Ništa vrijedno naslovnice

utorak , 26.04.2016.

Dodala bih...
Sunce ovom nebu, jer je, odveć zagledano u Zemlju, trajno skutreno iza oblaka.
I zvuk osmjehu, nek nalikuje smijehu, radosti nek se sjeti, tu je negdje.
Sjaj bih rosi dodala, u posljednje vrijeme nalikuje grubom pijesku gumom kotača istisnutog s makadama.
Radoznalost očima, jedni druge kad gledamo, uistinu da nas i zanima onaj tko nam je nasuprot.

Dodala bih i glazbu TV Dnevniku, "Happy" Pharrella Williamsa il' "What a wonderful world", dok prikazuju smaknuća, teror i u odijelo obučenu podmuklost. Na snimke prganja staraca po kontejnerima namontirala bih ton svih onih kulinarskih show-ova, nek pričaju o posteljicama, biftecima, glaziranju i flambiranju, možda se i s PVC bocama isto može. Kroničnim bih bolesnicima na pidžame ušila logo velikih trgovačkih lanaca, čija biološki uzgojena hrana bez antibiotika, pesticida i ostalih čednih dodataka pridonosi njihovu stanju.

A ima i toga što bih oduzela.
Recimo, licemjerje. I ne, ne političarima. Oduzela bih licemjerje nama, običnim i manje običnim ljudima. Jer ne izlazimo iz cipela marke "Oko za oko, zub za zub". Koji, zato jer su oni gore bili/jesu/uvijek će biti lopovi, opravdavamo i vlastitu krađu. Pa radimo i plaćamo na crno i na sivo. Jer čekamo da oni gore nama daju nešto što si sami oduzimamo. I tako u nedogled.
Oduzela bih nam to licemjerje koje se ogleda i u pretjeranoj pristojnosti. Jer ne prestajemo onome kraj sebe davati prednost. Na žalost, na način da čekamo da isti taj za nas i nešto poduzme. Pogotovo kad je riječ o promjeni. Ili o glasnom iskazivanju mišljenja.
Pokušala bih, i to uz veliki rizik, oduzeti nam i licemjerje veličanja čiste rase, vjere, kulture. Volimo to, kao da su nam svi živi preci rođeni u dijametru jednog kilometra, i da sve stvari kojima se služimo il znanja koja smo stekli potječu iz istog tog kruga, vjera da i ne govorim.

No, ima i toga što ne bih dirala.
Na primjer, tišinu dok pada snijeg. Predanost pupanja voćaka. Miris bebinih stopala. Sitnice uglavnom, ništa vrijedno naslovnice...

Oznake: brainstorming, svijest

Možda me jednog dana ipak zavoliš (beskrajna priča)

Oprosti. Možda me jednog dana ipak zavoliš. Kad me ne bude, možda.
Tako je Žana započela svoju pomno pripremanu šutnju. A ja, utopljenik u moru čiji je ona Posejdon, potpuno nemoćan ostao sam lebdjeti u muško-ženskoj predvidljivosti. Déjŕ vu.

Znala sam da te volim više nego li ti voliš mene, pomirila sam se s tim odavno, ali takva ljubav deformirala je ljudsko biće u meni!
Uši su me boljele kao da ih svaka riječ doslovce žvače naživo. Prošli smo to već stotinu puta, a ona i dalje sve važe, od riječi do ljubavi. Kako da ne odem?!
Otišao sam rado, zapravo. U biti, ništa nas nije vezivalo osim mog kuma, a brata joj Tea, i njene ideje o tome kako bi stvari trebale izgledati, što sam ja pak od prvog dana drugačije vidio.
Krenuo sam u noć, nekako čudno čiste savjesti.
Polagana vožnja gradom sabire, ima sedativnu moć. S radija sam razabrao tek da će sniježiti. Misli su mi bile preglasne. Svinja sam, i to je to! U svim scenarijima zamišljao sam happy end – naziva me i kaže da je upoznala nekog i da me ostavlja ili slično, oboje nekako nastavljamo dalje svaki svojim životom. Stvarno sam tek jedna bezosjećajna svinja! Koristio sam njenu samoću i mladost, eto! Samozadovoljno tetošio svoj ego, što li već! Bježao sam iz dosade vlastitog braka, ni prvi ni zadnji! I sada ću namjerno dati gas, jebemti crveno na semaforu!
Tražio sam način da učinim bilo kakav prekršaj koji bi korespondirao s mojom uzročno-posljedičnom logikom i koji smije biti javan. Ipak me nikad nije imala. Istina, obljubio sam je tisuće puta tijekom ove tri godine, napamet smo si znali tijela, dijelili smo sate i sate smijeha, ali činjenica je i to da sam je držao na kratkoj uzici. U svojoj profesiji i u našoj maloj sredini nisam si mogao dozvoliti kiks. Ona bi više! Odakle joj samo pravo? Čovječe, imam svoju obitelj, o-b-i-t-e-lj! Nek sam bio papak i nek sam je varao, ali svoju ženu ne bih ostavio nikada! Zajedno smo od faksa, imamo dvoje djece, prošli smo zajedno boga i vraga, tek je pregrmila taj prokleti tumor, ne mogu to rasturiti preko noći!
Martu bi pokosilo da išta sazna. Moram se primiriti, nema to sve skupa smisla.

