"Ovo je zabavna država!", zaključila je...

utorak , 19.05.2015.

Ovo što imam potrebu napisati nije mi na pamet palo u vožnji. Sjelo mi je večeras, dok kuham ručak za sutra, a rezultat je razgovora s dragom prijateljicom, za koji bi bilo korektno od nje da mi je ispostavila račun.
Ukratko, desio mi se umor od sistema od kojeg si umoran ako ti je duša suštinski nesistemska.
Nekidan mi je iz usta izletjelo "ispisat ću se iz ovog svijeta!". Jučer je ovu moju izjavu nadmašila izjava jedne osobe koju iznimno cijenim. "Ovo je zabavna država!", zaključila je.

A na pisanje me potakla činjenica da svatko koga smatram iole senzibilnim i inteligentnim sluti da nešto nije u redu. A ta slutnja vodi vlastiti život, paralelan svakodnevici - buđenju, vožnji djeteta u vrtić/školu, vremenu provedenom na radnom mjestu, povratku s posla i nizu neprimjetnih kućnih poslova, i svemu što život zapravo jest. I moli te da kreneš meditirati, vježbati jogu, džogirati, šetati, bilo što - samo da se resetiraš, očistiš. Na primjer, draga prijateljica s početka ovog brainstorminga spomenula je jednu svoju prijateljicu koja se, vozeći se na posao (a ta vožnja traje) - smije na sav glas. Terapijski.
Koncept "vremena za sebe" u vožnji mi je poznat. Tužno, poražavajuće, al istinito.
Općenito govoreći, nešto s tim konceptom vremena ne štima. Kao da ga je nekad bilo više. Možda je dan trajao dulje, možda je život tekao sporije, al čudi me kako smo svi pristali na to da se stvari ubrzaju, dan skrati, život proleti. Možda smo nekome potrebni samo umorni.

Vidimo li onog kraj sebe, istinski? Ne vidimo. Ne doživljavamo ga uopće. Iz sistemske perspektive, najradije bismo ga anketirali il mu dali letak. Žigosali ga kao junicu. Fotografirali ga da dokažemo da smo ga gledali, vidjeti ga bilo bi previše. Napisali bismo projekt u kojem bismo ga, za njegovu dobrobit i dobrobit lokalne zajednice, a sukladno svim ružičastim strategijama koje kao da roboti pišu, rado prikazali kao nekog vulnerabilnog (moćne li riječi za onog tko ga tako deklarira), nek oslijepi, onijemi, postane nepokretan, bude mlad kad zatreba, al nije naodmet ni da ostari, nek je Rom, liječeni ovisnik, samohrana majka, dugotrajno nezaposlen - samo nek se ukalupi, treba za projekt. Treba, jer svijetu nedostaje letaka i bilježnica, i bedževa radi vidljivosti, moramo ga fotografirati na Triglavu radi prekogranične suradnje, anketirati njegovu užu i širu porodicu, mjesni odbor, njemu slične, ispitati javno mišljenje, napraviti evaluaciju i još štošta. A kad projekt završi, nek odjebe. Za dobrobit iste te lokalne zajednice, a i nas, jer nam se baš i ne da vidjeti kad već moramo gledati. Napisat ćemo izvještaj da ne bismo trebali vraćati pare.

Jedni drugima lažemo.
Umireći od straha izgovoriti "car je gol!", a ma šapnuti jedni drugima za početak, vlastitu djecu učimo kulturi nasilja - nad samim sobom.
Za par kuna, tri minute slave, privid moći. A na Zemlji smo tek točkica, u trenutku.

Oznake: brainstorming