O nepomičnosti, moru i okradenom trenutku

utorak , 23.08.2016.

Nepomična. Takva se ponekad budim. Tražim samu sebe u dahu, misli, treptaju. Nekako to nekad baš i ne ide.
Usta mi budu potpuno nijema, ruke potpuno trome, sve u meni traži tišinu tiše i od same sebe, mašta se upinje stvoriti sliku gluhe sobe točno po mojoj mjeri stvorene.
Budim se takva i nekim čudom ustajem, činim radnje koje mi govore da živim, izgovaram riječi koje vidim da drugi čuju, na meni je odjeća koju sam očito obukla i sve tako nešto, dokaz za dokazom, jesam-nisam, dvoboj svega u meni danog i svega u meni stvorenog.
Sve se dešava i bez mene prisutne. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti.
I danas je moje tijelo poslušalo polu-mene, leglo je na stijenu, zatečeno pa time i zadivljeno bljeskom sunca na namreškanoj pučini.
Nešto je u meni progovorilo. "Pusti se", reklo je, "samo se pusti. Kao more. Budi, dozvoli strujama da struje, valovima da se propinju po kamenju, jedrilicama da po tebi plove, ljudima da u tebi traže i nađu sve ono što imaju potrebe tražiti i dobiti, pusti nečistoćama da plutaju po površini, dobro je. Pusti nebu da te oboji, pusti tuzi da se rasprsne, pusti ovom trenutku da bude sebično tvoj i okraden za ono što je bilo i što će biti. Pusti suncu da ti dođe na korak, tu u plićaku, i onoj ribi koja nekud pliva nek pliva, i onom mladiću da je štapom s obale pokuša uloviti. Pusti jer ti to možeš, pusti odmah!"
Dozvolila sam ljepoti da me obuzme u svoj nepravilnosti u kojoj se pojavljuje, u grubim zvukovima i nemirnim nogama, u boli koja putuje zrakom kao nevidljivi dim, dozvolila sam zapravo da ružno ne bude ružno i strašno ne bude strašno, jer na ovom svijetu sve i svatko svoje mjesto i svoj put ima, pa što bude.
Nestalna, jednoj po jednoj kapi dozvolit ću da se sjeti da je more.

Oznake: svijest