam imala o čemu je riječ. Znala sam da mi je tata rođen u Bosni i, iako je on tamo živio jako teško i jako kratko, strahovala sam da sam "Bosanka".

Trebalo mi je gotovo 35 godina da iz vlastitih usta ispljunem prste, prestanem gristi nokte i pogledam si u lice.
Jer se sudbina poigrala na način da mi je muž Bosanac. Jer mi se u povratku s mog prvog odlaska njegovoj Tuzli srce stislo u grumen smole. Na stranu i gostoprimstvo, i srdačnost, i humor, i hrana, i sve ono što itko tko je u Bosni bio i te kako dobro zna. Ali boljela me činjenica da on neminovno mora patiti uz "nas" koji smo kraj "njih" kao engleski batleri. Ljubazni i odmjereni, ali zatvoreni, zatomljeni, voštani, stisnuti.
Jer sam napokon smogla ljubavi otići i u kraj gdje mi je rođen tata. Gdje sam, na posljednjem odlasku, imala čast prisustvovati dženazi (pogrebu) moje tete, i čitavom ritualu koji mu je prethodio. Gdje sam se napokon integrirala i shvatila koliko sam bogata, i koji beskrajan koloplet gena, potencijala i neobičnih zapisa u sebi imam.
I, nigdje nisam vidjela crnu ruku. Ni variola veru.

Srećom, danas mi je planet nepregledan. I prekrasan. I čudesan, toliko toga još moram otkriti, toliko je blaga još skriveno, dijete je u meni u pravu oduvijek. I - život ga je naučio - to je moje unutarnje dijete shvatilo da ima ljudi koji i dalje svoje granice protežu samo dotle dokle im sežu ruke, zidovi kuće, ograde dvorišta ili pogled, i da takvi ljudi ne znaju ili se boje voljeti ljude koji su izvan tih granica. Njihov je planet jednostavno takav.

No, katkad osjećam bol nanesen nepravdom i predrasudama. I danas ih čujem, moguće iz neznanja, straha, obijesti ili navike, neki misle a neki i izgovaraju: "Ona je Bosanka, ali je ok!" dok recimo u razgovoru spomenu susjedu ili djevojku svog nećaka. Imaju kolegu koji "nije naš, ali je dobar", ili učiteljicu koja "nije od tuda, ali je zlatna". I uvijek je uz njihov spomen potrebno neko opravdanje. Opravdanja rjeđe čujem ako je taj neki Bosanac dovoljno imućan i moćan da zadovoljava zapadnjački kriterij uspjeha, ili ako je društveno utjecajan i kipi bogatim društvenim vezama. Tako tlačiteljski, a čemu?

I sve se to događa u vrijeme kad se toliko "naših" i "njih" i more ostalih nalazi posvuda po svijetu u želji da si stvori dostojanstven život, život jednakih mogućnosti, bez stida tko su i odakle su, bez variola vere. U vrijeme kad i ptice na grani znaju da su ljudi svugdje samo ljudi, neminovno različiti i neminovno isti. Jer, pod tim jednim suncem, na tom jednom planetu, toliko nas je koji nismo ovdje zauvijek, a svima nam treba samo ljubav.

I opet, ulazim u zamku. Opravdavam se. Razdor u meni, i na tako velikom planetu, čeka da ga do kraja zacijelim. Toliko je moćna misao. Toliko je moćna riječ.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Jednostavno - poklonimo Je. Bez životinja.

utorak , 31.10.2017.

Jednostavno - poklonimo Je. Il' dajmo Je na javnu dražbu. Lijepu našu. Ne znam je li pravilnije reći poklonimo JE ili JU. Pišem kako sam naučena, u neko drugo vrijeme.

U ovo vrijeme kada se države mrve da bi bilo bolje. Kad se ljude dijele na "one koji sisaju" i "one koji zarađuju". Ali, i u vrijeme kad se države tek ekonomski udružuju. Da bi uočljiviji bili "oni koji sisaju" i "oni koji zarađuju".

Poklonimo Je jer svi previše znaju a opet, većina ih zna bolje od onih drugih, oni drugi znaju više od ovih prvih, zna se više nego 45-e, 70-ih, 91-e, ima čak i internet, al' ne znamo što da radimo s Njom. Tom, Lijepom. Ima 1000 otoka i milijune praznih boca, srećom. Ima emisija kojima se ukazuje na glad koje gledaju nešto manje gladni. Ima previše umirovljenika i onih koji to što prije žele postati jer im je pun kurac stresa, il' su prerano pokleknuli pa ih izdaju kičma, koljeno, ali ne i markeri. Tom, koju je branio svaki četvrti, prodao svaki treći i pokrao svaki drugi.

Poklonimo Je, možda, onima koji su zidali zgrade s čijih nam desetljećima zapuštenih pročelja otpadaju na glavu kerubini, ornamenti i dijelovi balkona. Čije utvrde i zidine još stoje, a za čiji obilazak turistima naplaćujemo ulaznice. Čija gradnja nije predviđala dodir bagera i fokus TV kamera. Koji su, čitamo o tome i danas, znali što i zašto rade, i to su zaista i - glagola li - radili i napravili.

Ili, budimo dobri katolici, poklonimo je onima čija je zemlja sad u ratu. Kao, ono - dođite i naselite se. Gore od ovog što Joj radimo ionako ne može biti, bez obzira tko doseli. A moći će raditi i u turizmu. Mada, bogtepitaj kakvi bi gospodari bili.

Ne, ne, vratimo se prvoj ideji. Onima koji su znali što rade još onda. Zidali su ljetnikovce i atrakcije svojim budućim pokoljenjima. Koji, u vrijeme u kojem živimo, bez preznojavanja dođu na ljetovanje i plate ulaznicu. I usput gledaju, ali baš tako - besplatni cirkus. Bez životinja. Samo mi, žitelji Lijepe naše.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Moramo, moramo pričati...

utorak , 17.10.2017.

Nismo ovdje i sada slučajno, ti i ja. Okupani istom maglom, dodirnuti istim zrakama sunca, prolaznici koji katkad i znaju jedno drugom ime.
I možemo, možemo dugo šutjeti, ili pričati o koječemu o čemu smo si već sve ispričali, razbacivati se mišljenjima o ovome ili onome što smo vidjeli, čuli il' pročitali. Možemo nizati pitanja radi pitanja, odgovore radi odgovora, riječi koje su sama sebi svrha.
A ne moramo i ništa od toga.
Ali, mali kakvi jesmo, i prolazni kakvi smo, i nekako namjerno slučajni - mi jednostavno moramo, moramo pričati. Vrijeme nas je sustiže.

Moram ti reći što me raduje, a što se ne da kupiti. I u čemu je moja ljepota, o čemu ne postoji nikakva potvrda. I ti mi moraš reći čemu se smiješ, bez da te netko nasmijava. I od čega si velik, bez da se penješ na stablo.

I moramo se slušati. Očima, ušima, tijelom. Ja moram čuti tvoje riječi i kad šutiš. Ti moraš prepoznati riječi koje ti govori boja moga glasa.
Ne moram ti znati ime, ni kolika ti je kuća. Ni ti ne moraš znati gdje radim, ni kad sam rođena. Tu bi krenuo razgovor o onome što posjedujemo. Uz takve činjenice, pretvaramo se u trgovce, a ne moramo se vagati jer nismo roba.

Postavljajmo si pitanja. Nešto tebi naizgled banalno meni je značajno. Nešto meni naizgled nerješivo tebi je jasno. Nešto što tebi treba znam ja, a nešto što meni treba možeš mi baš ti pomoći.

Moramo, moramo pričati, i pitati, i slušati, moramo!

Omekšajmo. Svucimo oklope.
Otklešimo nametnuti strah.
Ostružimo naučeni stid.
Isperimo prah očekivanja, nismo takvi rođeni.
Jednostavno, ispolirajmo se do bića koje prihvaća i voli.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O svemu što te pripada, zombijima i patagonijskim lignjama

ponedjeljak , 16.10.2017.

Uzmi sve što te pripada. Imaš na to pravo. Ljudsko pravo. Iako ti ne treba, uzmi sve. Jer te pripada, samo zato.
Uzmi, jer ovdje ionako svi uzimaju, a ako ne uzmeš ti, uzet će netko drugi. Iako mu možda ne treba. Jer je bitno imati.
Uzmi, jer je to jedino bojno polje na kojem ne držiš bijelu zastavu. Jer se na njemu osjećaš kao vitez, ratnik, junak. Ovdje možeš urlati, okružen onima koji urlaju, svaki u svom smjeru. I jurišati, okružen onima koji jurišaju, svaki u svom smjeru. Svaki u svom smjeru iako je neprijatelj isti: sustav. Jer nitko do vas ne zna kako izgleda.

Sumnjaš da su sustav "oni", tamo gore. "Oni", koji su sve rasprodali, imaju masne bankovne račune, i boli ih kurac. "Oni", koji su namirili svoje potomke. "Oni" koji donose rupičaste zakone kroz koje se provlače i "oni" i njima slični, a o koje se saplićeš ti i tebi slični. "Oni" koji zapošljavaju svoje rođake, kumove, prijatelje, bez natječaja. Postavljaju ih na ključna mjesta kako bi si međusobno pogodovali. "Oni" koji su pokrali, koji kradu i koji će krasti. Zbog "njih" tvoj sin odlazi u Njemačku, kćer u Irsku, mama u Italiju prati guzicu vršnjacima a tata čeka red za dom koji, ako ga i dočeka, ne možete platiti ni da sva primanja stavite na jednu hrpu.

Samo od krvi i od mesa, ojaren, razočaran i sit - želiš se osvetiti.

Ti - medicinska sestra, učiteljica, policajac, šumar, pravnica, građevinar, blagajnica, student, žena, umirovljenik, stolar, obrtnik, poduzetnik, liječnik, muškarac, vozač autobusa, balerina, arhitekt, ugostitelj, inspektor rada, trgovac, znanstvenik, vatrogasac, novinar....
Ti, sa svim imenima i prezimena, imaš ih više milijuna.

Baš zato, osveti se. "Njima". Uzmi sve što te pripada jer tako i "oni" rade. Budi na prvoj liniji fronte mrguda, lažova, lopova, kukavica, licemjera. Osveti "im" se tako da mlohavo radiš, da ti ne bude stalo prema kolegama, prema šefovima, prema klijentima i pacijentima, radi na pola jer "oni" više od toga ne zaslužuju. Prihvati svaku budalaštinu koju ti serviraju i ispucaj se po društvenim mrežama, prihvati je poslušno al' izvršavaj je polovično, ne daj "im" ono što od tebe traže. Budi policajac u otrcanim cipelama, budi vatrogasac bez adekvatne opreme, budi učiteljica koja podučava iz pristranih udžbenika, budi liječnik s nedovoljno sterilnog materijala kažnjen za prekovremeni rad, budi blagajnica s 2.000 kn plaće, budi obrtnik koji ne može naplatit svoju uslugu, budi vozač autobusa koji ni ne zna kad se zadnji put naspavao, budi ugostitelj koji zna kako varati fiskalnu blagajnu, budi... Budi poslušan, inertan, rezignirani zombi. Radi na crno, radi na sivo, nemoj pobogu plaćati porez jer će ga "oni" ionako profućkati lošim odlukama. Nemoj štrajkat, šteta vremena, ionako se ništa ne mijenja. I iskreno vjeruj da ništa ne možeš promijeniti, tko si pak ti?! Ti se razlikuješ. "Oni" - svi su "oni" isti.

Ako stjecajem okolnosti baš i ne spadaš u prosjek, šuti, nemoj ni ti štrajkat. Glava nek' ti služi za frizeraj, noge za kupovinu cipela, ruke za manikuru i lijepi sat, šuti i radi to što radiš, kupi svako toliko novi mobitel, auto ili nekretninu, ne gledaj one ispod ni one iznad, grabi dok je prilika i dok more nekim čudom ne ishlapi, osiguraj se. Tu i tamo plati porez, da ti ne sjedne porezna, i drži radnike na minimalcu, spremačice plati na ruke.

Budi jadan, pošalji djecu u inozemstvo, imaj mizernu penziju, rodi sedmoro djece i lupaj institucijama po vratima da ti ih hrane, budi jednostavno zločest prema svima, i lijen, kad ti se ukaže prilika, prodaj djedovinu Rusima, Nijemcima, Dancima, pa plači za manjkom lokalpatriotizma i izumiranjem autohtonih papkara, utrpaj u bazen što više turista, hrani ih patagonijskim lignjama, slušaj što ti kaže šef što mu je rekao šef što mu je rekao šef a njemu njegov, ako radiš - ne mijenjaj ništa, ionako ti plaća neće biti veća, šuti, čekaj penziju, idi u prijevremenu... nema bijelih zastava, uzmi sve što te pripada! Kažem ti, uzmi "im", igraj "njihovu" igru.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tome kako je dobro to što nam se dešava, povraćanju i isisavanju zraka djeci

utorak , 10.10.2017.

Dobro je to što nam se dešava. Bolje ne može.
Dobro je to što je tako, baš sada, baš ovako, nikako drugačije.
Nek' je tako, jer drugačije nećemo ni naučiti. Mada, s obzirom kako je, teško mi je vjerovati da učimo il' izlazimo bolji, pa nek' bude kako biti treba, može il' mora...

Ovo je zemlja u kojoj su ljudi iza ili ispred kamere. Svijet selfija, i fotografija djece zakovanih za krevet i cjevčice.
Ovo je zemlja humanitarnih akcija u kojima sudjeluju ljudi kojima su humanitarne akcije dopizdile jer su ih vidjeli bezbroj puta, i koje se rade za ljude čije životne priče moraš zalijepiti za svaki ekran svakog pametnog telefona sa što manje riječi i što više uplakanih slika, kako bi dopro do onih kojima jedino akcije u trgovačkim centrima nisu dopizdile.
Ovo je zemlja u kojoj je dobro da je puno umirovljenika jer netko tako čisti povratnu pvc ambalažu s ulica, pere guzice vršnjacima negdje na zapadu, il' ima čuvati unuče jer je vrtić preskup il' su liste čekanja duge kao Z-traka bolje kavane.
Ovo je zemlja liste čekanja. Čekanja na papir, papire, još papira. Koje pišu ljudi koji čekaju i koje se čeka. Ovo je zemlja - čekaonica.
Ovo je zemlja u kojoj se sramiš onoga što jesi. U kojoj polja obrađuju budale. U kojoj ribe pecaju idioti. U kojoj zvona zvone pet puta dnevno. U kojoj je prevencija novostvorena riječ za poticaj. Pa preveniraju rak, siromaštvo, isključenost, kardiovaskularne bolesti i pretilost. Pošalju te na pregled na kojem te za godinu dana, kad stigneš na red, nema tko i s čime pregledati.
Ovo je zemlja u kojoj bi svi trebali imati isti bedž. Svi bi trebali biti ista stranka, jer samo kad si baš u toj stranki možeš prosperirati u mikropodručju na kojem je ta stranka okačila svoju zastavu. Jer se raspadamo na "nas" i "njih".
Jer, premoreni od posla od kojeg ne možemo živjeti, znajući da radimo za mirovinu od koje ne smiješ ni mirovati, povraćamo jedni po drugima i lipsamo si u naručje, svakodnevno. Dobro je što znamo gdje je u tijelu štitnjača. I što je visoki krvni tlak. Mi, "u najboljim godinama."
Dobro je da smo zabuljeni u pametne telefone jer manje gledamo u stvarnost, i ne razmišljamo o onom što nas okružuje.

Dobro je, jer nezategnuta struna ne svira, a prenategnuta puca. Možda puknemo. Možda se desi taj dan, kad mesar opiči kupca po glavi onom svinjskom butinom jer bi je instranširanu na cvjetiće, blagajnica pobaca kupljene artikle jer ih kupac presporo slaže u vrećicu a iza njega red do pola trgovine, na cesti dobronamjeran šofer namjerno naguzi onog ispred njega jer nije dao žmigavac, kad trener opali loptu u nos roditelju jer s tribine trenira svoje dijete, kad roditelj utrpa svom djetetu u usta onu jednu adidasku izloženu na pultu u sportskoj trgovini a koja košta trećinu njegove plaće i za kojom se ono dere da želi baš nju, kad bauštelac miješalicu prospe po džipu svog poslodavca jer ga drži na minimalcu i dio mu plaća "na ruke", kad učitelj traži od roditelja da ne kupuju već fotokopiraju sve knjige od a do ž jer su 99% iste kao lani, kad bankarica odgovara klijenta od kredita, kad ti netko, jebote zamisli, kaže - ne znam, neću il' ne mogu, i ne laže da zna, hoće ili može!

Dobro je to što nam se dešava. Ne mislim to na onaj ružičasti "samstvarašsvojustvarnost" način s više desetaka tisuća klikova na youtube-u. Mislim to ozbiljno. Nije više ni 5 do 12. Nije dobro. Moramo si samo priznati, i prestati glumiti da to s nama - jednim po jednim - nema ništa. Nema tu skrivanja iza apartmana, nasljedstva ili zimovanja, jeftin pokušaj. U istoj smo zemlji.
Kompromisi na koje pristajemo svakodnevno zrak su koji isisavamo iz pluća vlastitoj djeci.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Piši o nama! - rekla je...

ponedjeljak , 09.10.2017.

Piši o nama! - rekla je... Kao 3 tasmanijske nemani potpuno jednake rotacijske sile, stajale smo još s ukusom štrudle od jabuke u ustima kraj prozora iza kojeg se krilo bezbroj nijansi modrosivih oblaka. Smijeh. Dobit ću otkaz - konstatiram.

Al ipak ću pisati o nama.

Naša su krila pregolema za ovo nebo. U priznatom se zračnom prostoru leti u registriranim letjelicama. Nosivost, veličina i boja strogo su određeni. Smjer također. Tendencija je da se leti bespilotno ili na autopilotu, jer čemu da netko razmišlja o polijetanju, letu, slijetanju i pozdravljanju putnika. Tvoja registrirana letjelica mora ispuštati chemtrailse, koja djeca dolje izdaleka gledaju kao bijele crte i zamišljaju želje.
Po ukrcaju te izuvaju i skeniraju. Pipkaju te carinici, promatraju te policajci, njuškaju psi, a ljubazne ti se stjuardese smješkaju. Kao putnik, vežeš se kad ti kažu, odvežeš se kad ti kažu, i jedeš što ti donesu. Prilikom leta, možeš snimati oblake, listati ponuđeni magazin, spavati ili pričati sa suputnicima. Pušenje je strogo zabranjeno, ali to te se ne tiče jer ne pušiš, odgovorile su te ružne slike s kutija cigareta.

Nego, naša su krila pregolema za ovo nebo, i to ne bi bio problem da nismo rođene s njima. Njima letiš bez letjelice. Letiš kad poželiš, kuda želiš, bez navođenja i carine. Perje naših krila je šareno, raskošno, prpošno. Mirišemo oblake, žmirkamo gledajući u sunce, utrkujemo se s pticama, pjevamo - ah, pjevamo jer te ta sloboda sama navede da pjevaš!... tako bi trebalo biti.

Ovo je nebo pretijesno za naša krila. Za nas u zračnom prostoru prostora nema.
Zato hodamo. Koračamo uspravne glave, krila okačenih o duh. Prepoznajemo se po pogledu, riječi, osmjehu... ima nas.
O da, i ne damo se. Naše je nebo taman.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Sretan Dan učitelja, ALI...

četvrtak , 05.10.2017.

- Prošlo stoljeće, cca 1983.-84. "Tako brzo je sigurno nisi pročitala!" - namrgođeno je rekla bibliotekarka moje osnovne škole. Rekla je to pred gomilom druge djece koja su iza mene, u redu, čekala da vrate svoje knjige uredno spremljene u mape, jer tako smo ih čuvali. Potjerala me, i rekla da je razdužim kad je pročitam. Bila sam treći razred. U gradskoj sam knjižnici u to neko vrijeme uvelike gutala Julesa Vernea, Agathu Christie, i svu literaturu koja u školskoj knjižnici nije bila namijenjena mom uzrastu. Brzinom koliko dijete koje voli čitati i čita sa zadovoljstvom, čitati može.

- Prošlo stoljeće, cca 1984.-85. godina. Na meni posve obična plava kuta, bez tako željenog izvezenog ovratnika. Volim pisati, i član sam literarne grupe. Teme su obično zadane, i obično vezane za neki datum ili društveni događaj: osmi mart, Dan republike, NOB, moja domovina, proljeće, prvi snijeg. Sjedimo, i na licu mjesta pišemo. Kako koja tema, i kako koji dan, nekad je to išlo brže, nekad sporije. Jednom, pjesmu sam napisala u dahu i ponosno je predala učiteljici. "To si ti prepisala, ne može!" - povikala je, a meni se otvorilo tlo pod nogama. Bila sam četvrti razred. Trideset i tri godina kasnije, još je pamtim (a malo se toga inače sjećam). Išla je ovako:

Dosta nam je zime,
dosta nam je svega,
jer nema ma baš ništa
od željenog snijega!

Da bar snijeg je pao,
tad bilo bi lako.
Hladnoću bi ovu
zaboravio svatko!

Ovako, mi ostasmo
kratkih rukava,
užasno je dosadno,
i strašno nam se spava.

- Prošlo stoljeće, vrijeme bratstva i jedinstva, ne sjećam se koja je godina i još sam član literarne grupe. Tu i tamo dobijemo zadatak napisati nešto na dijalektu. Rijetko, al eto. Kako moji nisu rođeni Istrijani, ti su mi radovi obično poprilično išarani crvenom kemijskom, ispravaka je mnogo. Ali, trudim se. Trudim se dvostruko, jer imam veliku ljubav prema kraju u kojem sam rođena, i želim znati govoriti dijalekt. Međutim, osjećam u zraku da nešto nije ok. Nemam nonu, imam baku. Nema mi tko dobit talijansku penziju. Nemam kampanju, ni cijeta va Merike. Istodobno, nerijetko slušam pogrdne izraze za onu drugu osnovnu školu u gradu, u kojoj je puno Bosanaca. Način na koji se izgovara to "Bosanaca" instinktivno me stavio u zonu da prešućujem i negiram svoje porijeklo po tati. Breme s kojim sam se nosila i nosim i dan danas. Iako me moj tata, Bosanac, učio plesati balun dok sam još bila dijete od kojih 4-5 godina. Ples koji i danas s radošću zaplešem kad imam priliku, i za koji se čudim koliko ga ljudi ne zna ili ne želi plesati.

- Prošlo stoljeće, cca 1987.-88. Težak pubertet. Igrom slučaja, kako sam zbog limene glazbe preselila u jutarnju smjenu, od sedmog razreda razrednica mi je ista ona bibliotekarka. Ne voli me, jednostavno je jače od nje da me ne voli. Na glas izgovara da sam problematična, da ne slušam, da radim "grupice", da nisam pokorna. Iako sam odlikašica, moje je postojanje mišljenja valjda bode, moja je želja za slobodom iritira. Smješta me u klupu s najmirnijom učenicom u razredu, koja me se - vidi čuda - ne plaši. Nisam je pokvarila. Nije me popravila. Zavoljele smo se ovakve kakve jesmo, i ta ljubav traje i danas. Moj je problematični pubertet bio i ostao samo moj, ne sjećam se da je itko od pedagoških djelatnika primijetio što se sa mnom dešava, bila sam vjerojatno netko tko će za koju godinu iz te škole izaći. Srećom sam pisala i svirala, pa me je u fazi samoozljeđivanja, tada potpuno nepoznatog koncepta, čuvala neka nevidljiva sila koju i dan danas osjećam.

