Tatina...

ponedjeljak , 13.05.2019.

Kako
da te pustim da poletiš,
kad je nebo tako golemo i bojim se - ispustit ću te iz vida?
Svoju sam nemoć odjenula tvojom.
Sjećanja noktima kopam do točke oprosta,
toliko bih ti toga htjela reći...
A ne treba,
jer se valjda ljubav za života zakrabulji u različita čuda.
Bila bih ti i dalje dijete,
i kao dijete htjela bih ti vjerovati da je dobro, i kad znaš da nije,
ne bih da nemam tu mogućnost.
A pogledam li nebo -
ma tko sam da te držim na vezici ili u kavezu?
Odakle mi pravo
tražiti te da si uskratiš to plavetnilo i mir?
Samo zato, jer bih još jednom htjela čuti, "tatina..."

Oznake: svjesnost

Mogla sam, mogla bih, mogu, ne mogu

srijeda , 01.05.2019.

Mogla sam
biti glasnija
biti opasnija
biti strašnija
biti važnija
Možda sam mogla, a nisam

Mogla bih
ljutiti se
režati
bjesniti
prijetiti
Možda bih mogla
plakati
bolovati
nijekati
okrivljavati se
Mogla bih, možda
bježati
ne znati se nositi
raspadati se
umirati od nepravde
Vjerojatno hoću, vjerojatno to i činim

Mogu, mogu
ništa
ponešto
svašta
sve
Mogu, a ne vidim čemu

Ne mogu
Ne mogu, a tako bih rado

Oznake: svjesnost

Falim si

srijeda , 14.03.2018.

Falim si neprobojna i neranjiva,
nenasjela na tuđe iskustvo,
netaknuta godinama koje za inat kao da urezuju tek nagon za opstankom,
pregolim za istinu.

Falim si čitavim tijelom i duhom,
ne-umorna, ne-dogovorena, bez sedla i putokaza.

Fale mi moje oči koje vide samo neotkoštenu ljepotu.
Fale mi uši kojima sam prepoznavala samo smijeh, tišinu i neizgovoreno.
Ruke mi moje fale, kojima sam mogla dohvatiti oblak, proći kroz zid, umiriti nečije srce.
I noge, fale mi moje noge koje su same znale kuda, kako i koliko.

Falim si čista, nevidljiva.

Falim si imuna, gorda, nepobjediva, nebijesna, moćna, mirna.
Instinktivna si falim, i hrabra, i neobična, plodna i mudra, beskrajna.

Ono čudo u meni mi fali, koje je s čežnjom grlilo mala čuda
koja su se bez čuđenja nagomilavala u napuklim zidovima, zakrpanim džepovima, pokojem snu i rubovima očiju.
Falim si ja, čudo.
Slobodna.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ovaj svijet vas treba...

utorak , 13.03.2018.

Dobrodošli u Žvakaonicu duha, gospodine Novak, dugo smo vas čekali! Nadam se da je putovanje bilo ugodno, sačekajte Apgar i narukvicu i možete ovoj ženi na prsa.
Pred vama su brojna uzbuđenja, nećemo se zadržavati na detaljima, kolike, prvi koraci, gugutanje, igre bagerićima, uobičajeno... Nek' ostane iznenađenje. Ali život, vaš život - on je nama tako potreban! Ovaj svijet vas treba, vi ste gospodine Novak, njegov jedinstveni dio.
Morat ćete u školu, škola je važna, u njoj ćete pet dana u tjednu veći dio godine u blokovima od 45 minuta na pedagoški standardiziran način učiti vrlo bitne istine koje su utvrdili učeni ljudi, i njih smo svojedobno čekali kao i vas. Mi vam, gospodine Novak, zapravo čekamo sve, samo s nekima ima više posla. Žilavi su, prkosni, prečesto razmišljaju, previše osjećaju, a takvi su vam, zapamtite, uvijek prijetnja.
Već u školi naučit ćete da je kvalitetan čovjek onaj koji se uklapa. A tko ne želi biti kvalitetan? Kvaliteta nam je prioritet, uz inovacije naravno, tako da ćete s vama sličnima uvijek biti u, nazovimo to - igri. Slično bagerićima. Ali ne brinite o tome, tu igru igramo svi i to nas čini timom, ipak stremimo istim ciljevima.
Naučit ćete i ključne riječi i fraze, na njima gradimo zajednicu, prosperitet i rast, taj je vokabular dio naše kulture i njegujte ga.
Ovaj je svijet zapravo vrlo jednostavan. Naviknite se odmalena na klimatske promjene, strategije, terorizam, trgovinske sporazume i ljudska prava. To moramo uvijek spominjati, takav nam je svijet.
Ako vas program dovede u imućnu zajednicu, stremite ka još, jer je profit demokratska tekovina i nitko vam ne smije osporiti to pravo. Ako vas pak program uputi ka zajednici trećeg svijeta, budite zadovoljni, nekad tako mora biti i sve je dio većeg plana na koji morate biti ponosni. U tom se slučaju borite za svoja ljudska prava, ni to vam pravo nitko ne smije osporiti. Imajte po mogućnosti više djece, na djecu su svi osjetljivi.
Ovdje vam je, gospodine Novak, zapravo vrlo ugodno. Sve vam je naizgled dano, ali sve se i plaća, a kad shvatite pravila tog ravnotežnog odnosa, vidjet ćete da je baš to najzabavnije. Trgovina zrakom na koju svi pristaju.
U svemu ćete vidjeti naš rukopis. Možete misliti pozitivno, puno ljudi to čini, jer naizgled sve što se događa rezultat je vlastitih misli i osjećaja. Preporučujemo da umjereno pazite što želite, a ne zamarajte se time što zapravo trebate, taj je koncept zastario.
Zasad toliko, dragi gospodine Novak. Apgar vam je desetka. Ova žena je inače vaša majka, možete je voljeti i cijeniti. Samo se prepustite. Štošta ovdje nije na vama.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ona je Bosanka, ali je ok!

subota , 25.11.2017.

Ne jednom, i ne samo nedavno. Mnogo puta i oduvijek, ovakav mi je konstrukt rečenice dolazio do uha i klizio niz kičmu. Još dok mi je čitav planet Zemlja sadržavao par umrežanih ulica Starog Labina, dok smo se kao djeca igrali po ruševinama, a velika nam je ladonja na Fortici bila svemirski brod. Jedva smo čekali turiste provesti kroz umjetni rudnik u muzeju. Žeđ smo tažili na špini iza crkve. Pinetu smo bezbroj puta ispeglali valjajući se po njezinoj travi. Tu i tamo tražili smo skriveno blago, za koje i danas dijete u meni vjeruje da je baš tamo negdje.
Neki od nas nisu pričali dijalektom. No nitko od nas to nije primjećivao, bili smo ekipa, klapa, šmrkljavi, razbijenih koljena, kuštrave kose, tu i tamo s masnicom od batina, s medvjedićima bez ušiju, mamama i nonama koje nas na glas zovu na ručak, okruženi mačkama, murvama i misterijom variola vere i crne ruke.

Već s polaskom u školu, otkrili smo da je planet zapravo nešto veći, a i nježna opna naše ekipe nekako se otopila. Koliko god velika bila školska torba, veća od nje bila je potreba za prihvaćanjem. A tu je katkad nedostajao dijalekt, a i ono "Bosanci" postajalo je sve zveketavije. Jer - nitko od nas do tad nije bio "Bosanac". Zamišljala sam ih strašnima, kao variola veru ili crnu ruku. Nešto je u njima bilo zlo, koje nitko nije znao objasniti. Čulo se to u tonu kad se govorilo o drugoj osnovnoj školi. Tamo ih je puno.
S godinama, jedan je dio mene postajao sve tiši, utihnut tako da je sam sebi grizao nokte i gutao prste. Pojma nisam imala o čemu je riječ. Znala sam da mi je tata rođen u Bosni i, iako je on tamo živio jako teško i jako kratko, strahovala sam da sam "Bosanka".

Trebalo mi je gotovo 35 godina da iz vlastitih usta ispljunem prste, prestanem gristi nokte i pogledam si u lice.
Jer se sudbina poigrala na način da mi je muž Bosanac. Jer mi se u povratku s mog prvog odlaska njegovoj Tuzli srce stislo u grumen smole. Na stranu i gostoprimstvo, i srdačnost, i humor, i hrana, i sve ono što itko tko je u Bosni bio i te kako dobro zna. Ali boljela me činjenica da on neminovno mora patiti uz "nas" koji smo kraj "njih" kao engleski batleri. Ljubazni i odmjereni, ali zatvoreni, zatomljeni, voštani, stisnuti.
Jer sam napokon smogla ljubavi otići i u kraj gdje mi je rođen tata. Gdje sam, na posljednjem odlasku, imala čast prisustvovati dženazi (pogrebu) moje tete, i čitavom ritualu koji mu je prethodio. Gdje sam se napokon integrirala i shvatila koliko sam bogata, i koji beskrajan koloplet gena, potencijala i neobičnih zapisa u sebi imam.
I, nigdje nisam vidjela crnu ruku. Ni variola veru.

Srećom, danas mi je planet nepregledan. I prekrasan. I čudesan, toliko toga još moram otkriti, toliko je blaga još skriveno, dijete je u meni u pravu oduvijek. I - život ga je naučio - to je moje unutarnje dijete shvatilo da ima ljudi koji i dalje svoje granice protežu samo dotle dokle im sežu ruke, zidovi kuće, ograde dvorišta ili pogled, i da takvi ljudi ne znaju ili se boje voljeti ljude koji su izvan tih granica. Njihov je planet jednostavno takav.

No, katkad osjećam bol nanesen nepravdom i predrasudama. I danas ih čujem, moguće iz neznanja, straha, obijesti ili navike, neki misle a neki i izgovaraju: "Ona je Bosanka, ali je ok!" dok recimo u razgovoru spomenu susjedu ili djevojku svog nećaka. Imaju kolegu koji "nije naš, ali je dobar", ili učiteljicu koja "nije od tuda, ali je zlatna". I uvijek je uz njihov spomen potrebno neko opravdanje. Opravdanja rjeđe čujem ako je taj neki Bosanac dovoljno imućan i moćan da zadovoljava zapadnjački kriterij uspjeha, ili ako je društveno utjecajan i kipi bogatim društvenim vezama. Tako tlačiteljski, a čemu?

I sve se to događa u vrijeme kad se toliko "naših" i "njih" i more ostalih nalazi posvuda po svijetu u želji da si stvori dostojanstven život, život jednakih mogućnosti, bez stida tko su i odakle su, bez variola vere. U vrijeme kad i ptice na grani znaju da su ljudi svugdje samo ljudi, neminovno različiti i neminovno isti. Jer, pod tim jednim suncem, na tom jednom planetu, toliko nas je koji nismo ovdje zauvijek, a svima nam treba samo ljubav.

I opet, ulazim u zamku. Opravdavam se. Razdor u meni, i na tako velikom planetu, čeka da ga do kraja zacijelim. Toliko je moćna misao. Toliko je moćna riječ.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Jednostavno - poklonimo Je. Bez životinja.

utorak , 31.10.2017.

Jednostavno - poklonimo Je. Il' dajmo Je na javnu dražbu. Lijepu našu. Ne znam je li pravilnije reći poklonimo JE ili JU. Pišem kako sam naučena, u neko drugo vrijeme.

U ovo vrijeme kada se države mrve da bi bilo bolje. Kad se ljude dijele na "one koji sisaju" i "one koji zarađuju". Ali, i u vrijeme kad se države tek ekonomski udružuju. Da bi uočljiviji bili "oni koji sisaju" i "oni koji zarađuju".

Poklonimo Je jer svi previše znaju a opet, većina ih zna bolje od onih drugih, oni drugi znaju više od ovih prvih, zna se više nego 45-e, 70-ih, 91-e, ima čak i internet, al' ne znamo što da radimo s Njom. Tom, Lijepom. Ima 1000 otoka i milijune praznih boca, srećom. Ima emisija kojima se ukazuje na glad koje gledaju nešto manje gladni. Ima previše umirovljenika i onih koji to što prije žele postati jer im je pun kurac stresa, il' su prerano pokleknuli pa ih izdaju kičma, koljeno, ali ne i markeri. Tom, koju je branio svaki četvrti, prodao svaki treći i pokrao svaki drugi.

Poklonimo Je, možda, onima koji su zidali zgrade s čijih nam desetljećima zapuštenih pročelja otpadaju na glavu kerubini, ornamenti i dijelovi balkona. Čije utvrde i zidine još stoje, a za čiji obilazak turistima naplaćujemo ulaznice. Čija gradnja nije predviđala dodir bagera i fokus TV kamera. Koji su, čitamo o tome i danas, znali što i zašto rade, i to su zaista i - glagola li - radili i napravili.

