Tatina...

ponedjeljak , 13.05.2019.

Kako
da te pustim da poletiš,
kad je nebo tako golemo i bojim se - ispustit ću te iz vida?
Svoju sam nemoć odjenula tvojom.
Sjećanja noktima kopam do točke oprosta,
toliko bih ti toga htjela reći...
A ne treba,
jer se valjda ljubav za života zakrabulji u različita čuda.
Bila bih ti i dalje dijete,
i kao dijete htjela bih ti vjerovati da je dobro, i kad znaš da nije,
ne bih da nemam tu mogućnost.
A pogledam li nebo -
ma tko sam da te držim na vezici ili u kavezu?
Odakle mi pravo
tražiti te da si uskratiš to plavetnilo i mir?
Samo zato, jer bih još jednom htjela čuti, "tatina..."

Oznake: svjesnost