Marketing
O tome kako je dobro to što nam se dešava, povraćanju i isisavanju zraka djeci
Dobro je to što nam se dešava. Bolje ne može.
Dobro je to što je tako, baš sada, baš ovako, nikako drugačije.
Nek' je tako, jer drugačije nećemo ni naučiti. Mada, s obzirom kako je, teško mi je vjerovati da učimo il' izlazimo bolji, pa nek' bude kako biti treba, može il' mora...
Ovo je zemlja u kojoj su ljudi iza ili ispred kamere. Svijet selfija, i fotografija djece zakovanih za krevet i cjevčice.
Ovo je zemlja humanitarnih akcija u kojima sudjeluju ljudi kojima su humanitarne akcije dopizdile jer su ih vidjeli bezbroj puta, i koje se rade za ljude čije životne priče moraš zalijepiti za svaki ekran svakog pametnog telefona sa što manje riječi i što više uplakanih slika, kako bi dopro do onih kojima jedino akcije u trgovačkim centrima nisu dopizdile.
Ovo je zemlja u kojoj je dobro da je puno umirovljenika jer netko tako čisti povratnu pvc ambalažu s ulica, pere guzice vršnjacima negdje na zapadu, il' ima čuvati unuče jer je vrtić preskup il' su liste čekanja duge kao Z-traka bolje kavane.
Ovo je zemlja liste čekanja. Čekanja na papir, papire, još papira. Koje pišu ljudi koji čekaju i koje se čeka. Ovo je zemlja - čekaonica.
Ovo je zemlja u kojoj se sramiš onoga što jesi. U kojoj polja obrađuju budale. U kojoj ribe pecaju idioti. U kojoj zvona zvone pet puta dnevno. U kojoj je prevencija novostvorena riječ za poticaj. Pa preveniraju rak, siromaštvo, isključenost, kardiovaskularne bolesti i pretilost. Pošalju te na pregled na kojem te za godinu dana, kad stigneš na red, nema tko i s čime pregledati.
Ovo je zemlja u kojoj bi svi trebali imati isti bedž. Svi bi trebali biti ista stranka, jer samo kad si baš u toj stranki možeš prosperirati u mikropodručju na kojem je ta stranka okačila svoju zastavu. Jer se raspadamo na "nas" i "njih".
Jer, premoreni od posla od kojeg ne možemo živjeti, znajući da radimo za mirovinu od koje ne smiješ ni mirovati, povraćamo jedni po drugima i lipsamo si u naručje, svakodnevno. Dobro je što znamo gdje je u tijelu štitnjača. I što je visoki krvni tlak. Mi, "u najboljim godinama."
Dobro je da smo zabuljeni u pametne telefone jer manje gledamo u stvarnost, i ne razmišljamo o onom što nas okružuje.
Dobro je, jer nezategnuta struna ne svira, a prenategnuta puca. Možda puknemo. Možda se desi taj dan, kad mesar opiči kupca po glavi onom svinjskom butinom jer bi je instranširanu na cvjetiće, blagajnica pobaca kupljene artikle jer ih kupac presporo slaže u vrećicu a iza njega red do pola trgovine, na cesti dobronamjeran šofer namjerno naguzi onog ispred njega jer nije dao žmigavac, kad trener opali loptu u nos roditelju jer s tribine trenira svoje dijete, kad roditelj utrpa svom djetetu u usta onu jednu adidasku izloženu na pultu u sportskoj trgovini a koja košta trećinu njegove plaće i za kojom se ono dere da želi baš nju, kad bauštelac miješalicu prospe po džipu svog poslodavca jer ga drži na minimalcu i dio mu plaća "na ruke", kad učitelj traži od roditelja da ne kupuju već fotokopiraju sve knjige od a do ž jer su 99% iste kao lani, kad bankarica odgovara klijenta od kredita, kad ti netko, jebote zamisli, kaže - ne znam, neću il' ne mogu, i ne laže da zna, hoće ili može!
Dobro je to što nam se dešava. Ne mislim to na onaj ružičasti "samstvarašsvojustvarnost" način s više desetaka tisuća klikova na youtube-u. Mislim to ozbiljno. Nije više ni 5 do 12. Nije dobro. Moramo si samo priznati, i prestati glumiti da to s nama - jednim po jednim - nema ništa. Nema tu skrivanja iza apartmana, nasljedstva ili zimovanja, jeftin pokušaj. U istoj smo zemlji.
Kompromisi na koje pristajemo svakodnevno zrak su koji isisavamo iz pluća vlastitoj djeci.
Post je objavljen 10.10.2017. u 19:04 sati.