Ili, budimo dobri katolici, poklonimo je onima čija je zemlja sad u ratu. Kao, ono - dođite i naselite se. Gore od ovog što Joj radimo ionako ne može biti, bez obzira tko doseli. A moći će raditi i u turizmu. Mada, bogtepitaj kakvi bi gospodari bili.

Ne, ne, vratimo se prvoj ideji. Onima koji su znali što rade još onda. Zidali su ljetnikovce i atrakcije svojim budućim pokoljenjima. Koji, u vrijeme u kojem živimo, bez preznojavanja dođu na ljetovanje i plate ulaznicu. I usput gledaju, ali baš tako - besplatni cirkus. Bez životinja. Samo mi, žitelji Lijepe naše.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Moramo, moramo pričati...

utorak , 17.10.2017.

Nismo ovdje i sada slučajno, ti i ja. Okupani istom maglom, dodirnuti istim zrakama sunca, prolaznici koji katkad i znaju jedno drugom ime.
I možemo, možemo dugo šutjeti, ili pričati o koječemu o čemu smo si već sve ispričali, razbacivati se mišljenjima o ovome ili onome što smo vidjeli, čuli il' pročitali. Možemo nizati pitanja radi pitanja, odgovore radi odgovora, riječi koje su sama sebi svrha.
A ne moramo i ništa od toga.
Ali, mali kakvi jesmo, i prolazni kakvi smo, i nekako namjerno slučajni - mi jednostavno moramo, moramo pričati. Vrijeme nas je sustiže.

Moram ti reći što me raduje, a što se ne da kupiti. I u čemu je moja ljepota, o čemu ne postoji nikakva potvrda. I ti mi moraš reći čemu se smiješ, bez da te netko nasmijava. I od čega si velik, bez da se penješ na stablo.

I moramo se slušati. Očima, ušima, tijelom. Ja moram čuti tvoje riječi i kad šutiš. Ti moraš prepoznati riječi koje ti govori boja moga glasa.
Ne moram ti znati ime, ni kolika ti je kuća. Ni ti ne moraš znati gdje radim, ni kad sam rođena. Tu bi krenuo razgovor o onome što posjedujemo. Uz takve činjenice, pretvaramo se u trgovce, a ne moramo se vagati jer nismo roba.

Postavljajmo si pitanja. Nešto tebi naizgled banalno meni je značajno. Nešto meni naizgled nerješivo tebi je jasno. Nešto što tebi treba znam ja, a nešto što meni treba možeš mi baš ti pomoći.

Moramo, moramo pričati, i pitati, i slušati, moramo!

Omekšajmo. Svucimo oklope.
Otklešimo nametnuti strah.
Ostružimo naučeni stid.
Isperimo prah očekivanja, nismo takvi rođeni.
Jednostavno, ispolirajmo se do bića koje prihvaća i voli.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O svemu što te pripada, zombijima i patagonijskim lignjama

ponedjeljak , 16.10.2017.

Uzmi sve što te pripada. Imaš na to pravo. Ljudsko pravo. Iako ti ne treba, uzmi sve. Jer te pripada, samo zato.
Uzmi, jer ovdje ionako svi uzimaju, a ako ne uzmeš ti, uzet će netko drugi. Iako mu možda ne treba. Jer je bitno imati.
Uzmi, jer je to jedino bojno polje na kojem ne držiš bijelu zastavu. Jer se na njemu osjećaš kao vitez, ratnik, junak. Ovdje možeš urlati, okružen onima koji urlaju, svaki u svom smjeru. I jurišati, okružen onima koji jurišaju, svaki u svom smjeru. Svaki u svom smjeru iako je neprijatelj isti: sustav. Jer nitko do vas ne zna kako izgleda.

Sumnjaš da su sustav "oni", tamo gore. "Oni", koji su sve rasprodali, imaju masne bankovne račune, i boli ih kurac. "Oni", koji su namirili svoje potomke. "Oni" koji donose rupičaste zakone kroz koje se provlače i "oni" i njima slični, a o koje se saplićeš ti i tebi slični. "Oni" koji zapošljavaju svoje rođake, kumove, prijatelje, bez natječaja. Postavljaju ih na ključna mjesta kako bi si međusobno pogodovali. "Oni" koji su pokrali, koji kradu i koji će krasti. Zbog "njih" tvoj sin odlazi u Njemačku, kćer u Irsku, mama u Italiju prati guzicu vršnjacima a tata čeka red za dom koji, ako ga i dočeka, ne možete platiti ni da sva primanja stavite na jednu hrpu.

Samo od krvi i od mesa, ojaren, razočaran i sit - želiš se osvetiti.

Ti - medicinska sestra, učiteljica, policajac, šumar, pravnica, građevinar, blagajnica, student, žena, umirovljenik, stolar, obrtnik, poduzetnik, liječnik, muškarac, vozač autobusa, balerina, arhitekt, ugostitelj, inspektor rada, trgovac, znanstvenik, vatrogasac, novinar....
Ti, sa svim imenima i prezimena, imaš ih više milijuna.

Baš zato, osveti se. "Njima". Uzmi sve što te pripada jer tako i "oni" rade. Budi na prvoj liniji fronte mrguda, lažova, lopova, kukavica, licemjera. Osveti "im" se tako da mlohavo radiš, da ti ne bude stalo prema kolegama, prema šefovima, prema klijentima i pacijentima, radi na pola jer "oni" više od toga ne zaslužuju. Prihvati svaku budalaštinu koju ti serviraju i ispucaj se po društvenim mrežama, prihvati je poslušno al' izvršavaj je polovično, ne daj "im" ono što od tebe traže. Budi policajac u otrcanim cipelama, budi vatrogasac bez adekvatne opreme, budi učiteljica koja podučava iz pristranih udžbenika, budi liječnik s nedovoljno sterilnog materijala kažnjen za prekovremeni rad, budi blagajnica s 2.000 kn plaće, budi obrtnik koji ne može naplatit svoju uslugu, budi vozač autobusa koji ni ne zna kad se zadnji put naspavao, budi ugostitelj koji zna kako varati fiskalnu blagajnu, budi... Budi poslušan, inertan, rezignirani zombi. Radi na crno, radi na sivo, nemoj pobogu plaćati porez jer će ga "oni" ionako profućkati lošim odlukama. Nemoj štrajkat, šteta vremena, ionako se ništa ne mijenja. I iskreno vjeruj da ništa ne možeš promijeniti, tko si pak ti?! Ti se razlikuješ. "Oni" - svi su "oni" isti.

Ako stjecajem okolnosti baš i ne spadaš u prosjek, šuti, nemoj ni ti štrajkat. Glava nek' ti služi za frizeraj, noge za kupovinu cipela, ruke za manikuru i lijepi sat, šuti i radi to što radiš, kupi svako toliko novi mobitel, auto ili nekretninu, ne gledaj one ispod ni one iznad, grabi dok je prilika i dok more nekim čudom ne ishlapi, osiguraj se. Tu i tamo plati porez, da ti ne sjedne porezna, i drži radnike na minimalcu, spremačice plati na ruke.

Budi jadan, pošalji djecu u inozemstvo, imaj mizernu penziju, rodi sedmoro djece i lupaj institucijama po vratima da ti ih hrane, budi jednostavno zločest prema svima, i lijen, kad ti se ukaže prilika, prodaj djedovinu Rusima, Nijemcima, Dancima, pa plači za manjkom lokalpatriotizma i izumiranjem autohtonih papkara, utrpaj u bazen što više turista, hrani ih patagonijskim lignjama, slušaj što ti kaže šef što mu je rekao šef što mu je rekao šef a njemu njegov, ako radiš - ne mijenjaj ništa, ionako ti plaća neće biti veća, šuti, čekaj penziju, idi u prijevremenu... nema bijelih zastava, uzmi sve što te pripada! Kažem ti, uzmi "im", igraj "njihovu" igru.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tome kako je dobro to što nam se dešava, povraćanju i isisavanju zraka djeci

utorak , 10.10.2017.

Dobro je to što nam se dešava. Bolje ne može.
Dobro je to što je tako, baš sada, baš ovako, nikako drugačije.
Nek' je tako, jer drugačije nećemo ni naučiti. Mada, s obzirom kako je, teško mi je vjerovati da učimo il' izlazimo bolji, pa nek' bude kako biti treba, može il' mora...

Ovo je zemlja u kojoj su ljudi iza ili ispred kamere. Svijet selfija, i fotografija djece zakovanih za krevet i cjevčice.
Ovo je zemlja humanitarnih akcija u kojima sudjeluju ljudi kojima su humanitarne akcije dopizdile jer su ih vidjeli bezbroj puta, i koje se rade za ljude čije životne priče moraš zalijepiti za svaki ekran svakog pametnog telefona sa što manje riječi i što više uplakanih slika, kako bi dopro do onih kojima jedino akcije u trgovačkim centrima nisu dopizdile.
Ovo je zemlja u kojoj je dobro da je puno umirovljenika jer netko tako čisti povratnu pvc ambalažu s ulica, pere guzice vršnjacima negdje na zapadu, il' ima čuvati unuče jer je vrtić preskup il' su liste čekanja duge kao Z-traka bolje kavane.
Ovo je zemlja liste čekanja. Čekanja na papir, papire, još papira. Koje pišu ljudi koji čekaju i koje se čeka. Ovo je zemlja - čekaonica.
Ovo je zemlja u kojoj se sramiš onoga što jesi. U kojoj polja obrađuju budale. U kojoj ribe pecaju idioti. U kojoj zvona zvone pet puta dnevno. U kojoj je prevencija novostvorena riječ za poticaj. Pa preveniraju rak, siromaštvo, isključenost, kardiovaskularne bolesti i pretilost. Pošalju te na pregled na kojem te za godinu dana, kad stigneš na red, nema tko i s čime pregledati.
Ovo je zemlja u kojoj bi svi trebali imati isti bedž. Svi bi trebali biti ista stranka, jer samo kad si baš u toj stranki možeš prosperirati u mikropodručju na kojem je ta stranka okačila svoju zastavu. Jer se raspadamo na "nas" i "njih".
Jer, premoreni od posla od kojeg ne možemo živjeti, znajući da radimo za mirovinu od koje ne smiješ ni mirovati, povraćamo jedni po drugima i lipsamo si u naručje, svakodnevno. Dobro je što znamo gdje je u tijelu štitnjača. I što je visoki krvni tlak. Mi, "u najboljim godinama."
Dobro je da smo zabuljeni u pametne telefone jer manje gledamo u stvarnost, i ne razmišljamo o onom što nas okružuje.

Dobro je, jer nezategnuta struna ne svira, a prenategnuta puca. Možda puknemo. Možda se desi taj dan, kad mesar opiči kupca po glavi onom svinjskom butinom jer bi je instranširanu na cvjetiće, blagajnica pobaca kupljene artikle jer ih kupac presporo slaže u vrećicu a iza njega red do pola trgovine, na cesti dobronamjeran šofer namjerno naguzi onog ispred njega jer nije dao žmigavac, kad trener opali loptu u nos roditelju jer s tribine trenira svoje dijete, kad roditelj utrpa svom djetetu u usta onu jednu adidasku izloženu na pultu u sportskoj trgovini a koja košta trećinu njegove plaće i za kojom se ono dere da želi baš nju, kad bauštelac miješalicu prospe po džipu svog poslodavca jer ga drži na minimalcu i dio mu plaća "na ruke", kad učitelj traži od roditelja da ne kupuju već fotokopiraju sve knjige od a do ž jer su 99% iste kao lani, kad bankarica odgovara klijenta od kredita, kad ti netko, jebote zamisli, kaže - ne znam, neću il' ne mogu, i ne laže da zna, hoće ili može!

Dobro je to što nam se dešava. Ne mislim to na onaj ružičasti "samstvarašsvojustvarnost" način s više desetaka tisuća klikova na youtube-u. Mislim to ozbiljno. Nije više ni 5 do 12. Nije dobro. Moramo si samo priznati, i prestati glumiti da to s nama - jednim po jednim - nema ništa. Nema tu skrivanja iza apartmana, nasljedstva ili zimovanja, jeftin pokušaj. U istoj smo zemlji.
Kompromisi na koje pristajemo svakodnevno zrak su koji isisavamo iz pluća vlastitoj djeci.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Piši o nama! - rekla je...

ponedjeljak , 09.10.2017.

Piši o nama! - rekla je... Kao 3 tasmanijske nemani potpuno jednake rotacijske sile, stajale smo još s ukusom štrudle od jabuke u ustima kraj prozora iza kojeg se krilo bezbroj nijansi modrosivih oblaka. Smijeh. Dobit ću otkaz - konstatiram.

Al ipak ću pisati o nama.

