O tome kako jedni drugima ostajemo neodoljivi predmet sujete...

četvrtak , 10.03.2016.

Neki su ljudi kao nebo: gledaš ih i misliš da ih vidiš cijele.
Neki su ljudi kao planine: gledaš im podnožje i vidiš koji kilometar visine, al vrh ne vidiš od oblaka.
Neki su kao brda: vidiš im sve.
Neki kao polja: vidiš tek njihov dio, i predviđaš što će na njima niknuti.
Neki su ljudi kao rijeke: gledaš ih u pokretu, a vidiš uvijek neku novu vodu.
Neki su kao mora: gledaš ih mirne, valovite, uzburkane, zrcale okolinu.
Neki kao otoci: romantični izdaleka, izbliza ogoljeni.
Neki su kao spilje: prelijepi al zarobljeni u mraku.
Neki su...

Rađamo se s promjenjivom i lutajućom dioptrijom. Mi, neki ljudi. Čitavo vrijeme, i usput, gledamo očima. Al, isprva vidimo čitavim bićem. Onda srcem. Onda glavom. Onda prestajemo vidjeti, jer gledamo svojim i tuđim iskustvom. Onda strahom. Pa krenemo mjeriti. To se dešava brzo, obuzme nas. Pa zaključujemo: neki su ljudi kao nebo, neki kao planine, kao brda, polja, neki su kao rijeke, neki kao mora, kao otoci, spilje... I tako u krug, u nedogled.
Al, dok ne progledamo i ne vidimo mudima (onim unutarnjim, čvrstim, umotanim stidom i krivnjom; njima kad gledaš vidiš i glavom, i srcem, i čitavim bićem)... Dok ne progledamo mudima, ostat ćemo tako različiti, jedni drugima ostat ćemo neodoljivi predmet sujete.

Oznake: brainstorming