"Ali ja sam gladna klavira!!!"

petak , 25.03.2016.

Slobodan dan, jutarnje doba, kava za stolom u kuhinji, godina 2016.
Na radiju "The Final Countdown", grupa Europe, godina 1986.
Kako sam ja obožavala ovu pjesmu kad je izašla! - govorim mužu, na što on odgovara da su je naravno svi obožavali.
I automatski - mentalni i osjećajni uron u djetinjstvo, il bar onu njegovu komponentu znatiželje i truda, jer se štošta od toga sastojalo.
Na primjer, moja ljubav prema glazbi.
Na "kazetofonu" mono zvuka (zapravo malo većem tranzistoru s kazetom) nerijetko sam vrebala radio stanice svih živih i neživih frekvencija, svi valovi su mi bili podjednako zanimljivi, kao i glazba ili jezici koje bih čula.
Naravno, sve informacije o aktualnostima u glazbi saznavala sam subotom navečer, na top ljestvici s koje sam snimala ono što me zanimalo, pa u miru tokom tjedna preslušavala, i naravno - skidala tekstove. A to je bio čitav proces. U toj dobi s daleko ograničenijim fondom engleskih riječi, sjela bih pred "kazetofon" i uz tisuće puta pritisnute play i rewind "skinula" bih tekst na jeziku sličnom originalu, s osjećajem zadovoljstva kao nagradom za dobro obavljen posao.
Ovako, 2016., s kavom u ruci, razmišljam - nije li možda oskudnost ono što je činilo moje djetinjstvo uzbudljivim? Oskudnost, od koje danas generalno zaziremo, i uporno je uskraćujemo jedni drugima, a pogotovo našoj djeci.
Dakle, sjetila sam se prevelikog zadovoljstva kad bi mi se u rukama našao njemački časopis "Bravo". Najčešće bismo pitali tetu u kiosku da nam dozvoli da ga prelistamo, ali naljepnice s likovima pjevača i posteri - ajoj - čežnja živa! No, blagu utjehu ipak smo nalazili u organiziranom skupljanju otpadnog papira, pa bi se u holu škole skupila ogromna hrpa novina i časopisa, i ne bismo bili lijeni riskirati katkad za vrijeme sata, kad tobože odeš na WC, ili na odmoru, malo proprgati i naći taj predmet čežnje, "Bravo", naravno zakinut za naljepnice al katkad bi ostao pokoji poster, pa sve i ako ti nije od nekog omiljenog izvođača - poster je, super je! Bila sam kadra i zavoljeti tog izvođača samo zato jer imam poster! I sjećam se, izrezivali bismo male sličice iz tog brava, lijepili ih selotejpom za komadić kartona, provukli sa stražnje strane zihericu i - eto bedža!
U to doba oskudijevanja, bila sam željna i drugih stvari po pitanju glazbe. Otkad sam prvi put imala prilike sjesti za jedan pianino, a sve su mi tipke bile predmet istraživanja, pogotovo jer su istodobno pritisnute stvarale različit doživljaj, desila se velika ljubav koja me ni danas nije napustila. Teta mi je nedavno u razgovoru otkrila da smo jednom, a mogla sam imati 3-4 godine, šetale uz more i ona je predložila da odemo u trgovinu kupiti sendvič. No, u tom marketu nekim se čudom našao mali bebi-klavir, za kojeg sam se naravno zalijepila kao metal za magnet. I, kao što djeca to i rade, tražila da mi ga kupi. Ona me je pokušavala urazumiti i danas važećim skupom riječi kojim objašnjavaš da nemaš novaca, da treba kupiti hranu jer moramo jesti. "Ali ja sam gladna klavira!!!", viknula sam razočarano, a kad mi je to prepričavala, osjetila sam suosjećanje sa samom sobom, onu iskrenu glad koja postoji i tjera me i danas.
Pianino. Taj san sam pokušala dosanjati kojih 7-8 godina kasnije, kad su mi roditelji dozvolili da idem učiti svirati klavir, privatno. Vježbala sam kod kuće, na tipkama iscrtanim na komadu kartona, u stvarnoj veličini. To je trajalo kratko, karton nikako nije puštao zvuka, nit pokazivao namjeru il mogućnost da postane trodimenzionalan. Moji su me roditelji pratili koliko su mogli, na trenutke su se pribojavali da je riječ o hiru, ta ljubav, a pianino je uistinu bila investicija, što sada iz perspektive odrasle osobe to potpuno razumijem. Tako sam od njih za 18-i rođendan dobila mali sintesajzer, onaj Casio, s 4 oktave i malim tipkama. Kupili su ga u duty-free shopu, meni za radost (a i bila je, jer takvom poklonu nisam željela gledati u zube).
Sad, s odmakom od više desetljeća, bit će da je glad očuvala tu ljubav. Život mi je na svojim postajama pružio neke druge surogat-mogućnosti, ne nelijepe: u limenoj sam glazbi imala prilike besplatno naučiti note i svirati klarinet, novcem s pogreba (a bilo je to vrijeme kad su limene glazbe na pogrebima bile uobičajene) kupila sam si u knjižari gitaru, nabavila neke knjige, te u svojoj sobici sama provodila sate i sate učeći i svirajući. Ono iskustvo skidanja tekstova pomoglo mi je da imam što i pjevati, a na isti sam način skidala i akorde, prvo one jednostavnije, a kasnije sam se izvježbala čiti i prepoznati i one teže. Kakobilo, bilo je to vrijeme kad nisam ni sanjala da će mi to jednom u životu biti neizostavan dio izražavanja, moj prostor slobode, duboke meditacije, čiste ljepote i vječite gladi. I iako u moja leđa nije puhao vjetar koji bi danas bio vrijedan neke pretjerano nadahnjujuće i motivirajuće priče, koristila sam sve one refule maestrala, burina, juga, bure, čega god, čekajući nekad danima i tjednima, nekad godinama, al išla sam dalje, i ta je priča sama po sebi čarobna, meni u svakom slučaju.
Hm, doba oskudijevanja... A čime? Čime?

