Marketing
O komunikaciji, impotenciji i etici masturbacije u 77. zemlji na ljestvici sreće
Posljednjih dana, a možda ni to nije slučajno kao što obično u životu ništa nije slučajno, svjedočila sam više situacija temeljem kojih sam zaključila da je komunikacija među nama ljudima bez kreditnog rejtinga. I to ne zato jer taj kreditni rejting nije ocjenjiv, nego zato jer je "dužnik" toliko neozbiljan, nestabilan i rizičan da je uvrstiti ga na ikakvu rang listu ravno namjernom razbijanju ogledala i presijecanju puta crnim mačkama na petak 13.
Ukratko, mi smo ljudi totalni narcisi. Čitav svijet vrti se oko svakog od nas, sva očekivanja usmjerena su od nas ka drugima, i svo slušanje usmjereno je na bi-bip na mobitelu da vidiš je li ti tko što lajkao. Kraj nas ljudi mogu puzati, umirati, rađati se, svađati, tući, silovati, dobivati euro jackpot, lebdjeti ili čak letjeti, ništa nas se to ne bi ticalo.
Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike. (Ovo je namjerno napisano bold jer je važno, i imat će veze sa zaključkom.)
Za početak, svi hipnotizirano želimo vlastitoj djeci priuštiti više no što smo mi imali, pa ih ili radikalno zasipamo slatkišima, igračkama, odjećom i doživljajima, ili pak superambiciozno upisujemo u sve škole, radionice i tečajeve koji postoje, pa sve i ako su premladi za pojedinu aktivnost, jer je to (u našim očima) znak napretka i zrelosti djeteta, avaj kojeg li nam komplimenta.
Dalje, najveća reforma u školstvu i dalje je "povratak uniformi". Već vidim, uz zvukove Kasa Valkira (Wagner, ne Wrangler), djeca u jednakim uniformama na zvuk zvona nasmijana i nasmiješena izlaze iz učionica, pa iz škole, pa ulaze netko u novi džip, netko u 25 godina star Yugo (to mogu još u dobi dok ne ojačaju da zabrane roditelju ili djedu da s takvim autom dolazi po njih), netko u autobus, a netko nastavlja pješke... pa se vraćaju kući, netko u kuću s bazenom, netko u kuću bez fasade (koja se radi zadnja 2 desetljeća), netko u podstanarski stan, netko u 20 kvadrata javnog stana... pa ručaju, netko u 3-4 slijeda, netko podgrijan grah od jučer, netko komad kruha, netko ni to... Al da ne skrenem previše s teme, iako i to ima veze.
Dakle, komunikacija. Jučer tako gledam, igrom "slučaja", kulinarski show u kojem jedna amaterka kroz više poduljih kadrova izražava negodovanje spram ocjene jednog od sudaca, koji je igrom slučaja šef, pisano velikim početnim slovom, i nečime je valjda taj svoj kredibilitet u branši i zaslužio. Negoduje ona tako uzduž, poprijeko, šta bi on htio, kako on to može, kako on to misli, blabla, blaaaaaa, kadgod je bila u kadru i dalje prigovara i "argumentira". Zato jer na to ima pravo. Zato jer mediji i to vole, da se netko nepismen s idejom prava oglasi. Ljepši zvuk proizvodi svaki radni stroj, jer njime se bar nešto proizvede.
Danas tako, igrom "slučaja", dobivam službeni telefonski poziv na mobitel, hvala bogu u radno vrijeme jer otkad je mobitela nerijetko se na doba dana/dan u tjednu/blagdan i ne gleda. Ljutita gospođa naišla ne na zaključana vrata. Nitko joj se nije javio na telefon (fiksni). Na vratima piše radno vrijeme, a nema nikoga. O kojeg li grijeha. Objašnjavam joj da dio posla nerijetko obavljamo na terenu, u skladištu... Kažem joj da papir koji je trebala predati slobodno ubaci u poštanski sandučić. Ona pak ljutito tvrdi da ga nitko ne otvara! Čak dodaje da se tako priča. Meni novost. Taj (njen) papir uostalom čekamo već godinu dana. U proteklih 50-ak tjedana tamo ga nismo našli. Našli smo mnogo drugih papira, čuda li. Valjda smo ipak sandučić otvarali.
Ili nekidan. Ma ne da mi se ni misliti ni pisati o tom.
Idemo na Globalno izvješće o sreći. Za 2017. Oni to znaju unaprijed. Koje li ironije.
Kakobilo, naši su mediji jučer objavili top ljestvicu po kojoj je Hrvatska na 77. mjestu, 3 niže nego lani. Lijepo se posložilo da je ta vijest još u sjeni predsjedničina Labuđeg jezera, Todorićevog posrtanja (šteta da nije obrtnik, a?), i da ju je danas zasjenila slika sve sile političara u šarenim čarapama, jer je jednakost nama Hrvatima jako važna. Pa kako i nije, u biti smo u jednakom sranju.
Nego, fino su nam prestavili set visokorangiranih zemalja i naravno, ex-Yu sretnije od nas (Slovenija i Srbija) i nesretnije od nas (Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Makedonija). I začelje, naravno (Srednjoafrička republika).
S obzirom da kao nacija imamo visoko mišljenje o sebi (jedno od naših prava), kojeg li šamara. Pa naše more je najljepše! Mi imamo nikad uspješnije turističke sezone! Volimo jednakost (čarape) i kulturu (Labuđe jezero), čak i filozofiju (studentski zbor)! Mi smo za život (rasprava o pobačaju), držimo do zdravlja (humanitarne akcije za aparate po bolnicama), držimo do djece (naknade za novorođenčad i dječji doplatak, kute), imamo najljepši advent u Europi! Mi volimo matematiku (brojanje krvnih zrnaca), biti informirani (Facebook i Wikipedia), tolerantni smo (plagiranje diplomskog), volimo lijepu poeziju ("pa da iz kolica vire crte tvoga lica", "gađam se žiletima"). Gdje je zapelo? Nismo mi na 77. mjestu, nego smo 76. mjesta niže od najsretnije zemlje! Toliko je niže od nas Ruanda, pa promislimo malo kakvi smo mi zapravo u očima drugih, pogotovo onih civiliziranih, kod kojih red i čast nisu deformacije.
No, vratimo se komunikaciji. Od prevelikog prava da iznosimo svoje mišljenje, zapinjemo na prvima na koje naiđemo. Ljutimo se na krive ljude. Praznimo se jedni na druge. Bespotrebno, uvlačimo jedni druge i zajedno se vrtimo u krugu nelagode, zamijeranja, neljubavi... Kivni posve na krive objekte. Ljutimo se, al nismo se naljutili. Kivni smo jer nam je to s godinama postao default. Zaboravljamo dvije ključne stvari: (1) Mi smo ti koji smo za sve to odgovorni. (2) Mi smo ti koji to moramo promijeniti.
E, tu se vraćam na ono boldano.
Potpuno impotentni što se promjene u društvu tiče (mislim na Hrvatsku, ovdje i sada), slinimo nad Globalnim izvješćem o sreći i buljimo u njega kao što su bauštelci nekad buljili u duplerice Starta ili Erotike.
To i nije loše, ali nisam sigurna je li etički masturbirati u zemlji koja sve više stari, čiji natalitet opada, a toliko obiteljih i mladih iseljava.
Post je objavljen 21.03.2017. u 18:44 sati.