O nepomičnosti, moru i okradenom trenutku

utorak , 23.08.2016.

Nepomična. Takva se ponekad budim. Tražim samu sebe u dahu, misli, treptaju. Nekako to nekad baš i ne ide.
Usta mi budu potpuno nijema, ruke potpuno trome, sve u meni traži tišinu tiše i od same sebe, mašta se upinje stvoriti sliku gluhe sobe točno po mojoj mjeri stvorene.
Budim se takva i nekim čudom ustajem, činim radnje koje mi govore da živim, izgovaram riječi koje vidim da drugi čuju, na meni je odjeća koju sam očito obukla i sve tako nešto, dokaz za dokazom, jesam-nisam, dvoboj svega u meni danog i svega u meni stvorenog.
Sve se dešava i bez mene prisutne. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti.
I danas je moje tijelo poslušalo polu-mene, leglo je na stijenu, zatečeno pa time i zadivljeno bljeskom sunca na namreškanoj pučini.
Nešto je u meni progovorilo. "Pusti se", reklo je, "samo se pusti. Kao more. Budi, dozvoli strujama da struje, valovima da se propinju po kamenju, jedrilicama da po tebi plove, ljudima da u tebi traže i nađu sve ono što imaju potrebe tražiti i dobiti, pusti nečistoćama da plutaju po površini, dobro je. Pusti nebu da te oboji, pusti tuzi da se rasprsne, pusti ovom trenutku da bude sebično tvoj i okraden za ono što je bilo i što će biti. Pusti suncu da ti dođe na korak, tu u plićaku, i onoj ribi koja nekud pliva nek pliva, i onom mladiću da je štapom s obale pokuša uloviti. Pusti jer ti to možeš, pusti odmah!"
Dozvolila sam ljepoti da me obuzme u svoj nepravilnosti u kojoj se pojavljuje, u grubim zvukovima i nemirnim nogama, u boli koja putuje zrakom kao nevidljivi dim, dozvolila sam zapravo da ružno ne bude ružno i strašno ne bude strašno, jer na ovom svijetu sve i svatko svoje mjesto i svoj put ima, pa što bude.
Nestalna, jednoj po jednoj kapi dozvolit ću da se sjeti da je more.

Oznake: svijest

Kako te zamišljamo, odozdo, i kako ti izgledamo, odozgo...

ponedjeljak , 16.05.2016.

Kako te zamišljamo, odozdo?

Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta. Obožavali su ljeto, strankinje, flertove i sve što miris mora i preplanulost podrazumijevaju. Kada bi im dosadila ovdašnja scenografija, odlazili bi u obližnja turistička naselja udaljena petnaestak kilometara. Vjerojatno su i toga dana činili isto. Htjeli činiti. U policijskom izvješću pisalo je zbog neprilagođene brzine i alkohola u krvi. Ivan je izgubio život. Andrija je preživio, imao je sreće. Je li imao sreće? Andrija je vozio.

A-ha! Jeste li vidjeli? Bilo je samo pitanje vremena, takvi nikad ne prolaze dobro. Ivan je bio jedinac, niste znali? Priča se da će njegovi roditelji tužiti vozača… Što im to može sada pomoći… A Andrija će sada malo manje zviždati po rivi…

Jadna djeca… Jadni roditelji! Odgajaš ih čitav život i onda – paf! U sekundi! A zbog gluposti! Jadni roditelji…

Alkohol i brzina… Pa to je živa pošast! Današnja omladina je skroz poludjela! Ponašaju se kao da imaju devet života! Nemaju briga, a ni pameti! Treba im dati da rade, za dva crna-dva bijela, pa da im ne pada na pamet dokoličariti… Da su sami namučili se kupiti auto, malo bi drugačije gledali i na život, da!

Kakva tragedija… Najbolji prijatelji… Pokušavam zamisliti kako će Andrija živjeti dalje s tim križem? Ubio sam čovjeka. Najboljeg prijatelja. UBIO. Gotovo. Ne postoji rewind. Ne postoji: Žao mi je. Ne bih ja to. 'Ajmo se probuditi.