Oznake: brainstorming

Reci da je car gol

srijeda , 23.03.2016.

Budi takav, budi baš takav,
davno si se i s razlogom uspravio,
iako koračaš imaj na umu da hodaš,
ne obuvaj tuđe cipele, nađi svoju stazu,
ne idi putem kojim te navode tuđi putokazi,
biraj svoj put,
reci da je car gol.

Trpat će te u ladice, zvati idealistom, budalom,
silno željeti da ne uspiješ,
da budeš jedini,
u njihovim ćeš očima biti crna ovca, bijela vrana,
bit ćeš sve ono što znaš da nisi i boljet će te samoća,
al reci da je car gol.

Reci to zbog sebe, zbog svog djeteta, zbog njegove djece,
zbog slobode koja je svačije pravo,
zbog života koji je taj jedan, i ne traje,
zbog ljepote koja se ne može kupiti nit platiti,
zbog njih, koji u dnu svoga bića znaju (al šute), a ti im pomozi i
reci da je car gol.

Reci to jer se ne želiš ljutiti, svetiti il pametovati,
nisi ljut, željan osvete nit išta pametniji,
reci jer je ljubav jedina sila koja te zapravo pokreće,
i istina u tebi treperi kao koža iznad bila,
reci da je car gol.
Ponovi.
Davno su se i s razlogom uspravili.

Dajte, razbijte tu inovativnu košnicu i oslobodite pčele ropstva!

Dragi moj blože, imam ti potrebu reći riječ-dvije o činjenicama koje, ima dana, pa me opsjedaju.
Govorit ću ti o dojmu koji na mene ostavljaju nove generacije mladih (jer danas u tu kategoriju ulaziš do svoje tridesete), a pogotovo mislim na mlade koji su iskoračili iz studentskih klupa (il su još malo u njima) i krenuli na tržište rada, pa su se eto zbog nekog slijeda okolnosti i Google-a te hitoidnih radionica prometnuli u hrvatske pionire nečega što je vani već odavno zrelo, i već gotovo pa ocvalo. Naravno, opisala sam to ukratko, jer ćeš me vjerujem shvatiti. U nastavku, pisat ću o njima velikim početnim slovom, da ne imenujem, a i vjerujem da se nisu baš svi toliko odmetnuli od čovječnosti.

Dakle, blože, oni su veći roboti od onih metalnih prototipa kojih sam se užasavala kad sam gledala nekadašnje SF filmove. Imaju sve funkcije kao i roboti, samo što izgledaju kao ljudi, imaju zdravstvene knjižice i OIB, rodila ih je majka, al osjećaja brate nigdje. Bar ne u našem stvarnom svijetu. U njihovom "stvarnom" svijetu, osjećaje izražavaju putem like-ova, emotikona, i sličnih virtualnih skraćenica. Najviše me brine što oni toga nisu svjesni.

