Raspizdi se... jer uistinu - nije vrijedno

utorak , 19.04.2016.

Možda nisi primijetio, ali ova vrata izgleda upijaju sve što iz mene ne izlazi.
Upijaju i zaustavljaju me u galopu, jer se volim igrati nepovredivog viteza-konjanika.
Možda nisi primijetio, ali u posljednje vrijeme pravim dogovore sama sa sobom, pretežno oko privida. Uvjeravam se da je sve, i lijepo i ružno, uistinu iluzija koju smo rado prihvatili, da se imamo čime igrati. Uvjeravam se jer ima i onih koji to znaju, pa ne trebaju vrata koja upijaju sve što iz njih ne izlazi. I opet, povjerujem da su takvi od mene daleko - sretniji. Jer ne vide magarčića kako na nasipu osorno maše repom, ne vide policijsko vozilo koje u zasjedi čeka neodgovorne vozače, ne vide proljeće koje se u najdrečavijim bojama razbuktalo i po zemlji i po nebu, ne vide ribiča koji na biciklu odlazi po svoj ulov, ne vide jer nije to ono što gledaju. Gledaju drugačije. I ne čuju bruj teretnjaka iza kojeg voziš, ne čuju glazbu s kompilacije na sprženom CD-u, ne čuju fijuk vjetra koji se obija o retrovizor, ne čuju mobitel koji negdje u torbi nemilosrdno ne prestaje zvoniti, ne čuju jer nije to ono što slušaju. Slušaju drugačije.

A ja se spotičem. Spotičem se o riječi koju mi moja Malena na sebe misleći izgovara kroz svoju takozvanu dijagnozu (dijagnoza mi je sa njom nepoveziva), i kao da mi neonom ispisuje: raspizdi se! Raspizdi se onog trena kad te raspizde, i učini to svjesno!
I igram se tim riječima i prividom koji me obuzima, preskačemo zajedno konop, ljuljamo se na ljuljačci, dobacujemo si frizbi, čupkamo tratinčice i šapćemo "voli-ne voli"... Moja Malena zna. Jedni drugima pijemo smisao, ovako uspavani. Trljamo se o listove jedni drugima kao lakome mačke. Dijagnoze dobivamo radi dioptrije zapravo, jer ni mi ni oni oko nas drugačije - ne vide.

Možda nisi primijetio, ipak ništa ne upija sve što iz mene ne izlazi, osim mene. Mog tijela naviklog na osmjeh. Prestrašim se same sebe. Bojim se da druge ne zarazim svojom jeseni. Slutim da samu sebe izdajem, pa si zadajem zadatke: vidi, sve je privid, samo varka. Raspizdi se, al se raspizdi znajući da je sve iluzija, i da nema onog koga ćeš povrijediti, jer nema ni onog tko vrijeđa.
A onda se smij. Smij se kao da je smijeh jedina stvarnost, jedini zadatak, il igra, nebitno, smij se jer uistinu - nije vrijedno.

Oznake: brainstorming, svjesnost