Naša su krila pregolema za ovo nebo. U priznatom se zračnom prostoru leti u registriranim letjelicama. Nosivost, veličina i boja strogo su određeni. Smjer također. Tendencija je da se leti bespilotno ili na autopilotu, jer čemu da netko razmišlja o polijetanju, letu, slijetanju i pozdravljanju putnika. Tvoja registrirana letjelica mora ispuštati chemtrailse, koja djeca dolje izdaleka gledaju kao bijele crte i zamišljaju želje.
Po ukrcaju te izuvaju i skeniraju. Pipkaju te carinici, promatraju te policajci, njuškaju psi, a ljubazne ti se stjuardese smješkaju. Kao putnik, vežeš se kad ti kažu, odvežeš se kad ti kažu, i jedeš što ti donesu. Prilikom leta, možeš snimati oblake, listati ponuđeni magazin, spavati ili pričati sa suputnicima. Pušenje je strogo zabranjeno, ali to te se ne tiče jer ne pušiš, odgovorile su te ružne slike s kutija cigareta.

Nego, naša su krila pregolema za ovo nebo, i to ne bi bio problem da nismo rođene s njima. Njima letiš bez letjelice. Letiš kad poželiš, kuda želiš, bez navođenja i carine. Perje naših krila je šareno, raskošno, prpošno. Mirišemo oblake, žmirkamo gledajući u sunce, utrkujemo se s pticama, pjevamo - ah, pjevamo jer te ta sloboda sama navede da pjevaš!... tako bi trebalo biti.

Ovo je nebo pretijesno za naša krila. Za nas u zračnom prostoru prostora nema.
Zato hodamo. Koračamo uspravne glave, krila okačenih o duh. Prepoznajemo se po pogledu, riječi, osmjehu... ima nas.
O da, i ne damo se. Naše je nebo taman.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Sretan Dan učitelja, ALI...

četvrtak , 05.10.2017.

- Prošlo stoljeće, cca 1983.-84. "Tako brzo je sigurno nisi pročitala!" - namrgođeno je rekla bibliotekarka moje osnovne škole. Rekla je to pred gomilom druge djece koja su iza mene, u redu, čekala da vrate svoje knjige uredno spremljene u mape, jer tako smo ih čuvali. Potjerala me, i rekla da je razdužim kad je pročitam. Bila sam treći razred. U gradskoj sam knjižnici u to neko vrijeme uvelike gutala Julesa Vernea, Agathu Christie, i svu literaturu koja u školskoj knjižnici nije bila namijenjena mom uzrastu. Brzinom koliko dijete koje voli čitati i čita sa zadovoljstvom, čitati može.

- Prošlo stoljeće, cca 1984.-85. godina. Na meni posve obična plava kuta, bez tako željenog izvezenog ovratnika. Volim pisati, i član sam literarne grupe. Teme su obično zadane, i obično vezane za neki datum ili društveni događaj: osmi mart, Dan republike, NOB, moja domovina, proljeće, prvi snijeg. Sjedimo, i na licu mjesta pišemo. Kako koja tema, i kako koji dan, nekad je to išlo brže, nekad sporije. Jednom, pjesmu sam napisala u dahu i ponosno je predala učiteljici. "To si ti prepisala, ne može!" - povikala je, a meni se otvorilo tlo pod nogama. Bila sam četvrti razred. Trideset i tri godina kasnije, još je pamtim (a malo se toga inače sjećam). Išla je ovako:

Dosta nam je zime,
dosta nam je svega,
jer nema ma baš ništa
od željenog snijega!

Da bar snijeg je pao,
tad bilo bi lako.
Hladnoću bi ovu
zaboravio svatko!

Ovako, mi ostasmo
kratkih rukava,
užasno je dosadno,
i strašno nam se spava.

- Prošlo stoljeće, vrijeme bratstva i jedinstva, ne sjećam se koja je godina i još sam član literarne grupe. Tu i tamo dobijemo zadatak napisati nešto na dijalektu. Rijetko, al eto. Kako moji nisu rođeni Istrijani, ti su mi radovi obično poprilično išarani crvenom kemijskom, ispravaka je mnogo. Ali, trudim se. Trudim se dvostruko, jer imam veliku ljubav prema kraju u kojem sam rođena, i želim znati govoriti dijalekt. Međutim, osjećam u zraku da nešto nije ok. Nemam nonu, imam baku. Nema mi tko dobit talijansku penziju. Nemam kampanju, ni cijeta va Merike. Istodobno, nerijetko slušam pogrdne izraze za onu drugu osnovnu školu u gradu, u kojoj je puno Bosanaca. Način na koji se izgovara to "Bosanaca" instinktivno me stavio u zonu da prešućujem i negiram svoje porijeklo po tati. Breme s kojim sam se nosila i nosim i dan danas. Iako me moj tata, Bosanac, učio plesati balun dok sam još bila dijete od kojih 4-5 godina. Ples koji i danas s radošću zaplešem kad imam priliku, i za koji se čudim koliko ga ljudi ne zna ili ne želi plesati.

- Prošlo stoljeće, cca 1987.-88. Težak pubertet. Igrom slučaja, kako sam zbog limene glazbe preselila u jutarnju smjenu, od sedmog razreda razrednica mi je ista ona bibliotekarka. Ne voli me, jednostavno je jače od nje da me ne voli. Na glas izgovara da sam problematična, da ne slušam, da radim "grupice", da nisam pokorna. Iako sam odlikašica, moje je postojanje mišljenja valjda bode, moja je želja za slobodom iritira. Smješta me u klupu s najmirnijom učenicom u razredu, koja me se - vidi čuda - ne plaši. Nisam je pokvarila. Nije me popravila. Zavoljele smo se ovakve kakve jesmo, i ta ljubav traje i danas. Moj je problematični pubertet bio i ostao samo moj, ne sjećam se da je itko od pedagoških djelatnika primijetio što se sa mnom dešava, bila sam vjerojatno netko tko će za koju godinu iz te škole izaći. Srećom sam pisala i svirala, pa me je u fazi samoozljeđivanja, tada potpuno nepoznatog koncepta, čuvala neka nevidljiva sila koju i dan danas osjećam.

- Prvi srednje, 1989.-90. O tom prijelazu, sjećam se, razmišljam kao o novom početku. Puna sam entuzijazma, želim stvarati, i želim graditi tu pravu sebe, ne onu obilježenu od ranije. Pišem igrokaz. Dajem ga profesoru da ga pročita. Dobivam ga natrag tek krajem školske godine, na moj upit, i bez komentara.

- Literarnu grupu ne želi nitko od profesora voditi. Okupljamo se i pišemo sami.

- Današnje vrijeme. Petnaest godina radnog staža tu gdje radim i danas provelo me kroz sve škole, i one gradske, i one općinske, i matične i područne, i kroz većinu generacija učenika i nastavnika. U početku, osjećala sam strahopoštovanje, jer je u meni, usprkos brojnim dokazima da to nije tako, i dalje ostao osjećaj da je učitelj - netko važan. Netko tko zna. Tko smije ocijeniti. Tko smije suditi. Tko tebi, pred svima, i tvojim roditeljima, također pred svima, govori valjda ono kakav si zapravo. Tko jednostavno - zna!

- Današnje vrijeme. Službeno sam kao ravnateljica u zbornici jedne od škola, trebam podijeliti jednu važnu informaciju. Nastavnici i učitelji sjede i čavrljaju u glas, svatko s nekim. Pedagoginja, na nogama, pozdravlja i najavljuje mojih doslovce par minuta. Žamor ne jenjava. Nitko ne osvrće glavu. Čekam da se smire, al mi ona daje znak da slobodno krenem. Ne mogu se načuditi. Podižem glas i maltene vičem, a nekolicina njih me čak i sluša.

- Današnje vrijeme. U jednom trgovačkom centru srećem dvije svoje profesorice iz srednje škole. Volim se začavrljati sa bivšim profesorima, uvijek me to razveseli. Ovaj put, na moju izjavu "kakva sam bila, dobro sam i ispala" one su se jednoglasno složile jer sam bila valjda vrag. U tom je smjeru ova jedna i krenula govoriti (što sam joj ja sve radila na satu....), dok je ova druga s ponosom rekla kako je ona s jednom svojom učenicom (imenovala ju je), koja je imala kronični manjak samopouzdanja, svako jutro pola sata prije nastave razgovarala kako bi je podigla i pomogla joj proći burne godine. Bravo! Ne za to što je za nju napravila, razmišljam, nego bravo za to da je imenuje, meni koja to i ne trebam znati. Odjednom mi se desila epifanija. Bila sam različita, da. I hvala bogu da sam bila različita. Dapače, i sad sam ista, al se ne trebam nikome opravdavati i znam živjeti s tim. Onda nisam znala, niti je bilo ikoga koga bi to zanimalo, što i nije loše kad je taj netko vjerojatno dužeg jezika a manje svijesti.

- Današnje vrijeme. U nekim zbornicama doživljavam neprijateljsku atmosferu. Ne prema meni, nego međusobno. Nema gromova i munja, al ima neka nelagoda i sterilnost. Vidim odnose koji ne štimaju. Čujem za obrazovne djelatnike neprimjerene izjave. O kolegama, o djeci, o sistemu. Nitko nije anoniman, znaju se čak i imena s obiteljskih stabala. Dijete u meni pomisli - tako su i o tebi, nekad. I obuzme me jeza. Ne radi riječi koje mogu biti i jesu katkad krivi putokazi. Već radi energije kojom netko odrastao zasipa neko dijete, što više nisu putokazi, već pokvareni semafori.

- Današnje vrijeme. Na društvenim mrežama i u medijima: med i mlijeko. Nagrađeni učenici. Sportski uspjeh. Nova oprema. Uspješan projekt. Stvarno, uspješan projekt...

- Današnje vrijeme. Vidim i divne učitelje radi kojih bih se sada vratila u djetinjstvo i boravila u njihovom razredu. Da osjetim kako je to kad je nekom stalo do djece, njihovog razvoja, i njihovog znanja. Da ne vidim da samo gleda na sat, ili u školski kalendar. Da ne radi stvari radi reda. Da se ne osvećuje djeci zbog svih nepravdi planete.

- Današnje vrijeme. Gošća sam jednoj udruzi na druženju njenih članova u jednom restoranu. Jedna od članica i moja je bivša razrednica, bibliotekarka. Pjevam i sviram gitaru. Iz nekog nepoznatog razloga, a svi sjede, ona ustaje i odlazi, s njom prijateljica. Usred "Dobre vile" Tamare Obrovac. Primjećujem, al me ne dira. Epifanija se već bila desila. Ali, primjećuje to i nekolicina drugih, čujem ih kako komentiraju, i koji se ne mogu začuditi takvoj nepristojnosti - usred nastupa gosta, one ustaju i ometaju druge kolegice dok promiču između zida i naslona njihovih stolica.

- Bilo koje vrijeme. Psi laju, karavane prolaze. Svatko od nas odgovoran je za ono što ga okružuje. Nema tog ministra, ni ravnatelja, ni kurikuluma, ni recepta, ni naloga, ni upute, ni strategije, ni generacije, ni učenika, ni roditelja. Umjesto da si međusobno kopamo oči, možda ne bi bilo loše otkopavati srca. Tko zna, možda bismo nešto i - naučili? Ili ipak više naučimo upravo ovako...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O kulturnom sportu zvanom Metenje tuđeg praga. Wow!

četvrtak , 28.09.2017.

Ovo pišem jer sam danas dvaput dvjema različitim osobama rekla da dugo nisam ništa napisala na blogu, a to mi izgleda kao veliki interes za njega.
A što i da pišem? U zadnje vrijeme nekako samo doživljavam, i zaboravljam što sam doživjela. Sve je intenzivno, kako se od osobe srednjih godina u 21. stoljeću, a koja k tome ima i domovnicu, i očekuje. Bez izlaganja chemtrailsima, ovdje razvijaš psihičku il emotivnu bolest s imenom ili bez imena, pa pridonosiš dobiti farmaceutske industrije pijući antidepresive, kad je marihuana već ilegalna.

Ajde, idem cutwords/picturesentence tehnikom.

- Održivi turizam. Wow!

- Obiteljski zakon. Wow!