Nedavno sam čula Generaciju kako "smo na televiziji imali prilike vidjeti...". Radilo se o činjenici koju bi normalan čovjek vidio kao stvarnu situaciju koju je televizija prikazala, a ne nešto što je stvarno postalo zato jer je bilo na televiziji. Čula sam od Generacije i to da je mjerilo uspjeha broj share-ova i like-ova. I vidjela čuđenje zašto bi netko nešto učinio a da za to ne dobije nešto zauzvrat. Vidjela sam neosjetljivost na osjećaj, i oduševljenost gadget-om. I zasićenost riječima, al uzbuđenje zbog widget-a.
Jednom se čitav razred Generacije nakon 10 minuta živog ljudskog govora uzvrpoljio kao da su udahnuli prah s ADHD virusom, al čim je živi ljudski govor zamijenjen televizijskim prilogom (sa snimljenim ljudskim govorom) - nirvana, čovječe.
Kroz posao posebice, susrećem Generaciju koja zbog plemenitih ciljeva zagovara bilo koje sredstvo. A na putu ostvarenja istih ciljeva, i svoj odraz u ogledalu smatraju konkurencijom. Ponavljam se, znam, al toga kao da je sve više. I njih, i njihovih flajera.
Imaju sličan rječnik: uz brojne moderne anglizme, tu je još čitav set riječi i fraza kojima izražavaju pripadnost. Npr. inovativna rješenja, socijalno osjetljive skupine, integracija, dodana vrijednost, održivost, socijalna isključenost, ¸društveni razvoj, misija, ciljevi, strateško pitanje, poticanje (bilo čega), platforma, umreženost, društvena odgovornost, nove tehnologije, jačanje, vidljivost, transparentnost i sl. I naravno, sve za neku dobrobit, a slina im curi na svaki spomen dolara, eura, tranši i grantova. Čak štoviše, idoli su im pravi majstori neprofitnog profitiranja, a kad jednom narastu, i oni to žele postati.
Sistem jeste trom, spor, poteže nas za natrag, neosjetljiv je ali... dragi blože, Generacija je brza, spretna, lukava, srlja, srlja bezglavo, sistem je sama po sebi, a i onaj sistem iz prethodne rečenice je mora podržavati jer Generacija je - naša budućnost?!
Analogno stvarnosti koju Generacija scroll-a, click-a i printa na 3D printeru, teško da će se razmnožiti...

Zato, dragi blože, današnji tremor od tehnološko-tehnokratske generacijske robotične retorike smirila mi je jedna jedina rečenica jedne osobe koja, kao i ja, gleda a (nažalost) vidi, sluša a (nažalost) čuje: dajte, razbijte tu inovativnu košnicu i oslobodite pčele ropstva!
Zahvalna na toj predivnoj slici, ispraznila sam frustraciju na virtualan način i zadovoljno stavila točku i na ovaj blog.

Oznake: brainstorming

O tome zašto se stidim do bola, nonstop

četvrtak , 17.03.2016.

Možda zato jer gledam, možda zato jer imam mozak, možda zato jer slušam, govorim, čujem, vidim, možda jer procesuiram informacije, događaje, osjećaje, il zato jer nisam potpuno izolirana, i tiče me se... Možda se zato svakodnevno stidim jer sam čovjek.

Stidim se začaranih krugova u koje tjeramo vlastitu djecu da bi pokrili vlastitu sramotu što pristajemo na začarane krugove, a pristajemo šutke, tek kroz par redaka na društvenim mrežama, par rečenica uz kavu, il par psovki sebi u bradu.

Stidim se principa po kojem kao hipnotizirani majmuni aplaudiramo svima koji nam pile granu na kojoj i mi i oni sjedimo, al su na nekom važnom društvenom položaju pa šutimo.

Stidim se tog kolektivnog straha i inercije, pa poslušno izvršavamo sve što je netko iznad nas predložio, osmislio il naredio, a čini se da je to učinio iz čiste dosade, kao da je riječ o nekom antropološkom eksperimentu. Sanjamo o promjeni, al čekamo da je netko drugi, po mogućnosti nakon što odemo u penziju (pa u Italiju na pranje guzica), pokrene. Kao da su junaci o kojima smo učili i čitali bili nešto moćniji ljudi od nas, mo'š si mislit. Moćno izgleda jer o njima učimo i čitamo, al su u svoje vrijeme oni bili mi.

