Marketing
Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš
"Ti najbolje pišeš kad si ljuta!" komentirala je moja draga prijateljica, konstatirajući da njoj pisanje "ide" kad je tužna.
Precizan ubod u Ahilovu petu, naravno. Recimo, ja nju doživljavam kao izrazito vedru osobu. Sebe doživljavam kao (hajde) miroljubivu. Sve oprečno onome što nas nagoni da (na)pišemo.
Na večerašnjem povratku s posla, osjetila sam zahvalnost. Jer, uistinu, silna mahnitost koja me okružuje pomalo me tjera da povjerujem da je sve mahnito. A nije.
Jer, koliko god poput utega djelovale svakodnevne činjenice, uvijek se kroz njih probije tračak dobrote. Slično biljčici koja raste iz kamena. Nerijetko se to dešava kroz ljude il situacije od kojih to ne očekuješ, al vrlo često - a to možeš opaziti tek ako na to obratiš pažnju - upravo u trenutku kad nekako odustaneš.
Zato je dobro odustati. Jednostavno pogledati svoju ljutnju, tugu, nemoć il stres kao nešto izdvojeno od tebe samog, jer tako to i jest. Odustati na način da se ne trudiš to pobijediti, negirati, pobjeći od toga ili slično, već samo pogledati to u oči i pustiti da samo ode.
Uvijek i svugdje postoje ljudi od kojih rasteš, a da se oni ne smanjuju. Jedni ste drugima poput plašta, dekice u koju se zimi rado umotaš i piješ čaj. Rastete zajedno, u tišini, bez potrebe da u tom tražite il pronađete smisao.
Post je objavljen 20.05.2015. u 23:59 sati.