Piši o nama! - rekla je...

ponedjeljak , 09.10.2017.

Piši o nama! - rekla je... Kao 3 tasmanijske nemani potpuno jednake rotacijske sile, stajale smo još s ukusom štrudle od jabuke u ustima kraj prozora iza kojeg se krilo bezbroj nijansi modrosivih oblaka. Smijeh. Dobit ću otkaz - konstatiram.

Al ipak ću pisati o nama.

Naša su krila pregolema za ovo nebo. U priznatom se zračnom prostoru leti u registriranim letjelicama. Nosivost, veličina i boja strogo su određeni. Smjer također. Tendencija je da se leti bespilotno ili na autopilotu, jer čemu da netko razmišlja o polijetanju, letu, slijetanju i pozdravljanju putnika. Tvoja registrirana letjelica mora ispuštati chemtrailse, koja djeca dolje izdaleka gledaju kao bijele crte i zamišljaju želje.
Po ukrcaju te izuvaju i skeniraju. Pipkaju te carinici, promatraju te policajci, njuškaju psi, a ljubazne ti se stjuardese smješkaju. Kao putnik, vežeš se kad ti kažu, odvežeš se kad ti kažu, i jedeš što ti donesu. Prilikom leta, možeš snimati oblake, listati ponuđeni magazin, spavati ili pričati sa suputnicima. Pušenje je strogo zabranjeno, ali to te se ne tiče jer ne pušiš, odgovorile su te ružne slike s kutija cigareta.

Nego, naša su krila pregolema za ovo nebo, i to ne bi bio problem da nismo rođene s njima. Njima letiš bez letjelice. Letiš kad poželiš, kuda želiš, bez navođenja i carine. Perje naših krila je šareno, raskošno, prpošno. Mirišemo oblake, žmirkamo gledajući u sunce, utrkujemo se s pticama, pjevamo - ah, pjevamo jer te ta sloboda sama navede da pjevaš!... tako bi trebalo biti.

Ovo je nebo pretijesno za naša krila. Za nas u zračnom prostoru prostora nema.
Zato hodamo. Koračamo uspravne glave, krila okačenih o duh. Prepoznajemo se po pogledu, riječi, osmjehu... ima nas.
O da, i ne damo se. Naše je nebo taman.

Oznake: brainstorming, svjesnost