- Prvi srednje, 1989.-90. O tom prijelazu, sjećam se, razmišljam kao o novom početku. Puna sam entuzijazma, želim stvarati, i želim graditi tu pravu sebe, ne onu obilježenu od ranije. Pišem igrokaz. Dajem ga profesoru da ga pročita. Dobivam ga natrag tek krajem školske godine, na moj upit, i bez komentara.

- Literarnu grupu ne želi nitko od profesora voditi. Okupljamo se i pišemo sami.

- Današnje vrijeme. Petnaest godina radnog staža tu gdje radim i danas provelo me kroz sve škole, i one gradske, i one općinske, i matične i područne, i kroz većinu generacija učenika i nastavnika. U početku, osjećala sam strahopoštovanje, jer je u meni, usprkos brojnim dokazima da to nije tako, i dalje ostao osjećaj da je učitelj - netko važan. Netko tko zna. Tko smije ocijeniti. Tko smije suditi. Tko tebi, pred svima, i tvojim roditeljima, također pred svima, govori valjda ono kakav si zapravo. Tko jednostavno - zna!

- Današnje vrijeme. Službeno sam kao ravnateljica u zbornici jedne od škola, trebam podijeliti jednu važnu informaciju. Nastavnici i učitelji sjede i čavrljaju u glas, svatko s nekim. Pedagoginja, na nogama, pozdravlja i najavljuje mojih doslovce par minuta. Žamor ne jenjava. Nitko ne osvrće glavu. Čekam da se smire, al mi ona daje znak da slobodno krenem. Ne mogu se načuditi. Podižem glas i maltene vičem, a nekolicina njih me čak i sluša.

- Današnje vrijeme. U jednom trgovačkom centru srećem dvije svoje profesorice iz srednje škole. Volim se začavrljati sa bivšim profesorima, uvijek me to razveseli. Ovaj put, na moju izjavu "kakva sam bila, dobro sam i ispala" one su se jednoglasno složile jer sam bila valjda vrag. U tom je smjeru ova jedna i krenula govoriti (što sam joj ja sve radila na satu....), dok je ova druga s ponosom rekla kako je ona s jednom svojom učenicom (imenovala ju je), koja je imala kronični manjak samopouzdanja, svako jutro pola sata prije nastave razgovarala kako bi je podigla i pomogla joj proći burne godine. Bravo! Ne za to što je za nju napravila, razmišljam, nego bravo za to da je imenuje, meni koja to i ne trebam znati. Odjednom mi se desila epifanija. Bila sam različita, da. I hvala bogu da sam bila različita. Dapače, i sad sam ista, al se ne trebam nikome opravdavati i znam živjeti s tim. Onda nisam znala, niti je bilo ikoga koga bi to zanimalo, što i nije loše kad je taj netko vjerojatno dužeg jezika a manje svijesti.

- Današnje vrijeme. U nekim zbornicama doživljavam neprijateljsku atmosferu. Ne prema meni, nego međusobno. Nema gromova i munja, al ima neka nelagoda i sterilnost. Vidim odnose koji ne štimaju. Čujem za obrazovne djelatnike neprimjerene izjave. O kolegama, o djeci, o sistemu. Nitko nije anoniman, znaju se čak i imena s obiteljskih stabala. Dijete u meni pomisli - tako su i o tebi, nekad. I obuzme me jeza. Ne radi riječi koje mogu biti i jesu katkad krivi putokazi. Već radi energije kojom netko odrastao zasipa neko dijete, što više nisu putokazi, već pokvareni semafori.

- Današnje vrijeme. Na društvenim mrežama i u medijima: med i mlijeko. Nagrađeni učenici. Sportski uspjeh. Nova oprema. Uspješan projekt. Stvarno, uspješan projekt...

- Današnje vrijeme. Vidim i divne učitelje radi kojih bih se sada vratila u djetinjstvo i boravila u njihovom razredu. Da osjetim kako je to kad je nekom stalo do djece, njihovog razvoja, i njihovog znanja. Da ne vidim da samo gleda na sat, ili u školski kalendar. Da ne radi stvari radi reda. Da se ne osvećuje djeci zbog svih nepravdi planete.

- Današnje vrijeme. Gošća sam jednoj udruzi na druženju njenih članova u jednom restoranu. Jedna od članica i moja je bivša razrednica, bibliotekarka. Pjevam i sviram gitaru. Iz nekog nepoznatog razloga, a svi sjede, ona ustaje i odlazi, s njom prijateljica. Usred "Dobre vile" Tamare Obrovac. Primjećujem, al me ne dira. Epifanija se već bila desila. Ali, primjećuje to i nekolicina drugih, čujem ih kako komentiraju, i koji se ne mogu začuditi takvoj nepristojnosti - usred nastupa gosta, one ustaju i ometaju druge kolegice dok promiču između zida i naslona njihovih stolica.

- Bilo koje vrijeme. Psi laju, karavane prolaze. Svatko od nas odgovoran je za ono što ga okružuje. Nema tog ministra, ni ravnatelja, ni kurikuluma, ni recepta, ni naloga, ni upute, ni strategije, ni generacije, ni učenika, ni roditelja. Umjesto da si međusobno kopamo oči, možda ne bi bilo loše otkopavati srca. Tko zna, možda bismo nešto i - naučili? Ili ipak više naučimo upravo ovako...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O kulturnom sportu zvanom Metenje tuđeg praga. Wow!

četvrtak , 28.09.2017.

Ovo pišem jer sam danas dvaput dvjema različitim osobama rekla da dugo nisam ništa napisala na blogu, a to mi izgleda kao veliki interes za njega.
A što i da pišem? U zadnje vrijeme nekako samo doživljavam, i zaboravljam što sam doživjela. Sve je intenzivno, kako se od osobe srednjih godina u 21. stoljeću, a koja k tome ima i domovnicu, i očekuje. Bez izlaganja chemtrailsima, ovdje razvijaš psihičku il emotivnu bolest s imenom ili bez imena, pa pridonosiš dobiti farmaceutske industrije pijući antidepresive, kad je marihuana već ilegalna.

Ajde, idem cutwords/picturesentence tehnikom.

- Održivi turizam. Wow!

- Obiteljski zakon. Wow!

- Kulturna i sportska događanja. Šuma svega od čega polako zaboravljaš što znači kvaliteta. Čak je i ne tražiš. Naposljetku, u skupim tenisicama za outdoors sportove dereš ćevape, srdele, craft pivo i teran, na par minuta obuješ srebrne štikle da otrčiš 100 metara u utrci žena na štiklama, vratiš se pa naslikaš Arenu, fotografiraš zalazak sunca, radiš selfie s najmagarcem, najkozom i najboškarinom, roniš da obiđeš križni put, odradiš na putu do križnog puta i škraping, upecaš najtunu, naučiš lupati afrički bubanj, upadneš čak i s Hare Krishnama na session (otkad to nisi doživio), srolaš se zip-lineom, dobiješ epileptički napad na jednoj od lokacija sa svjetlosnom instalacijom, zarakijaš se medicom i teraninom na otvorenju nebitno čije izložbe i s umjetnicima skontaš da podvodni križni put sigurno super izgleda noću, osvijetljen, pa se, uz zvuk klape u daljini koju s lijeva siječe roženica a s desna turbo-folk tremolo ukras plastične pjevačice, zalijećeš na prvu surf dasku s veslom, i kao gondolijer zdravog tijela i duha iz petnih žila pjevaš "Viiii-viiino na usnaaama" (dinamičnija od "Krivo je more"), odustaješ od vina da ne zoveš vraga od pomorske policije pa se odlučuješ pjevati jazz, od toga će valjda i oni pobjeći, i veslaš prema kipu ni krivog ni dužnog Isusa kojem skačeš na glavu i bez svijesti doživljavaš transcendnentalno iskustvo.

- I dok se Maju Sever pokušava preodgojiti, nasmijana i ljupka Doris Pinčić u svom novom show-u najavljuje temu KEKS, jer ZBOG DJECE neće baš tako javno reći SEKS, pa nek bude SKEKS (tako nešto, odmah sam promijenila program jer mi je pozlilo: jadna djeca brkat će što je što, kakogod... i jadna li je majka koja je začela zahvaljujući radnji s Petit Beurreom, Jaffom ili Domaćicom... I koja li je to poruka pretiloj naciji kojoj prijeti izumiranje - debljajte se, nemojte praviti djecu!)

- Nešto. Wow!

- U koloni koja se stvorila pred crvenim svjetlom semafora (kako li se na novohrvatskom kaže semafor?), da ne budem bezobzirna ne stajem na pješačkom prijelazu već pred njim, kako bih propustila jednog starca. Iznenađen mojom gestom starac mi kima glavom, smješka se, i već je zakoračio na lijevi trak kad ugledam auto kako ubrzava iz suprotnog smjera. Jednom rukom trubim, a drugom dajem znak za se zaustavi, a jadan mi starac - umjesto da gleda kuda hoda i ide li tko - maše, očito uvjeren da i ja njega pozdravljam! Korak od toga da okonča na hitnoj. Srećom, onaj s nogom na gasu brzo ga je primijetio, uspio je stati na pola pješačkog i pol metra od starca. Kakva metafora! Zahvaljuj i nestat ćeš! Misli na sebe i živjet ćeš!

- Mojih 5 ovaca između Loborike i Marčane i dalje je živo, i pogledam ih svaki put kad tuda vozim.

- I sve je to jedan ocean nebitnih situacija. Ono bitno desilo se neki dan. Najbitnije biće na planeti u svojoj svježoj punoljetnosti. Tema: olajavanje. Nije mu jasno zašto netko gleda tuđa posla, trača ili širi laži. Nije ni meni, ali roditeljstvo mi nalaže ponuditi mu odgovor. Našla sam ih nekoliko: takvi su ljudi ili nesretni, ili zlobni, ili frustrirani, ili se toliko plaše da bi netko vidio što oni imaju na svom pragu pa krenu mesti tuđi, ili jednostavno žele napakostiti. I to možda čak i ne osobi koju olajavaju, već onima koji ih vole. On se čudi što oni imaju od toga i zašto bi itko želio napakostiti. Iz nemoći, iz izmišljene zavisti, ne znam - odgovaram. Možda si stvaraju privid kontrole, veličine, ne znam. Ljutit, drži da je pravedno razotkriti ih i prozvati ih na odgovornost, pogledati ih u oči. Mirna, objašnjavam mu se takve u oči gleda svakodnevno, i da je život predragocjen da se na njih trati. Gledam ga nezadovoljnog odgovorom. Osjećam ga voljenog prihvaćanjem. "Mišlju, rječju, djelom i propustom", o tome izgleda tek par nas razmišlja.

- Agrokor. Wow!

Oznake: brainstorming, svjesnost

Štogod tko mislio o tome (I.)

četvrtak , 13.07.2017.

U duhu "društvenih" mreža te globalnog umora od "opširnog štiva", ovu priču pišem u Cutwords (Picturesentence) formatu. Iako su natuknice dakle, riječ je o priči, štogod tko mislio o tome.

- Jutro. 27 stupnjeva.
- Radovi na cesti u toku. Potplaćeni hrvatski fizikalci neumorno kopaju, meltaju rubnike, voze bager, valjak, kamion.
- Čekam kako bih podigla novu vozačku dozvolu. Broj na šalteru: 808. Nema nikog od stranaka. Broj na mom papiriću: 809. Gospođa za šalterom nešto upisuje u kompjuter. Prolazi više od 5 minuta. Na šalter dolazi čovjek, obraća joj se, a ona mu posvećuje narednih 15-ak minuta. Pitam ga je li imao broj. Kaže da nije, ali da je ovdje već treći dan za redom. To mu valjda daje prednost. Broj na šalteru se gasi. Dolazi čovjek s iskaznicom hrvatskog ratnog vojnog invalida. Ima prednost naravno. Mislila sam da je gluhonijem jer mi ju je šutke tutnuo pod nos. No, za šalterom je govorio. Moj obol: 35 minuta čekanja. Jer poštujem žutu liniju.
- Turistići (ukradenica od jednog Austrijanca s nekretninom u Istri, oduševljenom količinom stereotipa per capita) voze aute u svim smjerovima već tako ujutro. To se zove carpe diem. Ujedno, ne karpedijemaju baš nama koji vozimo na posao pa zajedno s njima moramo promatrati raskoš raslinja, njiva i kućica uz cestu, tu i tamo pokojeg krajobraza vrijednog fotografiranja.
- Najviše jure oni sa službenim autima (Coca-cola i Bobi najčešće primijetim u pretjecanju) ili autima registracije DA (Daruvar; rent-a-car).
- Blizu Marčane, jedan nono uvijek ujutro stoji na istom mjestu na cesti. I danas mi dolazi da mu zatrubim, ali to ne činim jer ne želim oskvrnuti njegovu rutinu u kojoj nema mog trubljenja.
- Ovaj u kamionu ispred mene priča na telefon dok vozi. Vidim ga u njegovom retrovizoru. Karpedijema mi zadnjih 6 km do odredišta, i s obzirom koliko sam već ispilana turističkim razgledavanjima u prethodnih 20 minuta, rado bih ga prijavila.
- U HR i turistići blendaju, primjećujem. Ili, moguće da je riječ o našim ljudima sa stranim tablicama.
- Nešto kasnije. Luksuzno sređen hotelski kompleks. Turistići odmaraju, brčkaju se u bazenima, jedu, piju, njihova djeca ciče. Sve je pod pravim kutom. Pet minuta kasnije, uz cestu vidim stariju ženu s vrećom za smeće punom boca. Radost sezone za nekoga tko je socijalni slučaj, i ne želi izgubiti zajamčenu minimalnu naknadu ako se zaposli, niti je poslije čekati 2-3 mjeseca nakon što sezona završi a glad i računi naprave svoje.
- Ko za inat, u istom danu susrećem barem troje "naših" koji žive u inozemstvu. Nitko ne kuka. Dobro im je, uživaju, neki od njih žale što ranije nisu otišli, svi žale nas. Kasnije tog dana, jedan susjed govori kako je za 3 godine rada u Austriji dobio 70 eura penzije. U HR je radio 30 godina, i za taj rad dobio 3 puta više. Wow.
- U hodu prepričavam članak jedne Britanke čiji je muž dobio posao u Lego-u u Danskoj. Nakon prvih tjedan dana mislila je da nešto nije u redu jer je s posla dolazio - ranije. Dalje u članku čitam, kako Danci drže da je manje sati rada=veća produktivnost=manji stres=zdravije pučanstvo. Naši istodobno cvrkuću o prevenciji bolesti na način kao da su se svi najeli halucinogenih gljiva. Vrhunac im je zalijepiti "Pušenje ubija" na kutiju cigareta.
- Policajac na motoru pretječe me u gradu na punoj liniji.
- Neki američki zbor poklanja besplatni koncert. Vjerojatno se čude kad vide da imamo struje.
- Danas imam jednu želju: anketirati kupce koji u trgovački centar dolaze kupovati u 23 sata.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O komunikaciji, impotenciji i etici masturbacije u 77. zemlji na ljestvici sreće

utorak , 21.03.2017.

Posljednjih dana, a možda ni to nije slučajno kao što obično u životu ništa nije slučajno, svjedočila sam više situacija temeljem kojih sam zaključila da je komunikacija među nama ljudima bez kreditnog rejtinga. I to ne zato jer taj kreditni rejting nije ocjenjiv, nego zato jer je "dužnik" toliko neozbiljan, nestabilan i rizičan da je uvrstiti ga na ikakvu rang listu ravno namjernom razbijanju ogledala i presijecanju puta crnim mačkama na petak 13.

Ukratko, mi smo ljudi totalni narcisi. Čitav svijet vrti se oko svakog od nas, sva očekivanja usmjerena su od nas ka drugima, i svo slušanje usmjereno je na bi-bip na mobitelu da vidiš je li ti tko što lajkao. Kraj nas ljudi mogu puzati, umirati, rađati se, svađati, tući, silovati, dobivati euro jackpot, lebdjeti ili čak letjeti, ništa nas se to ne bi ticalo.
Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike. (Ovo je namjerno napisano bold jer je važno, i imat će veze sa zaključkom.)

Za početak, svi hipnotizirano želimo vlastitoj djeci priuštiti više no što smo mi imali, pa ih ili radikalno zasipamo slatkišima, igračkama, odjećom i doživljajima, ili pak superambiciozno upisujemo u sve škole, radionice i tečajeve koji postoje, pa sve i ako su premladi za pojedinu aktivnost, jer je to (u našim očima) znak napretka i zrelosti djeteta, avaj kojeg li nam komplimenta.
Dalje, najveća reforma u školstvu i dalje je "povratak uniformi". Već vidim, uz zvukove Kasa Valkira (Wagner, ne Wrangler), djeca u jednakim uniformama na zvuk zvona nasmijana i nasmiješena izlaze iz učionica, pa iz škole, pa ulaze netko u novi džip, netko u 25 godina star Yugo (to mogu još u dobi dok ne ojačaju da zabrane roditelju ili djedu da s takvim autom dolazi po njih), netko u autobus, a netko nastavlja pješke... pa se vraćaju kući, netko u kuću s bazenom, netko u kuću bez fasade (koja se radi zadnja 2 desetljeća), netko u podstanarski stan, netko u 20 kvadrata javnog stana... pa ručaju, netko u 3-4 slijeda, netko podgrijan grah od jučer, netko komad kruha, netko ni to... Al da ne skrenem previše s teme, iako i to ima veze.

Dakle, komunikacija. Jučer tako gledam, igrom "slučaja", kulinarski show u kojem jedna amaterka kroz više poduljih kadrova izražava negodovanje spram ocjene jednog od sudaca, koji je igrom slučaja šef, pisano velikim početnim slovom, i nečime je valjda taj svoj kredibilitet u branši i zaslužio. Negoduje ona tako uzduž, poprijeko, šta bi on htio, kako on to može, kako on to misli, blabla, blaaaaaa, kadgod je bila u kadru i dalje prigovara i "argumentira". Zato jer na to ima pravo. Zato jer mediji i to vole, da se netko nepismen s idejom prava oglasi. Ljepši zvuk proizvodi svaki radni stroj, jer njime se bar nešto proizvede.

Danas tako, igrom "slučaja", dobivam službeni telefonski poziv na mobitel, hvala bogu u radno vrijeme jer otkad je mobitela nerijetko se na doba dana/dan u tjednu/blagdan i ne gleda. Ljutita gospođa naišla ne na zaključana vrata. Nitko joj se nije javio na telefon (fiksni). Na vratima piše radno vrijeme, a nema nikoga. O kojeg li grijeha. Objašnjavam joj da dio posla nerijetko obavljamo na terenu, u skladištu... Kažem joj da papir koji je trebala predati slobodno ubaci u poštanski sandučić. Ona pak ljutito tvrdi da ga nitko ne otvara! Čak dodaje da se tako priča. Meni novost. Taj (njen) papir uostalom čekamo već godinu dana. U proteklih 50-ak tjedana tamo ga nismo našli. Našli smo mnogo drugih papira, čuda li. Valjda smo ipak sandučić otvarali.

Ili nekidan. Ma ne da mi se ni misliti ni pisati o tom.

Idemo na Globalno izvješće o sreći. Za 2017. Oni to znaju unaprijed. Koje li ironije.
Kakobilo, naši su mediji jučer objavili top ljestvicu po kojoj je Hrvatska na 77. mjestu, 3 niže nego lani. Lijepo se posložilo da je ta vijest još u sjeni predsjedničina Labuđeg jezera, Todorićevog posrtanja (šteta da nije obrtnik, a?), i da ju je danas zasjenila slika sve sile političara u šarenim čarapama, jer je jednakost nama Hrvatima jako važna. Pa kako i nije, u biti smo u jednakom sranju.

Nego, fino su nam prestavili set visokorangiranih zemalja i naravno, ex-Yu sretnije od nas (Slovenija i Srbija) i nesretnije od nas (Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Makedonija). I začelje, naravno (Srednjoafrička republika).
S obzirom da kao nacija imamo visoko mišljenje o sebi (jedno od naših prava), kojeg li šamara. Pa naše more je najljepše! Mi imamo nikad uspješnije turističke sezone! Volimo jednakost (čarape) i kulturu (Labuđe jezero), čak i filozofiju (studentski zbor)! Mi smo za život (rasprava o pobačaju), držimo do zdravlja (humanitarne akcije za aparate po bolnicama), držimo do djece (naknade za novorođenčad i dječji doplatak, kute), imamo najljepši advent u Europi! Mi volimo matematiku (brojanje krvnih zrnaca), biti informirani (Facebook i Wikipedia), tolerantni smo (plagiranje diplomskog), volimo lijepu poeziju ("pa da iz kolica vire crte tvoga lica", "gađam se žiletima"). Gdje je zapelo? Nismo mi na 77. mjestu, nego smo 76. mjesta niže od najsretnije zemlje! Toliko je niže od nas Ruanda, pa promislimo malo kakvi smo mi zapravo u očima drugih, pogotovo onih civiliziranih, kod kojih red i čast nisu deformacije.

No, vratimo se komunikaciji. Od prevelikog prava da iznosimo svoje mišljenje, zapinjemo na prvima na koje naiđemo. Ljutimo se na krive ljude. Praznimo se jedni na druge. Bespotrebno, uvlačimo jedni druge i zajedno se vrtimo u krugu nelagode, zamijeranja, neljubavi... Kivni posve na krive objekte. Ljutimo se, al nismo se naljutili. Kivni smo jer nam je to s godinama postao default. Zaboravljamo dvije ključne stvari: (1) Mi smo ti koji smo za sve to odgovorni. (2) Mi smo ti koji to moramo promijeniti.
E, tu se vraćam na ono boldano.

Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike.

To i nije loše, ali nisam sigurna je li etički masturbirati u zemlji koja sve više stari, čiji natalitet opada, a toliko obiteljih i mladih iseljava.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije...

nedjelja , 19.03.2017.

Proljeću ususret, lagani povjetarac igra se granama netom rascvjetale magnolije. U zraku miris mora. Nebo je navuklo oblake kojima tu i tamo pobjegne sunce. Koji sat kasnije, nebo se ogrće suncem i tu i tamo potkrade se i pokoji oblak.
Nebitan dan u tjednu. Nebitno doba dana. Nebitno tko sam. Nebitno kako se osjećam.

Korak mi prati dah. Pogled mi prati korak. Ljudi su ovih dana nazubljeni i nemaju filtera kojim bi ostavili dojam dubine.