- Kulturna i sportska događanja. Šuma svega od čega polako zaboravljaš što znači kvaliteta. Čak je i ne tražiš. Naposljetku, u skupim tenisicama za outdoors sportove dereš ćevape, srdele, craft pivo i teran, na par minuta obuješ srebrne štikle da otrčiš 100 metara u utrci žena na štiklama, vratiš se pa naslikaš Arenu, fotografiraš zalazak sunca, radiš selfie s najmagarcem, najkozom i najboškarinom, roniš da obiđeš križni put, odradiš na putu do križnog puta i škraping, upecaš najtunu, naučiš lupati afrički bubanj, upadneš čak i s Hare Krishnama na session (otkad to nisi doživio), srolaš se zip-lineom, dobiješ epileptički napad na jednoj od lokacija sa svjetlosnom instalacijom, zarakijaš se medicom i teraninom na otvorenju nebitno čije izložbe i s umjetnicima skontaš da podvodni križni put sigurno super izgleda noću, osvijetljen, pa se, uz zvuk klape u daljini koju s lijeva siječe roženica a s desna turbo-folk tremolo ukras plastične pjevačice, zalijećeš na prvu surf dasku s veslom, i kao gondolijer zdravog tijela i duha iz petnih žila pjevaš "Viiii-viiino na usnaaama" (dinamičnija od "Krivo je more"), odustaješ od vina da ne zoveš vraga od pomorske policije pa se odlučuješ pjevati jazz, od toga će valjda i oni pobjeći, i veslaš prema kipu ni krivog ni dužnog Isusa kojem skačeš na glavu i bez svijesti doživljavaš transcendnentalno iskustvo.

- I dok se Maju Sever pokušava preodgojiti, nasmijana i ljupka Doris Pinčić u svom novom show-u najavljuje temu KEKS, jer ZBOG DJECE neće baš tako javno reći SEKS, pa nek bude SKEKS (tako nešto, odmah sam promijenila program jer mi je pozlilo: jadna djeca brkat će što je što, kakogod... i jadna li je majka koja je začela zahvaljujući radnji s Petit Beurreom, Jaffom ili Domaćicom... I koja li je to poruka pretiloj naciji kojoj prijeti izumiranje - debljajte se, nemojte praviti djecu!)

- Nešto. Wow!

- U koloni koja se stvorila pred crvenim svjetlom semafora (kako li se na novohrvatskom kaže semafor?), da ne budem bezobzirna ne stajem na pješačkom prijelazu već pred njim, kako bih propustila jednog starca. Iznenađen mojom gestom starac mi kima glavom, smješka se, i već je zakoračio na lijevi trak kad ugledam auto kako ubrzava iz suprotnog smjera. Jednom rukom trubim, a drugom dajem znak za se zaustavi, a jadan mi starac - umjesto da gleda kuda hoda i ide li tko - maše, očito uvjeren da i ja njega pozdravljam! Korak od toga da okonča na hitnoj. Srećom, onaj s nogom na gasu brzo ga je primijetio, uspio je stati na pola pješačkog i pol metra od starca. Kakva metafora! Zahvaljuj i nestat ćeš! Misli na sebe i živjet ćeš!

- Mojih 5 ovaca između Loborike i Marčane i dalje je živo, i pogledam ih svaki put kad tuda vozim.

- I sve je to jedan ocean nebitnih situacija. Ono bitno desilo se neki dan. Najbitnije biće na planeti u svojoj svježoj punoljetnosti. Tema: olajavanje. Nije mu jasno zašto netko gleda tuđa posla, trača ili širi laži. Nije ni meni, ali roditeljstvo mi nalaže ponuditi mu odgovor. Našla sam ih nekoliko: takvi su ljudi ili nesretni, ili zlobni, ili frustrirani, ili se toliko plaše da bi netko vidio što oni imaju na svom pragu pa krenu mesti tuđi, ili jednostavno žele napakostiti. I to možda čak i ne osobi koju olajavaju, već onima koji ih vole. On se čudi što oni imaju od toga i zašto bi itko želio napakostiti. Iz nemoći, iz izmišljene zavisti, ne znam - odgovaram. Možda si stvaraju privid kontrole, veličine, ne znam. Ljutit, drži da je pravedno razotkriti ih i prozvati ih na odgovornost, pogledati ih u oči. Mirna, objašnjavam mu se takve u oči gleda svakodnevno, i da je život predragocjen da se na njih trati. Gledam ga nezadovoljnog odgovorom. Osjećam ga voljenog prihvaćanjem. "Mišlju, rječju, djelom i propustom", o tome izgleda tek par nas razmišlja.

- Agrokor. Wow!

Oznake: brainstorming, svjesnost

Štogod tko mislio o tome (I.)

četvrtak , 13.07.2017.

U duhu "društvenih" mreža te globalnog umora od "opširnog štiva", ovu priču pišem u Cutwords (Picturesentence) formatu. Iako su natuknice dakle, riječ je o priči, štogod tko mislio o tome.

- Jutro. 27 stupnjeva.
- Radovi na cesti u toku. Potplaćeni hrvatski fizikalci neumorno kopaju, meltaju rubnike, voze bager, valjak, kamion.
- Čekam kako bih podigla novu vozačku dozvolu. Broj na šalteru: 808. Nema nikog od stranaka. Broj na mom papiriću: 809. Gospođa za šalterom nešto upisuje u kompjuter. Prolazi više od 5 minuta. Na šalter dolazi čovjek, obraća joj se, a ona mu posvećuje narednih 15-ak minuta. Pitam ga je li imao broj. Kaže da nije, ali da je ovdje već treći dan za redom. To mu valjda daje prednost. Broj na šalteru se gasi. Dolazi čovjek s iskaznicom hrvatskog ratnog vojnog invalida. Ima prednost naravno. Mislila sam da je gluhonijem jer mi ju je šutke tutnuo pod nos. No, za šalterom je govorio. Moj obol: 35 minuta čekanja. Jer poštujem žutu liniju.
- Turistići (ukradenica od jednog Austrijanca s nekretninom u Istri, oduševljenom količinom stereotipa per capita) voze aute u svim smjerovima već tako ujutro. To se zove carpe diem. Ujedno, ne karpedijemaju baš nama koji vozimo na posao pa zajedno s njima moramo promatrati raskoš raslinja, njiva i kućica uz cestu, tu i tamo pokojeg krajobraza vrijednog fotografiranja.
- Najviše jure oni sa službenim autima (Coca-cola i Bobi najčešće primijetim u pretjecanju) ili autima registracije DA (Daruvar; rent-a-car).
- Blizu Marčane, jedan nono uvijek ujutro stoji na istom mjestu na cesti. I danas mi dolazi da mu zatrubim, ali to ne činim jer ne želim oskvrnuti njegovu rutinu u kojoj nema mog trubljenja.
- Ovaj u kamionu ispred mene priča na telefon dok vozi. Vidim ga u njegovom retrovizoru. Karpedijema mi zadnjih 6 km do odredišta, i s obzirom koliko sam već ispilana turističkim razgledavanjima u prethodnih 20 minuta, rado bih ga prijavila.
- U HR i turistići blendaju, primjećujem. Ili, moguće da je riječ o našim ljudima sa stranim tablicama.
- Nešto kasnije. Luksuzno sređen hotelski kompleks. Turistići odmaraju, brčkaju se u bazenima, jedu, piju, njihova djeca ciče. Sve je pod pravim kutom. Pet minuta kasnije, uz cestu vidim stariju ženu s vrećom za smeće punom boca. Radost sezone za nekoga tko je socijalni slučaj, i ne želi izgubiti zajamčenu minimalnu naknadu ako se zaposli, niti je poslije čekati 2-3 mjeseca nakon što sezona završi a glad i računi naprave svoje.
- Ko za inat, u istom danu susrećem barem troje "naših" koji žive u inozemstvu. Nitko ne kuka. Dobro im je, uživaju, neki od njih žale što ranije nisu otišli, svi žale nas. Kasnije tog dana, jedan susjed govori kako je za 3 godine rada u Austriji dobio 70 eura penzije. U HR je radio 30 godina, i za taj rad dobio 3 puta više. Wow.
- U hodu prepričavam članak jedne Britanke čiji je muž dobio posao u Lego-u u Danskoj. Nakon prvih tjedan dana mislila je da nešto nije u redu jer je s posla dolazio - ranije. Dalje u članku čitam, kako Danci drže da je manje sati rada=veća produktivnost=manji stres=zdravije pučanstvo. Naši istodobno cvrkuću o prevenciji bolesti na način kao da su se svi najeli halucinogenih gljiva. Vrhunac im je zalijepiti "Pušenje ubija" na kutiju cigareta.
- Policajac na motoru pretječe me u gradu na punoj liniji.
- Neki američki zbor poklanja besplatni koncert. Vjerojatno se čude kad vide da imamo struje.
- Danas imam jednu želju: anketirati kupce koji u trgovački centar dolaze kupovati u 23 sata.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O komunikaciji, impotenciji i etici masturbacije u 77. zemlji na ljestvici sreće

utorak , 21.03.2017.

Posljednjih dana, a možda ni to nije slučajno kao što obično u životu ništa nije slučajno, svjedočila sam više situacija temeljem kojih sam zaključila da je komunikacija među nama ljudima bez kreditnog rejtinga. I to ne zato jer taj kreditni rejting nije ocjenjiv, nego zato jer je "dužnik" toliko neozbiljan, nestabilan i rizičan da je uvrstiti ga na ikakvu rang listu ravno namjernom razbijanju ogledala i presijecanju puta crnim mačkama na petak 13.

Ukratko, mi smo ljudi totalni narcisi. Čitav svijet vrti se oko svakog od nas, sva očekivanja usmjerena su od nas ka drugima, i svo slušanje usmjereno je na bi-bip na mobitelu da vidiš je li ti tko što lajkao. Kraj nas ljudi mogu puzati, umirati, rađati se, svađati, tući, silovati, dobivati euro jackpot, lebdjeti ili čak letjeti, ništa nas se to ne bi ticalo.
Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike. (Ovo je namjerno napisano bold jer je važno, i imat će veze sa zaključkom.)

Za početak, svi hipnotizirano želimo vlastitoj djeci priuštiti više no što smo mi imali, pa ih ili radikalno zasipamo slatkišima, igračkama, odjećom i doživljajima, ili pak superambiciozno upisujemo u sve škole, radionice i tečajeve koji postoje, pa sve i ako su premladi za pojedinu aktivnost, jer je to (u našim očima) znak napretka i zrelosti djeteta, avaj kojeg li nam komplimenta.
Dalje, najveća reforma u školstvu i dalje je "povratak uniformi". Već vidim, uz zvukove Kasa Valkira (Wagner, ne Wrangler), djeca u jednakim uniformama na zvuk zvona nasmijana i nasmiješena izlaze iz učionica, pa iz škole, pa ulaze netko u novi džip, netko u 25 godina star Yugo (to mogu još u dobi dok ne ojačaju da zabrane roditelju ili djedu da s takvim autom dolazi po njih), netko u autobus, a netko nastavlja pješke... pa se vraćaju kući, netko u kuću s bazenom, netko u kuću bez fasade (koja se radi zadnja 2 desetljeća), netko u podstanarski stan, netko u 20 kvadrata javnog stana... pa ručaju, netko u 3-4 slijeda, netko podgrijan grah od jučer, netko komad kruha, netko ni to... Al da ne skrenem previše s teme, iako i to ima veze.

Dakle, komunikacija. Jučer tako gledam, igrom "slučaja", kulinarski show u kojem jedna amaterka kroz više poduljih kadrova izražava negodovanje spram ocjene jednog od sudaca, koji je igrom slučaja šef, pisano velikim početnim slovom, i nečime je valjda taj svoj kredibilitet u branši i zaslužio. Negoduje ona tako uzduž, poprijeko, šta bi on htio, kako on to može, kako on to misli, blabla, blaaaaaa, kadgod je bila u kadru i dalje prigovara i "argumentira". Zato jer na to ima pravo. Zato jer mediji i to vole, da se netko nepismen s idejom prava oglasi. Ljepši zvuk proizvodi svaki radni stroj, jer njime se bar nešto proizvede.

Danas tako, igrom "slučaja", dobivam službeni telefonski poziv na mobitel, hvala bogu u radno vrijeme jer otkad je mobitela nerijetko se na doba dana/dan u tjednu/blagdan i ne gleda. Ljutita gospođa naišla ne na zaključana vrata. Nitko joj se nije javio na telefon (fiksni). Na vratima piše radno vrijeme, a nema nikoga. O kojeg li grijeha. Objašnjavam joj da dio posla nerijetko obavljamo na terenu, u skladištu... Kažem joj da papir koji je trebala predati slobodno ubaci u poštanski sandučić. Ona pak ljutito tvrdi da ga nitko ne otvara! Čak dodaje da se tako priča. Meni novost. Taj (njen) papir uostalom čekamo već godinu dana. U proteklih 50-ak tjedana tamo ga nismo našli. Našli smo mnogo drugih papira, čuda li. Valjda smo ipak sandučić otvarali.

Ili nekidan. Ma ne da mi se ni misliti ni pisati o tom.