Stidim se što je normalno da u ime i zbog ljudskih prava svaki idiot smije i poželjno je da radi što hoće, dok svi ostali idioti gledaju iz sigurne udaljenosti fotelje unajmljenog, naslijeđenog, il preplaćenog stana ili kuće. Stidim se pomisli na manjine bilo kakve vrste, jer se time paketiramo i paletiramo.

Stidim se što je najveća moć u medijima, u kojima se za plaću, ne za istinu, zapošljavaju ljudi bez stida čiji urednici bez stida i za plaću pomno biraju naslove kojima će nas osiromašiti duhom i naoružati maloumljem, strahom i potrebom za olajavanjem i gunđanjem. Stidim se što svatko smije sve, ako ima prigodno prezime.

Stidim se što nam novac određuje koliko ćemo sretni i zdravi biti. Novac, koji bi trebao biti ekvivalent radu i znanju kojima bi mi trebali trgovati, a ne da se nama trguje.

Stidim se što znam - da je živ - Adolf Hitler bi, kad bi došao na ljetovanje na Jadran, bio dočekan kao Beyonce ili kraljevski par, uz puno bliceva i izvještaja o tome što je jeo i koliko je nahvalio koju plažu ili ulicu, poput pravog celebrityja, i jer su njegova nedjela nebitna budući je i on čovjek koji ima ljudsko pravo.

Stidim se što mi netko tko misli da je pametan govori da obučem različite čarape kako bih skrenula pozornost na osobe s Down sindromom, koje osobno smatram većim i boljim ljudima od nas "zdravih", u vrijeme i u društvu arijevskijem od bilo kojeg prethodnog doba ili društva. Zašto se ne sjete potaknuti nas da obučemo različite kravate pa skrenemo pozornost na one koji o našim životima odlučuju, da znaju da ih vidimo i pratimo, i da im k tome organiziramo humanitarnu akciju da pokrpamo više taj dug, minus, deficit, manjak, za što bi narod rado i iz usta izdvojio, a ne bi ni primijetio u moru besmislenih nameta.

Stidim se što bilo tko radi il zapošljava na crno, iza čega ne vjerujem više da ne postoji svijest o državnim financijama, nego vjerujem da nas tjera okorjeli inat, umjesto da taj inat ispoljavamo na ulici, kao javnost, i to vrlo moćna. A glede javnosti, stidim se što je jedini put u našoj zemlji snagu pokazala na referendumu o braku, inače pitanja presudnog za blagostanje i prosperitet.

Stidim se što pristajemo na ucjenu otkazom nama, našoj djeci, našim unucima, a najčešće nas kompromitira plaća veličine cijene ljetnog i zimskog seta automobilskih guma. Pa onda šutimo, i baš smo dični, mi, u ime obitelji nacija.

Stidim se što kao zaljubljene lignje idoliziramo javne ličnosti i njihove haljine, torbice, frizure, automobile, životne poteze, pobjede, poraze... i želimo ih, želimo isto - haljine i torbice koje imaju ime i prezime, histerično nalakirane i ofarbane kose, automobile koji razgovaraju s tobom koliko su pametni, životne poteze, pobjede i poraze koji moraju biti spektakularni i prikladni za društvene mreže ili neke buduće memoare.

Stidim se pametnih. Puno pametujemo. Svi smo najpametniji i svi imamo nešto za reći, dodati, oduzeti. Sve nas je više i obrazovanih, kao da je to danas nešto vrijedno, pa tim više imamo za reći, dodati, oduzeti. I djeca su nam lajava i sve više govore, dodaju i oduzimaju, al smo ih s dječjim pravima prometnuli u svete krave pa neka ih. Neka ih do te mjere da je prikladno petogodišnjakinju depilirati, obuti joj štikle i prijaviti za Miss Ohio.

Stidim se i onih starijih od nas, koji su odlučivali dok mi to nismo mogli. Ne znam jel mi žao il mi je drago što nas, mlađe, upravo oni nerijetko hrane. Što su nas odgajali da budemo pokorni i inertni, pa nas je renesansa u obliku kapitalizma pretvorila u robove banaka.

Stidim se što je obilježavanje obljetnice nekog prastarog događaja važnije od nečijeg radnog mjesta, za to ima novaca, mora se, netko bi se mogao uvrijediti. Pa to podrazumijeva monumentalne spomenike, okupljanja, slavlja i prigodne govore državnika osvijetljenih bljeskovima fotoaparata. Stidim se što za svaki klinac moram dostaviti dokument "ne stariji od mjesec dana, i u izvorniku", u vrijeme kada je isti dostupan u službenom registru, online. Koji se kreten još sjeti to tražiti?

