Marketing
O avionu, 10 dojmova o letu i nenadjebivom "let go" pristupu životu
Sve što trebaš rezimirati o životu i ljudima možeš naučiti u avionu.
Iako je to prijevozno sredstvo običnom čovjeku rijedak "izbor", ako dobiješ tu priliku i ne zalijepiš se za sjedalo od straha, pokušaj promatrati sve oko sebe i doći ćeš do nevjerojatnih spoznaja.
U mojih petnaestak letačkih iskustava, posljednji sam put letjela proteklog vikenda, a prije toga pred deset godina. Neke su stvari ostale iste, al ono što se promijenilo ražalostilo me do beskraja.
Da rezimiram dojmove s tog leta:
1. Pojačane su mjere sigurnosti, kao prevencija terorizma, i ne znam kako da to komentiram.
2. Kad je na tlu, avion uvijek izgleda nekako nemoćno.
3. Nikad ne znaš kraj koga ćeš dobiti mjesto, i uvijek se nadaš da je to mjesto kraj prozora.
4. Stjuardese prije polijetanja imaju istu koreografiju kad se govori o mjerama sigurnosti, i ta mi je koreografija super.
5. Osjećaj polijetanja je luđački dobar.
6. Prizori u kojima si iznad oblaka zadivljujući su, i dokaz kako je sve relativno, prolazno, i suštinski lijepo te vrijedno osjećaja zahvalnosti.
7. U tim prizorima ovaj put imala sam priliku vrlo kratko uživati, jer je gospođa do mene, a sjedila je uz prozor, doslovce zalijepila glavu uz njega i neprekidno snimala i slikala. Ne trebam govoriti da je imala trajnu, pa je čitav prozor imao njenu glavu kao zastor. Istodobno, putnici koje sam uspjela vidjeti a sjedili su do prozora, bili su toliko uviđavni da su kroz vani gledali naslonjeni, diskretno.
8. Na povratnom letu, u avionu su bile i dvije bebe. Naizmjence su plakale. Kad smo sletjeli, nikome od putnika nije palo na pamet propustiti prvo njihove majke. Svi su sa svojih sjedala ustali i prije znaka da se pojas može otkopčati, krenuli dosezati ručnu prtljagu, i u iščekivanju otvaranja vratiju aviona začepili prolaz među sjedalima. Bebe su plakale, mame su čekale, a naposljetku smo se opet svi skupa našli u shuttle-u koji prevozi do terminala.
9. Ni u odlasku, ni u povratku, nitko nije aplaudirao pilotu po slijetanju. U svim prethodnim letovima, od onih prekooceanskih do onih u kojima ti nataknu slušalice da utišaju buku motora, to nije bio slučaj. Dijete u meni osjećalo se potpuno usamljeno.
10. Da ne završim tužno, jer je letenje ipak prekrasan doživljaj, uvijek se iznova začudim kako je moguće da meni, koja osjećam nelagodu i od visina i od brzina, svi ti strahovi u avionu iščeznu. Možda zato jer je najbolji lijek svemu, a ma baš svemu u životu - prepustiti se i promatrati. Just let go...
Post je objavljen 25.02.2017. u 09:18 sati.