I gdje tu ima Boga, reci mi? Jedinac? Jesi li znao da je Ivanov djed također poginuo u saobraćajki? Koja tragedija… A mjesec dana prije baka, tatina mama, imala je moždani udar…

Ma, tko je to nastradao, jesi li čula štogod? Bože mili…Dvadeset i tri godine… Toliko ima moj Danijel. Naježim se kad pomislim. Jadna majka…

Bijesna sam! Najradije bih skočila Andriji za vrat i zadavila ga! Zbog gluposti. I nije samo Ivanov život uništen, ni njegov, već i naš… A ne mogu ga ni kriviti. Ne mogu ni proći kraj njega, a da ne okrenem glavu. Znam da mu je žao, i da mu je krivo. A opet, najradije bih ga pljunula, iskopala mu oči…

Bio sam na pogrebu, da… Kako strašno… A koliko je ljudi bilo – nekoliko ih je palo u nesvijest, a nije se moglo doći do njih od gužve. Trebalo mi je sat vremena da autom odem s groblja. Ma nisam ga znao, ne, ali njegov ujak je radio s mojim šogorom, pa eto…


Kako ti izgledamo, odozgo?

Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta.
Još prije rođenja.
I prije rođenja.
Postoji samo ljubav. I čovječja duša satkana je od iste materije, no atest dobiva tek po vlastitom iskustvu. Možda je moja radost u igri. Možda si i ti igra. Možda sam ozbiljni djedica, na plavičastom cirusu, munja, goreći grm. A možda – prodavač karata u oklajskom lunaparku, stjuardesa na Ryanairovom letu Trst-London, John Smith u američkom parlamentu, Cicciolina, ništa manje nego Ivan Pavao II… Možda sam – TI.
Ili Andrija B. I možda sam odlučio, tog vrućeg ljetnog dana, popiti tri velika bambusa i sjesti za volan svoje Honde Civic i nagaziti na gas, smijući se sa svojim najboljim prijateljem Ivanom na račun nekih bisernih ulova, herpesa i sličnog. Lovačke priče. I Ivan je činio isto, kada je sjedio za volanom. I možda sam navodno precijenio zavoj, i u milisekundi odlučio naglo okrenuti volan, i dvije-tri sekunde potom udario o stijenu, jedinu na tom potezu ceste. I nekoliko dana potom, saznati da sam ubio najboljeg prijatelja. Da je išlo upravo onako kako smo jednom davno dogovorili: on će svoje odraditi do toga trena, moje će uslijediti. Da će me upravo bol otrijezniti da se prisjetim da sam se zaboravio. Da se nisam volio iako sam bio najmodernije odjeven i premda si nisam uskraćivao ništa. Da sam dio vlastitoga, božanskoga plana, i da u ovoj pokori čistim boli koje sam jednom davno nanosio drugima i sebi, s tom razlikom da sam tu bol ovdje i sada koncentrirao (bol je tako dobro zakrabuljena hrabrost). Da moram naučiti odgovornost, onu zemaljsku – pravnu, i onu nadzemaljsku – duhovnu. Da uspavani dio mene ZNA da je nebitno tko je živ a tko mrtav, jer sve je sada i ovdje, i ne može biti mrtvo, samo transformirano. Da sablaznim čitatelje crne kronike. Ponukam neko dijete da ne vozi pijano. Možda sam odlučio ostatak života vaditi bisere dobrih dijela iz školjki svakodnevice, koji bi inače ostali neprimijećeni, zaboravljeni - u zatvorenim školjkama. Možda se Ivanova ni moja duša ne bi realizirale da toga dana nisam pio i vozio? Možda se budan sjetim, da nisam samo Andrija B.?
Ili sam, možda, Ivan M. Dar svojim roditeljima, po rođenju vjernicima, na kušnju njihove vjere od tog 22.06. Možda ih omekšam, dokažem im da nema smisla igrati se Boga, i da je bit u tome da treba – biti Bog, i igrati se, igrati… Ne stiskati svoj JMBG i osobnu iskaznicu tako doslovno… Ne misliti da si ti – tvoj DNA… Možda sam odlučio rodit se tu, i sada, i nestati tako brzo, da naučim i poučim dragocjenosti vremena, da je svaka sekunda bitna, i da odlučuješ, kuješ, i odgovaraš za svoja djela. Uvidjeti da postoje i užici bez odricanja, ali oni posuđeni iz riznice vječnosti… Uvidjeti da je čovjek podjednako dan Suncu i Zemlji kao i Sunce i Zemlja čovjeku. Prenijeti to drugima. No, znati da je to sve skupa dar ljubavi, ne kazne. I da su, gledano negdje odozgo, moji roditelji jako hrabri kad su odabrali dijete koje će ih napustiti…
Ništa ne posjeduješ. Ništa ti ne pripada. Ništa te ne veseli. Ništa te ne rastužuje. Samo jesi. Ne… JESAM.
Gledam Plavi planet, s jedne strane okupan mjesecom. Diše. Moja lopta.

