Radni dan (1)

subota , 30.12.2017.

Plan ugrubo:
- pomoć volonterima pri isporuci bolničkog kreveta (cca 2,5 sata)
- kompletirat neku dokumentaciju (cca 1 sat)
- ostatak dana teren (4 sata)

Realizirano:
- jutarnja kava - s kolegicom i 2 volontera u dobrom štimungu i uz medenjake
- bolnički krevet - 6 puta penjanje i silazak s 5. kata (s teretom, naravno), četvero nas je u poslu, ćakula s novim korisnikom i osjećaj žaljenja da moraš ići
- povratak u ured, nastavak kave kojoj se pridružuje i davaoc krvi koji je došao po priznanje (nije ga bilo), srdačna ćakula, zadovoljan odlazi ruku punih poklona i žali što je došao praznih, zezamo ga da drugi put slobodno dođe punih a praznih ode, želimo si zdravlje i sve najbolje u Novoj
- dokumentacija kompletirana i uz susretljivost dvoje javnih službenika, dokaz da među papirima postojimo i mi ljudi
- razgovor s prijateljicom koja volontira u jednoj humanitarnoj organizaciji o izazovnim i ne tako rijetkim situacijama pri pomaganju ljudima
- evidentirana i donacija hrane jedne srdačne ekipe koja je odlučila pomoći
- sat i nešto vremena psihosocijalne podrške osobi kojoj je bila potrebna humanitarna pomoć i podrška
- usput riješena još 2 medicinska pomagala i jedan paketić
- pola sata administrativnog rada kojeg, ako ga odmah ne učiniš, zaboraviš
- izlazak na teren u vrijeme koje je označeno kao kraj radnog vremena, sa mnom sin i njegov prijatelj, treba mi fizička pomoć. Predan paket, primljena donacija peći na drva, predan drugi paket, isporučena peć na drva, umirem zbog korisnikove prve reakcije na poziciju otvora za cijev, dolazi susjed i govori da ima cijevi i koljena koliko voliš, vesela ćakula s korisnikom i pomagačima u njegovom stanu, zezam ga da ode susjedu na lecije iz pospremanja, predan treći paketić, korisnikov rođak odlazi u noć na biciklu, u lijevoj mu ruci četvrti paketić namijenjen djeci njegove rođakinje, a desnom šlepa transportna kolica koja je bio donio ako zatrebaju
- povratak u ured, izrađen spisak onog što nisam stigla a htjela sam.

Telefonski poziv, javljam mužu da krećem, 18:18, poklopile se i digitalne kazaljke.
Muž: Jesi li jela?
Ja: Nisam, planiram u Lidl po burek, crknut ću do Pule...
On: A da odemo na pizzu?
Ja: Ako se možeš strpiti dok se vratim, vrlo rado!
On: Naravno da mogu, draga Mo, možeš ti? Ajd' samo ti pomalo...