Marketing
Teorija o ovčicama (sve je kako treba biti)
Nije tajna, i tako je kako je, da sam bit će godina i više, fascinirana s onih pet ovčica u ograđenoj livadi u blizini Loborike. Najčešće sam ih viđala u povratku s posla, glava ubačenih u travu, s mekom svjetlošću zapadajućeg sunca u runu.
Svaki put bih usporila, pogledala udesno, osmijehnula im se i pomislila - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti. Isprva sam mislila da ih je šest, nemam onaj fotografski talent zapažanja u sekundi.
Nisam ih viđala svaki dan, ne znam o čemu je ovisila njihova ispaša, i vrlo je moguće da njihov vlasnik ostavlja travu da poraste, i za to vrijeme one se hrane drugdje. Logika je to koju nameće sama priroda: vrijeme za akciju, i vrijeme za čekanje.
U međuvremenu, vlasnik je povećao površinu njihove ograđene livade, proširivši ogradu. Birala sam vjerovati da je to čin pažnje i ljubavi, jer - uvijek ih je bilo pet, kao da je svaka bitna i da je to ta odabrana družina privilegirana za takav tretman.
Jednom, ali samo jednom, a tog dana očajnički sam ih trebala ("sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti") jer dan je bio zahtjevan i malo se ljepote vješalo za kazaljke, bile su one tamo ali - ostrižene. Neravnomjerno izbrijane izgledale su groteskno: mršave, roza, s mjestimično bijelim naborima. Ne moram govoriti kako sam se udruženo poraženo osjećala, a moja i njihova prešutna usklađenost kao da su uspostavile savezništvo.
Više sam puta, danima čekajući na susret, doživjela i to da se raznježim: uz njih je paslo pokoje janje. U onih par sekundi, koliko traje svaka epizoda našeg susreta, ne sjećam se je li ta janjad sisala ili pasla, ali sjećam se postojanosti odraslih ovaca i njihove dosljednosti u danom im zadatku: brsti travu. Možda je brsti travu bila i mogućnost ili jedina mogućnost, ali takvim razmišljanjem ulazim u sferu teorija kojima ne vjerujem da se životinje zamaraju, pa tako ni ne razmišljam. Naravno, ta bi obiteljska idila u jednom trenutku prestajala. I tada, kad bi na livadi opet bile u staroj postavi i bez mladunaca, one bi opet pasle kao da se ništa nije desilo. Ili to tako ja odabirem vjerovati, jer ne znam kako ovce žaluju, tuguju ili plaču. Nekako bih voljela da žive u trenutku. Bar one.
U posljednje vrijeme, bar u vrijeme mog povratka, livada je prazna. Na trenutak sam pomislila da ih se vlasnik "riješio", ali bile su tamo neki dan. Danas ih, recimo, opet nije bilo. Ovo nedostajanje koje se u meni dešava malo me zabrinjava. U međuvremenu namjerno primjećujem svako stado zabodeno u usputne livade. Ima ih i velikih, prizori su prekrasni, pogotovo ujutro. Nije to onih mojih pet, ali svjetlost je i tada tako mekana, vršci visoke trave koja se proteže u daljinu još mirišu na mjesečinu, a sunce im s desna gladi bijela pogrbljena leđa, kao zemaljske oblake. I tada se nasmiješim. Nekako sve u meni ima potrebu svakodnevno znati - sve je na svom mjestu, sve je kako treba biti.
Post je objavljen 25.05.2018. u 20:47 sati.