Bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli

srijeda , 02.03.2016.

Otkad sam se probudila umotana u papir tišine, otkad sam onijemila od struganja vlastite kože u koju sam nevoljko utrpana jednom davno, nekako se sve sporije borim.

Tvoji zubi oštre se spontano, odsiječem ti glavu - naraste ih pet novih, a svaka sa svojim drugačijim licem i podjednako oštrim zubima. Ti si pijetao koji kukuriče u dva poslijepodne, zlo koji mi je dano, kao dah.

Ponekad se zagrlim i volim se bez pitanja, nevidljiva trčim među sjenom ogrnutim deblima, gledam krošnje potapšane tromim zalaskom sunca, u danu koji je većim dijelom bio kišovit. Ponekad ne mislim, bude mi lijepo, prolazim zadanim pejzažima jednaka ostalim prolaznicima, uživam biti prolaznik i uistinu ne mislim.

Ali ti - ti si posteljica iz koje me ne daš, plašiš me groznim svijetom u kojem grozna djela groznih ljudi zataškavaju svu ljepotu koja usprkos izrečenom ipak postoji, u utišanoj većini. Ti si pedofil koji mi, zatočenu u izmišljene strahove, prijeti crnom rukom koja je uz "Njemce" bila jedino zlo dok smo na tortama gasili tek nekoliko svijeća. Voliš me tek malenu, manju, najmanju, manju i od toga, prepunu prezrelih snova čija te fermentacija hrani.

Moje je lice bijelo kao plahta kojom se pred san prekriju anđeli. Nelijepo prelijepa do nestvarnog. Moja te ljepota ješka da je orobiš, osporiš.

Ti si zlo, a ja ti ne dam da odeš.
Mogu se ljutiti na tebe, narast ćeš, rast ćeš i ako te mrzim, prezirem, ako te se sramim, ako te krivim za mrtve potoke i bombu bačenu na civile, il za pogrešnu riječ.
Mogu se i na sebe ljutiti, o mogu, mogu se mrziti, prezirati, sramiti se beskrajno, kriviti se dok se potpuno ne iskrivim, opet ćeš rasti, bujati, nema ti kraja, a nema ni mene.
Mogu štošta.

Ali, ovako rasparana nemam snage ništa.
Obično se tada zbuniš. A ja se nemam snage ni time baviti. Svejedno mi je raste li ti moć il opada.
Od tvoje buke ne čujem više ništa. Zbog tvoje buke, nema mi druge nego slušati samu sebe.

Oznake: brainstorming