Počele su i prve pahulje.
Noć je bila jezivo tiha.
Neobičan osjećaj – okrenuti novi list. Čovjek u ovakvoj situaciji očekuje fanfare ili olakšanje.
Napokon na svom teritoriju, nasuo sam si čašu vina i nazdravio sam sebi, Žani koja u samoći vjerojatno plače zbog mene idiota, i Marti koja je već odavno usnula, voli rano leći.
Tuširao sam se dugo, dok me para nije počela doslovce gušiti. Morao sam sa sebe oprati sve što se moglo desiti (a nije), sve što se desilo (a jeste), morao sam se jednostavno ponovo roditi da sam sebi dokažem – nešto.
Nisam čuo vrata kako se otvaraju ni Martu kako mi se paničnim glasom obraća. Oko mene bila je samo magla.

Zorane, brzo – vikala je - Teo je zvao, izgleda da se nešto desilo njegovoj sestri!!!

Oko mene bila je samo magla. Nisam čuo vrata kako se otvaraju ni Martu kako mi se paničnim glasom obraća.
Morao sam sa sebe oprati sve što se moglo desiti (a nije), sve što se desilo (a jeste), morao sam se jednostavno ponovo roditi da sam sebi dokažem – nešto. Tuširao sam se dugo, dok me para nije počela doslovce gušiti.
Napokon na svom teritoriju, nasuo sam si čašu vina i nazdravio sam sebi, Žani koja u samoći vjerojatno plače zbog mene idiota, i Marti koja je već odavno usnula, voli rano leći.
Čovjek u ovakvoj situaciji očekuje fanfare ili olakšanje. Neobičan osjećaj – okrenuti novi list.
Noć je bila jezivo tiha.
Počele su i prve pahulje.

Moram se primiriti, nema to sve skupa smisla. Martu bi pokosilo da išta sazna.
Zajedno smo od faksa, imamo dvoje djece, prošli smo zajedno boga i vraga, tek je pregrmila taj prokleti tumor, ne mogu to rasturiti preko noći! Nek sam bio papak i nek sam je varao, ali svoju ženu ne bih ostavio nikada! Čovječe, imam svoju obitelj, o-b-i-t-e-lj!
Odakle joj samo pravo? Ona bi više! U svojoj profesiji i u našoj maloj sredini nisam si mogao dozvoliti kiks.
Istina, obljubio sam je tisuće puta tijekom ove tri godine, napamet smo si znali tijela, dijelili smo sate i sate smijeha, ali činjenica je i to da sam je držao na kratkoj uzici. Ipak me nikad nije imala.
Tražio sam način da učinim bilo kakav prekršaj koji bi korespondirao s mojom uzročno-posljedičnom logikom i koji smije biti javan.
I sada ću namjerno dati gas na crvenom, jebemti crveno na semaforu! Bježao sam iz dosade vlastitog braka, ni prvi ni zadnji! Samozadovoljno tetošio svoj ego, što li već! Koristio sam njenu samoću i mladost, eto! Stvarno sam tek jedna bezosjećajna svinja! U svim scenarijima zamišljao sam happy end – naziva me i kaže da je upoznala nekog i da me ostavlja ili slično, oboje nekako nastavljamo dalje svaki svojim životom. Svinja sam, i to je to!
Misli su mi bile preglasne. S radija sam razabrao tek da će sniježiti. Polagana vožnja gradom sabire, ima sedativnu moć.
Krenuo sam u noć, nekako čudno čiste savjesti.
U biti, ništa nas nije vezivalo osim mog kuma, a brata joj Tea, i njene ideje o tome kako bi stvari trebale izgledati, što sam ja pak od prvog dana drugačije vidio. Otišao sam rado, zapravo.
Kako da ne odem?! Prošli smo to već stotinu puta, a ona i dalje sve važe, od riječi do ljubavi. Uši su me boljele kao da ih svaka riječ doslovce žvače naživo.
Znala sam da te volim više nego li ti voliš mene, pomirila sam se s tim odavno, ali takva ljubav deformirala je ljudsko biće u meni!
Déjŕ vu. A ja, utopljenik u moru čiji je ona Posejdon, potpuno nemoćan ostao sam lebdjeti u muško-ženskoj predvidljivosti. Tako je Žana započela svoju pomno pripremanu šutnju.
Kad me ne bude, možda.
Možda me jednog dana ipak zavoliš.
Oprosti.