U sebi se ne krećem, ne dišem, ne gledam. Previše je toga u tako malo vremena i prostora. Dio mene umire od straha da ću morati umrijeti kao Hrvatica. Da moram dijeliti ovaj identitet koji je lijep samo iz perspektive onog galeba, eno ga klikće s nebeskih tribina, potpuno nevezan za ičiju sudbinu: jede, sere, i razmnožava se.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled u stranu...
... na pločniku nasuprot, dvojica vidno pripitih muškaraca u svojim tridesetima. Onaj pijaniji bliži je cesti i nervozno gestikulira.
... kraj komunalnog otoka, stariji muškarac čuči kraj kontejnera. Iz ostavljene prozirne vrećice s odjećom i koječim, vidim vadi svijećnjak, na njemu je još dogorjela svijeća.
... djevojka i mladić, drže se za ruke, hodaju žurnim korakom i razgovaraju. U jednom trenutku, čujem ga kako glasno iz sinusa isisava, a potom na tlo pljuje hračak, onako bez stida.
... dvojica dječaka od trinaestak godina, svaki jede svoje pecivo, štogod. Jedan od njih na tlo baca papirnatu vrećicu, smeta mu dok grize.
... red uz stroj za povrat ambalaže u supermarketu.
... blagajna istog supermarketa, iza mene žena, smrdi nesnosno, pita koja je blagajna za invalide.
... samac ispred mene kupuje 6 piva, nekoliko konzervi mesnog nareska, instant juhu i nekoliko pašteta.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled prema nebu, opjevani galeb na krovu obližnje kuće šutke me gleda u oči, i na trenutak, ma mogla bih se zakleti, plazi mi jezik.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Još uvijek dišem

srijeda , 15.03.2017.

Toliko bih toga željela reći,
al' nemam riječi,
nemam riječi.

Dvije-tri katkad krenu al' stanu,
"mogla bih možda..."
bježi u stranu.

"Bilo bi dobro..." uzalud čeka,
"trebamo više..."
maše izdaleka.

Rekla bih "Drž' se...", al' što nakon toga?
Mislim "o, bože...",
al' nije do boga.

Za jezikom držim "biti će bolje..:",
kada i kome,
za to ne vidim volje.

Šutim i mislim, mislim i gledam,
borit se dalje?
Il' da se predam?

Šutim i mislim, mislim i pišem,
ja ipak tu sam,
još uvijek dišem.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tako lijepom svijetu i "koja šteta" zaključku

ponedjeljak , 13.03.2017.

Kroz jutarnju gužvu, zvuk glazbe s radija i mrežu nejasnih misli od premalo sna, probila se sirena. Hitna pomoć. Istovremeno tražim rotaciju u retrovizoru i kroz šoferšajbu. Pobjeđuje šoferšajba. U daljini, auti se razmiču kao poslušna djeca. Naočale skrivaju suze. Spontana reakcija. Prerijetko pomislim koliko smo zapravo krhki.

Krhki poput stakla kombija kojeg netko tko se u vlastitim očima deklarira kao heroj razbija kamenjem. Kako slikovito. Taj čopor kvaziheroja obrušio se onako planski i inteligentno na vozilo za koje nisu imali ni strpljenja uočiti da je pogrešno. Jednostavno, strpljenje ovdje nije ni poanta. Ni plan. Ni herojstvo. Bitan je vlastiti penis koji se doživljava kao parizer na sniženju.

A snizilo se štošta. Razina mora neki dan. Razina časti svaki dan. Opasno je gledati u oči, opasno je postaviti pitanje, opasno je izraziti mišljenje. Kao osvježivači u autu čiji je miris odavno presahnuo, klatimo se kako vozač prohtije. Najpametniji smo naravno, i upravo zato šutimo. Progovorimo tek u temama koje nas se ne tiču, ili tiču djelimično, da ne ugrozimo svoju egzistenciju. Ili, s druge strane, govorimo previše, a premalo toga kažemo.

Ne treba nam tuđe ogledalo. I u njemu ćemo vidjeti samo sebe. Suočimo se. Sve je ovdje u funkciji turizma. Kružni tokovi, fontane, ugostiteljska ponuda, djedovina, zemlja predozirana klorom iz bazena kuća za odmor. Začudno, istodobno cvilimo. Gužve su po cestama. Nemamo se kamo kupati. U trgovačkim centrima na kolica trebaš postaviti bove da ne sudaraš o kolica prebrojnih turista. Bučno je. Pretiho je. Cvil. Cvil.

Skratit ću priču. Kroz jutarnju gužvu, neki je potplaćeni šofer kombija hitne pomoći duboko fokusiran na što brži dolazak vozio neko ljudsko biće nad kojim su neki potplaćeni i preopterećeni liječnik i medicinska sestra (ne znam koji je tim bio...) primjenjivali svo svoje znanje i iskustvo da ga zadrže il održe na životu il možda u život vrate, nekom ljudskom biću njima nebitno bitnom, nekome svebitnom, u moru automobila koji su se razmaknuli kao poslušna djeca.

Tako lijep svijet. Tako krhak život. Tako površno življenje. Koja šteta.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O avionu, 10 dojmova o letu i nenadjebivom "let go" pristupu životu

subota , 25.02.2017.

Sve što trebaš rezimirati o životu i ljudima možeš naučiti u avionu.
Iako je to prijevozno sredstvo običnom čovjeku rijedak "izbor", ako dobiješ tu priliku i ne zalijepiš se za sjedalo od straha, pokušaj promatrati sve oko sebe i doći ćeš do nevjerojatnih spoznaja.
U mojih petnaestak letačkih iskustava, posljednji sam put letjela proteklog vikenda, a prije toga pred deset godina. Neke su stvari ostale iste, al ono što se promijenilo ražalostilo me do beskraja.

Da rezimiram dojmove s tog leta:
1. Pojačane su mjere sigurnosti, kao prevencija terorizma, i ne znam kako da to komentiram.
2. Kad je na tlu, avion uvijek izgleda nekako nemoćno.
3. Nikad ne znaš kraj koga ćeš dobiti mjesto, i uvijek se nadaš da je to mjesto kraj prozora.
4. Stjuardese prije polijetanja imaju istu koreografiju kad se govori o mjerama sigurnosti, i ta mi je koreografija super.
5. Osjećaj polijetanja je luđački dobar.
6. Prizori u kojima si iznad oblaka zadivljujući su, i dokaz kako je sve relativno, prolazno, i suštinski lijepo te vrijedno osjećaja zahvalnosti.
7. U tim prizorima ovaj put imala sam priliku vrlo kratko uživati, jer je gospođa do mene, a sjedila je uz prozor, doslovce zalijepila glavu uz njega i neprekidno snimala i slikala. Ne trebam govoriti da je imala trajnu, pa je čitav prozor imao njenu glavu kao zastor. Istodobno, putnici koje sam uspjela vidjeti a sjedili su do prozora, bili su toliko uviđavni da su kroz vani gledali naslonjeni, diskretno.
8. Na povratnom letu, u avionu su bile i dvije bebe. Naizmjence su plakale. Kad smo sletjeli, nikome od putnika nije palo na pamet propustiti prvo njihove majke. Svi su sa svojih sjedala ustali i prije znaka da se pojas može otkopčati, krenuli dosezati ručnu prtljagu, i u iščekivanju otvaranja vratiju aviona začepili prolaz među sjedalima. Bebe su plakale, mame su čekale, a naposljetku smo se opet svi skupa našli u shuttle-u koji prevozi do terminala.
9. Ni u odlasku, ni u povratku, nitko nije aplaudirao pilotu po slijetanju. U svim prethodnim letovima, od onih prekooceanskih do onih u kojima ti nataknu slušalice da utišaju buku motora, to nije bio slučaj. Dijete u meni osjećalo se potpuno usamljeno.
10. Da ne završim tužno, jer je letenje ipak prekrasan doživljaj, uvijek se iznova začudim kako je moguće da meni, koja osjećam nelagodu i od visina i od brzina, svi ti strahovi u avionu iščeznu. Možda zato jer je najbolji lijek svemu, a ma baš svemu u životu - prepustiti se i promatrati. Just let go...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O djeci, strategiji nenasilja i M-48... (napunimo im glavu)

petak , 24.02.2017.

Svalimo mi to sve fino na djecu. Objasnimo im da se nije u redu tući, pljuvati, čupati za kosu, govoriti ružno, vrijeđati se, ogovarati, bosti šestarom, plaziti jezik i slično. Napravimo im radionicu o nasilju općenito, pa potom i tematske - o nasilju nad ženama, nasilju nad životinjama, nasilju nad manjinama, nasilju nad hendikepiranima, međuvršnjačkom nasilju, nasilju putem interneta, obiteljskom nasilju, govoru mržnje i slično. Djeca, naime, upijaju kao spužve i brzo uče. Govorimo im još i o ljudskim pravima, pravima Roma, pravima invalida, ženskim pravima, pravima djeteta i slično. Djeca imaju pravo znati da imaju pravo. Napunimo im glavu!

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto. Ajmo mi svi skupa, odrasli mislim, trčati za novcem, imovinom, samozbrinjavanjem i zbrinjavanjem naše djece i djece naše djece, moći, ugledom, izgledom, statusom i slično. Ajmo na vijesti stavljati samo ružne vijesti, bez onog zaokruženog 12, 15 ili 18 na gornjem desnom uglu ekrana. Ajmo prikazati gladne kako crkavaju od gladi, to je baš dramatično. I one jadne migrante kako se smrzavaju, ili kako im leševe slažu na obalu. I baš je fora ubaciti i snimku ljudi u pučkoj kuhinji, dobro dođe i pokoji beskućnik, al najbolji su kadrovi gdje ima djece koja u školi imaju samo petice a kući svaki dan jedu samo krompir i prokišnjava im soba, dok im samohrana mama skuplja boce po kontejnerima. Ajmo se sažaljevati nad svim tim što nas okružuje i raditi humanitarne akcije. Ajmo se čuditi zašto dečko ubije djevojku i prepucavati se tko je tu kriv, i zaključiti da o nenasilju valja početi pričati već - u vrtiću, i da je to ključ za rješenje problema. Jer nama (odraslima) to nitko živ nije govorio i zato nam je u neko doba počelo padati na pamet da bi se mogli, recimo, ubijati, raditi genocide, silovati, bosti nožem, masturbirati na slike maloljetnica ili pucati s vrha tornja nasumce po prolaznicima. Da, baš šteta da nam nisu govorili o nasilju kad smo bili mali, jer to sigurno ne bismo radili. Nismo imali nijednu radionicu o korupciji, nepotizmu, desničarstvu, neučinkovitoj administraciji, tromom pravosuđu, političkoj demagogiji i sivoj ekonomiji i zato sad svi to radimo, a krivi su oni koji nas nisu naučili.

I ajmo mi sada nešto kao poduzeti. Ajmo tiskati letke tipa "stop nasilju", pa da izgleda da nešto poduzimamo. Ajmo napraviti nacionalnu strategiju "stop nasilju" i pričati o tome na televiziji, u jutarnjem terminu, jer navečer ne možemo ljudima uskratiti turske sapunice koje imaju visoku gledanost i u kojima je desetominutni blok reklama čista zlatna koka. Ajmo napisati i zakon o tome, za našu djecu, da ne postanu nasilna. Otvorimo im hotline i vodimo statistiku o pozivima. Pričajmo na sva usta par dana o tome i zaboravimo.

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto, jer nas nitko nije naučio, sram ih bilo, u naše se vrijeme u školama samo polagala pionirska zakletva i rastavljala M-48, pušenje je bilo dozvoljeno posvuda, nastavnik te mogao čak i udariti, a onda bi još i od roditelja dobili jednu iza uha. Mi smo, zapravo, žrtve nasilja! Zato, dajmo svojoj djeci bolje, više, nek im se pruže prilike koje mi nismo imali! Napunimo im glavu!

Oznake: brainstorming, svjesnost

Jer mi smo jednostavno - dobri

petak , 17.02.2017.

Odjednom smo svi - dobri.
Odjednom nas boli tuđa bol,
patimo zbog tuđe patnje,
brinemo zbog tuđe brige...
U nama je, odjednom, sve - empatično.

Stajemo pred naša ogledala,
oblačimo plave trikoe s na velikim crvenim "S" na prsima,
dižemo ruku u zrak,
i letimo po sobi, kuhinji, hodniku, kupatilu,
pa opet po kuhinji, kupatilu, hodniku, sobi,
iz očiju elektromagnetskim valovima razbijamo vaze po terasi,
gađamo i pokoju mačku dolje na cesti,
rendgenskim vidom proučavamo mikser za kavu,
papagaja u krletci, da, i susjedu bi al' je nema,
ustanovljujemo to supervidom i supersluhom,
ah, supersluh, 'ajmo malo slušat svoje srce,
joj, lupa, lupaaaa, ludilo kako lupa,
pa opet letimo po sobi, hodniku,
ne da nam se više ni letjet,
nije zabavno kad nitko ne gleda,
a i malo nam je dosadno sve to...
Ajmo se slikat pa stavit sliku na Fejs, ovako u trikou,
ako nije previše pederski...

Odjednom smo svi - anđeli.
Živimo u raju, grickamo šećerne oblake,
loptamo se srebrnim kriptonitom
i baš se volimo, onako, djelatno,
jer mi smo jednostavno - dobri.

Dobri, s datumom proizvodnje.
Dobri, s aditivima doduše.
Dobri, s rokom trajanja, al' jebiga.
Ne možeš sve.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O puderu, onako potrošački, sa svim podlogama i naslagama

subota , 04.02.2017.

Dobro, ali stvarno, molim te ko boga pokušaj ne ostavljati dlake na sapunu. I reži nokte kad me nema. Poštuj ovu sintaksu.
Moje ruke nemaju zamah kojim bih maknula paučinu pauk-ljudi koji me omataju svojim glupostima, katkad imam alergijsku reakciju na njihove niti, a to je danas, iako je bilo i jučer, a pribojavam se i sutra.
Molim te, nemoj šutjeti ali nemoj ni pretjerati u svojoj šutnji.
Zjenice su mi večeras oivičene žutom, misli usklađene s južinom, ne volim nikog, jednostavno ne ide.
Uvijam se u svoje osobno sivo plavetnilo kao mala glista, nebitna, zamjenjiva, uvijam se u njega sebično i nekako za jednu glistu prebrzo i smiono, smijem se ženskoj potrebi za shoppingom, ne znam kome je to kompliment u CV-u, želim i ne želim biti ja il netko drugi, ne mogu si razjasniti.
Meni treba jednostavno - puder. Onako, potrošački, sa svim podlogama prije njega i naslagama na njemu.
I treba mi dobro sjenilo, jebačka maskara i tuš u kistu, da izgledam mačkasto i nikome ne budem sumnjiva.
A ti me gledaj.
Nemoj mi se diviti, nemoj me ni voljeti, nemoj ni suosjećati sa mnom, jednostavno me prihvati, jer i takva katkad budem.
Režala bih, al samo ako to režanje ima oštrice kojom bih si istovremeno mogla drati kožu, jer mi je suvišna, želim si usaditi krila, ugraditi gas-masku i turbine na leđa, i otići daleko od kvazi-planete u kojoj je i vlat trave inteligentnija od svega što je dijelom čovječanstva.
Zavijala bih kao vučica, odmetnuta od čopora, željna ljubavi zarivala bih očnjake u janjad, telad, piliće i malu djecu. Jer jedino si tako, al napudran, prihvaćen.
Umorna, takva sam, slomio me vjetar, i zvuk sazdan od riječi, i miris kupljen uz predvalentinovske popuste, umorna od razgovora, pregovora, izgovora, nagovora, odgovora, pogovora i govora, bože, koliko ih je...!
Nakratko, danas, sutra možda, bit ću baš takva, zamrzni svoju ljubav za to vrijeme, gledaj televiziju, čačkaj po mobitelu, prošeći, i prihvati me nekako, znam da možeš, proći će...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O ping-pong lopticama i društvu jednakosti

petak , 13.01.2017.

Sad ću vam ja reći kako je to biti prijatelj nekome tko ima dijete s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima.
Reći ću vam to bez fontova koji bi uljepšali ono što želim reći, nimalo bajkovito.
Situacija je takva da je naše društvo jedna velika dvorana za stolni tenis, u kojoj su stolovi sve one institucije na koje jedan takav roditelj nailazi, igrači su sve osobe koje nešto u tim institucijama odlučuju, reketi su riječi i obećanja koja se tim roditeljima upućuju, a ping-pong loptice su upravo ta djeca.
Na tribinama sjedimo mi, građani različite dobne, spolne, vjerske itd. strukture, i navijamo, navijamo glasno da se svi zvukovi spajaju u bolnu kakofoniju, mašemo transparentima o jednakosti i suosjećanju dok jedemo GMO kokice, dijelimo letke o ljudskim pravima i čestitamo sami sebi jer nam je lijepo i jer nešto poduzimamo.
Po završetku, odlazimo na vlastitim nogama i mi i igrači, odlazimo svojim kućama i stanovima u kojima sjedamo za kuhinjske stolove i jedemo sami prinoseći hranu ustima, pijemo sami si prinoseći čaše, s našim obiteljima komuniciramo verbalno i artikulirano, a pred spavanje se sami tuširamo, obavljamo nuždu u wc školjkci, i liježemo u krevete.

U društvu jednakosti, jedno dijete koje će po svojim mogućnostima zauvijek ostati dijete, ima roditelja svezanih ruku jer ne smije i ne može raditi jer mu to, osim nemogućnosti da svoje dijete negdje za to vrijeme zbrine, ne dozvoljavaju ni socijalna ni radna legislativa.
Da je dijete s manjim poteškoćama, svugdje bi bilo relativno dobrodošlo. Zato jer se društvo voli s takvima fotografirati i nositi im poklone pred blagdane, jer za njih ima novaca u fondovima, i jer su oni dokaz (i štit) da se o djeci s poteškoćama društvo brine. Za to vrijeme, djeca s većim poteškoćama druže se sa svojim roditeljima (ako imaju sreće da se nisu razveli, jer katkad - najčešće otac - ne može nositi teret takve vrste roditeljstva), roditeljima koji nisu premoreni jer to žele, nego jer tijelo jednostavno ima svoje granice, a s brigom i stresom žive od rođenja djeteta, 24 sata dnevno, puta broj godina koje to dijete ima.
Djetinjstvo toj djeci tehnički prestaje s 21-om godinom, kada ih torpediraju iz škola (ako idu u školu), i kad za njih započne proces brutalnog odbrojavanja do odlaska na drugi svijet, koji se obično dešava netom po odlasku roditelja, jer o njima u međuvremenu nitko nije htio, mogao ili imao novaca naučiti brinuti. Ako i jeste, onda je taj netko jako, jako daleko, i brine o nekom drugom sličnom djetetu, ali ne i tvom.

U društvu jednakosti, ako si osoba s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima, ti nisi čovjek jer se na tebe ne odnose ljudska prava. Ljudska prava dana su samo glasnima, što i ne čudi jer je riječ o tematskom konceptu. Ne odnose se ni na tvoje roditelje.
Koji su se tijekom života nagledali slijeganja ramenima. Koji su zabrinuti što će biti s tobom kad njih ne bude. Koji su jako umorni, ali samo zato jer te vole. A ti si samo ping-pong loptica. Transferi u tvom sportu nisu milijunski. Tvoje potrebe su preskupe, društvo ne zna što će s tobom, i čekaju da problem riješi vrijeme. Za tebe, jednostavno, jednakih mogućnosti nema, a tvoja je obitelj kažnjena jer postojiš, a katkad postojiš jednostavno zbog medicinskog previda ili pogreške, u trbuhu si bio zdrav.

Voljela bih okončati ovaj brainstorming lijepim rečenicama, ali neću. Neću jer s lijepim riječima sve to ispada kao neka bajka, što nije tako.
Nema tu zasad happy enda. Onemogućava ga način na koji se svi mi ponašamo. Bučna i zabave željna publika, koja valjda antropološki ima potrebu gnječiti najslabije karike. Zapravo, najveća smo im poteškoća upravo mi.

Oznake: brainstorming, svjesnost

HO HO HOOOOror!

subota , 24.12.2016.

Dakle, blagdani. Ono - advent pa Nova.
To je vrijeme koje započinje odmah nakon Svih svetih, prvo u katalozima pa na policama trgovačkih centara. Nekako se istodobno pojave šibe, Krampusi, Sveti Nikole i najava dekoracija za jelku i dom.
Onda se negdje početkom prosinca preko noći okite javne površine. Nešto prošlogodišnjih ukrasa, dosta noviteta, jer uvijek moraš sam sebe nanovo prerastati. I druge usput, naravno.

Sveti Nikola i Krampus u svim selima i gradovima obilaze vrtiće, škole, dječje domove i dječje odjele u bolnicama.
U vrtićima i školama konverzacija je uobičajena:
- Jesi bio dobar? - pita kostimirani lokalni animator koji će za x puta postavljeno pitanje toga dana dobiti par stotina kuna.
- Jesaaaam! - sa smiješkom odgovara dječačić ozarenih očiju i ruku ispruženih da dograbi svoj poklon, jer o tome je riječ, a i činjenici da će čovjek sve učiniti da se dokopa cilja, čak i kad je tako malen, te da iza mnogočega stoji ucjena ili pogodba.
Onda škljoc fotoaparatom lokalnog fotografskog studija i naknadnih 20-ak kuna manje za vječnu uspomenu na taj događaj baš te godine baš vašeg djeteta.

Po trgovima se postavljaju bine, izlozi su nakićeni maštovitim crveno-zeleno-zlatnim ili plavo-sivim detaljima, stidljivo se naziru natpisi "predblagdanski popusti - do 20%".
S privatnih kuća i stanova vise Djeda Mrazovi, prestraši se čovjek onako kad svjetla nisu upaljena, da netko visi. U vrtovima nerijetko srna, jelen ili saonice od bijelih led-lampica.
Po čitavoj zemlji niču humanitarne akcije. To je inače kod nas jedini način da čovjek nešto za nekoga i učini. Tu i tamo na forumima i Facebooku potkrada se komentar vrlo upućenih pojedinaca - "sve je to super, ali mogli bi to radit i inače, ne samo pred blagdane".

Na Dnevniku svakodnevna informacija koliko će se ove godine potrošiti. Onda slijedi jedan od dijelova filma "Sam u kući", isprekidanog 12-minutnim blokovima reklama od kojih je jedna za donje rublje, a u kojem se razgolićena djevojka u crvenom vešu ljubi s velikim bijelim plišanim medvjedom.
Na radio postajama Mariah Carey barem 15 puta dnevno otpjeva "All I want for Christmas is you", pjesmu s u biti realnom konzumerističkom božićnom porukom - neću ovo, neću to, bljak, fuj, ne bih ni ovo, ja hoću - to! (tebe, u pjesmi).
U tiskovini tu i tamo informacija tko će od poznatih pjevača pjevati za doček Nove i koliko će tisuća ili desetaka tisuća eura za to biti plaćen. Istodobno, lokalni radiji obavještavaju sve umirovljenike i domaćice da dođu po svoj poklon bon od 100-200 kuna.

Vlasnici restorana javno i ne izriču jesu li ili nisu zadovoljni koliko ih firmi, prijatelja iz osnovne škole, ekipa iz plesne škole, sportskih klubova i sl. obilazi, da se ne bi urekli, a i bolje da ne pokažu preveliko zadovoljstvo.
Hotelske kuće bilježe najave i dolaske stranih turista, domaćih nešto manje.
U medijima se sve češće potkrada - nikad tako. Najadvent Europe, najrast BDP-a, najrast potrošnje.
Isti animator s početka mjeseca pred Božić, ovoga puta kao Djed Mraz, obilazi istu onu djecu.