Idemo na Globalno izvješće o sreći. Za 2017. Oni to znaju unaprijed. Koje li ironije.
Kakobilo, naši su mediji jučer objavili top ljestvicu po kojoj je Hrvatska na 77. mjestu, 3 niže nego lani. Lijepo se posložilo da je ta vijest još u sjeni predsjedničina Labuđeg jezera, Todorićevog posrtanja (šteta da nije obrtnik, a?), i da ju je danas zasjenila slika sve sile političara u šarenim čarapama, jer je jednakost nama Hrvatima jako važna. Pa kako i nije, u biti smo u jednakom sranju.

Nego, fino su nam prestavili set visokorangiranih zemalja i naravno, ex-Yu sretnije od nas (Slovenija i Srbija) i nesretnije od nas (Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Makedonija). I začelje, naravno (Srednjoafrička republika).
S obzirom da kao nacija imamo visoko mišljenje o sebi (jedno od naših prava), kojeg li šamara. Pa naše more je najljepše! Mi imamo nikad uspješnije turističke sezone! Volimo jednakost (čarape) i kulturu (Labuđe jezero), čak i filozofiju (studentski zbor)! Mi smo za život (rasprava o pobačaju), držimo do zdravlja (humanitarne akcije za aparate po bolnicama), držimo do djece (naknade za novorođenčad i dječji doplatak, kute), imamo najljepši advent u Europi! Mi volimo matematiku (brojanje krvnih zrnaca), biti informirani (Facebook i Wikipedia), tolerantni smo (plagiranje diplomskog), volimo lijepu poeziju ("pa da iz kolica vire crte tvoga lica", "gađam se žiletima"). Gdje je zapelo? Nismo mi na 77. mjestu, nego smo 76. mjesta niže od najsretnije zemlje! Toliko je niže od nas Ruanda, pa promislimo malo kakvi smo mi zapravo u očima drugih, pogotovo onih civiliziranih, kod kojih red i čast nisu deformacije.

No, vratimo se komunikaciji. Od prevelikog prava da iznosimo svoje mišljenje, zapinjemo na prvima na koje naiđemo. Ljutimo se na krive ljude. Praznimo se jedni na druge. Bespotrebno, uvlačimo jedni druge i zajedno se vrtimo u krugu nelagode, zamijeranja, neljubavi... Kivni posve na krive objekte. Ljutimo se, al nismo se naljutili. Kivni smo jer nam je to s godinama postao default. Zaboravljamo dvije ključne stvari: (1) Mi smo ti koji smo za sve to odgovorni. (2) Mi smo ti koji to moramo promijeniti.
E, tu se vraćam na ono boldano.

Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike.

To i nije loše, ali nisam sigurna je li etički masturbirati u zemlji koja sve više stari, čiji natalitet opada, a toliko obiteljih i mladih iseljava.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije...

nedjelja , 19.03.2017.

Proljeću ususret, lagani povjetarac igra se granama netom rascvjetale magnolije. U zraku miris mora. Nebo je navuklo oblake kojima tu i tamo pobjegne sunce. Koji sat kasnije, nebo se ogrće suncem i tu i tamo potkrade se i pokoji oblak.
Nebitan dan u tjednu. Nebitno doba dana. Nebitno tko sam. Nebitno kako se osjećam.

Korak mi prati dah. Pogled mi prati korak. Ljudi su ovih dana nazubljeni i nemaju filtera kojim bi ostavili dojam dubine.

U sebi se ne krećem, ne dišem, ne gledam. Previše je toga u tako malo vremena i prostora. Dio mene umire od straha da ću morati umrijeti kao Hrvatica. Da moram dijeliti ovaj identitet koji je lijep samo iz perspektive onog galeba, eno ga klikće s nebeskih tribina, potpuno nevezan za ičiju sudbinu: jede, sere, i razmnožava se.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled u stranu...
... na pločniku nasuprot, dvojica vidno pripitih muškaraca u svojim tridesetima. Onaj pijaniji bliži je cesti i nervozno gestikulira.
... kraj komunalnog otoka, stariji muškarac čuči kraj kontejnera. Iz ostavljene prozirne vrećice s odjećom i koječim, vidim vadi svijećnjak, na njemu je još dogorjela svijeća.
... djevojka i mladić, drže se za ruke, hodaju žurnim korakom i razgovaraju. U jednom trenutku, čujem ga kako glasno iz sinusa isisava, a potom na tlo pljuje hračak, onako bez stida.
... dvojica dječaka od trinaestak godina, svaki jede svoje pecivo, štogod. Jedan od njih na tlo baca papirnatu vrećicu, smeta mu dok grize.
... red uz stroj za povrat ambalaže u supermarketu.
... blagajna istog supermarketa, iza mene žena, smrdi nesnosno, pita koja je blagajna za invalide.
... samac ispred mene kupuje 6 piva, nekoliko konzervi mesnog nareska, instant juhu i nekoliko pašteta.

Nekoliko koraka dalje, koji dah kasnije, koji pogled prema nebu, opjevani galeb na krovu obližnje kuće šutke me gleda u oči, i na trenutak, ma mogla bih se zakleti, plazi mi jezik.

Oznake: brainstorming, svjesnost

Još uvijek dišem

srijeda , 15.03.2017.

Toliko bih toga željela reći,
al' nemam riječi,
nemam riječi.

Dvije-tri katkad krenu al' stanu,
"mogla bih možda..."
bježi u stranu.

"Bilo bi dobro..." uzalud čeka,
"trebamo više..."
maše izdaleka.

Rekla bih "Drž' se...", al' što nakon toga?
Mislim "o, bože...",
al' nije do boga.

Za jezikom držim "biti će bolje..:",
kada i kome,
za to ne vidim volje.

Šutim i mislim, mislim i gledam,
borit se dalje?
Il' da se predam?

Šutim i mislim, mislim i pišem,
ja ipak tu sam,
još uvijek dišem.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O tako lijepom svijetu i "koja šteta" zaključku

ponedjeljak , 13.03.2017.

Kroz jutarnju gužvu, zvuk glazbe s radija i mrežu nejasnih misli od premalo sna, probila se sirena. Hitna pomoć. Istovremeno tražim rotaciju u retrovizoru i kroz šoferšajbu. Pobjeđuje šoferšajba. U daljini, auti se razmiču kao poslušna djeca. Naočale skrivaju suze. Spontana reakcija. Prerijetko pomislim koliko smo zapravo krhki.

Krhki poput stakla kombija kojeg netko tko se u vlastitim očima deklarira kao heroj razbija kamenjem. Kako slikovito. Taj čopor kvaziheroja obrušio se onako planski i inteligentno na vozilo za koje nisu imali ni strpljenja uočiti da je pogrešno. Jednostavno, strpljenje ovdje nije ni poanta. Ni plan. Ni herojstvo. Bitan je vlastiti penis koji se doživljava kao parizer na sniženju.

A snizilo se štošta. Razina mora neki dan. Razina časti svaki dan. Opasno je gledati u oči, opasno je postaviti pitanje, opasno je izraziti mišljenje. Kao osvježivači u autu čiji je miris odavno presahnuo, klatimo se kako vozač prohtije. Najpametniji smo naravno, i upravo zato šutimo. Progovorimo tek u temama koje nas se ne tiču, ili tiču djelimično, da ne ugrozimo svoju egzistenciju. Ili, s druge strane, govorimo previše, a premalo toga kažemo.

Ne treba nam tuđe ogledalo. I u njemu ćemo vidjeti samo sebe. Suočimo se. Sve je ovdje u funkciji turizma. Kružni tokovi, fontane, ugostiteljska ponuda, djedovina, zemlja predozirana klorom iz bazena kuća za odmor. Začudno, istodobno cvilimo. Gužve su po cestama. Nemamo se kamo kupati. U trgovačkim centrima na kolica trebaš postaviti bove da ne sudaraš o kolica prebrojnih turista. Bučno je. Pretiho je. Cvil. Cvil.

Skratit ću priču. Kroz jutarnju gužvu, neki je potplaćeni šofer kombija hitne pomoći duboko fokusiran na što brži dolazak vozio neko ljudsko biće nad kojim su neki potplaćeni i preopterećeni liječnik i medicinska sestra (ne znam koji je tim bio...) primjenjivali svo svoje znanje i iskustvo da ga zadrže il održe na životu il možda u život vrate, nekom ljudskom biću njima nebitno bitnom, nekome svebitnom, u moru automobila koji su se razmaknuli kao poslušna djeca.

Tako lijep svijet. Tako krhak život. Tako površno življenje. Koja šteta.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O avionu, 10 dojmova o letu i nenadjebivom "let go" pristupu životu

subota , 25.02.2017.

Sve što trebaš rezimirati o životu i ljudima možeš naučiti u avionu.
Iako je to prijevozno sredstvo običnom čovjeku rijedak "izbor", ako dobiješ tu priliku i ne zalijepiš se za sjedalo od straha, pokušaj promatrati sve oko sebe i doći ćeš do nevjerojatnih spoznaja.
U mojih petnaestak letačkih iskustava, posljednji sam put letjela proteklog vikenda, a prije toga pred deset godina. Neke su stvari ostale iste, al ono što se promijenilo ražalostilo me do beskraja.

Da rezimiram dojmove s tog leta:
1. Pojačane su mjere sigurnosti, kao prevencija terorizma, i ne znam kako da to komentiram.
2. Kad je na tlu, avion uvijek izgleda nekako nemoćno.
3. Nikad ne znaš kraj koga ćeš dobiti mjesto, i uvijek se nadaš da je to mjesto kraj prozora.
4. Stjuardese prije polijetanja imaju istu koreografiju kad se govori o mjerama sigurnosti, i ta mi je koreografija super.
5. Osjećaj polijetanja je luđački dobar.
6. Prizori u kojima si iznad oblaka zadivljujući su, i dokaz kako je sve relativno, prolazno, i suštinski lijepo te vrijedno osjećaja zahvalnosti.
7. U tim prizorima ovaj put imala sam priliku vrlo kratko uživati, jer je gospođa do mene, a sjedila je uz prozor, doslovce zalijepila glavu uz njega i neprekidno snimala i slikala. Ne trebam govoriti da je imala trajnu, pa je čitav prozor imao njenu glavu kao zastor. Istodobno, putnici koje sam uspjela vidjeti a sjedili su do prozora, bili su toliko uviđavni da su kroz vani gledali naslonjeni, diskretno.
8. Na povratnom letu, u avionu su bile i dvije bebe. Naizmjence su plakale. Kad smo sletjeli, nikome od putnika nije palo na pamet propustiti prvo njihove majke. Svi su sa svojih sjedala ustali i prije znaka da se pojas može otkopčati, krenuli dosezati ručnu prtljagu, i u iščekivanju otvaranja vratiju aviona začepili prolaz među sjedalima. Bebe su plakale, mame su čekale, a naposljetku smo se opet svi skupa našli u shuttle-u koji prevozi do terminala.
9. Ni u odlasku, ni u povratku, nitko nije aplaudirao pilotu po slijetanju. U svim prethodnim letovima, od onih prekooceanskih do onih u kojima ti nataknu slušalice da utišaju buku motora, to nije bio slučaj. Dijete u meni osjećalo se potpuno usamljeno.
10. Da ne završim tužno, jer je letenje ipak prekrasan doživljaj, uvijek se iznova začudim kako je moguće da meni, koja osjećam nelagodu i od visina i od brzina, svi ti strahovi u avionu iščeznu. Možda zato jer je najbolji lijek svemu, a ma baš svemu u životu - prepustiti se i promatrati. Just let go...

Oznake: brainstorming, svjesnost

O djeci, strategiji nenasilja i M-48... (napunimo im glavu)

petak , 24.02.2017.

Svalimo mi to sve fino na djecu. Objasnimo im da se nije u redu tući, pljuvati, čupati za kosu, govoriti ružno, vrijeđati se, ogovarati, bosti šestarom, plaziti jezik i slično. Napravimo im radionicu o nasilju općenito, pa potom i tematske - o nasilju nad ženama, nasilju nad životinjama, nasilju nad manjinama, nasilju nad hendikepiranima, međuvršnjačkom nasilju, nasilju putem interneta, obiteljskom nasilju, govoru mržnje i slično. Djeca, naime, upijaju kao spužve i brzo uče. Govorimo im još i o ljudskim pravima, pravima Roma, pravima invalida, ženskim pravima, pravima djeteta i slično. Djeca imaju pravo znati da imaju pravo. Napunimo im glavu!