Oznake: kratka priča

Odraz u žlici (Ki je od seh nas više bolan?)

nedjelja , 24.04.2016.

TATA

Vrlo dobro. Tata se probudio rano, kao i inače, da bi u miru popio kavu sa svojom Ženom prije negoli ode na posao. Taj je ritual šutke usvojio tijekom tridesetak godina njihova braka. Dok je pušio, možda je tada to i imalo nekog smisla. Danas, bila bi to više jutarnja pokora: gledati zgužvanu facu hiperbrbljave babetine sa detaljnim konceptom optimalnog života svih ukućana (i okolice, nažalost).
Tako da bi tata definitivno predahnuo kada bi se rampa na ulasku u tvornicu u kojoj je radio, zatvorila za njegovim službenim Passatom.

Tata je zapravo zakon čovjek: potrebe koje ima zadovoljiti su zbilja one bazične – hrana, piće, spavanje u krevetu, drijemanje na kauču, gledanje utakmica, dnevnika, prelistavanje dnevnoga tiska, guranje ruke u hlače, brzinsko izdrkavanje, seks 2-3 puta godišnje, u situacijama kada ga njegova žena opet doživi kao muškarca, a sebe kao ženu.
Nekad je ta bilanca izgledala drugačije: većina potreba bile su slične, jedino bi ponekad zbario pokoju kolegicu, a i žena ga je svojedobno više doživljavala kao muškarca, a sebe kao ženu, tako da se "igralo" 2-3 puta na tjedan.
Tata nema ambicije. Ima dobar posao, ali ga drže čisto samilosti radi. Promjenom strukture članova upravnog odbora mogla bi mu se zatresti fotelja, no o tome ne misli, jer mu je u glavi paučina, iza koje se razabire TV raspored.

MAMA

Mama je zmaj. Toliko je krilata da nas svako toliko sve pomete po kući, a u glavi nam nakon toga bruji još tjednima. Naravno da mama ima dobar posao, šefica je u osiguravajućoj tvrtki, prodaje osiguranja, i naravno da to čini jer joj je stalo da ljudi misle na svoju budućnost, koja je po svim socijalno-političkim parametrima, vrlo neizvjesna, te je jako mudro štedjeti. Uostalom, nikad ne znaš što ti se može desiti.

Inače, mama jako voli kupovati vaze i slike, to joj se čini jako noble. Mada, naravno, ne robuje noble svjetonazorima. Lakira nokte lakom jarke boje, ponekad ostavljajući dojam da nije uspjela sprati krv ljudi koje je zadavila svojom «nenametljivošću». U javnosti govori sporo, kako bi ostavila dojam strpljive, osviještene osobe.
Voli kupovati i cipele, to joj je mana, ali i ona mora imati neku manu, zar ne? I jako joj je bitno da su zastori tonski usklađeni sa servisom za čaj.
Kada joj nešto govorim, redovito me ne čuje. Još ne znam radi li to namjerno ili nesvjesno. Dovršava moje rečenice. Slaže mi robu u ormar. Zna u kojoj ladici držim ono prozirno ravnalo dužine 30 cm, koje joj je samo nešto zatrebalo pa ga je posudila, ali ja se ne ljutim, zar ne?
Svima nam bira garderobu, ali ne zato jer si mi ne bi znali odabrati, već stoga što je njen ukus istančaniji.
Istančane su joj i društvene potrebe, pa katkad zaboravi da postojimo. A kad se vrati, uživa u udobnosti svoga doma koji je tako njoj po mjeri krojen da je milina.