Roditelji mahnito trče po trgovačkim centrima kupiti nešto što im dijete nema, što je svake godine u biti sve teže jer im dijete već odavno ima kao sve. Roditelji roditelja kupuju teletinu, janjetinu i odojka, te bakalar jer se ipak prije posti. Trgovački ih lanci pravovremeno stavljaju na akcije, prate potrebe svojih kupaca.
Iz putničkih agencija pozivaju na last minute dočeke, mada se provlači i tema skijanja.

Posvuda miris kuhanog vina i kobasica, praporci u različitim aranžmanima trešte iz raznih zvučnika, Djeda Mrazovi izranjaju iz Jadranskog mora, skaču s padobranima, i sve je - ma nikad tako!
Božić dolazi, evo, samo što nije, jedino što nedostaje je pitati djecu, naše najmlađe, što Božić za njih znači.
- Božić je... Božić je... ono kad se kiti bor pa Djed Mraz ispod njih stavi poklone, ako si bio dobar! - ozarena lica odgovara petogodišnji Matija, za onaj ležerniji dio Dnevnika.
- A jesi ti bio dobar? - pita ga voditeljica, mi je gledatelji ne vidimo, u totalu je tek lice smeđokosog dječačića razbarušene kose i mliječnih zubiju.
- Jesaaaam! - odgovara Matija, neverbalno pokazujući da baš i nije u to siguran, možda zbunjen retoričkim ili prečesto pitanim pitanjem, ali svakako prestrašen mogućnošću da Djed Mraz procijeni da se nije dovoljno trudio.
Nek' se djeca raduju, čuje se tu i tamo. Kao, inače su baš depresivna.

O Isusu, nekako, ni a...

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ma mrzimo se više, brate!

utorak , 20.12.2016.

Ma mrzimo se više, brate! Ajmo! Jedan na drugoga, ti ćeš meni mater, ja ću tebi mater! Nemamo istu majicu, tvoja je jeftina, ti si siromašan i smrdiš, smrdiš jaaaaaako i miči se od mene s tom vrećom punom praznih pvc boca! Ne sviđa mi se tvoj smijeh, izgledaš ko debil, onako baš jako, ne piješ pivo nisi muško, ajde još reci da si gej pa da te iscipelarimo negdje u mraku! Mrzimo se više, daj, premalo mi to jedni drugima pokazujemo, ti navijaš za hajduk, ja za dinamo, jebeni blitvaru dođi da te razbijem, jednim potezom te smjestim pod zemlju! Otruj mi psa, mačku, papagaja, čovječe, ja ću ti zadavit ribicu i iščupati paradajz iz vrta, hrčeš, čujem te kroz zidove, i ideš preko reda vadit krv u laboratoriju, kao da ja to ne vidim! Ogrebi mi auto, hajde, i onda zajedno ogrebimo aute skuplje od 150 tisuća kuna, jebi im mater, imaju para, daju banke kredit, daju i sirotinji, ajmo razbit stakla na tim kliznim vratima od banke i poserimo se na tipke od bankomata, al prije toga daj iščupajmo sise sve i jednoj šalterskoj radnici i tamo, i na pošti, i u općini pogotovo!
I ne glumimo kulturu, ljepotu, ne govorimo si dobar dan, ne vjerujmo blagajnici da nema tih deset lipa da ti vrati, laže ona, lažu svi, ej uzimaju pdv na zrak, ma ne dajmo im gušta, napišimo psovku na izborni listić i objavit će to po svim portalima, kao - pravi smo džekovi, selebriti ej!
Daj, mrzimo se malo još, hajde, ružna mi je ta tvoja boja kože, baš je odvratna, govoriš drugim jezikom, ne vjerujemo u istog boga, bog je jedan al to nije onaj tvoj nego ovaj moj! Alo! Tvoje je dijete konkurencija mom djetetu, ja ću svom kupit patike od 4 hiljade kuna, custom made, i zadužit ću se za ajfon, i potplatit ću voditeljicu zbora da moje a ne tvoje dijete pjeva solo dionicu, i trenera ću platit da moje dijete a ne tvoje proda u bolji klub jer ti to tako ide, stari moj, i ti se s tim pomiri, kakav talent, pare, pareee... I ide mi na živce što mi susjed gleda u prozor, dignut ću zid, najveći i najdeblji i s najvećim biljkama i onim kovanim ukrasima, i ukrast ću mu koji kvadrat usput jer je ionako njegov pradjed bio gad prema mom pradjedu pa hajde da izravnamo račun, nek se zna!
I da, utjerajmo pravdu više, hajde, jebimo mater svima, svima, gradonačelniku, predsjednici, učiteljici iz osnovne jer nam je dala dvojku, spremačici iz srednje škole jer nam je maznula opremu od tjelesnog, hajmo, daj napišimo grafit na ulazna vrata, bez zvjezdica, čisto ono - jebemo vam mater, preventivno!
I da, govna jedna od političara, kradu milijune, nama ostaju mrvice, jebem ti rad na crno za 20 kuna na sat, i branje šparuga i čišćenje apartmana ovim novopečenim kapitalistima koji si međusobno kukaju kako grozne goste imaju, daj nama tog gosta pa ćeš me čuti koliko ću kukati! Uzmimo im sve, i njima, i državi, kakva država, halo, diznilend, uzmimo i švabama eure po bauštelama, isto na crno, kao da smo zaboravili drugi svjetski, a?!
Mrzimo se još, nismo dovoljno, daj, imaš premale usne, napumpaj si sise kozo, ružna si, nauči hodat u tim štiklama, nju je svako roštiljao, drolja, daj, naplati joj tu frizuru sto eura čovječe vidiš da guska ne razlikuje šampon od regeneratora, ajmo, ajmo! I njenom mužu daj prodaj rabljeni dio za auto kao da je novi, ko ga jebe, glupan nepismeni, kurči se jer je advokat a ogulio bi vlastitu mamu da je slučajno zastupa, ej!
Ajmo pljačkat malo, daj ja bi svarovski jahtu, i kuću na 150 katova, i snoubordao bi na himalaji, to valjda nije još niko, kupio bi nogometni klub, guzio po jednu manekenku svaki dan, to je život!
- Ja imam više!
- Ne, ja imam više!
- Ja imam ljepše!
- Ne, ja imam ljepše!
- Ja imam novije!
- Ne ja imam novije!
- Ja imam skuplje!
- Ne, ja imam skuplje!
- Ja imam moć!
- Ne, ja imam moć!
- Ja imam više birača!
- Ne, ja imam više birača!
- Ja imam više lajkova!
- Ne, ja imam više lajkova!
Mrzimo se još, daj, nikako da to napravimo, ajmo, dignut granice, oružje u ruke, idemo se mrziti, ja ću tebi ubiti roditelje, ti ćeš meni ubiti roditelje, ti meni siluj sestru i ja ću silovati tvoju, i da, nemojmo si zaboravit silovati i žene, i opljačkajmo si kuću, daj tv, zlato, laptop, jebi ga rat je, smije se. Ajmo još dalje malo pucati i ubijat, ne, ne pucat, ajmo to perfidno, ajmo ekonomski eksploatirat one glupane na jugu i istoku, sami će crknut od gladi il od rata jer ionako nemaju šta izgubiti.
Ajmo i dalje, ajmo zapalit sve, ali sve, ajmo zapalit sela, gradove, metropole, ajmo čitavu planetu zalit benzinom i nek ode u tri pičke materine, jebote, ajmo daj, samo se jednom živi, ionako je sve išlo u kurac!


déja` vu
DOKLE?
déja` vu
DOKLE?
déja` vu

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ecipecipeciland sutra

utorak , 06.12.2016.

Moje je ime Danas. Rođena sam daleko, u velegradu zvanom Jučer, država Prošlost. To je zemlja prelijepih boja s pokojom sjenom, probodenom putokazom koji nitko ne gleda.

Bila bi pravi raj, moja zemlja, da njome ne vlada Nitko. Taj je Nitko inače sin Svakoga, velikaša svog vremena, velikaša utoliko što je nekim čudom posjedovao štošta što se sa sobom u grob ne nosi, al' što je prije toga nekoga u grob odvelo. Od trojice sinova (uz Nikoga, to su Nitko mlađi i Nitko stariji), Nitko je zapravo jedini pokazivao nezainteresiranost za "glupe ljudske vrijednosti", vrhunski je prepisivao domaće zadaće i pisao šalabahtere, pa se odmalena dalo naslutiti da mali ima potencijala. Ako je itko u to i sumnjao, definitivno je povjerovao kad je Nitko na maturalcu, u obilasku jedne poznate vjerske znamenitosti i nadahnut grlicama koje su mu s reljefa mahnule krilima, zgrabio svoju razrednicu za dupe na što je ona samo rekla "Oh!".

Za Prošlost bitne odluke Nitko redovito gugla. Iako je u Prošlosti puno ministara, oni mu, uglavnom iz administrativnih razloga, ne mogu puno pomoći. Naime, prezauzeti su pisanjem Bajki, nečime da argumentiraju mandat. Tako da Nitko na guglu bira odgovore s prve stranice, i to na eci-peci-pec.

Eci-peci-pec je kao nikada do sada integriran u sve živo u Prošlosti. Recimo, penzioneri se tako igraju dok biraju na što će prvo spiskati penziju: na kupovinu, plaćanje računa, il džeparac nezaposlenoj "djeci". Svakako moraju odabrati jedno, takva je igra.
Eci-peci-pec se igra i u obitelji. Na primjer, ovaj će mjesec novi komad odjeće na rasprodaji dobiti mama, tata, ili dijete. Nema tu prigovora ni žalbi, jer žalbeni postupak dugo traje a moda se mijenja.
Načelno, u Prošlosti se ima što birati. Ima i tko birati. Ima i kako birati. Na eci-peci-pec sve je moguće, a ionako uvijek netko mora izvući i deblji kraj.

Iako je moje ime Danas, svoje ću dijete nazvati Budućnost, nikako Sutra. Ne iz prkosa, već očaja. Sutra je religija Prošlosti, svi joj se praznovjerno klanjaju već desetljećima. Kako i ne bi, Svatko ih je davno u to uvjerio, Nitko to ne pobija, a i samima im je lakše nadati se.
Šutke ću Budućnost odgajati da ne bude svatko, i da ne bude nitko. Zdušno ću ga podsjećati da prošlost ima svoje mjesto, i da joj je mjesto upravo tamo. I igrat ću se s njim puno: slagat ćemo puzzle s motivom "Ecipecipeciland sutra", s više od četiri milijuna posve jednakih komada, zamisli - potpuno jednakih kad ih okreneš slikom nadolje. Ili popularno - s glavama u pijesku.

Oznake: svjesnost, brainstorming

Floskule MMXVI

utorak , 08.11.2016.

Stani. Hodaj. Trči. Stani. Trči. Hodaj. Stani. Trči. Trči. Hodaj. Trči. Hodaj. Stani. Hodaj. Trči. Trči. Stani. Hodaj.
Šuti. Ne misli. Pogni glavu. Ne misli. Šuti. Ne misli. Šuti. Pogni glavu. Šuti. Šuti. Ne misli. Pogni glavu. Šuti.
Budi lijepa. Stavi silikone. Ugradi nokte. Stavi silikone. Ugradi nokte. Budi lijepa. Stavi silikone. Stavi silikone.
Napiši domaću zadaću. Donesi roditeljsku suglasnost. Nemoj kasniti. Donesi roditeljsku suglasnost. Nemoj kasniti.
Pusti brkove. Depiliraj pazuh. Koristi Old Spice. Depiliraj pazuh. Koristi Old Spice. Pusti brkove. Depiliraj pazuh.
Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj.
Budi konkurentan. Senzibiliziraj se. Imaš mogućnost. Budi konkurentan. Imaš mogućnost. Senzibiliziraj se.
OIB. PIN. Korisničko ime. PIN. OIB. PIN. Korisničko ime. PIN. Korisničko ime. OIB. PIN. PIN. Korisničko ime.
Gej. Osoba s invaliditetom. Rom. Osoba s invaliditetom. Rom. Gej. Osoba s invaliditetom. Gej. Gej. Rom.
Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi.
Glasuj. Ti odlučuješ. Izađi na izbore. Ti odlučuješ. Glasuj. Ti odlučuješ. Ti odlučuješ. Izađi na izbore. Glasuj. Glasuj.
Ispuni obrazac. Pošalji izvješće. Rok. Pošalji izvješće. Rok. Ispuni obrazac. Pošalji izvješće. Rok. Ispuni obrazac.
Adidas. Lidl. Always. Lidl. Always. Always. Adidas. Lidl. Adidas. Adidas. Lidl. Always. Lidl. Always. Adidas. Always.
Srbin. Hrvat. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat. Srbin. Bošnjak. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat.
Voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli. Ne voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli.
Like. Share. Delete. Share. Delete. Like. Share. Delete. Delete. Like. Like. Share. Like. Delete. Like. Delete. Share.
Amen. Aleluja. Moj grijeh. Aleluja. Moj grijeh. Amen. Aleluja. Aleluja. Amen. Moj grijeh. Amen. Aleluja. Moj grijeh.

Oznake: svjesnost, brainstorming

Retorika AD 2016 (prilagođena, naravno)

subota , 14.05.2016.

Prilagođena retorika. Dragocjena vještina u svakodnevnoj komunikaciji. Il', da ne pretjerujem s optimizmom, u svakodnevnom izgovaranju informacija, budući bi komunikacija po definiciji trebala biti dvostrani proces.

Nerijetko se susrećem s ljudima kojima bih u biti trebala biti zahvalna. Ta zahvalnost nije očita na prvu, s obzirom da su im oči zašivene, uši im služe kao dodatak glavi za držanje naušnica ili bluetooth in ear dodatak, usta za jelo, a modni stil im je bauštelsko-pogranični: cigla, zid, ograda, granica.
Tek nakon što (satima il' danima kasnije) "preradim" svoju prvu emociju, a koja je najčešće bijes, frustracija il' nemoć, pojavi se ta zahvalnost - jer me nitko nego oni uče samopoštovanju i samopouzdanju, na kvalitetan način.
Matematika je sljedeća: ti su ljudi po defaultu nevjerojatno samouvjereni. Do te mjere da uistinu vjeruju da je: Zemlja ploha, sustav inteligentan, a Wikipedia pouzdan izvor informacija. I nevjerojatno su glasni u iskazivanju stava, il' onog što im je rečeno da govore. Kao nekom tko uistinu voli kopati po sebi i preispitivati se, takvi su ljudi dugoročno zapravo blagoslov. Njihovo su "oružje" tuđi nalozi, tuđe ideje, administrativni postupci koji su sami sebi svrha, fraze koje iskaču iz svake paštete. Oni su zapravo rođeni da vjeruju svim reklamama koje gledamo na televiziji, pa imaju sredstva za pranje odjeće kod kojih mrlja nestaje od prve, tablete od kojih glavobolja sama bježi, DVD-e za kućni fitness od kojih se tijelo samo oblikuje, uloške koji se "onih dana" ni ne prljaju, žilete od kojih dlake ni ne rastu... Oni su, bože dragi, savršeno sretni u ovom savršenom svijetu.

Krenula sam od prilagođene retorike. E, sad, takvi su ljudi često u poziciji da odlučuju u naše ime. Ne smiješ im reći istinu, nje se plaše kao Gremlini svjetlosti. Čak i ako je ta istina za obostranu dobrobit, i ljubazno izrečena. Zato im govoriš da to nije za obostranu, nego njihovu dobrobit. Veličaš sredstva za pranje, tablete, DVD-e, uloške i žilete kao da su ih sami izumili. Diviš se njihovoj stranci, njihovom poslodavcu, njihovoj administraciji, te svim onim paštetastim frazama. Obožavaš ih, čak i kad ti kažu ne, jer razumiješ da oni to čine za (neku) dobrobit. I ponavljam, svaka im je riječ samouvjerena i jasna. Želudac ti se okreće, mrziš se, a ti se smješkaš i trpiš jer si svjestan koliko su takvi ljudi opasni. Opasni su do razine javnozdravstvene prijetnje. Retoriku prilagodiš iz čistog razloga da te ne izbace iz rijeke u kojoj si jedan od rijetkih koji pliva uzvodno, i oni to ne smiju znati. Tako da plivaš uzvodno, al' naopačke, pa izgleda kao da plivaš u rikverc. I radiš što te je volja, sa onom šačicom ljudi koji dijele tvoju strast za istinom i jednostavnošću. Istodobno rasteš. Postaješ svjestan svoje inteligencije koja je toj većini nedostižna. Postaješ miran, jer je to jedini način da preživiš. Postaješ promatrač, jer je to jedina pozicija iz koje ih držiš na distanci. Postaješ aktivan, jer znaš da ne smiješ odustati. Postaješ mudar, jer riječi prilagođavaš njima. Postaješ fokusiran, jer jasno vidiš cilj koji je obično uistinu za ljudsku dobrobit. Postaješ jasan, jer ti uistinu i jeste sve jasno. Postaješ uporan, jer znaš da nisu dovoljno inteligentni da promjenu shvate dobronamjerno.

Zato, ne treba očajavati zbog prilagođene retorike. Njome ne prodaješ sebe, nit' kupuješ druge. Njome jednostavno govoriš jezikom koji je njima razumljiv.

Oznake: brainstorming, svijest

O ovom, mom proizvodu. On je tako krhak i dragocjen.

utorak , 03.05.2016.

Ovaj proizvod nije testiran na životinjama. Testiran je na meni samoj.
Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad je to onako kako ja hoću, a katkad je tako kako jednostavno mogu il' moram.

U snu kojeg se na javi borim sanjati, okružena sam ljepotom i ljudima boljima od sebe. Slike koje promatram u pozlaćenim su okvirima i ne skupljaju prašinu. Riječima koje izgovaram i čujem glasnice su tek ogrtač. Koračam polako, poštujući zelenilo kao i asfalt, jer oboje su na moj planet položeni. Volim i poštujem svako živo biće, i ta mi je ljubav neprestano uzvraćena. Čak štoviše, davanje nas uistinu usrećuje.
Zato, ovaj proizvod nisam testirala na životinjama nit' ću ga ikad testirati. Ptice trebaju letjeti, tako im je dano. Kao i ovo divljenje meni, dok gledam galeba koji tek vrškom krila tapša ocakljenu površinu mora.

Nije testiran ni na drugim ljudima, koji, zamotani oko virtualnih potreba poput divljeg bršljana, ne bi znali dati suvisli odgovor tom mom vječnom nemiru. Jer, moje ruke nisu stvorene za šamaranje, to ne znam. Ne znam boraviti u neistini, ni tuđoj ni svojoj, od nje se osjećam nelagodno. I ovaj proizvod ne trpi skučenost, ni kutije, ni sabijanje, koje je u mnogočemu postalo obavezno. Bol mu skraćuje rok trajanja. Kvari se od pogrešnog robnog susjedstva. Ovaj, moj proizvod, on je tako krhak i dragocjen.

Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad.
Okružena ljudima boljima od sebe.
Čudim se, čudim se posve bez riječi.

Oznake: brainstorming, svijest

Ništa vrijedno naslovnice

utorak , 26.04.2016.

Dodala bih...
Sunce ovom nebu, jer je, odveć zagledano u Zemlju, trajno skutreno iza oblaka.
I zvuk osmjehu, nek nalikuje smijehu, radosti nek se sjeti, tu je negdje.
Sjaj bih rosi dodala, u posljednje vrijeme nalikuje grubom pijesku gumom kotača istisnutog s makadama.
Radoznalost očima, jedni druge kad gledamo, uistinu da nas i zanima onaj tko nam je nasuprot.

Dodala bih i glazbu TV Dnevniku, "Happy" Pharrella Williamsa il' "What a wonderful world", dok prikazuju smaknuća, teror i u odijelo obučenu podmuklost. Na snimke prganja staraca po kontejnerima namontirala bih ton svih onih kulinarskih show-ova, nek pričaju o posteljicama, biftecima, glaziranju i flambiranju, možda se i s PVC bocama isto može. Kroničnim bih bolesnicima na pidžame ušila logo velikih trgovačkih lanaca, čija biološki uzgojena hrana bez antibiotika, pesticida i ostalih čednih dodataka pridonosi njihovu stanju.

A ima i toga što bih oduzela.
Recimo, licemjerje. I ne, ne političarima. Oduzela bih licemjerje nama, običnim i manje običnim ljudima. Jer ne izlazimo iz cipela marke "Oko za oko, zub za zub". Koji, zato jer su oni gore bili/jesu/uvijek će biti lopovi, opravdavamo i vlastitu krađu. Pa radimo i plaćamo na crno i na sivo. Jer čekamo da oni gore nama daju nešto što si sami oduzimamo. I tako u nedogled.
Oduzela bih nam to licemjerje koje se ogleda i u pretjeranoj pristojnosti. Jer ne prestajemo onome kraj sebe davati prednost. Na žalost, na način da čekamo da isti taj za nas i nešto poduzme. Pogotovo kad je riječ o promjeni. Ili o glasnom iskazivanju mišljenja.
Pokušala bih, i to uz veliki rizik, oduzeti nam i licemjerje veličanja čiste rase, vjere, kulture. Volimo to, kao da su nam svi živi preci rođeni u dijametru jednog kilometra, i da sve stvari kojima se služimo il znanja koja smo stekli potječu iz istog tog kruga, vjera da i ne govorim.

No, ima i toga što ne bih dirala.
Na primjer, tišinu dok pada snijeg. Predanost pupanja voćaka. Miris bebinih stopala. Sitnice uglavnom, ništa vrijedno naslovnice...

Oznake: brainstorming, svijest

Raspizdi se... jer uistinu - nije vrijedno

utorak , 19.04.2016.

Možda nisi primijetio, ali ova vrata izgleda upijaju sve što iz mene ne izlazi.
Upijaju i zaustavljaju me u galopu, jer se volim igrati nepovredivog viteza-konjanika.
Možda nisi primijetio, ali u posljednje vrijeme pravim dogovore sama sa sobom, pretežno oko privida. Uvjeravam se da je sve, i lijepo i ružno, uistinu iluzija koju smo rado prihvatili, da se imamo čime igrati. Uvjeravam se jer ima i onih koji to znaju, pa ne trebaju vrata koja upijaju sve što iz njih ne izlazi. I opet, povjerujem da su takvi od mene daleko - sretniji. Jer ne vide magarčića kako na nasipu osorno maše repom, ne vide policijsko vozilo koje u zasjedi čeka neodgovorne vozače, ne vide proljeće koje se u najdrečavijim bojama razbuktalo i po zemlji i po nebu, ne vide ribiča koji na biciklu odlazi po svoj ulov, ne vide jer nije to ono što gledaju. Gledaju drugačije. I ne čuju bruj teretnjaka iza kojeg voziš, ne čuju glazbu s kompilacije na sprženom CD-u, ne čuju fijuk vjetra koji se obija o retrovizor, ne čuju mobitel koji negdje u torbi nemilosrdno ne prestaje zvoniti, ne čuju jer nije to ono što slušaju. Slušaju drugačije.

A ja se spotičem. Spotičem se o riječi koju mi moja Malena na sebe misleći izgovara kroz svoju takozvanu dijagnozu (dijagnoza mi je sa njom nepoveziva), i kao da mi neonom ispisuje: raspizdi se! Raspizdi se onog trena kad te raspizde, i učini to svjesno!
I igram se tim riječima i prividom koji me obuzima, preskačemo zajedno konop, ljuljamo se na ljuljačci, dobacujemo si frizbi, čupkamo tratinčice i šapćemo "voli-ne voli"... Moja Malena zna. Jedni drugima pijemo smisao, ovako uspavani. Trljamo se o listove jedni drugima kao lakome mačke. Dijagnoze dobivamo radi dioptrije zapravo, jer ni mi ni oni oko nas drugačije - ne vide.

