Marketing
Kako te zamišljamo, odozdo, i kako ti izgledamo, odozgo...
Kako te zamišljamo, odozdo?
Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta. Obožavali su ljeto, strankinje, flertove i sve što miris mora i preplanulost podrazumijevaju. Kada bi im dosadila ovdašnja scenografija, odlazili bi u obližnja turistička naselja udaljena petnaestak kilometara. Vjerojatno su i toga dana činili isto. Htjeli činiti. U policijskom izvješću pisalo je zbog neprilagođene brzine i alkohola u krvi. Ivan je izgubio život. Andrija je preživio, imao je sreće. Je li imao sreće? Andrija je vozio.
A-ha! Jeste li vidjeli? Bilo je samo pitanje vremena, takvi nikad ne prolaze dobro. Ivan je bio jedinac, niste znali? Priča se da će njegovi roditelji tužiti vozača… Što im to može sada pomoći… A Andrija će sada malo manje zviždati po rivi…
Jadna djeca… Jadni roditelji! Odgajaš ih čitav život i onda – paf! U sekundi! A zbog gluposti! Jadni roditelji…
Alkohol i brzina… Pa to je živa pošast! Današnja omladina je skroz poludjela! Ponašaju se kao da imaju devet života! Nemaju briga, a ni pameti! Treba im dati da rade, za dva crna-dva bijela, pa da im ne pada na pamet dokoličariti… Da su sami namučili se kupiti auto, malo bi drugačije gledali i na život, da!
Kakva tragedija… Najbolji prijatelji… Pokušavam zamisliti kako će Andrija živjeti dalje s tim križem? Ubio sam čovjeka. Najboljeg prijatelja. UBIO. Gotovo. Ne postoji rewind. Ne postoji: Žao mi je. Ne bih ja to. 'Ajmo se probuditi.
I gdje tu ima Boga, reci mi? Jedinac? Jesi li znao da je Ivanov djed također poginuo u saobraćajki? Koja tragedija… A mjesec dana prije baka, tatina mama, imala je moždani udar…
Ma, tko je to nastradao, jesi li čula štogod? Bože mili…Dvadeset i tri godine… Toliko ima moj Danijel. Naježim se kad pomislim. Jadna majka…
Bijesna sam! Najradije bih skočila Andriji za vrat i zadavila ga! Zbog gluposti. I nije samo Ivanov život uništen, ni njegov, već i naš… A ne mogu ga ni kriviti. Ne mogu ni proći kraj njega, a da ne okrenem glavu. Znam da mu je žao, i da mu je krivo. A opet, najradije bih ga pljunula, iskopala mu oči…
Bio sam na pogrebu, da… Kako strašno… A koliko je ljudi bilo – nekoliko ih je palo u nesvijest, a nije se moglo doći do njih od gužve. Trebalo mi je sat vremena da autom odem s groblja. Ma nisam ga znao, ne, ali njegov ujak je radio s mojim šogorom, pa eto…
Kako ti izgledamo, odozgo?
Andrija B. i Ivan M. bili su nerazdvojni. Još od puberteta.
Još prije rođenja.
I prije rođenja.
Postoji samo ljubav. I čovječja duša satkana je od iste materije, no atest dobiva tek po vlastitom iskustvu. Možda je moja radost u igri. Možda si i ti igra. Možda sam ozbiljni djedica, na plavičastom cirusu, munja, goreći grm. A možda – prodavač karata u oklajskom lunaparku, stjuardesa na Ryanairovom letu Trst-London, John Smith u američkom parlamentu, Cicciolina, ništa manje nego Ivan Pavao II… Možda sam – TI.
Ili Andrija B. I možda sam odlučio, tog vrućeg ljetnog dana, popiti tri velika bambusa i sjesti za volan svoje Honde Civic i nagaziti na gas, smijući se sa svojim najboljim prijateljem Ivanom na račun nekih bisernih ulova, herpesa i sličnog. Lovačke priče. I Ivan je činio isto, kada je sjedio za volanom. I možda sam navodno precijenio zavoj, i u milisekundi odlučio naglo okrenuti volan, i dvije-tri sekunde potom udario o stijenu, jedinu na tom potezu ceste. I nekoliko dana potom, saznati da sam ubio najboljeg prijatelja. Da je išlo upravo onako kako smo jednom davno dogovorili: on će svoje odraditi do toga trena, moje će uslijediti. Da će me upravo bol otrijezniti da se prisjetim da sam se zaboravio. Da se nisam volio iako sam bio najmodernije odjeven i premda si nisam uskraćivao ništa. Da sam dio vlastitoga, božanskoga plana, i da u ovoj pokori čistim boli koje sam jednom davno nanosio drugima i sebi, s tom razlikom da sam tu bol ovdje i sada koncentrirao (bol je tako dobro zakrabuljena hrabrost). Da moram naučiti odgovornost, onu zemaljsku – pravnu, i onu nadzemaljsku – duhovnu. Da uspavani dio mene ZNA da je nebitno tko je živ a tko mrtav, jer sve je sada i ovdje, i ne može biti mrtvo, samo transformirano. Da sablaznim čitatelje crne kronike. Ponukam neko dijete da ne vozi pijano. Možda sam odlučio ostatak života vaditi bisere dobrih dijela iz školjki svakodnevice, koji bi inače ostali neprimijećeni, zaboravljeni - u zatvorenim školjkama. Možda se Ivanova ni moja duša ne bi realizirale da toga dana nisam pio i vozio? Možda se budan sjetim, da nisam samo Andrija B.?
Ili sam, možda, Ivan M. Dar svojim roditeljima, po rođenju vjernicima, na kušnju njihove vjere od tog 22.06. Možda ih omekšam, dokažem im da nema smisla igrati se Boga, i da je bit u tome da treba – biti Bog, i igrati se, igrati… Ne stiskati svoj JMBG i osobnu iskaznicu tako doslovno… Ne misliti da si ti – tvoj DNA… Možda sam odlučio rodit se tu, i sada, i nestati tako brzo, da naučim i poučim dragocjenosti vremena, da je svaka sekunda bitna, i da odlučuješ, kuješ, i odgovaraš za svoja djela. Uvidjeti da postoje i užici bez odricanja, ali oni posuđeni iz riznice vječnosti… Uvidjeti da je čovjek podjednako dan Suncu i Zemlji kao i Sunce i Zemlja čovjeku. Prenijeti to drugima. No, znati da je to sve skupa dar ljubavi, ne kazne. I da su, gledano negdje odozgo, moji roditelji jako hrabri kad su odabrali dijete koje će ih napustiti…
Ništa ne posjeduješ. Ništa ti ne pripada. Ništa te ne veseli. Ništa te ne rastužuje. Samo jesi. Ne… JESAM.
Gledam Plavi planet, s jedne strane okupan mjesecom. Diše. Moja lopta.
Post je objavljen 16.05.2016. u 20:19 sati.