NATALI

Moja sestra. Starija je od mene 11 mjeseci. Nečuveno. Uredno završen fakultet, vjenčala se dva mjeseca nakon promocije, prvog sina rodila oko prve godišnjice promocije, drugog oko druge godišnjice braka.
Sve po knjizi.
Muž joj je jedan od najmlađih sudaca u Hrvatskoj, a u vezi je s njim još od osnovne škole. Sada žive u vlastitom stanu od 96 kvadrata, u kući u obiteljskom kvartu.
Po završetku porodiljnog, čeka je posao u najpoznatijem arhitektonskom studiju u gradu.
I sve bi bilo zbilja po knjizi da nije tatu još kao petogodišnja djevojčica predugo čekala da "potpiše neke papire i obavi jedan razgovor". Ono što su on i ona teta radili njihova je mala tajna, a ona je jako zločesta što ne može sjediti 5 minuta na miru (zapravo joj je, čekajući ga, pobjeglo da se popiški u gaće). Unatoč tome, dobila je lutku koja sklapa oči, koju je regularno trebala dobiti za rođendan za koji mjesec.
Kada je jednom, u rijetkim zajedničkim trenucima, mamu pitala da li i ona tati čuča pišonju dobila je batine kao nikad u životu, a tete u vrtiću prozvala je na odgovornost za neodgoj. Jer, pobogu, ona i njen muž se toliko brinu za svoju obitelj – oboje rade prekovremeno, ali kako je ona često na terenu, a mala neće kod bake, muž je često uzme sa sobom u firmu.

Tako je Natali odmalena zaključila da je tata jako poslovan i treba puno potpisivati i telefonirati, da bi njoj mogao kupovati igračke i voditi je na skijanje, dok mama ne voli da ju se pitaju stvari koje nisu pod njenom kontrolom, pa je bolje šutjeti i biti dobra.
Nekako je u to vrijeme mala Natali, kadgod bi se našla u tjeskobnoj situaciji, počela stezati vilicu do te mjere da si je više puta ozlijedila jezik, a moć bi govora jednostavno izgubila. Dugo se vremena uz to običavala i popiškiti u gaće. Taj je tik i danas, u situacijama koji je o potiljak lupe kao flashback, zaskoči kao sjenka iz obiteljske škrinjice.

JA

Ja sam tipičan predstavnik izgubljene generacije, čija većina nema dana radnoga staža, ni krova nad glavom. Neki nadobudnici vjenčali su se oko dvadesete, dobili djecu. Egzistencijalne su probleme učetverostručili.
Pušim, pijem ponekad, ali samo vino, idem na partyje, ali vrlo kriomice budući mama vjeruje da su to rasadnici poroka. Kad roknem koji eks ili trip, volio bih vidjeti svoju mamu kako, odjevena u lateks i lance, uživa da je bičuje kakav transvestit, odjeven u nacističku uniformu. I tatu bih volio vidjeti, kako mu petnaestogodišnje anoreksične «junk-oze» odjevene u zločeste učenice plešu lap dance. Oboje postavljene u kaveze nasred trance-floora. A ja bih se tada s ponosom popeo na DJ pult, i putem razglasa, urbis et orbi, obznanio da sam gay, i da je to OK.
Moja obitelj moja je krinka. Ujedno, ona mi je i tromb u tijelu.
Budim se i odlazim crtati kuhinje. Vraćam se kući na ručak. Čujem mamu koju nitko ne sluša. Gledam tatu kojeg nitko ne vidi. Promatram ih oboje, a iza leđa im vidim uokvirenu sliku sestrine obitelji.
A promatram i sebe, u odrazu žlice kojom jedem juhu: s vanjske strane moj je odraz pravilan, s unutarnje – on je naopak. I svaki me zalogaj, svakoga dana, na to podsjeća.

Oznake: kratka priča

Raspizdi se... jer uistinu - nije vrijedno

utorak , 19.04.2016.