Možda nisi primijetio, ipak ništa ne upija sve što iz mene ne izlazi, osim mene. Mog tijela naviklog na osmjeh. Prestrašim se same sebe. Bojim se da druge ne zarazim svojom jeseni. Slutim da samu sebe izdajem, pa si zadajem zadatke: vidi, sve je privid, samo varka. Raspizdi se, al se raspizdi znajući da je sve iluzija, i da nema onog koga ćeš povrijediti, jer nema ni onog tko vrijeđa.
A onda se smij. Smij se kao da je smijeh jedina stvarnost, jedini zadatak, il igra, nebitno, smij se jer uistinu - nije vrijedno.

Oznake: brainstorming, svjesnost

moja se koža prema tvom dlanu oblikuje a u porama nam planktoni (ljubavna poruka u cyberboci)

utorak , 05.04.2016.

…tužna i činjenična, no optimistična priča o sučeljavanju srca s odgojem, ispričana u dvije umrežene priče koje naizgled nemaju veze ali su povezane okidačima zagrljenima u naslov…

MORAL. POSTOJI RAZLOG ZAŠTO SE O MORALU GOVORI TAKO ČESTO. I SMATRAM DA JE UPRAVO U TOME moja moć. u tom se trenutku dešava malo čudo koje čovjek pokušava racionalizirati (navika) te se ZAVLAČI U SVIJEST DANAŠNJEGA ČOVJEKA I UNIŠTAVA GA DO TE MJERE DA koža, trese se, ne shvaća da se to u njemu budi život, pa se boji, budući prema NAJNOVIJIM ISTRAŽIVANJIMA, NORMALAN JE KONTAKT DVIJU OSOBA SUPROTNOG SPOLA ZAOSTAO! SVAKOJ MLADOJ OSOBI UVIJEK PONAVLJAM – tvom su životu dani odbrojani. odavno sam se prestao tome smijati. nekolicinu koji u mom cyberkraljevstvu prepoznaju buđenje, čuvam k'o kap vode na dlanu, I MALO PO MALO oblikuje kalup za svoj život. iz vlastite nemogućnosti da budu veliki. zato izmišljaju viruse. a u TVOJOJ DUŠI RAZDOR – JER SLATKA SU NJEGOVA OBEĆANJA I MAME TE. NO, TI ZNAŠ, I U TVOJIM porama u potpunosti se udomaćila…čine sve da nam JE ŽIVOT PROŽIVJETI U DOLINI SUZA! DOĐI K MENI, SINKO, DOĐI… U DOLINI SUZA IMA JEZERO, I NE SLUŠAJ PRIČE DA SU, TO ŠTO U NJEMU SVJETLI, planktoni… igra mene i mog prijatelja boga…

u cybermreži čovjek lako promaši níti mreže i propadne kroz šupljine ako je premalen. ukoliko je prevelik, postoji mogućnost da ga za vrat ščepa MOJA PRIMARNA ZADAĆA - UPOZORITI VAS NA DEMONA KOJI SE proglašava navučenim i pokazuje sve znakove krize: bole ga kosti, svrbi ga KOŽA - POSTANE ROBOM, SREDSTVOM RAZMJENE… SEKS JE IZGUBIO SVOJU BOGOMDANU ULOGU REPRODUKCIJE. PREMA pričanju iskusnijih to je ovisnost. TVOM DUHU PRIJETI INTERNET! ZAVEDE TE LAŽIMA, DRŽI TE U DLANU. i da, zaista, genetski (ne)modificirani antitechnoglobalisti čine sve da inertna tradicija OBLIKUJE TVOJ ŽIVOT, PREUZIMA GA, UPRAVLJA NJIME. A U dubini svoje duše voajerski pate: bol im se usadila u dnk, u njihovim PORAMA ODGOJ OD PRAISKONA KAŽE – STANI! ODUPRI SE! ZNAŠ DA NAM probiju kod. i ne vide da je jedini kôd i siliciju, jednako kao i humanoidima – ljubav. elektromagnetske silnice zapravo su svjetlucajući PLANKTONI…


Uputstvo za čitanje:
Pročitajte priču prije svega upravo tako kako je napisana, njen prvi pa drugi dio.
Potom krenite s čitanjem teksta pisanog isključivo VELIKIM TISKANIM SLOVIMA, seleći kad naiđete na ključne riječi pisane bold, s prvog dijela priče na drugi i obratno.
Kad to završite, počnite čitati priču od drugog dijela, tekst pisan isključivo malim tiskanim slovima. Pritom ćete se opet seliti kad naiđete na ključne riječi pisane bold.
Naslov priče naslov je svih četiriju priča, prožima se kroz ključne riječi koje ga, čitane redom, i tvore.

Oznake: brainstorming

"Ali ja sam gladna klavira!!!"

petak , 25.03.2016.

Slobodan dan, jutarnje doba, kava za stolom u kuhinji, godina 2016.
Na radiju "The Final Countdown", grupa Europe, godina 1986.
Kako sam ja obožavala ovu pjesmu kad je izašla! - govorim mužu, na što on odgovara da su je naravno svi obožavali.
I automatski - mentalni i osjećajni uron u djetinjstvo, il bar onu njegovu komponentu znatiželje i truda, jer se štošta od toga sastojalo.
Na primjer, moja ljubav prema glazbi.
Na "kazetofonu" mono zvuka (zapravo malo većem tranzistoru s kazetom) nerijetko sam vrebala radio stanice svih živih i neživih frekvencija, svi valovi su mi bili podjednako zanimljivi, kao i glazba ili jezici koje bih čula.
Naravno, sve informacije o aktualnostima u glazbi saznavala sam subotom navečer, na top ljestvici s koje sam snimala ono što me zanimalo, pa u miru tokom tjedna preslušavala, i naravno - skidala tekstove. A to je bio čitav proces. U toj dobi s daleko ograničenijim fondom engleskih riječi, sjela bih pred "kazetofon" i uz tisuće puta pritisnute play i rewind "skinula" bih tekst na jeziku sličnom originalu, s osjećajem zadovoljstva kao nagradom za dobro obavljen posao.
Ovako, 2016., s kavom u ruci, razmišljam - nije li možda oskudnost ono što je činilo moje djetinjstvo uzbudljivim? Oskudnost, od koje danas generalno zaziremo, i uporno je uskraćujemo jedni drugima, a pogotovo našoj djeci.
Dakle, sjetila sam se prevelikog zadovoljstva kad bi mi se u rukama našao njemački časopis "Bravo". Najčešće bismo pitali tetu u kiosku da nam dozvoli da ga prelistamo, ali naljepnice s likovima pjevača i posteri - ajoj - čežnja živa! No, blagu utjehu ipak smo nalazili u organiziranom skupljanju otpadnog papira, pa bi se u holu škole skupila ogromna hrpa novina i časopisa, i ne bismo bili lijeni riskirati katkad za vrijeme sata, kad tobože odeš na WC, ili na odmoru, malo proprgati i naći taj predmet čežnje, "Bravo", naravno zakinut za naljepnice al katkad bi ostao pokoji poster, pa sve i ako ti nije od nekog omiljenog izvođača - poster je, super je! Bila sam kadra i zavoljeti tog izvođača samo zato jer imam poster! I sjećam se, izrezivali bismo male sličice iz tog brava, lijepili ih selotejpom za komadić kartona, provukli sa stražnje strane zihericu i - eto bedža!
U to doba oskudijevanja, bila sam željna i drugih stvari po pitanju glazbe. Otkad sam prvi put imala prilike sjesti za jedan pianino, a sve su mi tipke bile predmet istraživanja, pogotovo jer su istodobno pritisnute stvarale različit doživljaj, desila se velika ljubav koja me ni danas nije napustila. Teta mi je nedavno u razgovoru otkrila da smo jednom, a mogla sam imati 3-4 godine, šetale uz more i ona je predložila da odemo u trgovinu kupiti sendvič. No, u tom marketu nekim se čudom našao mali bebi-klavir, za kojeg sam se naravno zalijepila kao metal za magnet. I, kao što djeca to i rade, tražila da mi ga kupi. Ona me je pokušavala urazumiti i danas važećim skupom riječi kojim objašnjavaš da nemaš novaca, da treba kupiti hranu jer moramo jesti. "Ali ja sam gladna klavira!!!", viknula sam razočarano, a kad mi je to prepričavala, osjetila sam suosjećanje sa samom sobom, onu iskrenu glad koja postoji i tjera me i danas.
Pianino. Taj san sam pokušala dosanjati kojih 7-8 godina kasnije, kad su mi roditelji dozvolili da idem učiti svirati klavir, privatno. Vježbala sam kod kuće, na tipkama iscrtanim na komadu kartona, u stvarnoj veličini. To je trajalo kratko, karton nikako nije puštao zvuka, nit pokazivao namjeru il mogućnost da postane trodimenzionalan. Moji su me roditelji pratili koliko su mogli, na trenutke su se pribojavali da je riječ o hiru, ta ljubav, a pianino je uistinu bila investicija, što sada iz perspektive odrasle osobe to potpuno razumijem. Tako sam od njih za 18-i rođendan dobila mali sintesajzer, onaj Casio, s 4 oktave i malim tipkama. Kupili su ga u duty-free shopu, meni za radost (a i bila je, jer takvom poklonu nisam željela gledati u zube).
Sad, s odmakom od više desetljeća, bit će da je glad očuvala tu ljubav. Život mi je na svojim postajama pružio neke druge surogat-mogućnosti, ne nelijepe: u limenoj sam glazbi imala prilike besplatno naučiti note i svirati klarinet, novcem s pogreba (a bilo je to vrijeme kad su limene glazbe na pogrebima bile uobičajene) kupila sam si u knjižari gitaru, nabavila neke knjige, te u svojoj sobici sama provodila sate i sate učeći i svirajući. Ono iskustvo skidanja tekstova pomoglo mi je da imam što i pjevati, a na isti sam način skidala i akorde, prvo one jednostavnije, a kasnije sam se izvježbala čiti i prepoznati i one teže. Kakobilo, bilo je to vrijeme kad nisam ni sanjala da će mi to jednom u životu biti neizostavan dio izražavanja, moj prostor slobode, duboke meditacije, čiste ljepote i vječite gladi. I iako u moja leđa nije puhao vjetar koji bi danas bio vrijedan neke pretjerano nadahnjujuće i motivirajuće priče, koristila sam sve one refule maestrala, burina, juga, bure, čega god, čekajući nekad danima i tjednima, nekad godinama, al išla sam dalje, i ta je priča sama po sebi čarobna, meni u svakom slučaju.
Hm, doba oskudijevanja... A čime? Čime?

Oznake: brainstorming

Dajte, razbijte tu inovativnu košnicu i oslobodite pčele ropstva!

srijeda , 23.03.2016.

Dragi moj blože, imam ti potrebu reći riječ-dvije o činjenicama koje, ima dana, pa me opsjedaju.
Govorit ću ti o dojmu koji na mene ostavljaju nove generacije mladih (jer danas u tu kategoriju ulaziš do svoje tridesete), a pogotovo mislim na mlade koji su iskoračili iz studentskih klupa (il su još malo u njima) i krenuli na tržište rada, pa su se eto zbog nekog slijeda okolnosti i Google-a te hitoidnih radionica prometnuli u hrvatske pionire nečega što je vani već odavno zrelo, i već gotovo pa ocvalo. Naravno, opisala sam to ukratko, jer ćeš me vjerujem shvatiti. U nastavku, pisat ću o njima velikim početnim slovom, da ne imenujem, a i vjerujem da se nisu baš svi toliko odmetnuli od čovječnosti.

Dakle, blože, oni su veći roboti od onih metalnih prototipa kojih sam se užasavala kad sam gledala nekadašnje SF filmove. Imaju sve funkcije kao i roboti, samo što izgledaju kao ljudi, imaju zdravstvene knjižice i OIB, rodila ih je majka, al osjećaja brate nigdje. Bar ne u našem stvarnom svijetu. U njihovom "stvarnom" svijetu, osjećaje izražavaju putem like-ova, emotikona, i sličnih virtualnih skraćenica. Najviše me brine što oni toga nisu svjesni.

Nedavno sam čula Generaciju kako "smo na televiziji imali prilike vidjeti...". Radilo se o činjenici koju bi normalan čovjek vidio kao stvarnu situaciju koju je televizija prikazala, a ne nešto što je stvarno postalo zato jer je bilo na televiziji. Čula sam od Generacije i to da je mjerilo uspjeha broj share-ova i like-ova. I vidjela čuđenje zašto bi netko nešto učinio a da za to ne dobije nešto zauzvrat. Vidjela sam neosjetljivost na osjećaj, i oduševljenost gadget-om. I zasićenost riječima, al uzbuđenje zbog widget-a.
Jednom se čitav razred Generacije nakon 10 minuta živog ljudskog govora uzvrpoljio kao da su udahnuli prah s ADHD virusom, al čim je živi ljudski govor zamijenjen televizijskim prilogom (sa snimljenim ljudskim govorom) - nirvana, čovječe.
Kroz posao posebice, susrećem Generaciju koja zbog plemenitih ciljeva zagovara bilo koje sredstvo. A na putu ostvarenja istih ciljeva, i svoj odraz u ogledalu smatraju konkurencijom. Ponavljam se, znam, al toga kao da je sve više. I njih, i njihovih flajera.
Imaju sličan rječnik: uz brojne moderne anglizme, tu je još čitav set riječi i fraza kojima izražavaju pripadnost. Npr. inovativna rješenja, socijalno osjetljive skupine, integracija, dodana vrijednost, održivost, socijalna isključenost, ¸društveni razvoj, misija, ciljevi, strateško pitanje, poticanje (bilo čega), platforma, umreženost, društvena odgovornost, nove tehnologije, jačanje, vidljivost, transparentnost i sl. I naravno, sve za neku dobrobit, a slina im curi na svaki spomen dolara, eura, tranši i grantova. Čak štoviše, idoli su im pravi majstori neprofitnog profitiranja, a kad jednom narastu, i oni to žele postati.
Sistem jeste trom, spor, poteže nas za natrag, neosjetljiv je ali... dragi blože, Generacija je brza, spretna, lukava, srlja, srlja bezglavo, sistem je sama po sebi, a i onaj sistem iz prethodne rečenice je mora podržavati jer Generacija je - naša budućnost?!
Analogno stvarnosti koju Generacija scroll-a, click-a i printa na 3D printeru, teško da će se razmnožiti...

Zato, dragi blože, današnji tremor od tehnološko-tehnokratske generacijske robotične retorike smirila mi je jedna jedina rečenica jedne osobe koja, kao i ja, gleda a (nažalost) vidi, sluša a (nažalost) čuje: dajte, razbijte tu inovativnu košnicu i oslobodite pčele ropstva!
Zahvalna na toj predivnoj slici, ispraznila sam frustraciju na virtualan način i zadovoljno stavila točku i na ovaj blog.

Oznake: brainstorming

O tome zašto se stidim do bola, nonstop

četvrtak , 17.03.2016.

Možda zato jer gledam, možda zato jer imam mozak, možda zato jer slušam, govorim, čujem, vidim, možda jer procesuiram informacije, događaje, osjećaje, il zato jer nisam potpuno izolirana, i tiče me se... Možda se zato svakodnevno stidim jer sam čovjek.

Stidim se začaranih krugova u koje tjeramo vlastitu djecu da bi pokrili vlastitu sramotu što pristajemo na začarane krugove, a pristajemo šutke, tek kroz par redaka na društvenim mrežama, par rečenica uz kavu, il par psovki sebi u bradu.

Stidim se principa po kojem kao hipnotizirani majmuni aplaudiramo svima koji nam pile granu na kojoj i mi i oni sjedimo, al su na nekom važnom društvenom položaju pa šutimo.

Stidim se tog kolektivnog straha i inercije, pa poslušno izvršavamo sve što je netko iznad nas predložio, osmislio il naredio, a čini se da je to učinio iz čiste dosade, kao da je riječ o nekom antropološkom eksperimentu. Sanjamo o promjeni, al čekamo da je netko drugi, po mogućnosti nakon što odemo u penziju (pa u Italiju na pranje guzica), pokrene. Kao da su junaci o kojima smo učili i čitali bili nešto moćniji ljudi od nas, mo'š si mislit. Moćno izgleda jer o njima učimo i čitamo, al su u svoje vrijeme oni bili mi.

Stidim se što je normalno da u ime i zbog ljudskih prava svaki idiot smije i poželjno je da radi što hoće, dok svi ostali idioti gledaju iz sigurne udaljenosti fotelje unajmljenog, naslijeđenog, il preplaćenog stana ili kuće. Stidim se pomisli na manjine bilo kakve vrste, jer se time paketiramo i paletiramo.

Stidim se što je najveća moć u medijima, u kojima se za plaću, ne za istinu, zapošljavaju ljudi bez stida čiji urednici bez stida i za plaću pomno biraju naslove kojima će nas osiromašiti duhom i naoružati maloumljem, strahom i potrebom za olajavanjem i gunđanjem. Stidim se što svatko smije sve, ako ima prigodno prezime.

Stidim se što nam novac određuje koliko ćemo sretni i zdravi biti. Novac, koji bi trebao biti ekvivalent radu i znanju kojima bi mi trebali trgovati, a ne da se nama trguje.

Stidim se što znam - da je živ - Adolf Hitler bi, kad bi došao na ljetovanje na Jadran, bio dočekan kao Beyonce ili kraljevski par, uz puno bliceva i izvještaja o tome što je jeo i koliko je nahvalio koju plažu ili ulicu, poput pravog celebrityja, i jer su njegova nedjela nebitna budući je i on čovjek koji ima ljudsko pravo.

Stidim se što mi netko tko misli da je pametan govori da obučem različite čarape kako bih skrenula pozornost na osobe s Down sindromom, koje osobno smatram većim i boljim ljudima od nas "zdravih", u vrijeme i u društvu arijevskijem od bilo kojeg prethodnog doba ili društva. Zašto se ne sjete potaknuti nas da obučemo različite kravate pa skrenemo pozornost na one koji o našim životima odlučuju, da znaju da ih vidimo i pratimo, i da im k tome organiziramo humanitarnu akciju da pokrpamo više taj dug, minus, deficit, manjak, za što bi narod rado i iz usta izdvojio, a ne bi ni primijetio u moru besmislenih nameta.

Stidim se što bilo tko radi il zapošljava na crno, iza čega ne vjerujem više da ne postoji svijest o državnim financijama, nego vjerujem da nas tjera okorjeli inat, umjesto da taj inat ispoljavamo na ulici, kao javnost, i to vrlo moćna. A glede javnosti, stidim se što je jedini put u našoj zemlji snagu pokazala na referendumu o braku, inače pitanja presudnog za blagostanje i prosperitet.

Stidim se što pristajemo na ucjenu otkazom nama, našoj djeci, našim unucima, a najčešće nas kompromitira plaća veličine cijene ljetnog i zimskog seta automobilskih guma. Pa onda šutimo, i baš smo dični, mi, u ime obitelji nacija.

Stidim se što kao zaljubljene lignje idoliziramo javne ličnosti i njihove haljine, torbice, frizure, automobile, životne poteze, pobjede, poraze... i želimo ih, želimo isto - haljine i torbice koje imaju ime i prezime, histerično nalakirane i ofarbane kose, automobile koji razgovaraju s tobom koliko su pametni, životne poteze, pobjede i poraze koji moraju biti spektakularni i prikladni za društvene mreže ili neke buduće memoare.

Stidim se pametnih. Puno pametujemo. Svi smo najpametniji i svi imamo nešto za reći, dodati, oduzeti. Sve nas je više i obrazovanih, kao da je to danas nešto vrijedno, pa tim više imamo za reći, dodati, oduzeti. I djeca su nam lajava i sve više govore, dodaju i oduzimaju, al smo ih s dječjim pravima prometnuli u svete krave pa neka ih. Neka ih do te mjere da je prikladno petogodišnjakinju depilirati, obuti joj štikle i prijaviti za Miss Ohio.

Stidim se i onih starijih od nas, koji su odlučivali dok mi to nismo mogli. Ne znam jel mi žao il mi je drago što nas, mlađe, upravo oni nerijetko hrane. Što su nas odgajali da budemo pokorni i inertni, pa nas je renesansa u obliku kapitalizma pretvorila u robove banaka.

Stidim se što je obilježavanje obljetnice nekog prastarog događaja važnije od nečijeg radnog mjesta, za to ima novaca, mora se, netko bi se mogao uvrijediti. Pa to podrazumijeva monumentalne spomenike, okupljanja, slavlja i prigodne govore državnika osvijetljenih bljeskovima fotoaparata. Stidim se što za svaki klinac moram dostaviti dokument "ne stariji od mjesec dana, i u izvorniku", u vrijeme kada je isti dostupan u službenom registru, online. Koji se kreten još sjeti to tražiti?

Stidim se što se dramatizira oko sve ranijeg pijenja mladih, u društvu koje pije uvijek i svugdje: od svete mise, preko običnog ručka, do nogometne utakmice, kad se opušta, druži, tuguje il se raduje.

Stidim se slušati više i jednu vijest o "izbjeglicama na grčko-makedonskoj granici, u blatu", kao građanin civilizirane zemlje u civiliziranoj Europskoj uniji koja sastanči, samituje, pregovara, misli da demokraciju i ljudska prava štiti dizanjem i spuštanjem ruku dok uistinu diže i spušta gaće.

Stidim se što ništa, a ma baš ništa, nismo naučili iz prošlosti i povijesti, il jedni od drugih. Bar ne nešto pametno.

Stidim se što je najčešća poštapalica, bez obzira o kome je riječ - "ne može se tu ništa", il tome srodno "a, ma!" ili "to je tako".

Dobar mi je dan bio, puno se lijepog desilo, al ponijela me bol nekolicine bliskih i nepovezanih ljudi, i imala sam se potrebu stidjeti ovako javno. Jer se uistinu stidim, stidim se do bola i nonstop.

Oznake: brainstorming

Hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si

utorak , 15.03.2016.

Ono što ne izgovoriš, progovori sâmo.
Iako je sunčano, navuče kišnu kabanicu. Mokrih nogavica škilji u ljude oko sebe, namrštena čela, ne da im da ti priđu.
Osjećaje koje ne razumije otresa o jastuk. Katkad ni jastuk ne bude dovoljan, pa britvom naoštri riječi i gađa nasumce. Najtočnije pogađa one koji te vole.
Zavuče ti se pod kožu, ljulja se o tvoje srce, izvodi salto u želucu, isteže ti se u jetri i trese ti grlo.

Trčiš, a misliš da hodaš.
Vičeš, a misliš da šapćeš.
Plačeš, a misliš da se smiješ.
Zbunjuješ, a misliš da si jasna.

Ide u nedogled. Ono što ne izgovoriš.
Ranjava te svakodnevno - vjeruješ da si dobro i da činiš dobro i da je sve dobro: i ovaj svijet koji izmjenjuje godišnja doba, i ovo vrijeme koje uvijek pruža novu priliku, i ovi ljudi koji se ipak negdje u duši nekome raduju. Vjeruješ, da ipak u svemu tinja istina.

