O puderu, onako potrošački, sa svim podlogama i naslagama
Dobro, ali stvarno, molim te ko boga pokušaj ne ostavljati dlake na sapunu. I reži nokte kad me nema. Poštuj ovu sintaksu.
Moje ruke nemaju zamah kojim bih maknula paučinu pauk-ljudi koji me omataju svojim glupostima, katkad imam alergijsku reakciju na njihove niti, a to je danas, iako je bilo i jučer, a pribojavam se i sutra.
Molim te, nemoj šutjeti ali nemoj ni pretjerati u svojoj šutnji.
Zjenice su mi večeras oivičene žutom, misli usklađene s južinom, ne volim nikog, jednostavno ne ide.
Uvijam se u svoje osobno sivo plavetnilo kao mala glista, nebitna, zamjenjiva, uvijam se u njega sebično i nekako za jednu glistu prebrzo i smiono, smijem se ženskoj potrebi za shoppingom, ne znam kome je to kompliment u CV-u, želim i ne želim biti ja il netko drugi, ne mogu si razjasniti.
Meni treba jednostavno - puder. Onako, potrošački, sa svim podlogama prije njega i naslagama na njemu.
I treba mi dobro sjenilo, jebačka maskara i tuš u kistu, da izgledam mačkasto i nikome ne budem sumnjiva.
A ti me gledaj.
Nemoj mi se diviti, nemoj me ni voljeti, nemoj ni suosjećati sa mnom, jednostavno me prihvati, jer i takva katkad budem.
Režala bih, al samo ako to režanje ima oštrice kojom bih si istovremeno mogla drati kožu, jer mi je suvišna, želim si usaditi krila, ugraditi gas-masku i turbine na leđa, i otići daleko od kvazi-planete u kojoj je i vlat trave inteligentnija od svega što je dijelom čovječanstva.
Zavijala bih kao vučica, odmetnuta od čopora, željna ljubavi zarivala bih očnjake u janjad, telad, piliće i malu djecu. Jer jedino si tako, al napudran, prihvaćen.
Umorna, takva sam, slomio me vjetar, i zvuk sazdan od riječi, i miris kupljen uz predvalentinovske popuste, umorna od razgovora, pregovora, izgovora, nagovora, odgovora, pogovora i govora, bože, koliko ih je...!
Nakratko, danas, sutra možda, bit ću baš takva, zamrzni svoju ljubav za to vrijeme, gledaj televiziju, čačkaj po mobitelu, prošeći, i prihvati me nekako, znam da možeš, proći će...