Stidim se što se dramatizira oko sve ranijeg pijenja mladih, u društvu koje pije uvijek i svugdje: od svete mise, preko običnog ručka, do nogometne utakmice, kad se opušta, druži, tuguje il se raduje.

Stidim se slušati više i jednu vijest o "izbjeglicama na grčko-makedonskoj granici, u blatu", kao građanin civilizirane zemlje u civiliziranoj Europskoj uniji koja sastanči, samituje, pregovara, misli da demokraciju i ljudska prava štiti dizanjem i spuštanjem ruku dok uistinu diže i spušta gaće.

Stidim se što ništa, a ma baš ništa, nismo naučili iz prošlosti i povijesti, il jedni od drugih. Bar ne nešto pametno.

Stidim se što je najčešća poštapalica, bez obzira o kome je riječ - "ne može se tu ništa", il tome srodno "a, ma!" ili "to je tako".

Dobar mi je dan bio, puno se lijepog desilo, al ponijela me bol nekolicine bliskih i nepovezanih ljudi, i imala sam se potrebu stidjeti ovako javno. Jer se uistinu stidim, stidim se do bola i nonstop.

Oznake: brainstorming

Hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si

utorak , 15.03.2016.

Ono što ne izgovoriš, progovori sâmo.
Iako je sunčano, navuče kišnu kabanicu. Mokrih nogavica škilji u ljude oko sebe, namrštena čela, ne da im da ti priđu.
Osjećaje koje ne razumije otresa o jastuk. Katkad ni jastuk ne bude dovoljan, pa britvom naoštri riječi i gađa nasumce. Najtočnije pogađa one koji te vole.
Zavuče ti se pod kožu, ljulja se o tvoje srce, izvodi salto u želucu, isteže ti se u jetri i trese ti grlo.

Trčiš, a misliš da hodaš.
Vičeš, a misliš da šapćeš.
Plačeš, a misliš da se smiješ.
Zbunjuješ, a misliš da si jasna.

Ide u nedogled. Ono što ne izgovoriš.
Ranjava te svakodnevno - vjeruješ da si dobro i da činiš dobro i da je sve dobro: i ovaj svijet koji izmjenjuje godišnja doba, i ovo vrijeme koje uvijek pruža novu priliku, i ovi ljudi koji se ipak negdje u duši nekome raduju. Vjeruješ, da ipak u svemu tinja istina.

Ali, progovori sâmo. Jednog dana, nenajavljeno. Progovori u trenu kad žrtvuješ onu posljednju kompromitiranu prikladnost, koja više u tebi nema koga kupovati. Kad joj oguliš celofan i zavoliš sebe, neprikladnu i umornu. Pa shvatiš da nitko nije umro zbog ove izdaje. Nekako se sve samo po sebi počne podrazumijevati.
Zato, pusti tu prikladnost nek više ode.
Dobro je. Vidim te - hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si. Dobro je.

Oznake: brainstorming

Tuče li te muž, Ivana?

ponedjeljak , 14.03.2016.

Tuče li te muž, Ivana?
Kruže svakakve priče.
Ne obraćam pažnju, kažem „Ne znam“,
A oni se čude jer smo si odavno bliske,
Kako mogu ne znati, ne primijetiti barem.
Gledam te lepršavu, u tisuću boja,
Prirodno lijepu, nasmijanu uvijek,
I pomišljam – zavide ti, ništa čudno,
Ljudi vole grešku, devijaciju, ono „ali“.

Tuče li te muž, Ivana?
Pijemo kavu na jutarnjem suncu,
Komentiramo trivijalne stvari,
Dijelimo kroasan po pola,
Sviđa ti se moj novi ručni sat.
Ponavljam žalopojku, nikako da nekoga pronađem,
A ti me razuvjeravaš,
Bolje biti sam nego u lošem društvu,
Tako mi kažeš.
Tuče li te muž?

Hoćeš li mi ikada reći,
A ja, hoću li si priznati,
Da zapravo odbijam vidjeti te suptilne znakove
Koji te poput nevješto skrivane laži odaju,
Jer uzdahneš iz čista mira,
Obučeš majicu dugih rukava iako je toplo,
Zamišljeno se zagledaš u vlastito dijete dok se igra,
I sve rjeđe govoriš u množini?
Kako da te navedem da to izgovoriš, Ivana,
A da te i ja ne ozlijedim,
Teorijom koja nema praktičnog rješenja,
Zagrljajem koji ne nudi trajno utočište,
Utjehom koja se pred tvojim strahom čini grotesknom?