Oznake: svijest

Retorika AD 2016 (prilagođena, naravno)

subota , 14.05.2016.

Prilagođena retorika. Dragocjena vještina u svakodnevnoj komunikaciji. Il', da ne pretjerujem s optimizmom, u svakodnevnom izgovaranju informacija, budući bi komunikacija po definiciji trebala biti dvostrani proces.

Nerijetko se susrećem s ljudima kojima bih u biti trebala biti zahvalna. Ta zahvalnost nije očita na prvu, s obzirom da su im oči zašivene, uši im služe kao dodatak glavi za držanje naušnica ili bluetooth in ear dodatak, usta za jelo, a modni stil im je bauštelsko-pogranični: cigla, zid, ograda, granica.
Tek nakon što (satima il' danima kasnije) "preradim" svoju prvu emociju, a koja je najčešće bijes, frustracija il' nemoć, pojavi se ta zahvalnost - jer me nitko nego oni uče samopoštovanju i samopouzdanju, na kvalitetan način.
Matematika je sljedeća: ti su ljudi po defaultu nevjerojatno samouvjereni. Do te mjere da uistinu vjeruju da je: Zemlja ploha, sustav inteligentan, a Wikipedia pouzdan izvor informacija. I nevjerojatno su glasni u iskazivanju stava, il' onog što im je rečeno da govore. Kao nekom tko uistinu voli kopati po sebi i preispitivati se, takvi su ljudi dugoročno zapravo blagoslov. Njihovo su "oružje" tuđi nalozi, tuđe ideje, administrativni postupci koji su sami sebi svrha, fraze koje iskaču iz svake paštete. Oni su zapravo rođeni da vjeruju svim reklamama koje gledamo na televiziji, pa imaju sredstva za pranje odjeće kod kojih mrlja nestaje od prve, tablete od kojih glavobolja sama bježi, DVD-e za kućni fitness od kojih se tijelo samo oblikuje, uloške koji se "onih dana" ni ne prljaju, žilete od kojih dlake ni ne rastu... Oni su, bože dragi, savršeno sretni u ovom savršenom svijetu.

Krenula sam od prilagođene retorike. E, sad, takvi su ljudi često u poziciji da odlučuju u naše ime. Ne smiješ im reći istinu, nje se plaše kao Gremlini svjetlosti. Čak i ako je ta istina za obostranu dobrobit, i ljubazno izrečena. Zato im govoriš da to nije za obostranu, nego njihovu dobrobit. Veličaš sredstva za pranje, tablete, DVD-e, uloške i žilete kao da su ih sami izumili. Diviš se njihovoj stranci, njihovom poslodavcu, njihovoj administraciji, te svim onim paštetastim frazama. Obožavaš ih, čak i kad ti kažu ne, jer razumiješ da oni to čine za (neku) dobrobit. I ponavljam, svaka im je riječ samouvjerena i jasna. Želudac ti se okreće, mrziš se, a ti se smješkaš i trpiš jer si svjestan koliko su takvi ljudi opasni. Opasni su do razine javnozdravstvene prijetnje. Retoriku prilagodiš iz čistog razloga da te ne izbace iz rijeke u kojoj si jedan od rijetkih koji pliva uzvodno, i oni to ne smiju znati. Tako da plivaš uzvodno, al' naopačke, pa izgleda kao da plivaš u rikverc. I radiš što te je volja, sa onom šačicom ljudi koji dijele tvoju strast za istinom i jednostavnošću. Istodobno rasteš. Postaješ svjestan svoje inteligencije koja je toj većini nedostižna. Postaješ miran, jer je to jedini način da preživiš. Postaješ promatrač, jer je to jedina pozicija iz koje ih držiš na distanci. Postaješ aktivan, jer znaš da ne smiješ odustati. Postaješ mudar, jer riječi prilagođavaš njima. Postaješ fokusiran, jer jasno vidiš cilj koji je obično uistinu za ljudsku dobrobit. Postaješ jasan, jer ti uistinu i jeste sve jasno. Postaješ uporan, jer znaš da nisu dovoljno inteligentni da promjenu shvate dobronamjerno.

