Tuče li te muž, Ivana?
Kruže svakakve priče.
Ne obraćam pažnju, kažem „Ne znam“,
A oni se čude jer smo si odavno bliske,
Kako mogu ne znati, ne primijetiti barem.
Gledam te lepršavu, u tisuću boja,
Prirodno lijepu, nasmijanu uvijek,
I pomišljam – zavide ti, ništa čudno,
Ljudi vole grešku, devijaciju, ono „ali“.
Tuče li te muž, Ivana?
Pijemo kavu na jutarnjem suncu,
Komentiramo trivijalne stvari,
Dijelimo kroasan po pola,
Sviđa ti se moj novi ručni sat.
Ponavljam žalopojku, nikako da nekoga pronađem,
A ti me razuvjeravaš,
Bolje biti sam nego u lošem društvu,
Tako mi kažeš.
Tuče li te muž?
Hoćeš li mi ikada reći,
A ja, hoću li si priznati,
Da zapravo odbijam vidjeti te suptilne znakove
Koji te poput nevješto skrivane laži odaju,
Jer uzdahneš iz čista mira,
Obučeš majicu dugih rukava iako je toplo,
Zamišljeno se zagledaš u vlastito dijete dok se igra,
I sve rjeđe govoriš u množini?
Kako da te navedem da to izgovoriš, Ivana,
A da te i ja ne ozlijedim,
Teorijom koja nema praktičnog rješenja,
Zagrljajem koji ne nudi trajno utočište,
Utjehom koja se pred tvojim strahom čini grotesknom?
Tuče li te?
Možeš li?
Bar malo, jesi li bliže danu da izgovoriš – dosta?
Post je objavljen 14.03.2016. u 19:46 sati.