Možda nisi primijetio, ali ova vrata izgleda upijaju sve što iz mene ne izlazi.
Upijaju i zaustavljaju me u galopu, jer se volim igrati nepovredivog viteza-konjanika.
Možda nisi primijetio, ali u posljednje vrijeme pravim dogovore sama sa sobom, pretežno oko privida. Uvjeravam se da je sve, i lijepo i ružno, uistinu iluzija koju smo rado prihvatili, da se imamo čime igrati. Uvjeravam se jer ima i onih koji to znaju, pa ne trebaju vrata koja upijaju sve što iz njih ne izlazi. I opet, povjerujem da su takvi od mene daleko - sretniji. Jer ne vide magarčića kako na nasipu osorno maše repom, ne vide policijsko vozilo koje u zasjedi čeka neodgovorne vozače, ne vide proljeće koje se u najdrečavijim bojama razbuktalo i po zemlji i po nebu, ne vide ribiča koji na biciklu odlazi po svoj ulov, ne vide jer nije to ono što gledaju. Gledaju drugačije. I ne čuju bruj teretnjaka iza kojeg voziš, ne čuju glazbu s kompilacije na sprženom CD-u, ne čuju fijuk vjetra koji se obija o retrovizor, ne čuju mobitel koji negdje u torbi nemilosrdno ne prestaje zvoniti, ne čuju jer nije to ono što slušaju. Slušaju drugačije.

A ja se spotičem. Spotičem se o riječi koju mi moja Malena na sebe misleći izgovara kroz svoju takozvanu dijagnozu (dijagnoza mi je sa njom nepoveziva), i kao da mi neonom ispisuje: raspizdi se! Raspizdi se onog trena kad te raspizde, i učini to svjesno!
I igram se tim riječima i prividom koji me obuzima, preskačemo zajedno konop, ljuljamo se na ljuljačci, dobacujemo si frizbi, čupkamo tratinčice i šapćemo "voli-ne voli"... Moja Malena zna. Jedni drugima pijemo smisao, ovako uspavani. Trljamo se o listove jedni drugima kao lakome mačke. Dijagnoze dobivamo radi dioptrije zapravo, jer ni mi ni oni oko nas drugačije - ne vide.

Možda nisi primijetio, ipak ništa ne upija sve što iz mene ne izlazi, osim mene. Mog tijela naviklog na osmjeh. Prestrašim se same sebe. Bojim se da druge ne zarazim svojom jeseni. Slutim da samu sebe izdajem, pa si zadajem zadatke: vidi, sve je privid, samo varka. Raspizdi se, al se raspizdi znajući da je sve iluzija, i da nema onog koga ćeš povrijediti, jer nema ni onog tko vrijeđa.
A onda se smij. Smij se kao da je smijeh jedina stvarnost, jedini zadatak, il igra, nebitno, smij se jer uistinu - nije vrijedno.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Kako ugušiti zeku samo zato jer je sladak i mekan

srijeda , 06.04.2016.

Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? I kako to mjeriš, ovako sakriven iza zida ukrašenog ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Lajkovima? Novcem? Količinom garderobe? Titulom? Konjima tvog automobila?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar malena šansa da te netko, negdje, nekako zgnječi, jer si mu nitko?
Misliš li da si ti manje onaj starac kojim igraju ping-pong jer nema djece, ne vidi, jedva hoda, pa je stjecajem okolnosti prepušten ustanovama koje u rukama grčevito stežu papire umjesto da te prime za ruku? Misliš da njega u tebi nema?
Istovremeno, vidi alkemije, misliš li da si manje ta ustanova, zalijepljena za zakon koji je gluh, slijep, nijem i bez srca, i da se ne opravdavaš radnim vremenom, vremenom za prijem stranaka, vremenom za administrativne poslove, dnevnim odmorom, neradnim danima i blagdanima?
Misliš li da te uistinu čeka mirovina veća od mirovine prvog, drugog, trećeg, i svakog sljedećeg umirovljenika kojeg sretneš nebitno gdje i kada? Je l' uistinu vjeruješ da si se osigurao? Čime? Nekretninama? Jesu li i one ukrašene ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Kako znaš da te za koji dan, tjedan, godinu ne čekaju invalidska kolica, umjetni kuk il Alzheimer, da budeš predmet nečijeg kolegija, o tebi da odlučuju kao o još jednome kod kojeg je poželjno paziti na proračun? I da ti se djeca međusobno neće poklati u otimanju svega što si stjecao, nebitno kako? I usput te zaboraviti nahraniti kašicom koju trebaju uštrcati na sondu, umetnutu kroz nos? Hoće li ti, jer vrijediš, odabrati lijes nešto više vrijednosti, čisto tako?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar trunka mogućnosti da te netko ne kupi idejom da zajedno to pokušate zaobići, sve te sive, smeđe i crne činjenice i scenarije? Il da ti to nekome predložiš, umotan u novinski papir i pojeden uz pivo, na marendi lučkih radnika? Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? Kao ljudsko biće, neodvojen od svijeta koji mu je tek posuđen?