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto. Ajmo mi svi skupa, odrasli mislim, trčati za novcem, imovinom, samozbrinjavanjem i zbrinjavanjem naše djece i djece naše djece, moći, ugledom, izgledom, statusom i slično. Ajmo na vijesti stavljati samo ružne vijesti, bez onog zaokruženog 12, 15 ili 18 na gornjem desnom uglu ekrana. Ajmo prikazati gladne kako crkavaju od gladi, to je baš dramatično. I one jadne migrante kako se smrzavaju, ili kako im leševe slažu na obalu. I baš je fora ubaciti i snimku ljudi u pučkoj kuhinji, dobro dođe i pokoji beskućnik, al najbolji su kadrovi gdje ima djece koja u školi imaju samo petice a kući svaki dan jedu samo krompir i prokišnjava im soba, dok im samohrana mama skuplja boce po kontejnerima. Ajmo se sažaljevati nad svim tim što nas okružuje i raditi humanitarne akcije. Ajmo se čuditi zašto dečko ubije djevojku i prepucavati se tko je tu kriv, i zaključiti da o nenasilju valja početi pričati već - u vrtiću, i da je to ključ za rješenje problema. Jer nama (odraslima) to nitko živ nije govorio i zato nam je u neko doba počelo padati na pamet da bi se mogli, recimo, ubijati, raditi genocide, silovati, bosti nožem, masturbirati na slike maloljetnica ili pucati s vrha tornja nasumce po prolaznicima. Da, baš šteta da nam nisu govorili o nasilju kad smo bili mali, jer to sigurno ne bismo radili. Nismo imali nijednu radionicu o korupciji, nepotizmu, desničarstvu, neučinkovitoj administraciji, tromom pravosuđu, političkoj demagogiji i sivoj ekonomiji i zato sad svi to radimo, a krivi su oni koji nas nisu naučili.

I ajmo mi sada nešto kao poduzeti. Ajmo tiskati letke tipa "stop nasilju", pa da izgleda da nešto poduzimamo. Ajmo napraviti nacionalnu strategiju "stop nasilju" i pričati o tome na televiziji, u jutarnjem terminu, jer navečer ne možemo ljudima uskratiti turske sapunice koje imaju visoku gledanost i u kojima je desetominutni blok reklama čista zlatna koka. Ajmo napisati i zakon o tome, za našu djecu, da ne postanu nasilna. Otvorimo im hotline i vodimo statistiku o pozivima. Pričajmo na sva usta par dana o tome i zaboravimo.

U međuvremenu, ajmo se mi odrasli ponašati baš isto, jer nas nitko nije naučio, sram ih bilo, u naše se vrijeme u školama samo polagala pionirska zakletva i rastavljala M-48, pušenje je bilo dozvoljeno posvuda, nastavnik te mogao čak i udariti, a onda bi još i od roditelja dobili jednu iza uha. Mi smo, zapravo, žrtve nasilja! Zato, dajmo svojoj djeci bolje, više, nek im se pruže prilike koje mi nismo imali! Napunimo im glavu!

Oznake: brainstorming, svjesnost

Jer mi smo jednostavno - dobri

petak , 17.02.2017.

Odjednom smo svi - dobri.
Odjednom nas boli tuđa bol,
patimo zbog tuđe patnje,
brinemo zbog tuđe brige...
U nama je, odjednom, sve - empatično.

Stajemo pred naša ogledala,
oblačimo plave trikoe s na velikim crvenim "S" na prsima,
dižemo ruku u zrak,
i letimo po sobi, kuhinji, hodniku, kupatilu,
pa opet po kuhinji, kupatilu, hodniku, sobi,
iz očiju elektromagnetskim valovima razbijamo vaze po terasi,
gađamo i pokoju mačku dolje na cesti,
rendgenskim vidom proučavamo mikser za kavu,
papagaja u krletci, da, i susjedu bi al' je nema,
ustanovljujemo to supervidom i supersluhom,
ah, supersluh, 'ajmo malo slušat svoje srce,
joj, lupa, lupaaaa, ludilo kako lupa,
pa opet letimo po sobi, hodniku,
ne da nam se više ni letjet,
nije zabavno kad nitko ne gleda,
a i malo nam je dosadno sve to...
Ajmo se slikat pa stavit sliku na Fejs, ovako u trikou,
ako nije previše pederski...

Odjednom smo svi - anđeli.
Živimo u raju, grickamo šećerne oblake,
loptamo se srebrnim kriptonitom
i baš se volimo, onako, djelatno,
jer mi smo jednostavno - dobri.

Dobri, s datumom proizvodnje.
Dobri, s aditivima doduše.
Dobri, s rokom trajanja, al' jebiga.
Ne možeš sve.

Oznake: brainstorming, svjesnost

O puderu, onako potrošački, sa svim podlogama i naslagama

subota , 04.02.2017.

Dobro, ali stvarno, molim te ko boga pokušaj ne ostavljati dlake na sapunu. I reži nokte kad me nema. Poštuj ovu sintaksu.
Moje ruke nemaju zamah kojim bih maknula paučinu pauk-ljudi koji me omataju svojim glupostima, katkad imam alergijsku reakciju na njihove niti, a to je danas, iako je bilo i jučer, a pribojavam se i sutra.
Molim te, nemoj šutjeti ali nemoj ni pretjerati u svojoj šutnji.
Zjenice su mi večeras oivičene žutom, misli usklađene s južinom, ne volim nikog, jednostavno ne ide.
Uvijam se u svoje osobno sivo plavetnilo kao mala glista, nebitna, zamjenjiva, uvijam se u njega sebično i nekako za jednu glistu prebrzo i smiono, smijem se ženskoj potrebi za shoppingom, ne znam kome je to kompliment u CV-u, želim i ne želim biti ja il netko drugi, ne mogu si razjasniti.
Meni treba jednostavno - puder. Onako, potrošački, sa svim podlogama prije njega i naslagama na njemu.
I treba mi dobro sjenilo, jebačka maskara i tuš u kistu, da izgledam mačkasto i nikome ne budem sumnjiva.
A ti me gledaj.
Nemoj mi se diviti, nemoj me ni voljeti, nemoj ni suosjećati sa mnom, jednostavno me prihvati, jer i takva katkad budem.
Režala bih, al samo ako to režanje ima oštrice kojom bih si istovremeno mogla drati kožu, jer mi je suvišna, želim si usaditi krila, ugraditi gas-masku i turbine na leđa, i otići daleko od kvazi-planete u kojoj je i vlat trave inteligentnija od svega što je dijelom čovječanstva.
Zavijala bih kao vučica, odmetnuta od čopora, željna ljubavi zarivala bih očnjake u janjad, telad, piliće i malu djecu. Jer jedino si tako, al napudran, prihvaćen.
Umorna, takva sam, slomio me vjetar, i zvuk sazdan od riječi, i miris kupljen uz predvalentinovske popuste, umorna od razgovora, pregovora, izgovora, nagovora, odgovora, pogovora i govora, bože, koliko ih je...!
Nakratko, danas, sutra možda, bit ću baš takva, zamrzni svoju ljubav za to vrijeme, gledaj televiziju, čačkaj po mobitelu, prošeći, i prihvati me nekako, znam da možeš, proći će...

Oznake: brainstorming, svjesnost

Pristati prestati

utorak , 17.01.2017.

Zato,
jer su moje oči umorne od iluzija,
zato,
jer me grlo boli od riječi koje se očekuju,
zato,
jer nas je netko uvjerio u našu nemoć,
ne mogu i neću pristati prestati disati.

Zato,
jer je sunce uvijek sunce,
i oblak uvijek oblak,
i čovjek uvijek i jedino čovjek,
i zato,
jer nas je netko uvjerio u svoju moć,
ne želim i neću pristati prestati biti čovjek.

Zato,
jer je netko slab da ih poštuje nametnuo pravila,
netko prestrašen da se kreće postavio granice,
netko sebičan da daje nametnuo uzimanje,
i netko uspavan sve to tako prihvatio,
ne znam i neću pristati prestati vjerovati u dobro u čovjeku.

Jednostavno,
neću gledati ono što drugi žele da vidim,
slušati ono što drugi žele da čujem,
osjećati ono što je njima bitno da osjećam.


Ne mogu, ne želim, ne znam i neću pristati prestati živjeti - svoj život.

Oznake: svjesnost

O ping-pong lopticama i društvu jednakosti

petak , 13.01.2017.

Sad ću vam ja reći kako je to biti prijatelj nekome tko ima dijete s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima.
Reći ću vam to bez fontova koji bi uljepšali ono što želim reći, nimalo bajkovito.
Situacija je takva da je naše društvo jedna velika dvorana za stolni tenis, u kojoj su stolovi sve one institucije na koje jedan takav roditelj nailazi, igrači su sve osobe koje nešto u tim institucijama odlučuju, reketi su riječi i obećanja koja se tim roditeljima upućuju, a ping-pong loptice su upravo ta djeca.
Na tribinama sjedimo mi, građani različite dobne, spolne, vjerske itd. strukture, i navijamo, navijamo glasno da se svi zvukovi spajaju u bolnu kakofoniju, mašemo transparentima o jednakosti i suosjećanju dok jedemo GMO kokice, dijelimo letke o ljudskim pravima i čestitamo sami sebi jer nam je lijepo i jer nešto poduzimamo.
Po završetku, odlazimo na vlastitim nogama i mi i igrači, odlazimo svojim kućama i stanovima u kojima sjedamo za kuhinjske stolove i jedemo sami prinoseći hranu ustima, pijemo sami si prinoseći čaše, s našim obiteljima komuniciramo verbalno i artikulirano, a pred spavanje se sami tuširamo, obavljamo nuždu u wc školjkci, i liježemo u krevete.

U društvu jednakosti, jedno dijete koje će po svojim mogućnostima zauvijek ostati dijete, ima roditelja svezanih ruku jer ne smije i ne može raditi jer mu to, osim nemogućnosti da svoje dijete negdje za to vrijeme zbrine, ne dozvoljavaju ni socijalna ni radna legislativa.
Da je dijete s manjim poteškoćama, svugdje bi bilo relativno dobrodošlo. Zato jer se društvo voli s takvima fotografirati i nositi im poklone pred blagdane, jer za njih ima novaca u fondovima, i jer su oni dokaz (i štit) da se o djeci s poteškoćama društvo brine. Za to vrijeme, djeca s većim poteškoćama druže se sa svojim roditeljima (ako imaju sreće da se nisu razveli, jer katkad - najčešće otac - ne može nositi teret takve vrste roditeljstva), roditeljima koji nisu premoreni jer to žele, nego jer tijelo jednostavno ima svoje granice, a s brigom i stresom žive od rođenja djeteta, 24 sata dnevno, puta broj godina koje to dijete ima.
Djetinjstvo toj djeci tehnički prestaje s 21-om godinom, kada ih torpediraju iz škola (ako idu u školu), i kad za njih započne proces brutalnog odbrojavanja do odlaska na drugi svijet, koji se obično dešava netom po odlasku roditelja, jer o njima u međuvremenu nitko nije htio, mogao ili imao novaca naučiti brinuti. Ako i jeste, onda je taj netko jako, jako daleko, i brine o nekom drugom sličnom djetetu, ali ne i tvom.

U društvu jednakosti, ako si osoba s teškim fizičkim i/ili mentalnim oštećenjima, ti nisi čovjek jer se na tebe ne odnose ljudska prava. Ljudska prava dana su samo glasnima, što i ne čudi jer je riječ o tematskom konceptu. Ne odnose se ni na tvoje roditelje.
Koji su se tijekom života nagledali slijeganja ramenima. Koji su zabrinuti što će biti s tobom kad njih ne bude. Koji su jako umorni, ali samo zato jer te vole. A ti si samo ping-pong loptica. Transferi u tvom sportu nisu milijunski. Tvoje potrebe su preskupe, društvo ne zna što će s tobom, i čekaju da problem riješi vrijeme. Za tebe, jednostavno, jednakih mogućnosti nema, a tvoja je obitelj kažnjena jer postojiš, a katkad postojiš jednostavno zbog medicinskog previda ili pogreške, u trbuhu si bio zdrav.

Voljela bih okončati ovaj brainstorming lijepim rečenicama, ali neću. Neću jer s lijepim riječima sve to ispada kao neka bajka, što nije tako.
Nema tu zasad happy enda. Onemogućava ga način na koji se svi mi ponašamo. Bučna i zabave željna publika, koja valjda antropološki ima potrebu gnječiti najslabije karike. Zapravo, najveća smo im poteškoća upravo mi.

Oznake: brainstorming, svjesnost

HO HO HOOOOror!

subota , 24.12.2016.

Dakle, blagdani. Ono - advent pa Nova.
To je vrijeme koje započinje odmah nakon Svih svetih, prvo u katalozima pa na policama trgovačkih centara. Nekako se istodobno pojave šibe, Krampusi, Sveti Nikole i najava dekoracija za jelku i dom.
Onda se negdje početkom prosinca preko noći okite javne površine. Nešto prošlogodišnjih ukrasa, dosta noviteta, jer uvijek moraš sam sebe nanovo prerastati. I druge usput, naravno.