Ali, progovori sâmo. Jednog dana, nenajavljeno. Progovori u trenu kad žrtvuješ onu posljednju kompromitiranu prikladnost, koja više u tebi nema koga kupovati. Kad joj oguliš celofan i zavoliš sebe, neprikladnu i umornu. Pa shvatiš da nitko nije umro zbog ove izdaje. Nekako se sve samo po sebi počne podrazumijevati.
Zato, pusti tu prikladnost nek više ode.
Dobro je. Vidim te - hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si. Dobro je.

Oznake: brainstorming

Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova.

subota , 12.03.2016.

Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova. Iz nekog neizazvanog razloga, kao da su se ukipili, iskoristi to.
Jer si budna, brzo zastani između tjesnaca koji te ne prestaju umarati, zdrobi ih dlanom, zgnječi stopalima. Potrči naprijed, samo naprijed, trči kao što djeca trče, bez straha od pada, grlato se smijući i raširenih ruku.
Kad ugledaš pejzaž koji te natjera da zastaneš, stani. Udahni taj trenutak, tu ljepotu. Osjeti život, pusti da se sjetiš da si jedno s njim.
I daj si vremena, molim te daj si vremena.
Nešto iznutra tjerat će te da ih pogledaš, te okamenjene snove. Da im pokušaš shvatiti svrhu. Oni će šutjeti. Znat ćeš da postoje upravo zbog ovog. Znat ćeš također, da im nešto u tebi daje i oduzima moć.
Onda uzmi papir, i napiši si pismo, čitat ćeš ga u danima koji pretežu.
Napiši: "Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova."

Oznake: brainstorming

O tome kako jedni drugima ostajemo neodoljivi predmet sujete...

četvrtak , 10.03.2016.

Neki su ljudi kao nebo: gledaš ih i misliš da ih vidiš cijele.
Neki su ljudi kao planine: gledaš im podnožje i vidiš koji kilometar visine, al vrh ne vidiš od oblaka.
Neki su kao brda: vidiš im sve.
Neki kao polja: vidiš tek njihov dio, i predviđaš što će na njima niknuti.
Neki su ljudi kao rijeke: gledaš ih u pokretu, a vidiš uvijek neku novu vodu.
Neki su kao mora: gledaš ih mirne, valovite, uzburkane, zrcale okolinu.
Neki kao otoci: romantični izdaleka, izbliza ogoljeni.
Neki su kao spilje: prelijepi al zarobljeni u mraku.
Neki su...

Rađamo se s promjenjivom i lutajućom dioptrijom. Mi, neki ljudi. Čitavo vrijeme, i usput, gledamo očima. Al, isprva vidimo čitavim bićem. Onda srcem. Onda glavom. Onda prestajemo vidjeti, jer gledamo svojim i tuđim iskustvom. Onda strahom. Pa krenemo mjeriti. To se dešava brzo, obuzme nas. Pa zaključujemo: neki su ljudi kao nebo, neki kao planine, kao brda, polja, neki su kao rijeke, neki kao mora, kao otoci, spilje... I tako u krug, u nedogled.
Al, dok ne progledamo i ne vidimo mudima (onim unutarnjim, čvrstim, umotanim stidom i krivnjom; njima kad gledaš vidiš i glavom, i srcem, i čitavim bićem)... Dok ne progledamo mudima, ostat ćemo tako različiti, jedni drugima ostat ćemo neodoljivi predmet sujete.

Oznake: brainstorming

O nedostajanju: uvijek se čovjek samo sebi vraća...

utorak , 08.03.2016.

Čitavo vrijeme ne dozvoljavam si da mi nedostaješ. Čitavo vrijeme taj glas ušutkavam stiskanjem šake među zubima. Čitavo si vrijeme negdje ovdje, eterično biće zakačeno o jedan jedini prevareni receptor. Susreti su odavno prestali biti predmet radovanja vremenu jer prolazi.

Pogleda zapetljanog o pticu koja prelijeće cestu, ne primjećujem da je šapat išta glasniji, sad kad sam si dozvolila sve. Prisutna je samo slutnja da iza svega prije, i svega ovog sada stojim ja, savršeni scenarist. U sebi šećem zen krajolikom i ne mogu se čak ni čuditi. Srela sam se već. Uvijek se čovjek samo sebi vraća.

Nemoj ni ti misliti da mi nedostaješ. Nemoj se zakopčavati u prostore kojima sam koračala. Nemoj zbrajati minute, slova, osmjehe, to je nezbrojivo i nema veze sa mnom. Odoli iskušenju da pomisliš da ti možda ja nedostajem.
Putuj danima kao prijateljskim izborima il moranjima i gledaj lijevo, desno, gledaj naprijed, al se ne osvrći. Nema tamo ničeg, osim tebe. Uvijek si to samo ti.

Pusti nek pada kiša.
Pusti nek se stvaraju škrapice.
Pusti nek lišajevi na golim stablima izgledaju fluorescentni.
Uistinu, nema veze što neke stvari nisu onakve kakve bi zamišljali.
Uvijek si to samo ti, a i ja sam se već srela. Uvijek se čovjek samo sebi vraća.

Oznake: brainstorming

Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu...

nedjelja , 06.03.2016.

Ponekad ljude volim neizdrživo. Čak i onako upakirane u ljudsku vrstu. Volim ih sa svim manama i vrlinama, volim ih nasumce. Razumijem njihove dobre i loše poteze, odluke, rješenja. Osjećam ih kao jednu masovnu jedinku koja tek treba narasti, čija se svijest još nalazi u kukuljici, i kojoj ne treba ništa uzeti ni za ozbiljno, ni za zlo. Gledam ih odrasle i nedorasle, igraju se uloga vrlo vjerno, čak bi povjerovala da ih i ne igraju. Gledam ih očima majke koja prihvaća da svako odrastanje podrazumijeva potragu i katkad poderano koljeno.

Ponekad ljude volim pojedinačno. U masi tijela primijetim pokoju dušu, il ona primijeti mene. Ti su mi ljudi poput utočišta, brišu mi suze, njeguju rane, nasmijavaju me il šutimo. Najčešće se ne vidimo il ne čujemo često, al se njušimo kao praživotinje, znamo kad smo si potrebni i tada se jedni drugima stvaramo na putu. Odvojeno al kao jedno dišemo, plutamo, promatramo. Takvi su ljudi pretpostavljam u životu svakoga rijetki, bude ih tek nekoliko, postoje neovisno i slobodno, svaki sa svojim križem, svaki sa svojim oltarom, i svaki sa svojim nagonom za rastom svijesti.

Ponekad ljude ne volim, čak ih kao ljudsku vrstu mrzim. Vidim ih kao tumor ovog planeta, kao smetnju zraku, vodi, suncu i zemlji. Osjećam ih kao nešto što bi Zemlja sa sebe najradije otresla, kao pas. Mrzim što si svojevoljno amputiraju svijest, što nemaju hrabrosti živjeti iskreno i jednostavno, što si implantiraju nerealna očekivanja, što rađaju djecu koja postaju njihovi klonovi, i sve ih je više, i sve su bučniji.

A onda, opet se desi dan, pa ljude volim neizdrživo.
Pa pojedinačno.
Pa opet ih ne volim.

I sebe tako. Ima dana, volim se neizdrživo. Pa djelomično. Pa se ne volim.

Zapravo učim. Učim biti kao Zemlja. Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu.

Oznake: brainstorming

Živio Međunarodni dan protiv Međunarodnog dana žena!

subota , 05.03.2016.

Draga Clara Zetkin,

moram priznat da ti je džaba bila ta konferencija u Copenhagenu. To ti govorim kao žena ženi, onako drugarski.

U tih stotinjak godina otkad si aktualizirala pitanje, ostvarile smo ta neka svoja prava. Al o tome mogu samo čitati i vjerovati (ili ne), iz iskustva ne znam. I da, ta smo prava ostvarile do te mjere da su se pretvorila u obveze. To ti dolazi s tehnološkim napretkom.

Žene ti danas imaju pravo glasa, imaju pravo raditi, evoluirale su do te mjere da su zakonski obvezne bit na stranačkim listama i po parlamentima, menadžerice su i svašta nešto, al i dalje ti one kuhaju, peru, i svašta ono nešto što se ne plaća i naravno ne cijeni. Odu one i kod frizera, i na manikuru, i na putovanje, fitness, nije problem. Žene ti danas zarađuju milijune (kuna, dolara, eura) ako se obuku u gaćice i tresu guzom po pozornici, ako se udaju za nogometaša, il ako u pravo vrijeme i na pravom mjestu pokažu sisu.
Žene se udaju i rastaju, mogu one i to. Mogu i nevjenčane živjeti s nekim tko može biti on ili ona, nevjerojatno!

Danas, male bebe-žene i bebe-muškarce rađaju isključivo žene, to se nije promijenilo. Nije se promijenilo ni to da se bebe-muškarci s vremenom pomuškarče te se i dalje ponašaju kao da su ih rodili i napravili muškarci. Samo što ovi danas vole pričati o pravima i globalnom zatopljenju, no jedno misle, drugo govore, a rade nešto sasvim treće.

Dakle, suma-sumarum, draga moja Clara, nisam sigurna koliko ti je zamisao bila primjenjiva. Slično ti je i s radničkim pravima. Svi zaborave na njih kad nanjuše novac i kapital. A to ti rade i muškarci i žene, tu su potpuno izjednačeni.
Društvo ti se u međuvremenu pretvorilo u opsesivno-kompulsivnog statističara, ljudi turistički putuju u svemir i lijepe Swarovski kristale na jahte dok pol planeta crkava od gladi. Ljude od malena odgajaju o svim pravima svijeta tako da bi imali o čemu pisati na Facebooku kad im život postane žabokrečina i da bi za plaću i za zaštitu ljudskih prava poslušno podizali žilet-žice; stvarnost je jalova i lažna.

Danas ti Clara moja ne valja skoro pa ništa. I dalje postoje ljudi kao ti, iz čijih se redova regrutiraju novi neoliberalisti čim se za to otvori prilika. Jer od ideala se malo tko najeo, il dobio od njih sve lijepo što svijet nudi i što mu je predstavljeno kao da to želi i treba (to ti je danas trend: više i previše).

Zato, u dnu svoje duše, sama sa sobom i za sebe, proglasit ću Međunarodni dan protiv Međunarodnog dana žena. Ne treba mi datum za to, jer ti je danas uz svaki datum zakačen nekakav međunarodni dan nekakvih prava.
Zalagat ću se u svojoj duši il da sve žene budu domaćice i u slobodno vrijeme da se bave odgojem djece, hobijima i humanitarnim radom, a muškarci nek rade sve poslove svijeta, il obratno.
Nema smisla ovako kako je sad postavljeno. Mi ti žene radimo i svoj i njihov dio.
Do te mjere, da nam jedna od nas reklamira Tensilen. Sve stigne opušteno, otkad ga redovno uzima.
Milina, draga Clara, milina milincata!

Oznake: brainstorming

Bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli

srijeda , 02.03.2016.

Otkad sam se probudila umotana u papir tišine, otkad sam onijemila od struganja vlastite kože u koju sam nevoljko utrpana jednom davno, nekako se sve sporije borim.

Tvoji zubi oštre se spontano, odsiječem ti glavu - naraste ih pet novih, a svaka sa svojim drugačijim licem i podjednako oštrim zubima. Ti si pijetao koji kukuriče u dva poslijepodne, zlo koji mi je dano, kao dah.

Ponekad se zagrlim i volim se bez pitanja, nevidljiva trčim među sjenom ogrnutim deblima, gledam krošnje potapšane tromim zalaskom sunca, u danu koji je većim dijelom bio kišovit. Ponekad ne mislim, bude mi lijepo, prolazim zadanim pejzažima jednaka ostalim prolaznicima, uživam biti prolaznik i uistinu ne mislim.

Ali ti - ti si posteljica iz koje me ne daš, plašiš me groznim svijetom u kojem grozna djela groznih ljudi zataškavaju svu ljepotu koja usprkos izrečenom ipak postoji, u utišanoj većini. Ti si pedofil koji mi, zatočenu u izmišljene strahove, prijeti crnom rukom koja je uz "Njemce" bila jedino zlo dok smo na tortama gasili tek nekoliko svijeća. Voliš me tek malenu, manju, najmanju, manju i od toga, prepunu prezrelih snova čija te fermentacija hrani.

Moje je lice bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli. Nelijepo prelijepa do nestvarnog. Moja te ljepota ješka da je orobiš, osporiš.

Ti si zlo, a ja ti ne dam da odeš.
Mogu se ljutiti na tebe, narast ćeš, rast ćeš i ako te mrzim, prezirem, ako te se sramim, ako te krivim za mrtve potoke i bombu bačenu na civile, il za pogrešnu riječ.
Mogu se i na sebe ljutiti, o mogu, mogu se mrziti, prezirati, sramiti se beskrajno, kriviti se dok se potpuno ne iskrivim, opet ćeš rasti, bujati, nema ti kraja, a nema ni mene.
Mogu štošta.

Ali, ovako rasparana nemam snage ništa.
Obično se tada zbuniš. A ja se nemam snage ni time baviti. Svejedno mi je raste li ti moć il opada.
Od tvoje buke ne čujem više ništa. Zbog tvoje buke, nema mi druge nego slušati samu sebe.

Oznake: brainstorming

"Mi" nismo "oni", a toliko nam je malih svakodnevnih ljubavi dano...

srijeda , 30.12.2015.

Oni Kurdi. Zvuči bradato, neobrazovano i sirovo, jel' da? Zvuči suvišno i naporno, bez kulture i agresivno.
Oni migranti. Zvuči naporno, kad će to više završit, šta bi oni htjeli, jel' da? Zvuči nametnuto, diraju nam u svakodnevicu i proračun, ostavljaju za sobom smeće, mirišu na opasnost.
Oni invalidi. Zvuči pretjerano, nema kraja njihovim pravima, jel' da? Zvuči kao teret, rupa bez dna, nema veze ako nemaju vid, pokret, mentalnu briljantnost, jednostavno se čini kao da ih je sve više.
One žene. Zvuči usiljeno, podređeno i seksistički, jel' da? Zvuči kao nešto što nečemu treba koristiti, il što preko nečega treba ostvarivati korist, manje sposobno, manje ravnopravno.
Ona Zemlja. Zvuči okruglo, mrtvo, komad kamena koje se vrti oko svoje osi, jel' da? Zvuči kao platforma, nešto dano zdravo za gotovo, prepuno resursa za licitaciju, ljepota za trgovinu, uzmi koliko možeš, uzmi previše.
Oni Romi. Zvuči isforsirano, ima ih ko žohara, tako se i ponašaju, jel' da? Zvuči kao priča bez kraja, nemoguća misija, prijeteće i uzaludno.
Oni siromašni. Zvuči beskonačno, parazitski, jel' da? Zvuči kao nešto što moramo dojiti vlastitom krvlju i mukom, nešto što je samo sebi krivo, a nama je dano na grbaču.
Oni istočno. Zvuči nazadno, zaostalo i zahtijevno, jel' da? Zvuči kao kultura koja je zapela u kojem tisućljeću unatrag, neškolovano i opako.
Oni zapadno. Zvuči obećavajuće, prosperitetno i pametno, jel' da? Zvuči kao ključ za vrata raja, eliksir, nešto čemu pripadamo i što nas objeručke očekuje.
Oni na televiziji. Zvuči inteligentno, uspješno i valjano za dobar uzor, jel' da? Zvuči kao upravljanje životom, novac, ispunjenje svih želja, daje životu smisao.
Oni moćni. Zvuči zastrašujuće, podređuje nas al zadivljuje, jel' da? Zvuči kao mantra za budućnost vlastitog djeteta, opravdanje za djela, kao mig pri kojem pometeš vlastito sebe ispod tepiha, stid nestaje.
Oni mi. Zvuči tiho, kao šum lišća na povjetarcu, i glasno, kao grmljavina na horizontu, jel' da? Zvuči kao prvi plač djeteta pri porodu, šutnja nakon pokopa nekog bližnjeg, nevjerojatno heterogeno, ja nisam mi i obratno, na taj način zvuči jel' da?

Dozvoljavamo da nas zaborav vlastite prolaznosti zaplete u vjerovanje da "mi" nismo "oni", a toliko nam je malih svakodnevnih ljubavi dano...

Oznake: brainstorming

Postoje veliki ljudi. Podsjeti ih.

četvrtak , 24.12.2015.

U jednoj maloj zemlji na jednom malom planetu, u njenim malim gradovima postoje veliki ljudi.
Bude se ujutro, predaju se svatko svom ritualu, odlaze na posao, ostaju kod kuće. Mladi, stari, godina koje su si dali previše, premalo. Neki koračaju otvorenih očiju, neki ne vide, neki ne žele vidjeti.
Svi su negdje u sebi veliki, ti ljudi. Neki se toga sjećaju, neki su zaboravili.
Iz trbuha svojih majki izlazili su željeni, neželjeni, slučajni.
U svojim trbusima nose buduće velike ljude željene, neželjene, slučajne.
Veliki ljudi na svom proputovanju zastaju, hodaju, jure, posrću.
Veliki ljudi usput povjeruju da je velik Eiffelov toranj, Mount Everest ili Empire State Building.
Oni su ti koji su veliki, valja ih podsjetiti.
Veliki ljudi su krhki, oni su hrabri.
Ima ih lijevo i desno od tebe, ispred i iza tebe, u tvojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Veliki ljudi spavaju, ne bude se ili ne spavaju. Veliki ljudi se stide, osjećaju krivima ili se plaše. Zato povjeruju da su mali, pa se tako počnu i ponašati, ali oni to nisu.
Veliki ljudi su značajni jedni drugima, dragocjeni i neponovljivi.
Podsjeti ih.
Podsjeti i sebe.

Oznake: brainstorming

O zvocestom tempu života, c-c-c...

utorak , 22.12.2015.

Sve moje slike koje ujutro traže riječi da bi se tijekom dana mogle splesti u priču, do navečer se začvoraju u šutnju.
Tempo života.
Već nekoliko dana prati me misao da bi bilo vrijeme da prestanem "žaliti". Navodnici su tu jer nisam sigurna da je to do sad bilo "suosjećanje".

Za početak, da prestanem žaliti sebe. Jer ne stignem sve što hoću jer je tempo života kao - takav kakav jeste, još super i stižem sve ono što moram, a katkad i ono što hoću.

Dalje, da prestanem žaliti većinu umirovljenika. Činjenica je da su mirovine najčešće sramotno male, više penzionera poznajem koji peru guzice svojim vršnjacima u Italiji negoli onih koji redovito odlaze u toplice. No, činjenica je i da su oni svoje najbolje godine ipak proživjeli u neko zdravije doba. Sindikalna putovanja, nakon školovanja - posao, evo i stana, podjednaka ne/imaština, bez džungle informacija, bratstvo, jedinstvo, ideali, česta druženja. Ako budemo sretni, doživjet ćemo njihovu dob, no s kojim slikama za pamćenje, i na koliku mirovinu pak mi možemo računati?

Dalje, da prestanem žaliti većinu zaposlenih u javnom sektoru. Činjenica je da im za vrat vješaju kojekakva pravila, pravilnike, upute, strategije, požurnice, izvješća, ponude itd., i da ih je mnogo potplaćenih, i da nemaju uvjete za rad što se opreme il prostora tiče, i da su pod konstantnim pritiskom šefova koji uvijek imaju svoje šefove i većina kojih je tamo po političkoj il rodbinskoj liniji. No, činjenica je i da imaju radno vrijeme, i da malo tko od njih i pokušava dati svoj maksimum - za takvu plaću, nije vrijedno truda. Jednostavno je većina njih odustala - od onih teta na šalteru do profesora. Svi su oni važne karike u lancu našeg društva, i voljela bih znati da su svjesni šire slike.

I one u profitnom sektoru, također da prestanem žaliti. Nemojmo glumiti, činjenica je da dio plaće (ako postoji) već godinama mnogima ide "na crno", jebeš državu (lopovi svi redom), a ti radi il će netko drugi umjesto tebe raditi, pa ostari jednog dana i peri guzice vršnjacima u Italiji, kad ti dođe rješenje o mirovini i shvatiš da je kasno za matematiku (koju nisi naučio jer je profesorici bilo svejedno). Živimo u društvu u kojem se čovjek stidi svog brata koji je psihički bolesnik, a ne stidi se dati il primiti mito, il honorar "na crno".

I dalje, da prestanem žaliti one važne ljude koji donose važne odluke o manje važnim ljudima (narodu), jer to što rade rade u teška vremena. Činjenica je da nemaju od koga naučiti što je čast, njihovi su profesori također od onih koji su davno odustali. No, činjenica je i da na sebi nose odgovornost koja zapravo nije njihova, nego naša (narod), samo mi to ne znamo, što im svakodnevno dajemo do znanja: persiranjem, osmjesima, nudimo im vina finija od onih koje bismo mi pili, i jela čije znamo ime, ali ne i ukus, i umiremo od straha suprotstaviti se - moglo bi se obiti o glavu, izgubiš posao. Mi smo svakom pročelniku, načelniku, gradonačelniku, županu i predsjedniku zapravo dosadni.

Mlade, i njih da prestanem žaliti. Što je nama glava punija, njima je praznija. A znamo da nam se glave godinama već ne prazne. Činjenica je da javnost aplaudira predatorima, jer uspjeh danas ima drukčiju mjernu jedinicu. Umorni profesori zbog nečasnih političara više naliče super-herojima s laserskim pogledom koji otpili sve što strši i nije prosječno. Draga djeca su ona koja u košarici na putu do bake nose petice, iskaznicu vijeća mladih, iskaznicu naj-teenagera, iskaznicu mladeži neke stranke, zastavu Europske unije, kondome, najnoviji smarphone, letak o bitnosti očuvanja šuma i pivo, jer je to ipak prehrambeni artikl. I na kraju ne završavaju u trbuhu vuka, o da bar! Na žalost, završavaju u žrvnju sustava.

I nas sve općenito da prestanem žaliti. Kvocamo kako smo umorni, kako rastežemo plaću, razvozimo djecu od aktivnosti na aktivnost, kvocamo na političare, škole, vrtiće, doktore, tete na šalterima, tete na blagajnama, nema na koga ne kvocamo, nema kada ne kvocamo, i nikako da ušutimo i učinimo nešto. Nismo samo uvjereni da se ništa ne može učiniti, mi to jednostavno od nekud znamo! U tom moru kvocanja, pojavljuje se i grupica onih koji od nekud imaju previše (ajde dosta njih je to mukom naslijedilo il steklo brakom), pa se među nama nesilicama provozaju džipovima i pokazuju nam fuck-finger s netom izmanikiranim noktom i swarowski kristalima, odoše na skijanje.

Koga da žalim? I na što da se žalim? Na tempo života? C-c-c zločesti tempo... Ili, kako bi moj sin pred kojih trinaestak godina rekao - zvocesti tempo... c-c-c...

Oznake: brainstorming

O tome kako ne želim prodati svoju ljepotu, o bešumnom usisavaču i onome u što želim vjerovati

subota , 14.11.2015.

