"Ali ja sam gladna klavira!!!"

petak , 25.03.2016.



Slobodan dan, jutarnje doba, kava za stolom u kuhinji, godina 2016.
Na radiju "The Final Countdown", grupa Europe, godina 1986.
Kako sam ja obožavala ovu pjesmu kad je izašla! - govorim mužu, na što on odgovara da su je naravno svi obožavali.
I automatski - mentalni i osjećajni uron u djetinjstvo, il bar onu njegovu komponentu znatiželje i truda, jer se štošta od toga sastojalo.
Na primjer, moja ljubav prema glazbi.
Na "kazetofonu" mono zvuka (zapravo malo većem tranzistoru s kazetom) nerijetko sam vrebala radio stanice svih živih i neživih frekvencija, svi valovi su mi bili podjednako zanimljivi, kao i glazba ili jezici koje bih čula.
Naravno, sve informacije o aktualnostima u glazbi saznavala sam subotom navečer, na top ljestvici s koje sam snimala ono što me zanimalo, pa u miru tokom tjedna preslušavala, i naravno - skidala tekstove. A to je bio čitav proces. U toj dobi s daleko ograničenijim fondom engleskih riječi, sjela bih pred "kazetofon" i uz tisuće puta pritisnute play i rewind "skinula" bih tekst na jeziku sličnom originalu, s osjećajem zadovoljstva kao nagradom za dobro obavljen posao.
Ovako, 2016., s kavom u ruci, razmišljam - nije li možda oskudnost ono što je činilo moje djetinjstvo uzbudljivim? Oskudnost, od koje danas generalno zaziremo, i uporno je uskraćujemo jedni drugima, a pogotovo našoj djeci.
Dakle, sjetila sam se prevelikog zadovoljstva kad bi mi se u rukama našao njemački časopis "Bravo". Najčešće bismo pitali tetu u kiosku da nam dozvoli da ga prelistamo, ali naljepnice s likovima pjevača i posteri - ajoj - čežnja živa! No, blagu utjehu ipak smo nalazili u organiziranom skupljanju otpadnog papira, pa bi se u holu škole skupila ogromna hrpa novina i časopisa, i ne bismo bili lijeni riskirati katkad za vrijeme sata, kad tobože odeš na WC, ili na odmoru, malo proprgati i naći taj predmet čežnje, "Bravo", naravno zakinut za naljepnice al katkad bi ostao pokoji poster, pa sve i ako ti nije od nekog omiljenog izvođača - poster je, super je! Bila sam kadra i zavoljeti tog izvođača samo zato jer imam poster! I sjećam se, izrezivali bismo male sličice iz tog brava, lijepili ih selotejpom za komadić kartona, provukli sa stražnje strane zihericu i - eto bedža!
U to doba oskudijevanja, bila sam željna i drugih stvari po pitanju glazbe. Otkad sam prvi put imala prilike sjesti za jedan pianino, a sve su mi tipke bile predmet istraživanja, pogotovo jer su istodobno pritisnute stvarale različit doživljaj, desila se velika ljubav koja me ni danas nije napustila. Teta mi je nedavno u razgovoru otkrila da smo jednom, a mogla sam imati 3-4 godine, šetale uz more i ona je predložila da odemo u trgovinu kupiti sendvič. No, u tom marketu nekim se čudom našao mali bebi-klavir, za kojeg sam se naravno zalijepila kao metal za magnet. I, kao što djeca to i rade, tražila da mi ga kupi. Ona me je pokušavala urazumiti i danas važećim skupom riječi kojim objašnjavaš da nemaš novaca, da treba kupiti hranu jer moramo jesti. "Ali ja sam gladna klavira!!!", viknula sam razočarano, a kad mi je to prepričavala, osjetila sam suosjećanje sa samom sobom, onu iskrenu glad koja postoji i tjera me i danas.
Pianino. Taj san sam pokušala dosanjati kojih 7-8 godina kasnije, kad su mi roditelji dozvolili da idem učiti svirati klavir, privatno. Vježbala sam kod kuće, na tipkama iscrtanim na komadu kartona, u stvarnoj veličini. To je trajalo kratko, karton nikako nije puštao zvuka, nit pokazivao namjeru il mogućnost da postane trodimenzionalan. Moji su me roditelji pratili koliko su mogli, na trenutke su se pribojavali da je riječ o hiru, ta ljubav, a pianino je uistinu bila investicija, što sada iz perspektive odrasle osobe to potpuno razumijem. Tako sam od njih za 18-i rođendan dobila mali sintesajzer, onaj Casio, s 4 oktave i malim tipkama. Kupili su ga u duty-free shopu, meni za radost (a i bila je, jer takvom poklonu nisam željela gledati u zube).
Sad, s odmakom od više desetljeća, bit će da je glad očuvala tu ljubav. Život mi je na svojim postajama pružio neke druge surogat-mogućnosti, ne nelijepe: u limenoj sam glazbi imala prilike besplatno naučiti note i svirati klarinet, novcem s pogreba (a bilo je to vrijeme kad su limene glazbe na pogrebima bile uobičajene) kupila sam si u knjižari gitaru, nabavila neke knjige, te u svojoj sobici sama provodila sate i sate učeći i svirajući. Ono iskustvo skidanja tekstova pomoglo mi je da imam što i pjevati, a na isti sam način skidala i akorde, prvo one jednostavnije, a kasnije sam se izvježbala čiti i prepoznati i one teže. Kakobilo, bilo je to vrijeme kad nisam ni sanjala da će mi to jednom u životu biti neizostavan dio izražavanja, moj prostor slobode, duboke meditacije, čiste ljepote i vječite gladi. I iako u moja leđa nije puhao vjetar koji bi danas bio vrijedan neke pretjerano nadahnjujuće i motivirajuće priče, koristila sam sve one refule maestrala, burina, juga, bure, čega god, čekajući nekad danima i tjednima, nekad godinama, al išla sam dalje, i ta je priča sama po sebi čarobna, meni u svakom slučaju.
Hm, doba oskudijevanja... A čime? Čime?







Oznake: brainstorming

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.