Marketing
Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu...
Ponekad ljude volim neizdrživo. Čak i onako upakirane u ljudsku vrstu. Volim ih sa svim manama i vrlinama, volim ih nasumce. Razumijem njihove dobre i loše poteze, odluke, rješenja. Osjećam ih kao jednu masovnu jedinku koja tek treba narasti, čija se svijest još nalazi u kukuljici, i kojoj ne treba ništa uzeti ni za ozbiljno, ni za zlo. Gledam ih odrasle i nedorasle, igraju se uloga vrlo vjerno, čak bi povjerovala da ih i ne igraju. Gledam ih očima majke koja prihvaća da svako odrastanje podrazumijeva potragu i katkad poderano koljeno.
Ponekad ljude volim pojedinačno. U masi tijela primijetim pokoju dušu, il ona primijeti mene. Ti su mi ljudi poput utočišta, brišu mi suze, njeguju rane, nasmijavaju me il šutimo. Najčešće se ne vidimo il ne čujemo često, al se njušimo kao praživotinje, znamo kad smo si potrebni i tada se jedni drugima stvaramo na putu. Odvojeno al kao jedno dišemo, plutamo, promatramo. Takvi su ljudi pretpostavljam u životu svakoga rijetki, bude ih tek nekoliko, postoje neovisno i slobodno, svaki sa svojim križem, svaki sa svojim oltarom, i svaki sa svojim nagonom za rastom svijesti.
Ponekad ljude ne volim, čak ih kao ljudsku vrstu mrzim. Vidim ih kao tumor ovog planeta, kao smetnju zraku, vodi, suncu i zemlji. Osjećam ih kao nešto što bi Zemlja sa sebe najradije otresla, kao pas. Mrzim što si svojevoljno amputiraju svijest, što nemaju hrabrosti živjeti iskreno i jednostavno, što si implantiraju nerealna očekivanja, što rađaju djecu koja postaju njihovi klonovi, i sve ih je više, i sve su bučniji.
A onda, opet se desi dan, pa ljude volim neizdrživo.
Pa pojedinačno.
Pa opet ih ne volim.
I sebe tako. Ima dana, volim se neizdrživo. Pa djelomično. Pa se ne volim.
Zapravo učim. Učim biti kao Zemlja. Učim si dozvoliti da i ja imam svoje proljeće, ljeto, jesen i zimu.
Post je objavljen 06.03.2016. u 12:42 sati.