Tuče li te?
Možeš li?
Bar malo, jesi li bliže danu da izgovoriš – dosta?

Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova.

subota , 12.03.2016.

Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova. Iz nekog neizazvanog razloga, kao da su se ukipili, iskoristi to.
Jer si budna, brzo zastani između tjesnaca koji te ne prestaju umarati, zdrobi ih dlanom, zgnječi stopalima. Potrči naprijed, samo naprijed, trči kao što djeca trče, bez straha od pada, grlato se smijući i raširenih ruku.
Kad ugledaš pejzaž koji te natjera da zastaneš, stani. Udahni taj trenutak, tu ljepotu. Osjeti život, pusti da se sjetiš da si jedno s njim.
I daj si vremena, molim te daj si vremena.
Nešto iznutra tjerat će te da ih pogledaš, te okamenjene snove. Da im pokušaš shvatiti svrhu. Oni će šutjeti. Znat ćeš da postoje upravo zbog ovog. Znat ćeš također, da im nešto u tebi daje i oduzima moć.
Onda uzmi papir, i napiši si pismo, čitat ćeš ga u danima koji pretežu.
Napiši: "Danas si budna. Zato se fino šutke provuci kroz taj procijep između snova."

Oznake: brainstorming

O tome kako jedni drugima ostajemo neodoljivi predmet sujete...

četvrtak , 10.03.2016.

Neki su ljudi kao nebo: gledaš ih i misliš da ih vidiš cijele.
Neki su ljudi kao planine: gledaš im podnožje i vidiš koji kilometar visine, al vrh ne vidiš od oblaka.
Neki su kao brda: vidiš im sve.
Neki kao polja: vidiš tek njihov dio, i predviđaš što će na njima niknuti.
Neki su ljudi kao rijeke: gledaš ih u pokretu, a vidiš uvijek neku novu vodu.
Neki su kao mora: gledaš ih mirne, valovite, uzburkane, zrcale okolinu.
Neki kao otoci: romantični izdaleka, izbliza ogoljeni.
Neki su kao spilje: prelijepi al zarobljeni u mraku.
Neki su...

Rađamo se s promjenjivom i lutajućom dioptrijom. Mi, neki ljudi. Čitavo vrijeme, i usput, gledamo očima. Al, isprva vidimo čitavim bićem. Onda srcem. Onda glavom. Onda prestajemo vidjeti, jer gledamo svojim i tuđim iskustvom. Onda strahom. Pa krenemo mjeriti. To se dešava brzo, obuzme nas. Pa zaključujemo: neki su ljudi kao nebo, neki kao planine, kao brda, polja, neki su kao rijeke, neki kao mora, kao otoci, spilje... I tako u krug, u nedogled.
Al, dok ne progledamo i ne vidimo mudima (onim unutarnjim, čvrstim, umotanim stidom i krivnjom; njima kad gledaš vidiš i glavom, i srcem, i čitavim bićem)... Dok ne progledamo mudima, ostat ćemo tako različiti, jedni drugima ostat ćemo neodoljivi predmet sujete.

Oznake: brainstorming

O nedostajanju: uvijek se čovjek samo sebi vraća...

utorak , 08.03.2016.

Čitavo vrijeme ne dozvoljavam si da mi nedostaješ. Čitavo vrijeme taj glas ušutkavam stiskanjem šake među zubima. Čitavo si vrijeme negdje ovdje, eterično biće zakačeno o jedan jedini prevareni receptor. Susreti su odavno prestali biti predmet radovanja vremenu jer prolazi.

Pogleda zapetljanog o pticu koja prelijeće cestu, ne primjećujem da je šapat išta glasniji, sad kad sam si dozvolila sve. Prisutna je samo slutnja da iza svega prije, i svega ovog sada stojim ja, savršeni scenarist. U sebi šećem zen krajolikom i ne mogu se čak ni čuditi. Srela sam se već. Uvijek se čovjek samo sebi vraća.

Nemoj ni ti misliti da mi nedostaješ. Nemoj se zakopčavati u prostore kojima sam koračala. Nemoj zbrajati minute, slova, osmjehe, to je nezbrojivo i nema veze sa mnom. Odoli iskušenju da pomisliš da ti možda ja nedostajem.
Putuj danima kao prijateljskim izborima il moranjima i gledaj lijevo, desno, gledaj naprijed, al se ne osvrći. Nema tamo ničeg, osim tebe. Uvijek si to samo ti.