Zato, ne treba očajavati zbog prilagođene retorike. Njome ne prodaješ sebe, nit' kupuješ druge. Njome jednostavno govoriš jezikom koji je njima razumljiv.

Oznake: brainstorming, svijest

O ovom, mom proizvodu. On je tako krhak i dragocjen.

utorak , 03.05.2016.

Ovaj proizvod nije testiran na životinjama. Testiran je na meni samoj.
Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad je to onako kako ja hoću, a katkad je tako kako jednostavno mogu il' moram.

U snu kojeg se na javi borim sanjati, okružena sam ljepotom i ljudima boljima od sebe. Slike koje promatram u pozlaćenim su okvirima i ne skupljaju prašinu. Riječima koje izgovaram i čujem glasnice su tek ogrtač. Koračam polako, poštujući zelenilo kao i asfalt, jer oboje su na moj planet položeni. Volim i poštujem svako živo biće, i ta mi je ljubav neprestano uzvraćena. Čak štoviše, davanje nas uistinu usrećuje.
Zato, ovaj proizvod nisam testirala na životinjama nit' ću ga ikad testirati. Ptice trebaju letjeti, tako im je dano. Kao i ovo divljenje meni, dok gledam galeba koji tek vrškom krila tapša ocakljenu površinu mora.

Nije testiran ni na drugim ljudima, koji, zamotani oko virtualnih potreba poput divljeg bršljana, ne bi znali dati suvisli odgovor tom mom vječnom nemiru. Jer, moje ruke nisu stvorene za šamaranje, to ne znam. Ne znam boraviti u neistini, ni tuđoj ni svojoj, od nje se osjećam nelagodno. I ovaj proizvod ne trpi skučenost, ni kutije, ni sabijanje, koje je u mnogočemu postalo obavezno. Bol mu skraćuje rok trajanja. Kvari se od pogrešnog robnog susjedstva. Ovaj, moj proizvod, on je tako krhak i dragocjen.

Činim što mi je činiti, onako kako znam, ponekad.
Okružena ljudima boljima od sebe.
Čudim se, čudim se posve bez riječi.

Oznake: brainstorming, svijest

Ništa vrijedno naslovnice

utorak , 26.04.2016.

Dodala bih...
Sunce ovom nebu, jer je, odveć zagledano u Zemlju, trajno skutreno iza oblaka.
I zvuk osmjehu, nek nalikuje smijehu, radosti nek se sjeti, tu je negdje.
Sjaj bih rosi dodala, u posljednje vrijeme nalikuje grubom pijesku gumom kotača istisnutog s makadama.
Radoznalost očima, jedni druge kad gledamo, uistinu da nas i zanima onaj tko nam je nasuprot.

Dodala bih i glazbu TV Dnevniku, "Happy" Pharrella Williamsa il' "What a wonderful world", dok prikazuju smaknuća, teror i u odijelo obučenu podmuklost. Na snimke prganja staraca po kontejnerima namontirala bih ton svih onih kulinarskih show-ova, nek pričaju o posteljicama, biftecima, glaziranju i flambiranju, možda se i s PVC bocama isto može. Kroničnim bih bolesnicima na pidžame ušila logo velikih trgovačkih lanaca, čija biološki uzgojena hrana bez antibiotika, pesticida i ostalih čednih dodataka pridonosi njihovu stanju.