Sveti Nikola i Krampus u svim selima i gradovima obilaze vrtiće, škole, dječje domove i dječje odjele u bolnicama.
U vrtićima i školama konverzacija je uobičajena:
- Jesi bio dobar? - pita kostimirani lokalni animator koji će za x puta postavljeno pitanje toga dana dobiti par stotina kuna.
- Jesaaaam! - sa smiješkom odgovara dječačić ozarenih očiju i ruku ispruženih da dograbi svoj poklon, jer o tome je riječ, a i činjenici da će čovjek sve učiniti da se dokopa cilja, čak i kad je tako malen, te da iza mnogočega stoji ucjena ili pogodba.
Onda škljoc fotoaparatom lokalnog fotografskog studija i naknadnih 20-ak kuna manje za vječnu uspomenu na taj događaj baš te godine baš vašeg djeteta.

Po trgovima se postavljaju bine, izlozi su nakićeni maštovitim crveno-zeleno-zlatnim ili plavo-sivim detaljima, stidljivo se naziru natpisi "predblagdanski popusti - do 20%".
S privatnih kuća i stanova vise Djeda Mrazovi, prestraši se čovjek onako kad svjetla nisu upaljena, da netko visi. U vrtovima nerijetko srna, jelen ili saonice od bijelih led-lampica.
Po čitavoj zemlji niču humanitarne akcije. To je inače kod nas jedini način da čovjek nešto za nekoga i učini. Tu i tamo na forumima i Facebooku potkrada se komentar vrlo upućenih pojedinaca - "sve je to super, ali mogli bi to radit i inače, ne samo pred blagdane".

Na Dnevniku svakodnevna informacija koliko će se ove godine potrošiti. Onda slijedi jedan od dijelova filma "Sam u kući", isprekidanog 12-minutnim blokovima reklama od kojih je jedna za donje rublje, a u kojem se razgolićena djevojka u crvenom vešu ljubi s velikim bijelim plišanim medvjedom.
Na radio postajama Mariah Carey barem 15 puta dnevno otpjeva "All I want for Christmas is you", pjesmu s u biti realnom konzumerističkom božićnom porukom - neću ovo, neću to, bljak, fuj, ne bih ni ovo, ja hoću - to! (tebe, u pjesmi).
U tiskovini tu i tamo informacija tko će od poznatih pjevača pjevati za doček Nove i koliko će tisuća ili desetaka tisuća eura za to biti plaćen. Istodobno, lokalni radiji obavještavaju sve umirovljenike i domaćice da dođu po svoj poklon bon od 100-200 kuna.

Vlasnici restorana javno i ne izriču jesu li ili nisu zadovoljni koliko ih firmi, prijatelja iz osnovne škole, ekipa iz plesne škole, sportskih klubova i sl. obilazi, da se ne bi urekli, a i bolje da ne pokažu preveliko zadovoljstvo.
Hotelske kuće bilježe najave i dolaske stranih turista, domaćih nešto manje.
U medijima se sve češće potkrada - nikad tako. Najadvent Europe, najrast BDP-a, najrast potrošnje.
Isti animator s početka mjeseca pred Božić, ovoga puta kao Djed Mraz, obilazi istu onu djecu.

Roditelji mahnito trče po trgovačkim centrima kupiti nešto što im dijete nema, što je svake godine u biti sve teže jer im dijete već odavno ima kao sve. Roditelji roditelja kupuju teletinu, janjetinu i odojka, te bakalar jer se ipak prije posti. Trgovački ih lanci pravovremeno stavljaju na akcije, prate potrebe svojih kupaca.
Iz putničkih agencija pozivaju na last minute dočeke, mada se provlači i tema skijanja.

Posvuda miris kuhanog vina i kobasica, praporci u različitim aranžmanima trešte iz raznih zvučnika, Djeda Mrazovi izranjaju iz Jadranskog mora, skaču s padobranima, i sve je - ma nikad tako!
Božić dolazi, evo, samo što nije, jedino što nedostaje je pitati djecu, naše najmlađe, što Božić za njih znači.
- Božić je... Božić je... ono kad se kiti bor pa Djed Mraz ispod njih stavi poklone, ako si bio dobar! - ozarena lica odgovara petogodišnji Matija, za onaj ležerniji dio Dnevnika.
- A jesi ti bio dobar? - pita ga voditeljica, mi je gledatelji ne vidimo, u totalu je tek lice smeđokosog dječačića razbarušene kose i mliječnih zubiju.
- Jesaaaam! - odgovara Matija, neverbalno pokazujući da baš i nije u to siguran, možda zbunjen retoričkim ili prečesto pitanim pitanjem, ali svakako prestrašen mogućnošću da Djed Mraz procijeni da se nije dovoljno trudio.
Nek' se djeca raduju, čuje se tu i tamo. Kao, inače su baš depresivna.

O Isusu, nekako, ni a...

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ma mrzimo se više, brate!

utorak , 20.12.2016.

Ma mrzimo se više, brate! Ajmo! Jedan na drugoga, ti ćeš meni mater, ja ću tebi mater! Nemamo istu majicu, tvoja je jeftina, ti si siromašan i smrdiš, smrdiš jaaaaaako i miči se od mene s tom vrećom punom praznih pvc boca! Ne sviđa mi se tvoj smijeh, izgledaš ko debil, onako baš jako, ne piješ pivo nisi muško, ajde još reci da si gej pa da te iscipelarimo negdje u mraku! Mrzimo se više, daj, premalo mi to jedni drugima pokazujemo, ti navijaš za hajduk, ja za dinamo, jebeni blitvaru dođi da te razbijem, jednim potezom te smjestim pod zemlju! Otruj mi psa, mačku, papagaja, čovječe, ja ću ti zadavit ribicu i iščupati paradajz iz vrta, hrčeš, čujem te kroz zidove, i ideš preko reda vadit krv u laboratoriju, kao da ja to ne vidim! Ogrebi mi auto, hajde, i onda zajedno ogrebimo aute skuplje od 150 tisuća kuna, jebi im mater, imaju para, daju banke kredit, daju i sirotinji, ajmo razbit stakla na tim kliznim vratima od banke i poserimo se na tipke od bankomata, al prije toga daj iščupajmo sise sve i jednoj šalterskoj radnici i tamo, i na pošti, i u općini pogotovo!
I ne glumimo kulturu, ljepotu, ne govorimo si dobar dan, ne vjerujmo blagajnici da nema tih deset lipa da ti vrati, laže ona, lažu svi, ej uzimaju pdv na zrak, ma ne dajmo im gušta, napišimo psovku na izborni listić i objavit će to po svim portalima, kao - pravi smo džekovi, selebriti ej!
Daj, mrzimo se malo još, hajde, ružna mi je ta tvoja boja kože, baš je odvratna, govoriš drugim jezikom, ne vjerujemo u istog boga, bog je jedan al to nije onaj tvoj nego ovaj moj! Alo! Tvoje je dijete konkurencija mom djetetu, ja ću svom kupit patike od 4 hiljade kuna, custom made, i zadužit ću se za ajfon, i potplatit ću voditeljicu zbora da moje a ne tvoje dijete pjeva solo dionicu, i trenera ću platit da moje dijete a ne tvoje proda u bolji klub jer ti to tako ide, stari moj, i ti se s tim pomiri, kakav talent, pare, pareee... I ide mi na živce što mi susjed gleda u prozor, dignut ću zid, najveći i najdeblji i s najvećim biljkama i onim kovanim ukrasima, i ukrast ću mu koji kvadrat usput jer je ionako njegov pradjed bio gad prema mom pradjedu pa hajde da izravnamo račun, nek se zna!
I da, utjerajmo pravdu više, hajde, jebimo mater svima, svima, gradonačelniku, predsjednici, učiteljici iz osnovne jer nam je dala dvojku, spremačici iz srednje škole jer nam je maznula opremu od tjelesnog, hajmo, daj napišimo grafit na ulazna vrata, bez zvjezdica, čisto ono - jebemo vam mater, preventivno!
I da, govna jedna od političara, kradu milijune, nama ostaju mrvice, jebem ti rad na crno za 20 kuna na sat, i branje šparuga i čišćenje apartmana ovim novopečenim kapitalistima koji si međusobno kukaju kako grozne goste imaju, daj nama tog gosta pa ćeš me čuti koliko ću kukati! Uzmimo im sve, i njima, i državi, kakva država, halo, diznilend, uzmimo i švabama eure po bauštelama, isto na crno, kao da smo zaboravili drugi svjetski, a?!
Mrzimo se još, nismo dovoljno, daj, imaš premale usne, napumpaj si sise kozo, ružna si, nauči hodat u tim štiklama, nju je svako roštiljao, drolja, daj, naplati joj tu frizuru sto eura čovječe vidiš da guska ne razlikuje šampon od regeneratora, ajmo, ajmo! I njenom mužu daj prodaj rabljeni dio za auto kao da je novi, ko ga jebe, glupan nepismeni, kurči se jer je advokat a ogulio bi vlastitu mamu da je slučajno zastupa, ej!
Ajmo pljačkat malo, daj ja bi svarovski jahtu, i kuću na 150 katova, i snoubordao bi na himalaji, to valjda nije još niko, kupio bi nogometni klub, guzio po jednu manekenku svaki dan, to je život!
- Ja imam više!
- Ne, ja imam više!
- Ja imam ljepše!
- Ne, ja imam ljepše!
- Ja imam novije!
- Ne ja imam novije!
- Ja imam skuplje!
- Ne, ja imam skuplje!
- Ja imam moć!
- Ne, ja imam moć!
- Ja imam više birača!
- Ne, ja imam više birača!
- Ja imam više lajkova!
- Ne, ja imam više lajkova!
Mrzimo se još, daj, nikako da to napravimo, ajmo, dignut granice, oružje u ruke, idemo se mrziti, ja ću tebi ubiti roditelje, ti ćeš meni ubiti roditelje, ti meni siluj sestru i ja ću silovati tvoju, i da, nemojmo si zaboravit silovati i žene, i opljačkajmo si kuću, daj tv, zlato, laptop, jebi ga rat je, smije se. Ajmo još dalje malo pucati i ubijat, ne, ne pucat, ajmo to perfidno, ajmo ekonomski eksploatirat one glupane na jugu i istoku, sami će crknut od gladi il od rata jer ionako nemaju šta izgubiti.
Ajmo i dalje, ajmo zapalit sve, ali sve, ajmo zapalit sela, gradove, metropole, ajmo čitavu planetu zalit benzinom i nek ode u tri pičke materine, jebote, ajmo daj, samo se jednom živi, ionako je sve išlo u kurac!


déja` vu
DOKLE?
déja` vu
DOKLE?
déja` vu

Oznake: brainstorming, svjesnost

Ecipecipeciland sutra

utorak , 06.12.2016.

Moje je ime Danas. Rođena sam daleko, u velegradu zvanom Jučer, država Prošlost. To je zemlja prelijepih boja s pokojom sjenom, probodenom putokazom koji nitko ne gleda.

Bila bi pravi raj, moja zemlja, da njome ne vlada Nitko. Taj je Nitko inače sin Svakoga, velikaša svog vremena, velikaša utoliko što je nekim čudom posjedovao štošta što se sa sobom u grob ne nosi, al' što je prije toga nekoga u grob odvelo. Od trojice sinova (uz Nikoga, to su Nitko mlađi i Nitko stariji), Nitko je zapravo jedini pokazivao nezainteresiranost za "glupe ljudske vrijednosti", vrhunski je prepisivao domaće zadaće i pisao šalabahtere, pa se odmalena dalo naslutiti da mali ima potencijala. Ako je itko u to i sumnjao, definitivno je povjerovao kad je Nitko na maturalcu, u obilasku jedne poznate vjerske znamenitosti i nadahnut grlicama koje su mu s reljefa mahnule krilima, zgrabio svoju razrednicu za dupe na što je ona samo rekla "Oh!".

Za Prošlost bitne odluke Nitko redovito gugla. Iako je u Prošlosti puno ministara, oni mu, uglavnom iz administrativnih razloga, ne mogu puno pomoći. Naime, prezauzeti su pisanjem Bajki, nečime da argumentiraju mandat. Tako da Nitko na guglu bira odgovore s prve stranice, i to na eci-peci-pec.

Eci-peci-pec je kao nikada do sada integriran u sve živo u Prošlosti. Recimo, penzioneri se tako igraju dok biraju na što će prvo spiskati penziju: na kupovinu, plaćanje računa, il džeparac nezaposlenoj "djeci". Svakako moraju odabrati jedno, takva je igra.
Eci-peci-pec se igra i u obitelji. Na primjer, ovaj će mjesec novi komad odjeće na rasprodaji dobiti mama, tata, ili dijete. Nema tu prigovora ni žalbi, jer žalbeni postupak dugo traje a moda se mijenja.
Načelno, u Prošlosti se ima što birati. Ima i tko birati. Ima i kako birati. Na eci-peci-pec sve je moguće, a ionako uvijek netko mora izvući i deblji kraj.