Pusti nek pada kiša.
Pusti nek se stvaraju škrapice.
Pusti nek lišajevi na golim stablima izgledaju fluorescentni.
Uistinu, nema veze što neke stvari nisu onakve kakve bi zamišljali.
Uvijek si to samo ti, a i ja sam se već srela. Uvijek se čovjek samo sebi vraća.

Oznake: brainstorming

Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu...

nedjelja , 06.03.2016.

Ponekad ljude volim neizdrživo. Čak i onako upakirane u ljudsku vrstu. Volim ih sa svim manama i vrlinama, volim ih nasumce. Razumijem njihove dobre i loše poteze, odluke, rješenja. Osjećam ih kao jednu masovnu jedinku koja tek treba narasti, čija se svijest još nalazi u kukuljici, i kojoj ne treba ništa uzeti ni za ozbiljno, ni za zlo. Gledam ih odrasle i nedorasle, igraju se uloga vrlo vjerno, čak bi povjerovala da ih i ne igraju. Gledam ih očima majke koja prihvaća da svako odrastanje podrazumijeva potragu i katkad poderano koljeno.

Ponekad ljude volim pojedinačno. U masi tijela primijetim pokoju dušu, il ona primijeti mene. Ti su mi ljudi poput utočišta, brišu mi suze, njeguju rane, nasmijavaju me il šutimo. Najčešće se ne vidimo il ne čujemo često, al se njušimo kao praživotinje, znamo kad smo si potrebni i tada se jedni drugima stvaramo na putu. Odvojeno al kao jedno dišemo, plutamo, promatramo. Takvi su ljudi pretpostavljam u životu svakoga rijetki, bude ih tek nekoliko, postoje neovisno i slobodno, svaki sa svojim križem, svaki sa svojim oltarom, i svaki sa svojim nagonom za rastom svijesti.

Ponekad ljude ne volim, čak ih kao ljudsku vrstu mrzim. Vidim ih kao tumor ovog planeta, kao smetnju zraku, vodi, suncu i zemlji. Osjećam ih kao nešto što bi Zemlja sa sebe najradije otresla, kao pas. Mrzim što si svojevoljno amputiraju svijest, što nemaju hrabrosti živjeti iskreno i jednostavno, što si implantiraju nerealna očekivanja, što rađaju djecu koja postaju njihovi klonovi, i sve ih je više, i sve su bučniji.

A onda, opet se desi dan, pa ljude volim neizdrživo.
Pa pojedinačno.
Pa opet ih ne volim.

I sebe tako. Ima dana, volim se neizdrživo. Pa djelomično. Pa se ne volim.

Zapravo učim. Učim biti kao Zemlja. Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu.

Oznake: brainstorming

Živio Međunarodni dan protiv Međunarodnog dana žena!

subota , 05.03.2016.

Draga Clara Zetkin,

moram priznat da ti je džaba bila ta konferencija u Copenhagenu. To ti govorim kao žena ženi, onako drugarski.

U tih stotinjak godina otkad si aktualizirala pitanje, ostvarile smo ta neka svoja prava. Al o tome mogu samo čitati i vjerovati (ili ne), iz iskustva ne znam. I da, ta smo prava ostvarile do te mjere da su se pretvorila u obveze. To ti dolazi s tehnološkim napretkom.

Žene ti danas imaju pravo glasa, imaju pravo raditi, evoluirale su do te mjere da su zakonski obvezne bit na stranačkim listama i po parlamentima, menadžerice su i svašta nešto, al i dalje ti one kuhaju, peru, i svašta ono nešto što se ne plaća i naravno ne cijeni. Odu one i kod frizera, i na manikuru, i na putovanje, fitness, nije problem. Žene ti danas zarađuju milijune (kuna, dolara, eura) ako se obuku u gaćice i tresu guzom po pozornici, ako se udaju za nogometaša, il ako u pravo vrijeme i na pravom mjestu pokažu sisu.
Žene se udaju i rastaju, mogu one i to. Mogu i nevjenčane živjeti s nekim tko može biti on ili ona, nevjerojatno!

Danas, male bebe-žene i bebe-muškarce rađaju isključivo žene, to se nije promijenilo. Nije se promijenilo ni to da se bebe-muškarci s vremenom pomuškarče te se i dalje ponašaju kao da su ih rodili i napravili muškarci. Samo što ovi danas vole pričati o pravima i globalnom zatopljenju, no jedno misle, drugo govore, a rade nešto sasvim treće.

