Pristati prestati

utorak , 17.01.2017.

Zato,
jer su moje oči umorne od iluzija,
zato,
jer me grlo boli od riječi koje se očekuju,
zato,
jer nas je netko uvjerio u našu nemoć,
ne mogu i neću pristati prestati disati.

Zato,
jer je sunce uvijek sunce,
i oblak uvijek oblak,
i čovjek uvijek i jedino čovjek,
i zato,
jer nas je netko uvjerio u svoju moć,
ne želim i neću pristati prestati biti čovjek.

Zato,
jer je netko slab da ih poštuje nametnuo pravila,
netko prestrašen da se kreće postavio granice,
netko sebičan da daje nametnuo uzimanje,
i netko uspavan sve to tako prihvatio,
ne znam i neću pristati prestati vjerovati u dobro u čovjeku.

Jednostavno,
neću gledati ono što drugi žele da vidim,
slušati ono što drugi žele da čujem,
osjećati ono što je njima bitno da osjećam.


Ne mogu, ne želim, ne znam i neću pristati prestati živjeti - svoj život.

Oznake: svjesnost

O ping-pong lopticama i društvu jednakosti

petak , 13.01.2017.

Sad ću vam ja reći kako je to biti prijatelj nekome tko ima dijete s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima.
Reći ću vam to bez fontova koji bi uljepšali ono što želim reći, nimalo bajkovito.
Situacija je takva da je naše društvo jedna velika dvorana za stolni tenis, u kojoj su stolovi sve one institucije na koje jedan takav roditelj nailazi, igrači su sve osobe koje nešto u tim institucijama odlučuju, reketi su riječi i obećanja koja se tim roditeljima upućuju, a ping-pong loptice su upravo ta djeca.
Na tribinama sjedimo mi, građani različite dobne, spolne, vjerske itd. strukture, i navijamo, navijamo glasno da se svi zvukovi spajaju u bolnu kakofoniju, mašemo transparentima o jednakosti i suosjećanju dok jedemo GMO kokice, dijelimo letke o ljudskim pravima i čestitamo sami sebi jer nam je lijepo i jer nešto poduzimamo.
Po završetku, odlazimo na vlastitim nogama i mi i igrači, odlazimo svojim kućama i stanovima u kojima sjedamo za kuhinjske stolove i jedemo sami prinoseći hranu ustima, pijemo sami si prinoseći čaše, s našim obiteljima komuniciramo verbalno i artikulirano, a pred spavanje se sami tuširamo, obavljamo nuždu u wc školjkci, i liježemo u krevete.

U društvu jednakosti, jedno dijete koje će po svojim mogućnostima zauvijek ostati dijete, ima roditelja svezanih ruku jer ne smije i ne može raditi jer mu to, osim nemogućnosti da svoje dijete negdje za to vrijeme zbrine, ne dozvoljavaju ni socijalna ni radna legislativa.
Da je dijete s manjim poteškoćama, svugdje bi bilo relativno dobrodošlo. Zato jer se društvo voli s takvima fotografirati i nositi im poklone pred blagdane, jer za njih ima novaca u fondovima, i jer su oni dokaz (i štit) da se o djeci s poteškoćama društvo brine. Za to vrijeme, djeca s većim poteškoćama druže se sa svojim roditeljima (ako imaju sreće da se nisu razveli, jer katkad - najčešće otac - ne može nositi teret takve vrste roditeljstva), roditeljima koji nisu premoreni jer to žele, nego jer tijelo jednostavno ima svoje granice, a s brigom i stresom žive od rođenja djeteta, 24 sata dnevno, puta broj godina koje to dijete ima.
Djetinjstvo toj djeci tehnički prestaje s 21-om godinom, kada ih torpediraju iz škola (ako idu u školu), i kad za njih započne proces brutalnog odbrojavanja do odlaska na drugi svijet, koji se obično dešava netom po odlasku roditelja, jer o njima u međuvremenu nitko nije htio, mogao ili imao novaca naučiti brinuti. Ako i jeste, onda je taj netko jako, jako daleko, i brine o nekom drugom sličnom djetetu, ali ne i tvom.

U društvu jednakosti, ako si osoba s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima, ti nisi čovjek jer se na tebe ne odnose ljudska prava. Ljudska prava dana su samo glasnima, što i ne čudi jer je riječ o tematskom konceptu. Ne odnose se ni na tvoje roditelje.
Koji su se tijekom života nagledali slijeganja ramenima. Koji su zabrinuti što će biti s tobom kad njih ne bude. Koji su jako umorni, ali samo zato jer te vole. A ti si samo ping-pong loptica. Transferi u tvom sportu nisu milijunski. Tvoje potrebe su preskupe, društvo ne zna što će s tobom, i čekaju da problem riješi vrijeme. Za tebe, jednostavno, jednakih mogućnosti nema, a tvoja je obitelj kažnjena jer postojiš, a katkad postojiš jednostavno zbog medicinskog previda ili pogreške, u trbuhu si bio zdrav.

Voljela bih okončati ovaj brainstorming lijepim rečenicama, ali neću. Neću jer s lijepim riječima sve to ispada kao neka bajka, što nije tako.
Nema tu zasad happy enda. Onemogućava ga način na koji se svi mi ponašamo. Bučna i zabave željna publika, koja valjda antropološki ima potrebu gnječiti najslabije karike. Zapravo, najveća smo im poteškoća upravo mi.

Oznake: brainstorming, svjesnost