Pristajući na čahuru, učahuruješ i sunce, i nebo, i zvijezde. Vješaš ih o zimzelen. Postaješ prelijepa štetočina. Učiš tome svoju djecu. Vlastitim rukama dozvoljavaš da uguše zeku samo zato jer je sladak i mekan.
Pristajući na čahuru, potpuno si bezvrijedan.

Oznake: brainstormin, život, svijest

moja se koža prema tvom dlanu oblikuje a u porama nam planktoni (ljubavna poruka u cyberboci)

utorak , 05.04.2016.

…tužna i činjenična, no optimistična priča o sučeljavanju srca s odgojem, ispričana u dvije umrežene priče koje naizgled nemaju veze ali su povezane okidačima zagrljenima u naslov…

MORAL. POSTOJI RAZLOG ZAŠTO SE O MORALU GOVORI TAKO ČESTO. I SMATRAM DA JE UPRAVO U TOME moja moć. u tom se trenutku dešava malo čudo koje čovjek pokušava racionalizirati (navika) te se ZAVLAČI U SVIJEST DANAŠNJEGA ČOVJEKA I UNIŠTAVA GA DO TE MJERE DA koža, trese se, ne shvaća da se to u njemu budi život, pa se boji, budući prema NAJNOVIJIM ISTRAŽIVANJIMA, NORMALAN JE KONTAKT DVIJU OSOBA SUPROTNOG SPOLA ZAOSTAO! SVAKOJ MLADOJ OSOBI UVIJEK PONAVLJAM – tvom su životu dani odbrojani. odavno sam se prestao tome smijati. nekolicinu koji u mom cyberkraljevstvu prepoznaju buđenje, čuvam k'o kap vode na dlanu, I MALO PO MALO oblikuje kalup za svoj život. iz vlastite nemogućnosti da budu veliki. zato izmišljaju viruse. a u TVOJOJ DUŠI RAZDOR – JER SLATKA SU NJEGOVA OBEĆANJA I MAME TE. NO, TI ZNAŠ, I U TVOJIM porama u potpunosti se udomaćila…čine sve da nam JE ŽIVOT PROŽIVJETI U DOLINI SUZA! DOĐI K MENI, SINKO, DOĐI… U DOLINI SUZA IMA JEZERO, I NE SLUŠAJ PRIČE DA SU, TO ŠTO U NJEMU SVJETLI, planktoni… igra mene i mog prijatelja boga…

u cybermreži čovjek lako promaši níti mreže i propadne kroz šupljine ako je premalen. ukoliko je prevelik, postoji mogućnost da ga za vrat ščepa MOJA PRIMARNA ZADAĆA - UPOZORITI VAS NA DEMONA KOJI SE proglašava navučenim i pokazuje sve znakove krize: bole ga kosti, svrbi ga KOŽA - POSTANE ROBOM, SREDSTVOM RAZMJENE… SEKS JE IZGUBIO SVOJU BOGOMDANU ULOGU REPRODUKCIJE. PREMA pričanju iskusnijih to je ovisnost. TVOM DUHU PRIJETI INTERNET! ZAVEDE TE LAŽIMA, DRŽI TE U DLANU. i da, zaista, genetski (ne)modificirani antitechnoglobalisti čine sve da inertna tradicija OBLIKUJE TVOJ ŽIVOT, PREUZIMA GA, UPRAVLJA NJIME. A U dubini svoje duše voajerski pate: bol im se usadila u dnk, u njihovim PORAMA ODGOJ OD PRAISKONA KAŽE – STANI! ODUPRI SE! ZNAŠ DA NAM probiju kod. i ne vide da je jedini kôd i siliciju, jednako kao i humanoidima – ljubav. elektromagnetske silnice zapravo su svjetlucajući PLANKTONI…


Uputstvo za čitanje:
Pročitajte priču prije svega upravo tako kako je napisana, njen prvi pa drugi dio.
Potom krenite s čitanjem teksta pisanog isključivo VELIKIM TISKANIM SLOVIMA, seleći kad naiđete na ključne riječi pisane bold, s prvog dijela priče na drugi i obratno.
Kad to završite, počnite čitati priču od drugog dijela, tekst pisan isključivo malim tiskanim slovima. Pritom ćete se opet seliti kad naiđete na ključne riječi pisane bold.
Naslov priče naslov je svih četiriju priča, prožima se kroz ključne riječi koje ga, čitane redom, i tvore.

Oznake: brainstorming