Marketing
Demistifikacija galeba, i par zamolbi bogu
Negdje u zraku, čujem galebove, kvocaju. Iskrena pomisao je - koji im je klinac, čovječe, jedan je ujutro, napornih li ptičurina! Tim više što mi je negdje u glavi pomalo izblijedjela priča o galebovima: ima ih ukratko dvije vrste, jedna se trudi hranu "nabaviti", a drugi su prelijeni pa tu hranu kradu od prvih. Dok svi ne postanu prelijeni, pa nemaju više od koga krasti. Pa počnu "nabavljati".
Dođe mi da uzmem marker, prekrižim Runjićevo "moj galebe", raspičim Olivera susjedima u inat i uzmem si pravo zagrmiti "moj štakoreeee!". Ovako, u jedan ujutro.
Ljubitelj životinja i pravi "human/animal rights" implantant u mojoj glavi želi mutirati tu misao, ali ne dam se. Ne dam se - ja!
Ne dam se jer imam potrebu sročiti zamolbu samoj sebi, il bogu, il onom tko piše scenarij za sljedeće živote.
Zamolbu da budem manje samokritična. Jer mi je, bottom line, ta samokritičnost počela mijenjati dioptriju, sluh, sinapse.
I da budem jednostavnija. Da mi je događanje tjedna frizura. Da imam tisuću "selfija" i da vjerujem svakom "lajku".
I da imam malo veći ego. Da kuham najbolje, kad sam umorna da sam najumornija, kad mi se nešto desi da to uvijek bude nikad tako. Da mi rečenice počinju sa JA.
I da budem trendi. Da pratim modu: od odjeće, do ponašanja.
I da budem galeb. Nema veze što sam u biti onda štakor, al lijepo izgledam i u tisuću sam pjesama, lipota jedna, malo na stini, malo na jarbolu, malo na nebu, malo širim krila, malo ukradem sladoled, malo kvocam evo u jedan-dva ujutro, mogu se i posrat, poda mnom pučina, naseljen kvart, sve antologijski dakako.
Eto.
Post je objavljen 10.06.2015. u 00:45 sati.