Trebali bismo to učiniti odmah. Ohladiti glave, ušutkati taj neprekidni unutarnji žamor koji podmuklo ušutkava srce, koje zamalo pa i ne kuca već odbrojava.
Pod hitno bismo to trebali učiniti.
Gledam, promatram, uvuče i mene, pa se odmaknem, pa me opet uvuče, živo blato, crna rupa, sve ono čega sam se kao dijete plašila i ne znajući kolika je dimenzija tog kolektivnog zla. A ono ne dolazi izvana, dolazi iznutra, iz vrućih glava, iz žamora.
Gledam, promatram, i ne znam bih li radije nestala il se pravila da me nema, ne znam kako i koliko sam već "unutra", usisana onim bešumnim usisavačem koji je u svakom mediju: tv, internet, novine - svi redom redatelji apokaliptične predstave u kojoj glavni lik na koncu sam sebe pojede jer je sve ostale pomalo pojeo... Slutim da ne trebam vjerovati, sve u meni to zna, i slutim da je jedino mjesto spasa puteljak koji kao da zarasta, puteljak srca, reklo bi se nevidljiv, a toliko očit.
Ovo vrijeme u kojem živim traži da si ogulim kožu i obučem oklop.
Ne želim si oguliti kožu, i ne želim oblačiti nikakav oklop.
Ne želim biti "za" ili "protiv", jednostavno želim biti.
Tu smo tako kratko, smiješno kratko da bismo se igrali rata il nojeva.
Ne želim prihvatiti da je to normalno.
Ne želim prodati svoju ljepotu.
Ne želim da mi dah bude potkupljen.
Nemam volje podilaziti licemjerju ružičastog djetinjstva, ljudskih prava ili slobode izbora u odrasloj dobi.
Ne plješćem slobodnom tržištu i perfidnoj demokraciji.
Ne mogu mrziti, jednostavno ne mogu. Vidim razlog svakome, i znam da sretan čovjek nekih potreba jednostavno nema.
Želim vjerovati da mi, ljudi, jedan po jedan, imamo snage odbaciti naočale kojim sve vidimo prijetećim i ružnim, iz ušiju izvaditi slušalice u kojima nam ponavljaju mantru neslobode i paranoje, iz usta izvaditi taj jezik, depiliran, velik, i plaziti ga svim idiotarijama u koje smo prisiljeni vjerovati u nečije ime. Radost, to želim da svi osjećamo.
Želim vjerovati da nas je više od njih, i da imamo potrebu govoriti i reći, ali ne njima, nego sebi i jedni drugima. Govoriti i reći nešto lijepo, bez obzira koliko se malim i neznatnim činilo.

Oznake: brainstorming

Nisam ja, Medo je, majke mi!

četvrtak , 15.10.2015.

Da bih znala biometeorološku prognozu ne trebam je gledati na tv-u il pročitati u novinama. Znam po ljudima. Kao da šutke svi zajedno sjede kod istog frizera pod istom haubom koja im prži svijest.
Možda ta biometeorološka prognoza ponekad "preuzme odgovornost" chemtrailsa, kolektivne energije prošarane elektromagnetskim zračenjima mobitela i naslovnica s Dnevnika, štogod, al definitivno nevidljiva hauba postoji, i svi nose istu "trajnu".
Pa krene, kao šum, kao milijun radio postaja istovremeno, kakofonija "misli, riječi, djela i propusta", kako već to milozvučno popovi kažu negdje između molitve za branitelje i molitve za onog superavangardnog papu koji će još malo i pedere u crkvi vjenčavat, sram ga bilo!

"U ovoj državi ne valja ništa al ja ću opet glasati za iste jer svi su ionako isti, a bar znam za koga glasam!"
Već i moruzgve znaju za koga će IX. i X. izborna jedinica glasati, jer lipo mi je moj galebe, žmul vina, bokun soli, Seve nacionale, čovjek s regijom svom u oku naravno da ima upitnu dioptriju, nema veze, ionako ćemo umrit, a porezna uprava, a ča ti je to sinko? Imaš alternativu: stani uz raju koju izbacuju iz stanova, koju iz snova izbacuju, al takva je većina, izbačena iz ovog il onog, i opet naslovnica s plasmanom Hrvatske na Euro činjenice pobaca u drugi plan.

"Kupit ću štapni mikser na akciji u Tisak media centru, još malo tamo će se prodavati i usluge pedikiranja vjerojatno, ajoj vidi budale šeta psa bez povodca, treba ga kaznit!"
Lijepe misli lijepih ljudi s lijepim namjerama u lijepoj zemlji na lijepom Balkanu ("nismo mi Balkan, grrrr!, mi smo EU! E!-U!"), da lijepe li EU, evo, širom otvorila vrata izbjeglicama ("nisu oni svi izbjeglice!") pa je Mađarska zasadila ružičnjak i nasade maslina kao simbol dobrodošlice i mira u multikulturalnu Europu koja voli da psi imaju svoje frizere i sladolede, i koja nikad nikog u povijesti nije kolonizirala ni eksploatirala. Pamet mi stane od pomisli koliko sam puta na nekoj od terasa na kojima sam pjevala među gostima vjerojatno imala djecu i unuke nacista il fašista koji na svom karmičkom računu nose tisuće nevinih civila, nefiskalizirano i bez visibility-ja tipičnog EU projekta. A da i ne pokušam shvatiti što se sve zbiva u novije vrijeme, il sada, i tko koga osiromašuje. Welcome, capital! Fuck off, people!

"Nećeš ti meni mater jebat!"
Doslovnost. Kao da smo progutali daske, čovječe. Kao da je hauba kockasta, pa smo i glavu ukvadratili, pa je velika prijetnja kad ti JOPPD obrazac nije usklađen u aplikaciji koju je radila skupina idiota s misijom kompliciranja života. I ups, opsovala sam. Da, i oni u Big Brotheru igraju društvene igre, jedu voće i povrće i mole krunicu u udarnom terminu.

"Nisam ja"
A tko je, ako ne ti? Tvoja Šauma?
U razvratnom SF filmu čiji je režiser Strah Nemoćni, a producent Manjiodmiša Zmaj, a kojeg "narod" vrti u glavi - nema kojeg političara ne bi svukli na golo i kaznili ga za grijehe "od devedesetih do danas". Bez gledanja u ogledalo. Ogledalo je za žene, a žene su za kuhinju i krevet, tu i tamo za političke stranke, radi ravnopravnosti spolova.
Koji ti političar, budalo jedna, smije i može narediti da učiniš nešto što nisi ionako voljan učiniti?
Uostalom, što poduzimaš? Ne mislim o okopavanju vrta il otvaranju firme, što poduzimaš da bolje ne bude samo tebi, nego svima nama?

Nek je vuk sit, ovce na broju, a Medo prekršajno kažnjen.

Uff, preteške teme za frizera...

Oznake: brainstorming

Demistifikacija galeba, i par zamolbi bogu

srijeda , 10.06.2015.

Negdje u zraku, čujem galebove, kvocaju. Iskrena pomisao je - koji im je klinac, čovječe, jedan je ujutro, napornih li ptičurina! Tim više što mi je negdje u glavi pomalo izblijedjela priča o galebovima: ima ih ukratko dvije vrste, jedna se trudi hranu "nabaviti", a drugi su prelijeni pa tu hranu kradu od prvih. Dok svi ne postanu prelijeni, pa nemaju više od koga krasti. Pa počnu "nabavljati".
Dođe mi da uzmem marker, prekrižim Runjićevo "moj galebe", raspičim Olivera susjedima u inat i uzmem si pravo zagrmiti "moj štakoreeee!". Ovako, u jedan ujutro.
Ljubitelj životinja i pravi "human/animal rights" implantant u mojoj glavi želi mutirati tu misao, ali ne dam se. Ne dam se - ja!
Ne dam se jer imam potrebu sročiti zamolbu samoj sebi, il bogu, il onom tko piše scenarij za sljedeće živote.

Zamolbu da budem manje samokritična. Jer mi je, bottom line, ta samokritičnost počela mijenjati dioptriju, sluh, sinapse.
I da budem jednostavnija. Da mi je događanje tjedna frizura. Da imam tisuću "selfija" i da vjerujem svakom "lajku".
I da imam malo veći ego. Da kuham najbolje, kad sam umorna da sam najumornija, kad mi se nešto desi da to uvijek bude nikad tako. Da mi rečenice počinju sa JA.
I da budem trendi. Da pratim modu: od odjeće, do ponašanja.
I da budem galeb. Nema veze što sam u biti onda štakor, al lijepo izgledam i u tisuću sam pjesama, lipota jedna, malo na stini, malo na jarbolu, malo na nebu, malo širim krila, malo ukradem sladoled, malo kvocam evo u jedan-dva ujutro, mogu se i posrat, poda mnom pučina, naseljen kvart, sve antologijski dakako.
Eto.

Oznake: brainstorming

35 nijansi PMS-a

srijeda , 03.06.2015.

1. Pazi, možeš stradat!
2. Pusti me spavat!
3. Pusti me siktat!
4. Pati, muška svinjo!
5. Probaj mi srat...
6. Probaj manje srat!
7. Pokušaj me shvatit!
8. Pitaj me sutra...
9. Pobogu, manje smetaj!
10. Počni malo slušat!
11. Pokušaj manje smetat!
12. Pati, muški stvore!
13. Pravo mog spola :-)
14. Potop mog strpljenja
15. Pucam, miči se!
16. Pravi manje strke!
17. Procuri, menzisu, sviskavam!
18. Provociraš me - svime!
19. Prokockaj moje strpljenje...
20. Potkupi me sklatkišima :-)
21. Pripitomi me Snickersom :-)
22. Paše mi sladoled :-)
23. Poduplao mi stomak
24. Podpuplale mi sise
25. Preživjet moramo skupa
26. Poštuj moje sranje
27. Poštuj moje stanje
28. Potrpi moju spaljenost
29. Pruži mi suport
30. Poslije menopauza, sjajno!
31. Provjeri, mnoge sikću!
32. Pitaj, muževi stradavaju!
33. Plakanje me sabere
34. Psovanje me skulira
35. Prase moje strpljivo :-)

Oznake: brainstorming

"Ja sam joj samo poštar", rekao je...

ponedjeljak , 01.06.2015.

Gluho poslijepodne. Do groblja sam stigla od prve, ne znajući cestu i nabadajući po sjećanju, pogledala sam ranije tijekom jutra kartu na internetu.
Još sat vremena ranije, ispod ogledala u hodniku, pogled mi je zastao na knjizi koja iz nekog razloga ne mrda odande još od jeseni. "Monetarna politika". Davno štivo. Knjiga je bila njena.
Promatrala sam ljude, tupa i nemoćna, nepoznata ikome od njih, a s milijun pitanja jer mi je ova situacija totalno neprirodna.
U jednom trenutku zapalila sam cigaretu, i kako to već nerijetko biva, uz pepeo i dim, tinja i riječ. Imala sam potrebu pitati, komentirati, bilo što samo da "prizemljim" ovo nedogađanje. Odgovorio mi je mlađi muškarac, stajao je do mene i pušio.
"Ja sam joj samo poštar", rekao je, i oboma su nam potekle suze.

Ja sam joj bila kolegica na faksu, prošlo je tome šesnaest godina, od našeg zadnjeg susreta možda već deset.
Ovaj je oproštaj trebao biti kasnije, puno kasnije. Nije se zapravo ni trebao desiti. Ne vjerujem da bih na prste jedne ruke mogla nabrojati ljude s toliko životnog žara u sebi, u meni je ona iznad ikakvih odlazaka.
Kome će od nas "samo poštar" doći na pogreb, i iskreno zaplakati?

U dubini duše, draga B., znam da si pronašla način da i fizički odsutna postojiš. Vjerojatno ćeš šaputati jezikom koji mogu čuti odabrani, znaš o čemu govorim. Vjerojatno ćeš tako biti moćnija u svojoj nesebičnoj misiji. Čudo jedno vječno nasmijano, vječno nasmijano...

Oznake: brainstorming

Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš

srijeda , 20.05.2015.

"Ti najbolje pišeš kad si ljuta!" komentirala je moja draga prijateljica, konstatirajući da njoj pisanje "ide" kad je tužna.
Precizan ubod u Ahilovu petu, naravno. Recimo, ja nju doživljavam kao izrazito vedru osobu. Sebe doživljavam kao (hajde) miroljubivu. Sve oprečno onome što nas nagoni da (na)pišemo.
Na večerašnjem povratku s posla, osjetila sam zahvalnost. Jer, uistinu, silna mahnitost koja me okružuje pomalo me tjera da povjerujem da je sve mahnito. A nije.
Jer, koliko god poput utega djelovale svakodnevne činjenice, uvijek se kroz njih probije tračak dobrote. Slično biljčici koja raste iz kamena. Nerijetko se to dešava kroz ljude il situacije od kojih to ne očekuješ, al vrlo često - a to možeš opaziti tek ako na to obratiš pažnju - upravo u trenutku kad nekako odustaneš.
Zato je dobro odustati. Jednostavno pogledati svoju ljutnju, tugu, nemoć il stres kao nešto izdvojeno od tebe samog, jer tako to i jest. Odustati na način da se ne trudiš to pobijediti, negirati, pobjeći od toga ili slično, već samo pogledati to u oči i pustiti da samo ode.
Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš, a da se oni ne smanjuju. Jedni ste drugima poput plašta, dekice u koju se zimi rado umotaš i piješ čaj. Rastete zajedno, u tišini, bez potrebe da u tom tražite il pronađete smisao.

Oznake: brainstorming

"Ovo je zabavna država!", zaključila je...

utorak , 19.05.2015.

Ovo što imam potrebu napisati nije mi na pamet palo u vožnji. Sjelo mi je večeras, dok kuham ručak za sutra, a rezultat je razgovora s dragom prijateljicom, za koji bi bilo korektno od nje da mi je ispostavila račun.
Ukratko, desio mi se umor od sistema od kojeg si umoran ako ti je duša suštinski nesistemska.
Nekidan mi je iz usta izletjelo "ispisat ću se iz ovog svijeta!". Jučer je ovu moju izjavu nadmašila izjava jedne osobe koju iznimno cijenim. "Ovo je zabavna država!", zaključila je.

A na pisanje me potakla činjenica da svatko koga smatram iole senzibilnim i inteligentnim sluti da nešto nije u redu. A ta slutnja vodi vlastiti život, paralelan svakodnevici - buđenju, vožnji djeteta u vrtić/školu, vremenu provedenom na radnom mjestu, povratku s posla i nizu neprimjetnih kućnih poslova, i svemu što život zapravo jest. I moli te da kreneš meditirati, vježbati jogu, džogirati, šetati, bilo što - samo da se resetiraš, očistiš. Na primjer, draga prijateljica s početka ovog brainstorminga spomenula je jednu svoju prijateljicu koja se, vozeći se na posao (a ta vožnja traje) - smije na sav glas. Terapijski.
Koncept "vremena za sebe" u vožnji mi je poznat. Tužno, poražavajuće, al istinito.
Općenito govoreći, nešto s tim konceptom vremena ne štima. Kao da ga je nekad bilo više. Možda je dan trajao dulje, možda je život tekao sporije, al čudi me kako smo svi pristali na to da se stvari ubrzaju, dan skrati, život proleti. Možda smo nekome potrebni samo umorni.

Vidimo li onog kraj sebe, istinski? Ne vidimo. Ne doživljavamo ga uopće. Iz sistemske perspektive, najradije bismo ga anketirali il mu dali letak. Žigosali ga kao junicu. Fotografirali ga da dokažemo da smo ga gledali, vidjeti ga bilo bi previše. Napisali bismo projekt u kojem bismo ga, za njegovu dobrobit i dobrobit lokalne zajednice, a sukladno svim ružičastim strategijama koje kao da roboti pišu, rado prikazali kao nekog vulnerabilnog (moćne li riječi za onog tko ga tako deklarira), nek oslijepi, onijemi, postane nepokretan, bude mlad kad zatreba, al nije naodmet ni da ostari, nek je Rom, liječeni ovisnik, samohrana majka, dugotrajno nezaposlen - samo nek se ukalupi, treba za projekt. Treba, jer svijetu nedostaje letaka i bilježnica, i bedževa radi vidljivosti, moramo ga fotografirati na Triglavu radi prekogranične suradnje, anketirati njegovu užu i širu porodicu, mjesni odbor, njemu slične, ispitati javno mišljenje, napraviti evaluaciju i još štošta. A kad projekt završi, nek odjebe. Za dobrobit iste te lokalne zajednice, a i nas, jer nam se baš i ne da vidjeti kad već moramo gledati. Napisat ćemo izvještaj da ne bismo trebali vraćati pare.

Jedni drugima lažemo.
Umireći od straha izgovoriti "car je gol!", a ma šapnuti jedni drugima za početak, vlastitu djecu učimo kulturi nasilja - nad samim sobom.
Za par kuna, tri minute slave, privid moći. A na Zemlji smo tek točkica, u trenutku.

Oznake: brainstorming

Žena od akcije. Milina!

petak , 15.05.2015.

Ja sam žena od akcije! To mi je neki dan palo na pamet, naravno - dok sam vozila, i prolazila kraj jednog trgovačkog centra.
Onda sam shvatila da sam zapravo fino nasjela na jednu od onih stvari kojih se grozim: reklama, pogotovo onih koje pozivaju na kupnju zbog akcija (tipa "ne propustite"). I lagala bih kad bih rekla da ne, ali uistinu spadam u one koje raduju promotivni katalozi koje nam stavljaju na poštanske sandučiće. I to sve vrste, od kataloga koji nude hranu i kućne potrepštine, pa do onih koji prodaju građevinski materijal. Jedna strana istine je u tome da, čim ih listam, imam osjećaj da kupujem, pa sve nešto kao imam. Drugi "par cipela" je tobože u uspoređivanju cijena, pa sam kao ekonomski mudrija, odlučujem i kupujem pametno, što je in, a i osobina je dobre domaćice.

Dakle, akcije! Ulazak u trgovački centar, potpuno brisanje koncepta zdrave prehrane i sljepoća na prefikse bio i eko, ali supervid za posebno označene artikle na kojima su superkričavi papirići s podatkom o postotku popusta (sve manje od 25% gotovo i da zanemarujem) ili prekriženom starom cijenom i istaknutom novom. Sve se to trpi naravno dok uokolo s megakolicima pužu turisti koji, nevjerojatno, ali uvijek dolaze sa širom familijom. Da ne spominjem da raspolažu s dva tvoja najveća neprijatelja - vremenom i novcem. Uz turiste, uvijek je tu i puno mladih mama koje su pročitale puno američkih knjiga o odgoju, pa dječja prava poštuju do mjere da ista ta djeca ugnjetavaju prava svih ostalih u trgovini.
No, misija ide dalje. Naravno, uz konstantnu mantru "to ti ne treba", koju načelno i poštujem, a posve nevjerojatno i - primjenjujem. Jer, čak poanta nije u tome da kupim artikl koji mi treba, ili da ga kupim na popustu, već da bar malo imam osjećaj moći nad trgovačkim lancima i njihovim debelokožim vlasnicima koji žive u dvorcima, odmaraju vjerojatno izvan Zemljine orbite, i po teorijama zavjere čak i moguće piju krv. Kao, ja njima nešto uskraćujem. Mo'š mislit! Ali, nema veze, to je kao jedan od malih načina gricuckanja po njihovom profitu, a nije ni loš pristup za vlastiti budžet, pa dođemo na ono "ruka ruku mije", bez obzira što u svom organizmu imam vjerojatno više dodataka prehrani (onih "E" s brojkom), pesticida i antibiotika nego sastojaka danih mi rođenjem kao čovjek.

Da skratim, i da uljepšam: zapravo sam žena od akcije koja u katalozima trgovačkih centara iščitava tajni kod da obuče odijelo Robin Hooda, pa putem akcija "uzima" vjerojatno korjenovani mikronski postotak dobiti tih vlastelina, a ubacuje ih u svoj prosječni hrvatski frižider. Milina! Ili da obuče odijelo Petra Pana, a uz njega ide i onaj čarobni prah, pomoću kojeg, među ostalim, može preletjeti i kupce koji na pokretnim stepenicama stoje, ne bi ni korak napravili (naravno da mi se uvijek žuri). Tako da me sve to u jednoj čudnoj mjeri - i raduje.
O, da, ima nešto sanjarski u tim drečavim tiskovinama tiskanih na preskupim papirima i grafički uređenih da ih čovjek mora zalijepiti na zid i čitati s dva metra udaljenosti (ne znam postoji li neko "smanjilo", tj. antipovećalo za kućnu uporabu...).
Svakodnevno me vraćaju u djetinjstvo. U ljepotu bajki, i u svijet u kojem svaka priča ima happy end, a dobro uvijek pobijedi.

Oznake: brainstorming

Muda. To nam fali.

utorak , 12.05.2015.

Nemojmo si lagati, pojma mi nemamo kuda ni kamo idemo. Pojma. Prolazimo jedni kraj drugih kao bezglava tijela, ruke su nam na leđima, oči na bradavicama, lice na laktovima, nožni prsti oko ključnih kostiju, kosa nam raste na dlanu, i nitko to ne primjećuje.
Kao recimo, budimo se ujutro i obavljamo manje-više poznate rituale do porinuća u bazen u kojem plivamo s manje-više predvidljivim ajkulama i zlatnim ribicama. Odjeveni u odjeću kojom vrištimo tko smo i čemu stremimo. Naoružani modnim dodacima (hrvatski - accessories) kojim određujemo koje pleme ili vrsta želimo da nas njuši. Pijemo kavu. Pušimo, il ne pušimo.
Ili, podižemo s bankomata novac kupljen vlastitom slobodom i istinom. I kao, lijepo nam je, ide nam, dvadeset i prvo je stoljeće, nema čega nema.

Ajmo se malo igrati. Indijanci i "kaubojci" nisu više moderni, budimo Srbi i Hrvati, gejevi i desničari, političari i PTSP-ovci. Ajmo se malo pretvarati da znamo što radimo i da to radimo dobro, pa budimo - tete u vrtiću, pedijatri, učiteljice, ravnatelji, inženjeri, pjevačice, ministri, trgovci, novinari...
Odgojimo našu djecu da su najbolja i najpametnija, odviknimo ih od dojki rano, nek stasaju, ugurajmo ih u hodalice kad im je tri mjeseca, pričajmo im priče jer tako postaju pametnija, dokazujmo da su bolja od ostalih vršnjaka jer pričaju već s godinu i dva mjeseca, razumiju engleski s dvije godine, pričajmo, razgovarajmo s njima, pa i onda kad u trgovačkim centrima svojim deranjem popiju mozak čak i robi na policama, dijagnosticirajmo im ADHD, kupimo im štikle za šesti rođendan, treći tablet za prvu pričest, upišimo ih u tisuću i jednu slobodnu aktivnost i vičimo na učitelje i trenere jer je ipak naše dijete najtalentiranije, čitajmo njihovu lektiru, opravdavajmo njihove neopravdane izostanke, jebimo razrednici mater, ti ćeš našu djecu ukalupljivat, naša djeca su genijalna, ona su budućnost! Odgojimo ih, da, da žele, žele, žele neprekidno i uvijek, da je utisak najbitniji, da su lijepa na televiziji, da na Facebooku imaju puno selfija i nek im život bude ružičast.
Pomozimo im da shvate da je rukama mjesto na leđima, očima na bradavicama, licu na laktovima, nožnim prstima oko ključnih kostiju, kosi na dlanu, i da ne treba imati glavu (osim za selfije).