A ima i toga što bih oduzela.
Recimo, licemjerje. I ne, ne političarima. Oduzela bih licemjerje nama, običnim i manje običnim ljudima. Jer ne izlazimo iz cipela marke "Oko za oko, zub za zub". Koji, zato jer su oni gore bili/jesu/uvijek će biti lopovi, opravdavamo i vlastitu krađu. Pa radimo i plaćamo na crno i na sivo. Jer čekamo da oni gore nama daju nešto što si sami oduzimamo. I tako u nedogled.
Oduzela bih nam to licemjerje koje se ogleda i u pretjeranoj pristojnosti. Jer ne prestajemo onome kraj sebe davati prednost. Na žalost, na način da čekamo da isti taj za nas i nešto poduzme. Pogotovo kad je riječ o promjeni. Ili o glasnom iskazivanju mišljenja.
Pokušala bih, i to uz veliki rizik, oduzeti nam i licemjerje veličanja čiste rase, vjere, kulture. Volimo to, kao da su nam svi živi preci rođeni u dijametru jednog kilometra, i da sve stvari kojima se služimo il znanja koja smo stekli potječu iz istog tog kruga, vjera da i ne govorim.

No, ima i toga što ne bih dirala.
Na primjer, tišinu dok pada snijeg. Predanost pupanja voćaka. Miris bebinih stopala. Sitnice uglavnom, ništa vrijedno naslovnice...

Oznake: brainstorming, svijest

Kako ugušiti zeku samo zato jer je sladak i mekan

srijeda , 06.04.2016.

Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? I kako to mjeriš, ovako sakriven iza zida ukrašenog ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Lajkovima? Novcem? Količinom garderobe? Titulom? Konjima tvog automobila?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar malena šansa da te netko, negdje, nekako zgnječi, jer si mu nitko?
Misliš li da si ti manje onaj starac kojim igraju ping-pong jer nema djece, ne vidi, jedva hoda, pa je stjecajem okolnosti prepušten ustanovama koje u rukama grčevito stežu papire umjesto da te prime za ruku? Misliš da njega u tebi nema?
Istovremeno, vidi alkemije, misliš li da si manje ta ustanova, zalijepljena za zakon koji je gluh, slijep, nijem i bez srca, i da se ne opravdavaš radnim vremenom, vremenom za prijem stranaka, vremenom za administrativne poslove, dnevnim odmorom, neradnim danima i blagdanima?
Misliš li da te uistinu čeka mirovina veća od mirovine prvog, drugog, trećeg, i svakog sljedećeg umirovljenika kojeg sretneš nebitno gdje i kada? Je l' uistinu vjeruješ da si se osigurao? Čime? Nekretninama? Jesu li i one ukrašene ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Kako znaš da te za koji dan, tjedan, godinu ne čekaju invalidska kolica, umjetni kuk il Alzheimer, da budeš predmet nečijeg kolegija, o tebi da odlučuju kao o još jednome kod kojeg je poželjno paziti na proračun? I da ti se djeca međusobno neće poklati u otimanju svega što si stjecao, nebitno kako? I usput te zaboraviti nahraniti kašicom koju trebaju uštrcati na sondu, umetnutu kroz nos? Hoće li ti, jer vrijediš, odabrati lijes nešto više vrijednosti, čisto tako?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar trunka mogućnosti da te netko ne kupi idejom da zajedno to pokušate zaobići, sve te sive, smeđe i crne činjenice i scenarije? Il da ti to nekome predložiš, umotan u novinski papir i pojeden uz pivo, na marendi lučkih radnika? Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? Kao ljudsko biće, neodvojen od svijeta koji mu je tek posuđen?

Pristajući na čahuru, učahuruješ i sunce, i nebo, i zvijezde. Vješaš ih o zimzelen. Postaješ prelijepa štetočina. Učiš tome svoju djecu. Vlastitim rukama dozvoljavaš da uguše zeku samo zato jer je sladak i mekan.
Pristajući na čahuru, potpuno si bezvrijedan.

Oznake: brainstormin, život, svijest