Dakle, suma-sumarum, draga moja Clara, nisam sigurna koliko ti je zamisao bila primjenjiva. Slično ti je i s radničkim pravima. Svi zaborave na njih kad nanjuše novac i kapital. A to ti rade i muškarci i žene, tu su potpuno izjednačeni.
Društvo ti se u međuvremenu pretvorilo u opsesivno-kompulsivnog statističara, ljudi turistički putuju u svemir i lijepe Swarovski kristale na jahte dok pol planeta crkava od gladi. Ljude od malena odgajaju o svim pravima svijeta tako da bi imali o čemu pisati na Facebooku kad im život postane žabokrečina i da bi za plaću i za zaštitu ljudskih prava poslušno podizali žilet-žice; stvarnost je jalova i lažna.

Danas ti Clara moja ne valja skoro pa ništa. I dalje postoje ljudi kao ti, iz čijih se redova regrutiraju novi neoliberalisti čim se za to otvori prilika. Jer od ideala se malo tko najeo, il dobio od njih sve lijepo što svijet nudi i što mu je predstavljeno kao da to želi i treba (to ti je danas trend: više i previše).

Zato, u dnu svoje duše, sama sa sobom i za sebe, proglasit ću Međunarodni dan protiv Međunarodnog dana žena. Ne treba mi datum za to, jer ti je danas uz svaki datum zakačen nekakav međunarodni dan nekakvih prava.
Zalagat ću se u svojoj duši il da sve žene budu domaćice i u slobodno vrijeme da se bave odgojem djece, hobijima i humanitarnim radom, a muškarci nek rade sve poslove svijeta, il obratno.
Nema smisla ovako kako je sad postavljeno. Mi ti žene radimo i svoj i njihov dio.
Do te mjere, da nam jedna od nas reklamira Tensilen. Sve stigne opušteno, otkad ga redovno uzima.
Milina, draga Clara, milina milincata!

Oznake: brainstorming

Bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli

srijeda , 02.03.2016.

Otkad sam se probudila umotana u papir tišine, otkad sam onijemila od struganja vlastite kože u koju sam nevoljko utrpana jednom davno, nekako se sve sporije borim.

Tvoji zubi oštre se spontano, odsiječem ti glavu - naraste ih pet novih, a svaka sa svojim drugačijim licem i podjednako oštrim zubima. Ti si pijetao koji kukuriče u dva poslijepodne, zlo koji mi je dano, kao dah.

Ponekad se zagrlim i volim se bez pitanja, nevidljiva trčim među sjenom ogrnutim deblima, gledam krošnje potapšane tromim zalaskom sunca, u danu koji je većim dijelom bio kišovit. Ponekad ne mislim, bude mi lijepo, prolazim zadanim pejzažima jednaka ostalim prolaznicima, uživam biti prolaznik i uistinu ne mislim.

Ali ti - ti si posteljica iz koje me ne daš, plašiš me groznim svijetom u kojem grozna djela groznih ljudi zataškavaju svu ljepotu koja usprkos izrečenom ipak postoji, u utišanoj većini. Ti si pedofil koji mi, zatočenu u izmišljene strahove, prijeti crnom rukom koja je uz "Njemce" bila jedino zlo dok smo na tortama gasili tek nekoliko svijeća. Voliš me tek malenu, manju, najmanju, manju i od toga, prepunu prezrelih snova čija te fermentacija hrani.

Moje je lice bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli. Nelijepo prelijepa do nestvarnog. Moja te ljepota ješka da je orobiš, osporiš.

Ti si zlo, a ja ti ne dam da odeš.
Mogu se ljutiti na tebe, narast ćeš, rast ćeš i ako te mrzim, prezirem, ako te se sramim, ako te krivim za mrtve potoke i bombu bačenu na civile, il za pogrešnu riječ.
Mogu se i na sebe ljutiti, o mogu, mogu se mrziti, prezirati, sramiti se beskrajno, kriviti se dok se potpuno ne iskrivim, opet ćeš rasti, bujati, nema ti kraja, a nema ni mene.
Mogu štošta.

Ali, ovako rasparana nemam snage ništa.
Obično se tada zbuniš. A ja se nemam snage ni time baviti. Svejedno mi je raste li ti moć il opada.
Od tvoje buke ne čujem više ništa. Zbog tvoje buke, nema mi druge nego slušati samu sebe.

Oznake: brainstorming