Muda. To nam fali. Muda da si otvaramo srca.

Oznake: brainstorming

O evidencijama, evidentiranju i Domestos revoluciji

utorak , 28.04.2015.

Suđe sam krenula prati još dok sam žvakala zadnji zalogaj ručka, misli zakačenih o evidencije. U biti, pitala sam se što sam sve u privatnom i poslovnom životu u skorije vrijeme trebala evidentirati, što sam već evidentirala ili bih što prije trebala imati evidentirano. Naravno, u simbiozi s evidencijama idu i pin-ovi. Ko rak samac i moruzgva.
I kako to u bajkama biva, sve je pokvario google, s obzirom da se nisam odmah sjetila riječi "simbioza", a kad sam se napokon sjetila i uguglala da pronađem koji primjer - gle, riječ je ukratko o odnosu u kojem barem jedan od simbioziranih ima korist od onog drugog (iako je moguće i tzv. mutualan odnos gdje oboje profitiraju). Dakle, netočno je da su evidencije i pin-ovi u međusobnoj simbiozi, već smo mi u simbiozi s njima, s time da je taj odnos parazitski.
Vrlo jednostavno zapravo.
Hoću-neću, poslovno evidentiram sve. Ma bit će par desetaka zakona naoružanih prijetnjama od novčanih kazni, javnom blamažom ili pomalo izumirućim osjećajem osobnog stida s jedne strane, i garde "dionika" (lijepe li riječi) s kojima vertikalno il horizontalno dolazimo u interakciju tu, tamo, tu i tamo, svakodnevno il jednom u svako toliko (a i oni imaju obvezu evidentiranja zbog svojih par desetaka zakona naoružanih blablabla... ) - očekuje, traži i iznuđuje evidencije.
Evidentiram stvari, ljude i usluge, prema vrijednosti, težini, količini, i to u određenom vremenu i prostoru, ovisno što koji dionik traži, a obično traži u nekom sebi prilagođenom vremenu (i obliku).
I naravno, svojih 5 minuta slave dnevno redovito dobivaju i ti predivni pin-ovi, brojke osmišljene radi zaštite i sigurnosti i stoga podložne promjeni, jer stalna na ovom svijetu samo mijena jest (okači to mačku o rep, rekao bi moj tata), pa ti upamti koji pin ide uz što... kud ti kao gavran mozgom tu i tamo proleti misao na OIB, i još pokoju internet lozinku, i eto Hitchcocka u digitalnoj eri, online, uživo, 24/7.
Vraćam se evidencijama, koje me evidentno tište do te mjere da me raduje pomisao da moram lažirati radne sate. Jednostavno, moram! Jer, sve ono što jeste u mom primarnom opisu posla nedvojbeno je utrostručeno jebenim evidencijama, pa ti hajde budi pametan od koje smrti umrijeti (tatine riječi)!
E pa, nemam druge!
A onda krenu, naravno, kao jedini prijateljski mehanizam - maštarije. I tako, tu i tamo oprezno al djetinje maštam o tome da mene netko evidentira kao nekog tko je poludio (evidencija više za liječnika obiteljske medicine, psihijatra i sl.), pa krenuo lupati po nekim hit sredstvima za smirenje/spavanje/funkcioniranje uopće i sve ono što ti je priroda dala, a nalogodavatelj evidentiranja oduzeo (evidencija više za apotekare, Zavod za javno zdravstvo, Državni zavod za statistiku i sl.), pa eto zbog neevidentiranja, nepravilnog/zakašnjelog/lošeg evidentiranja dobio kaznu koju neće platiti pa ode u zatvor (pa te evidentira MUP, Porezna, "dionici", tko li već...) - a u biti, tebi tim činom jedina evidencija - skrivena k'o ona bakterija u reklami za Domestos, a prije negoli je zaliješ Domestosom - ostaje evidencija o duljini odmora na teret nalogodavatelja evidentiranja. Divota!

Oznake: brainstorming

O bečkoj šnicli i hrvatskom prilogu

ponedjeljak , 20.04.2015.

Mislila sam za današnji blog kopipejstati jednu svoju priču, al neću, baš mi se piše moj brainstorming.
Vozeći danas s posla, u jednom sam trenutku brojala pješačke prijelaze od pulskog jumbo kružnog toka do stana u kojem živim. Nisam baš sigurna koji je točan broj, bila sam preumorna za memoriranje, al više ih je od 30. Neki od njih misteriozno su postavljeni u zavojima, a mnogo njih izgleda kao hamok (mreža za spavanje) zavezan između poprilično pretilih debala stabala koji, bit će, rade sjenu, eto lijepo i uredno izgledaju, al ne vidiš pješaka od njih da si bog!
Kakve to veze ima s bečkom šniclom? E pa ima! Konkretnije, s hrvatskim prilogom. Nešto što nema logike, al ima savršenu formu.
Danas sam srela djevojku koja u životu nije vidjela ni pojela bečku šniclu. Uistinu. Ne zato jer neće, već zato jer joj obiteljska anamneza nije nešto o čemu bi netko razmišljao ni promišljao. Geni su nekad takva prokletinja, a možda čovjek i sam postaje ono u što previše gleda. Ne treba govoriti da, vezano uz nju (i takve), mnogo toga nije moglo nit teško da će ikad biti u funkciji. Mlatarajmo mi šarenim zastavama, grudajmo se poveljama i deklaracijama, ljudska prava nešto su što je ukoričeno samo utoliko što u praksi treba biti spaljeno, jer i dalje nas "pali" vladavina jačeg. Makar malo, i makar podsvjesno. A i voli čovjek da je nad nekim jači, makar nije riječ o njegovoj snazi il veličini, već o nečijoj slabosti, pa nad njom likuje.
Nego, djevojka nije znala što je bečka šnicla, nije znala što da radi s njom, i na kraju je nije ni htjela pojesti. Ne ulazim u to zašto.
Istom danas, iz prelijepog celofana načičkanog propupalim proljetnim socijalnodržavnim namjerama (kako to i priliči socijalnoj državi koja šepa nadesno, kida nalijevo, i alaltivera pljuje kad vidi crnu mačku) i s mašnom handmade urešenom svim titulama na koje većina tituliranih primjenjuje autoerotske radnje, odmatam prekrasnu vijest - previše je gladne djece po hrvatskim školama, avaj, avaj!
I gle - ono malo prokleto čudo u meni već vidi rješenje - pa pošaljite ih na pješačke prijelaze iliti zebre iliti one bijele (paralelne) pruge na kolniku, ee, one u zavojima, il one koje izviru između pseudobaobaba - prosječan šofer neće ih vidjeti, dijete manje, para više, vuk sit, ovce na broju, fali koje janje al janjetina nam je ionako kakti neki brend, ne?

Oj bečka šniclo, nečiji nedosanjani snu, monstrumu što si mi izmamio suzu, nikad ti taj talent ne bih pripisala, nikad!
Oj hrvatski prilože, javnozdravstveni problemu zapravo, nema gdje te nema, a bolje bi bilo da te uopće nema, il ima, al daleko brate!
Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, mala zemljo za veliki odmor, puna života, prekrasnih slogana i kvalitetnog celofana, volim te, falila si mi dok sam ono gastarbajtarila, joj mladosti, joj ludosti!

Oznake: brainstorming

Ko to tamo peva?!

nedjelja , 19.04.2015.

Naravno da mi najgenijalnije ideje na pamet padaju u vožnji, bar u zadnje vrijeme, otkad mi je to rutina. Eto, tako mi je jučer nešto genijalno palo na pamet, i dok sam došla doma, jela, odmorila itd... ode!
Nego, danas sam s mojom dragom Sandrom pila kavicu i iskomentirala činjenicu da bi bilo korektno blogati malo redovitije, pa iz moralne odgovornosti prema njoj idem iščeprkati iz memorije i utipkati par činjenica - o pjevanju.
Nema mi goreg nego kad me etiketiraju kao pjevačicu. Majke mi. Koliko god ja dugo pjevala, a tu sam negdje na 18 godina staža, to "pjevačica" me žulja do besvijesti. Kud je apsolutno normalno u gažerskim kuloarima čuti "imamo pjevačicu", "bend s pjevačicom", "ona je dobra pjevačica"... Osobno, to vidim kao predmet koji se pomiče uzduž i poprijeko po bini. Sebe eventualno doživljavam kao nekog tko pjeva, to mi je posve apersonalno - ja sam ja, i eto, uz sve ostalo što još u životu radim, desilo se i to da pjevam.
A biti "pjevačica" je baš uzbudljivo, zapravo. Dok svi misle da si ti izložen pogledima, zapravo imaš najbolji pogled na sve njih (to je zato jer ne pjevam na velikim binama s profi rasvjetom od koje ništa ne vidiš).
Neko vrijeme bila sam "pjevačica" po raznoraznim feštama. E, to je jako uzbudljivo! Na većini njih, u prvih sat vremena svi se nastoje ponapijati jer u biti pojma nemaju što bi sa sobom, i ne znaju se drukčije opustiti. Negdje u sredini počinju narudžbe, obično 5 njih istodobno, od rocka do narodnjaka, od nečeg lakšeg do nečeg življeg, narode dogovorite se više! Naravno, malo tko zna plesati. U zadnjih sat vremena, kao pravi doktor praksom stečenog komunikacijskog jiu-jitsua, rješavaš pijanu nekolicinu koji se nakelje metar od tebe i mikrofona, riču s uzdignutim rukama, zalijevaju ti ne baš tako jeftinu opremu alkoholom, i sve ti to treba biti kao simpatično. U biti, navikneš se, pa ni ne očekuješ drugačije. Uza sve to, a pitaju me, odavno sam se prestala opterećivati onim što pjevam, u takvim prilikama podjednako lako postajem i Rozga, i Hanka Paldum, i James Brown.
U fešte ubrajam i svadbe. Bilo ih je i sjajnih, naravno, al obično pamtiš one biserne. Npr, unezvjerena mladenka 45 minuta traži mladoženju, koji je bogtepitaj gdje otišao sa svojim kumom i ekipom pušiti joint. Il, u romantičnom (!) trenutku rezanja torte i zdravice, moraš puštati s youtubea (!) "Karanfile" Nives Celzijus (!), jer je kuma htjela baš tu pjesmu, baš tada (još je nismo imali na repertoaru). Mašala i takva romantika. Il, netko se sjeti da ti kaže - "ja tebe plaćam" (!) - za šta, majmune? Savjetovala bih mladencima da ne gledaju svadbe na youtubeu, jer je tamo obično prikazano "the best of", čisto da se ne razočaraju kad se noć rascjepka na 10 slijedova jela i sve one rituale (kojima požele dodati još rituala).
Ovo sve što ne izgovoriš baš sam danas komentirala s jednim simpatičnim prodavačem na tržnici. Naravno, došla sam tamo negdje oko 13 sati, maltene nigdje nikog, čovjek je pol toga već spremio, a kako sam okrenula na humor činjenicu da ga tlačim, na kraju smo se oboje smijali činjenici kako je naporno raditi s ljudima i koliko toga zapravo gutaš, moraš prešutjeti. Njegova je žena došla do toga da ga moli da ode on prodavati povrće i voće, ne može više gutati jadna, i da joj se pranje brodova čini kao savršen posao!
Nego, natrag na binu. Hoteli. Turizam. Ukratko, to ide ovako: šank moli boga da je promet što veći (direktori i vlasnici to vole), da sviraš što tiše (nerijetko više čujem blendere i aparate za kavu nego sebe), da završiš što ranije (da bi i oni završili što ranije, ako nema nadređenih) i na neki prešutan način moraš im ne dosaditi repertoarom (lobiji). Nijemci načelno vole medium country i disco fox i dosta piju, Talijani grupne plesove i ballo liscio i ne piju ništa. Britanci su fleksibilni za žanr i jako puno piju. Plesne škole su očito po svim zemljama in, tako da dosta njih pleše engleski valcer, cha-cha-cha, rumbu, sambu i sl., al im često moraš na mikrofon reći što sviraš (ako ne prepoznaju pjesmu, nerijetko ne znaju prepoznati ni ritam), a mnogi znaju korake al ih ne znaju ritmički ukomponirati.
Većina hotelskih muzičara "svira" na matrice. Tu i tamo netko od njih nešto i zna svirati. Rezultat je to činjenice da su hoteli prestali plaćat veće bendove (koji su uistinu i svirali), dok ih nisu sveli na najjeftiniju opciju - one-man bendove, koji naravno da moraju svirat na matrice. Načelno, malo tko od onih koji odlučuju znaju razlikovat dobro od lošeg. Većini svi zvuče isto, il slično, pa jedini razlikovni element postaje odjeća u kojoj se pojavljuješ, il širina osmjeha, il evenutalno ono što začavrljaš na mikrofon između pjesama. I naravno, cijena, vjerojatno najbitniji od svih elemenata.
A ta cijena moj je dodatni izvor prihoda. Ne kupujem za to skijanja il novi auto - plaćam račune, eto, takav sam stalež.
Katkad jalno gledam te goste, i pomišljam - kad će moja mama (prosječni HR penzioner) moći sebi priuštiti tjedan dana turizma u drugoj državi? Govore - divno vam je ovdje! Eee, kad bi znali... Ponekad poželim biti vidovita, ne gledati tu masu kao goste, već vidjeti uistinu tko su, što rade, kako su. Ponekad osjetim životnu priču u nečijem pogledu. Ponekad me dirne ljubav između dvoje ljudi koji su očito čitav životni vijek prošli zajedno. Nerijetko vidim galebove (ljudske), salijeću, vrebaju, nadaju se (sve ih je manje). Ponekad vidim neizgovorenu svađu, razmaženo dijete, usiljenost. Volim vidjeti kad je netko opušten, neopterećen. I sve to dok pjevam.
Najdraže su mi svirke na kojima si izvođač, interpretator, kulisa, gdje je u prvom planu pjesma, i prigoda za koju je izvodiš. Takvih svirki je najmanje.
I brojim - aplauze, suze kad sam nekog dirnula, pohvale, indiferentnost, i znam da me se sutra neće ni sjećati, i da su komplimenti tek zrnca peludi na šoferšajbi, opereš ih jednim potezom. Skinem šminku i izujem štikle, isto biće koje je maloprije imalo šminku i nosilo štikle. Nipošto pjevačica. Ja sam tek ja, a "ko to tamo peva", ne razmišljam.

Oznake: brainstorming

O uzdbrdicama, nizbrdicama i suočavanju s istarskim ipsilonom

ponedjeljak , 13.04.2015.

Šoferiram. Već 22 godine. Po defaultu, naravno. Al u zadnje vrijeme svakodnevno, jer mi se privatni život zalijepio uz Pulu, a poslovni (i dio privatnog) uz Labin.
Eto tako svakodnevno imam privilegiju svjedočiti na prvom mjestu ljepoti prirode. Pticama, sumaglicama, buđenju dana, listanju stabala, mijenjanju krajobraza i sl. Najviše me oduševljava Most Raša, na potezu do Raše. Boje nad kanalima (i u njima) su neopisive: ona trava što raste uz kanale (šaš, il što li je već), i odsjaj okolnih brda u vodi nude doslovce čarobne ljubavne prizore. Prolomi se tu i tamo neka patka, il dah vjetra, pa se voda komeša. Radujem se danu kad ću zaustaviti, izaći iz auta, i uživati u tom egzibicionizmu prirode i trenutka.
Nego, odmičem se od naslova.
Kao šofer, mislim da sam oprezna, i zapravo prestrašena. U sebe imam povjerenja, al ne i u okolnosti na cesti (zeko koji je poželio prijeći na drugu stranu, neposluh tehnički ispravnog vozila, precijenjeni potezi drugih sudionika u prometu i sl.). Ne volim brzine jer ništa ne jamče. Meni se živi, iako mi život i nije neki spektakl.
Ukratko, jučer sam (opet) savladavala istarski ipsilon. Žilu kucavicu. Infrastrukturni amen. Mjesto čudnih informacija, zapravo, jer se udaljenosti od odredišta čas smanjuju čas povećavaju. Odmorišta na kojima se ne smiješ odmoriti. Ograničenje 110. Meni dovoljno.
Na blagim uzbrdicama jučer sam tako osvijestila za mene vrlo bitnu stvar, a i inače sam je uočavala u vožnji. Na uzbrdicama se osjećam sigurnije, nemam osjećaj da mi kočnice mogu zakazati, imam pregled eventualnih zavoja, čujem motor i njegov brainstorming, i u konačnici - idem ka cilju nekako podsvjesno, uspinjem se, postoji nekakva egzaltacija bez fanfara i bez spektakularnih scena. Iako motor guta više goriva, iako to sve skupa djeluje nekako sporije, al volim se uspinjati.
Nizbrdice me unezvjeruju. Pogotovo ako se protežu kroz zavoje. Kao - motor ne pati, sve klizi, ni ne čujem da vozim, al... Sve je preglatko da bi bilo ugodno. Silazim. Ne sviđa mi se.
I tako, dozvoljavajući da mi ovaj tijek misli skrati putovanje, razmišljam - jel moguće da sam najsporiji vozač na ipsilonu, iako sam na rubu gabarita propisa? Nekako me svi pretječu, nekako su u većoj žurbi, hrabriji, prekršajniji, pojma nemam što...
Prisjećam se kad smo iz Umaga, s jednog festivala putovale za Labin. Nekako smo završile u Vodnjanu, jer su ipsilonski prometni znakovi bili neprijateljski za našu destinaciju. Slušala sam Songkillerse i smješkala se, sa suzama u očima, zbog gluposti zvane relativnost. U Vodnjanu smo popile kavu, dan je bio sunčan i potpuno nijem. I bilo nam je lijepo.
Kakobilo, do cilja sam stigla. I onaj, i ovaj put.
Brine me jedino moja percepcija uspinjanja i silaženja. Ono, uzbrdo i nizbrdo. Teže i lakše. S boljim pogledom, il bez njega.

Oznake: brainstorming

Sedamnaest stvari koje me danas žuljaju

subota , 11.04.2015.

1. David Gilmour. Svaka čast, lik je vanzemaljac, ali - pasmater, taj njegov menadžer il kako to već funkcionira, pa morao bi znat da nije fer da su karte za koncert u Areni kupovali ljudi iz Dubaija i Amerike i bogtepitaj odakle... Il su mogli otvorit još jedan termin tu u Puli. Il je on to mogao znat, pa inzistirat, onako ljudski, humano. Kao, većina Hrvata može bilo kad ić u London il negdje po svijetu na njegov koncert... Totalno neoliberalistički, i fuj!
2. Biciklisti na cesti. Super je to bavit se sportom, al nije baš uzbudljivo nailazit na maltene nevidljive sudionike u prometu. Još ok dok su u "jatu" i obučeni u kričavo i voze jedan po jedan. Plus svega, nisu obvezni imat ni farove.
3. Čini mi se da zapadni turisti tu dođu ispuhat ventile od oštrih regula iz svojih matičnih država, pa ne treba davat žmigavce u prometu, mogu dijagonalno prelazit cestu šetajući i sl. Croatia, full of joke!
4. Svjetski dan ovoga, onoga itd. Ja se sjećam da su bili Nova godina, Dan žena, Praznik rada; Dan mladosti i Dan republike u vrijeme mog djetinjstva. Danas čisto sumnjam da postoji 5 dana u godini da nisu svjetski il međunarodni dan nečeg.
5. Puna mi je kapa toga da su ljudi znatiželjniji oko informacija šta ko radi ili je postigao ili je kupio ili je lijepo uradio, nego je li sretan (iznutra) ili ne, a kamoli svjestan ili ne.
6. Prava manjina, većina, gejeva, negejeva, osoba s invaliditetom, starih, mladih, zelenih, kosookih, pankera, blabla itd. Kakva prava?! Svi su ljudi i točka. Svi imaju prava i točka. Nema većih ili manjih prava.
7. Živio dan kad ljudi shvate da je bilo koji rad na crno il siva ekonomija = krađa. Koga kradeš? Državu. Tko je država? Mi, a ne par političara koje (ne) izabereš iz straha, vlastitih interesa, inercije i sl. I riječ je o našoj zajedničkoj kasi iz koje želimo kupovati sve ono što svatko od nas želi svom djetetu. Na kraju, nitko od "odgovornih za politiku" ne plati to iz svog džepa, nego kradeš sam od svoje djece.
8. Projektno financiranje. Ne razumijem koga fascinira sva ona lova bačena na tzv. vidljivost projekta - bedževe, naljepnice, zastavice, letke itd... Prestaješ bit vidljiv, bodeš oči... Samo forma koja guši sadržaj.
9. Zanima me, koliko ljudi se ljudi može natašte mirno pogledati u ogledalo. Ono baš, da te nije stid boga.
10. Neverbalna komunikacija u cilju postizanja cilja (pa se pazi na obleku, držanje glave, ruku, tijela, način pogleda, ton i brzina govora, poredak riječi, poštapalice...). Živi bullshit. Jako je malo toliko dobrih glumaca da to ne izgleda plitko.
11. Kako se nečemu glupom kaže ne, a da to ima smisla? Npr., ono kad su se morali kupovat novi udžbenici. S masu sam roditelja i nastavnika komentirala o tome, uglavnom smo se slagali da je to nepotrebno, da se malo što mijenja, da je to ogroman trošak itd. I sve je ostalo na nivou "čavrljanja", svi smo uredno kupili udžbenike, psi su lajali, karavane prošle.
12. Po kojoj formuli danas svatko može izdat knjigu i bit književnik/pisac/pjesnik? Dobrih 20 godina imam spremne materijale, meni to još nije upalilo, i osjećam se totalno aliterarno i nepismeno.
13. Zašto čitavo društvo trubi djeci o štetnosti alkohola, a pivo strši iz svake druge reklame (kao, prehrameni proizvod), na svakom domjenku se u ruke guraju rakije, vino i sl., a bogme sam pred par godina svjedočila i party-ju bez alkohola, a glavni je protagonist koncerta dijelio autogram karte sa sponzorom jednog proizvođača pive bez beda. U biti smo poprilično licemjerni.
14. Gdje je logika da u državi u kojoj je petina stanovništva nezaposlena, broj umirovljenika jednak broju onih koji rade, gdje za bolesne moraš radit humanitarnu akciju, ... u par sati na tv-u gledaš natjecanje za šopinholičarku, 321 kuhaj i Masteršefa, i trebaš se fascinirat činjenicom da Seve (kojoj je - vidi paradoksa - uvijek sve oprošteno) šeće sa štakom polijepljenom svarovski kristalima. I onda još po HACCP-u (hasapu) svu hranu koju turisti ne pojedu moraš baciti u smeće jer nije jestiva navodno.
15. Zašto savjet "rađajte djecu" na žalost slušaju/čuju pretežno oni kojima je to maltene postao biznis, bez da im ide radni staž i bez da uplaćuju poreze i doprinose? Zašto sistem dozvoljava da se "socijalni slučaj" protegne do 3-4 generacije u jednoj obitelji?
16. Zašto ne postoje cenzura i radne akcije?
17. Gdje se može saznati koliko je novca ukradenog od državnog proračuna sa strane ex dužnosnika i gospodarstvenika koji odmaraju po kaznionicama tipa Remetinec vraćeno u proračun?

Oznake: brainstorming