Šoferiram. Već 22 godine. Po defaultu, naravno. Al u zadnje vrijeme svakodnevno, jer mi se privatni život zalijepio uz Pulu, a poslovni (i dio privatnog) uz Labin.
Eto tako svakodnevno imam privilegiju svjedočiti na prvom mjestu ljepoti prirode. Pticama, sumaglicama, buđenju dana, listanju stabala, mijenjanju krajobraza i sl. Najviše me oduševljava Most Raša, na potezu do Raše. Boje nad kanalima (i u njima) su neopisive: ona trava što raste uz kanale (šaš, il što li je već), i odsjaj okolnih brda u vodi nude doslovce čarobne ljubavne prizore. Prolomi se tu i tamo neka patka, il dah vjetra, pa se voda komeša. Radujem se danu kad ću zaustaviti, izaći iz auta, i uživati u tom egzibicionizmu prirode i trenutka.
Nego, odmičem se od naslova.
Kao šofer, mislim da sam oprezna, i zapravo prestrašena. U sebe imam povjerenja, al ne i u okolnosti na cesti (zeko koji je poželio prijeći na drugu stranu, neposluh tehnički ispravnog vozila, precijenjeni potezi drugih sudionika u prometu i sl.). Ne volim brzine jer ništa ne jamče. Meni se živi, iako mi život i nije neki spektakl.
Ukratko, jučer sam (opet) savladavala istarski ipsilon. Žilu kucavicu. Infrastrukturni amen. Mjesto čudnih informacija, zapravo, jer se udaljenosti od odredišta čas smanjuju čas povećavaju. Odmorišta na kojima se ne smiješ odmoriti. Ograničenje 110. Meni dovoljno.
Na blagim uzbrdicama jučer sam tako osvijestila za mene vrlo bitnu stvar, a i inače sam je uočavala u vožnji. Na uzbrdicama se osjećam sigurnije, nemam osjećaj da mi kočnice mogu zakazati, imam pregled eventualnih zavoja, čujem motor i njegov brainstorming, i u konačnici - idem ka cilju nekako podsvjesno, uspinjem se, postoji nekakva egzaltacija bez fanfara i bez spektakularnih scena. Iako motor guta više goriva, iako to sve skupa djeluje nekako sporije, al volim se uspinjati.
Nizbrdice me unezvjeruju. Pogotovo ako se protežu kroz zavoje. Kao - motor ne pati, sve klizi, ni ne čujem da vozim, al... Sve je preglatko da bi bilo ugodno. Silazim. Ne sviđa mi se.
I tako, dozvoljavajući da mi ovaj tijek misli skrati putovanje, razmišljam - jel moguće da sam najsporiji vozač na ipsilonu, iako sam na rubu gabarita propisa? Nekako me svi pretječu, nekako su u većoj žurbi, hrabriji, prekršajniji, pojma nemam što...
Prisjećam se kad smo iz Umaga, s jednog festivala putovale za Labin. Nekako smo završile u Vodnjanu, jer su ipsilonski prometni znakovi bili neprijateljski za našu destinaciju. Slušala sam Songkillerse i smješkala se, sa suzama u očima, zbog gluposti zvane relativnost. U Vodnjanu smo popile kavu, dan je bio sunčan i potpuno nijem. I bilo nam je lijepo.
Kakobilo, do cilja sam stigla. I onaj, i ovaj put.
Brine me jedino moja percepcija uspinjanja i silaženja. Ono, uzbrdo i nizbrdo. Teže i lakše. S boljim pogledom, il bez njega.
Post je objavljen 13.04.2015. u 22:26 sati.