Iako je moje ime Danas, svoje ću dijete nazvati Budućnost, nikako Sutra. Ne iz prkosa, već očaja. Sutra je religija Prošlosti, svi joj se praznovjerno klanjaju već desetljećima. Kako i ne bi, Svatko ih je davno u to uvjerio, Nitko to ne pobija, a i samima im je lakše nadati se.
Šutke ću Budućnost odgajati da ne bude svatko, i da ne bude nitko. Zdušno ću ga podsjećati da prošlost ima svoje mjesto, i da joj je mjesto upravo tamo. I igrat ću se s njim puno: slagat ćemo puzzle s motivom "Ecipecipeciland sutra", s više od četiri milijuna posve jednakih komada, zamisli - potpuno jednakih kad ih okreneš slikom nadolje. Ili popularno - s glavama u pijesku.

Oznake: svjesnost, brainstorming

Floskule MMXVI

utorak , 08.11.2016.

Stani. Hodaj. Trči. Stani. Trči. Hodaj. Stani. Trči. Trči. Hodaj. Trči. Hodaj. Stani. Hodaj. Trči. Trči. Stani. Hodaj.
Šuti. Ne misli. Pogni glavu. Ne misli. Šuti. Ne misli. Šuti. Pogni glavu. Šuti. Šuti. Ne misli. Pogni glavu. Šuti.
Budi lijepa. Stavi silikone. Ugradi nokte. Stavi silikone. Ugradi nokte. Budi lijepa. Stavi silikone. Stavi silikone.
Napiši domaću zadaću. Donesi roditeljsku suglasnost. Nemoj kasniti. Donesi roditeljsku suglasnost. Nemoj kasniti.
Pusti brkove. Depiliraj pazuh. Koristi Old Spice. Depiliraj pazuh. Koristi Old Spice. Pusti brkove. Depiliraj pazuh.
Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj. Nemoj.
Budi konkurentan. Senzibiliziraj se. Imaš mogućnost. Budi konkurentan. Imaš mogućnost. Senzibiliziraj se.
OIB. PIN. Korisničko ime. PIN. OIB. PIN. Korisničko ime. PIN. Korisničko ime. OIB. PIN. PIN. Korisničko ime.
Gej. Osoba s invaliditetom. Rom. Osoba s invaliditetom. Rom. Gej. Osoba s invaliditetom. Gej. Gej. Rom.
Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi.
Glasuj. Ti odlučuješ. Izađi na izbore. Ti odlučuješ. Glasuj. Ti odlučuješ. Ti odlučuješ. Izađi na izbore. Glasuj. Glasuj.
Ispuni obrazac. Pošalji izvješće. Rok. Pošalji izvješće. Rok. Ispuni obrazac. Pošalji izvješće. Rok. Ispuni obrazac.
Adidas. Lidl. Always. Lidl. Always. Always. Adidas. Lidl. Adidas. Adidas. Lidl. Always. Lidl. Always. Adidas. Always.
Srbin. Hrvat. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat. Srbin. Bošnjak. Bošnjak. Hrvat. Srbin. Hrvat.
Voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli. Ne voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli. Voli. Ne voli. Voli. Voli.
Like. Share. Delete. Share. Delete. Like. Share. Delete. Delete. Like. Like. Share. Like. Delete. Like. Delete. Share.
Amen. Aleluja. Moj grijeh. Aleluja. Moj grijeh. Amen. Aleluja. Aleluja. Amen. Moj grijeh. Amen. Aleluja. Moj grijeh.

Oznake: svjesnost, brainstorming

Promatraj. Prihvati. Raduj se.

subota , 27.08.2016.

Otvori se. Al' otvaraj se polako. Budi nježna prema sebi, nitko nije rekao da će biti lako.
Tvoje je tijelo put, a sve što u njemu nevidljivo nosiš - putokaz.
Utišaj se. Kad te preplave misli, reći će ti kuda da ideš, ne slušaj ih, ne slušaj ih nipošto, one su jeka ptice rugalice, mutant programirane tebe.
Utišaj se i uroni, utoni, uplovi, poleti, nestani.
Tvoje je biće ljubav, pogledaj, imaš je i u dlanu, na trepavicama, usnama. Nevidljiva, a opipljiva, diše, čeka...
Otvori se polako, jer ono tvoje programirano ti ne voli tebe otvorenu. Zato će te boljeti, kidati, mrviti, vikat će na sav glas, štipat će ti dušu, gnječit će ti srce, gledat će te u ogledalu pogledom punim prezira i nevoljenja, i gađat će te, gađat će te mislima iz svih oružja svijeta, riječima svih onih što te okružuju, slikama svega onog što si u životu prošla... A ti se ne daj! Budi nježna prema sebi, kao što bi nježna bila prema ranjenom lanetu, malom ježu na trotoaru, vlastitom djetetu kad mu sa strepnjom pod pazuh stavljaš toplomjer.
Nitko nije rekao da će biti lako.
Nitko nije rekao ni da brzo prođe.
Nitko nije rekao ni da se opet ne ponovi, al jače.
Nitko nije rekao da nije vrijedno.
Al otvaraj se polako.
Promatraj. Prihvati. Raduj se.

Oznake: svjesnost

Nisi mi jasna

petak , 26.08.2016.

Nisi mi jasna. Kad ti gledam u oči, osjećam nelagodu. Ti nisi kao ja. Tebe ne zanima kakva ti je frizura, ne zanima te što je danas u trendu, zanima te što se unutar tebe dešava, nisi mi jasna. Pričala bih ti o tuđem životu, o nečijoj smrti, prevarama u susjedstvu, podnim pločicama, lošoj politici, lajkovima, ne zanima te, nije mi jasno kako. Tvoje riječi nisu izgovorene mojim jezikom.

Dođe mi da te mrzim! Zašto si takva? Nikad ti neću priznat da te iz obijesti volim ogovarati, jače je od mene! Ponekad, uistinu, poželim da se izbrišeš, da te nema! Ti nemaš nokte njegovane kao ja...! Auto ti je ulubljen...! Moje sandale su srebrne, 400 kuna sam ih platila! Imam turiste do kraja rujna...! Izbijelila sam zube, zar ne vidiš...? Sin mi ima djevojku, mala je genijalna, oboje rade u struci, na poslu su se i upoznali, a ona ti je, znaš, nećakinja onog poznatog glumca...! A na Maldivima, kako je tamo lijepo, nisi bila...?

Kad sam s tobom, i ne znam što da govorim, sve mi se čini kao brbljanje ali ljudi tako i govore, zar ne? Ne znam što da te pitam. Nekako slutim da je bolje da te ništa ne pitam. Nisi mi jasna. O kakvom zvuku tišine ti govoriš?! Voliš dodirivati stijene?! Mekoća zalaska sunca na krošnjama?! Promatranje osjećaja?!

Znaš, nisi mi jasna. Ne znam volim li te il' te ne volim.
Ali, jedan dio mene sluti, da ima potrebu za tobom. Da bih radije da si blizu nego daleko. Iako te ne razumijem. Iako mi se ne diviš.
Dio mene voli tvoj mir, iako mi nije posve ugodan.
Dio mene, kad skinem šminku i izujem sandale, dio mene voli da postojiš.

Oznake: svjesnost

Dozvoli si...

srijeda , 24.08.2016.

Dozvoli si da budeš krhka. Dozvoli si da budeš pjena, nestalna i lijepa ovako osvijetljena. Dozvoli si vjetar u kosi, nek' je mrsi dok se raščešljati više ne da. Dozvoli si samoću koja liječi, jer te iz osame vodi u cjelinu.
Dozvoli si, u tišini, sjećanja, ma koliko mutna bila. Nek' izvuku na površinu bol, ma koliko duboka bila. Nek' ispod sebe otkrije ljubav, duboku kakva samo ljubav jeste.
Dozvoli si, u tišini, sve što ti tišina dozvoli da čuješ. A čut' ćeš. Čut' ćeš misli, one su najglasnije. Kao zbor posvađanih vrana okupljenih za tvoje mučenje. Jednoj po jednoj, oduzmi im moć tako da ih ne slušaš. Kreni polako. Dozvoli si da ti to ponekad teže ide. I osjećaji koji se izrode, nemoj ih još imenovati, nose krinku. Prigrliš li ih, jedan po jedan postajat' će blagost i mir, prepoznat ćeš kad se to desi.
Dozvoli si uliti ljubav u svaku pukotinu koju je misao za sobom ostavila. Dozvoli si izgubiti prošlost, planove, ime, znanje, vezanost, dozvoli si ogoliti se iznutra do trenutka kad nemaš koga pitati tko si uopće, jer ni tog nekog koji pita zapravo nema.
Dozvoli si izgubiti svaki predznak.

I dobro je.
Ovako praviš mjesto za ljubav, dozvoli si.
Ovako opet postaješ ljubav.
Ovako živiš.

Do ponovne krhkosti, pa opet iznova. Dozvoli si, koliko god puta trebalo.

Oznake: svjesnost

O sjeni

utorak , 23.08.2016.

Svatko sa svojom sjenom ide
kako zna, osjeća il' treba.
Nekih je dana mala i blijeda,
al' katkad, viša je od neba.

U korak s tobom, uporno, glasno,
vječito govori, traži.
Naizgled krhka, čarobno lijepa,
sazdana sva je od laži.

Laže da ne znaš, ne možeš, nećeš:
"Stidi se! Kriv si! Daj šuti!"
Kada se bojiš, ona tad raste,
hrani je što tebe ljuti.

Zato se trgni, sad, ovog trena,
u oči mirno je gledaj!
Nek' ona priča, plače i moli,
zavesti time se ne daj!

Tvoje je ići k svjetlosti, dalje,
njeno je bit' iza tebe.
Voli je, prihvati, al' ne zastajkuj:
vodi te do tvojeg Sebe!

Oznake: svjesnost

Raspizdi se... jer uistinu - nije vrijedno

utorak , 19.04.2016.

Možda nisi primijetio, ali ova vrata izgleda upijaju sve što iz mene ne izlazi.
Upijaju i zaustavljaju me u galopu, jer se volim igrati nepovredivog viteza-konjanika.
Možda nisi primijetio, ali u posljednje vrijeme pravim dogovore sama sa sobom, pretežno oko privida. Uvjeravam se da je sve, i lijepo i ružno, uistinu iluzija koju smo rado prihvatili, da se imamo čime igrati. Uvjeravam se jer ima i onih koji to znaju, pa ne trebaju vrata koja upijaju sve što iz njih ne izlazi. I opet, povjerujem da su takvi od mene daleko - sretniji. Jer ne vide magarčića kako na nasipu osorno maše repom, ne vide policijsko vozilo koje u zasjedi čeka neodgovorne vozače, ne vide proljeće koje se u najdrečavijim bojama razbuktalo i po zemlji i po nebu, ne vide ribiča koji na biciklu odlazi po svoj ulov, ne vide jer nije to ono što gledaju. Gledaju drugačije. I ne čuju bruj teretnjaka iza kojeg voziš, ne čuju glazbu s kompilacije na sprženom CD-u, ne čuju fijuk vjetra koji se obija o retrovizor, ne čuju mobitel koji negdje u torbi nemilosrdno ne prestaje zvoniti, ne čuju jer nije to ono što slušaju. Slušaju drugačije.

A ja se spotičem. Spotičem se o riječi koju mi moja Malena na sebe misleći izgovara kroz svoju takozvanu dijagnozu (dijagnoza mi je sa njom nepoveziva), i kao da mi neonom ispisuje: raspizdi se! Raspizdi se onog trena kad te raspizde, i učini to svjesno!
I igram se tim riječima i prividom koji me obuzima, preskačemo zajedno konop, ljuljamo se na ljuljačci, dobacujemo si frizbi, čupkamo tratinčice i šapćemo "voli-ne voli"... Moja Malena zna. Jedni drugima pijemo smisao, ovako uspavani. Trljamo se o listove jedni drugima kao lakome mačke. Dijagnoze dobivamo radi dioptrije zapravo, jer ni mi ni oni oko nas drugačije - ne vide.

Možda nisi primijetio, ipak ništa ne upija sve što iz mene ne izlazi, osim mene. Mog tijela naviklog na osmjeh. Prestrašim se same sebe. Bojim se da druge ne zarazim svojom jeseni. Slutim da samu sebe izdajem, pa si zadajem zadatke: vidi, sve je privid, samo varka. Raspizdi se, al se raspizdi znajući da je sve iluzija, i da nema onog koga ćeš povrijediti, jer nema ni onog tko vrijeđa.
A onda se smij. Smij se kao da je smijeh jedina stvarnost, jedini zadatak, il igra, nebitno, smij se jer uistinu - nije vrijedno.

Oznake: brainstorming, svjesnost