Marketing
Hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si
Ono što ne izgovoriš, progovori sâmo.
Iako je sunčano, navuče kišnu kabanicu. Mokrih nogavica škilji u ljude oko sebe, namrštena čela, ne da im da ti priđu.
Osjećaje koje ne razumije otresa o jastuk. Katkad ni jastuk ne bude dovoljan, pa britvom naoštri riječi i gađa nasumce. Najtočnije pogađa one koji te vole.
Zavuče ti se pod kožu, ljulja se o tvoje srce, izvodi salto u želucu, isteže ti se u jetri i trese ti grlo.
Trčiš, a misliš da hodaš.
Vičeš, a misliš da šapćeš.
Plačeš, a misliš da se smiješ.
Zbunjuješ, a misliš da si jasna.
Ide u nedogled. Ono što ne izgovoriš.
Ranjava te svakodnevno - vjeruješ da si dobro i da činiš dobro i da je sve dobro: i ovaj svijet koji izmjenjuje godišnja doba, i ovo vrijeme koje uvijek pruža novu priliku, i ovi ljudi koji se ipak negdje u duši nekome raduju. Vjeruješ, da ipak u svemu tinja istina.
Ali, progovori sâmo. Jednog dana, nenajavljeno. Progovori u trenu kad žrtvuješ onu posljednju kompromitiranu prikladnost, koja više u tebi nema koga kupovati. Kad joj oguliš celofan i zavoliš sebe, neprikladnu i umornu. Pa shvatiš da nitko nije umro zbog ove izdaje. Nekako se sve samo po sebi počne podrazumijevati.
Zato, pusti tu prikladnost nek više ode.
Dobro je. Vidim te - hodaš, šapćeš, smiješ se, jasna si. Dobro je.
Post je objavljen 15.03.2016. u 19:14 sati.