O krvinji, tom opjevanom osjećaju kojeg ti nabijaju ljudi koji ne znaju čačkati vlastiti nos

ponedjeljak , 28.05.2018.

- Ti si kriva. - tim je riječima prosvjetna djelatnica zaključila razgovor nekolicine nas, u kojem sam se požalila kako mi je sin maturant pao matematiku.
Osjetila sam se kao najveći zlikovac u povijesti roditeljstva. Kad ti to kaže profesorica, ona srednjoškolka u tebi oživi u trenu! Eto me, duga kosa, slušam Doorse, pišem poeziju, pišem i pokoji šalabahter, nebo mi je granica al prije toga moram maturirati, diplomirati, doktorirati, administrirati, prosperirati, operirati, demonstrirati i - masturbirati naravno! Čisti dokaz PTSP-a kojeg zaradiš obrazovanjem...
Naravno, nije mi palo napamet da obično ljudi koji prstom upiru u druge nikada nisu pošteno pročačkali vlastiti nos.

Valjda četrdesete služe, među ostalim, i da posložiš vlastite redove na način da se prestaješ ikome izašto osjećati dužnom, i taman kad sam pomislila da mi se desio nekakav kvantni skok ka nekoj nazovi fazi s kojom dolazi mudrost - tras! - kriva sam! Jer sam previše radila. Jer sam premalo pratila. Jer nisam kontrolirala. Jer sam mama. Jer netko mora biti kriv, a to su uvijek roditelji. Jer je on valjda, kao prosječno dijete, nemoćan. Nije mi skroz jasno, jer sam u svoje vrijeme za svoje školske rezultate bila "kriva" isključivo ja, uz daleko manje tehnologije. Tako sam učila i više od gradiva. Možda je to bilo takvo vrijeme, možda danas prosvjetni djelatnici imaju neki tajni nalog iz Ministarstva kojim su dužni učenike uvjeravati da nisu moćni pratiti gradivo, da se moraju kupovati instrukcije (na crno, naravno), da si moraju šiljiti očnjake žele li biti uspješni u svijetu odraslih. Koji opet (odrasli mislim) uspjeh mjere valjda količinom ljubomornih pogleda u okolini. Je, svijet odraslih je baš bajkovit!

Nego, da se vratim, krivnja i četrdesete. Na stranu što bih si oko vrata najradije zavezala kamen i ljupko se usidrila u plavetnilo Jadrana, dolje k trpovima, ili što sam bijesna na Supermana jer je izmišljeni lik pa nemam koga pitati da vrati vrijeme unatrag, krivnja je tako zločinački osjećaj!
Krivo je more, jer je ona sva od sreće drhtala uz njegov šum. Kriva je Doris, jer je beskrajno vjerovala, al' joj eto srdela nije kriva što je plava riba. Kriv je Tony Cetinski, priznaje čovjek javno, jer joj je obećao svemir a donio nemir. Seve i Boris su otišli par svjetlosnih godina dalje, ne konstatiraju nego se pitaju je li važno tko je kriv kad se sve već desi, glori aleluja! I onda ja. Kriva. Bez glazbe i teksta. Jer sam radila kako sam najbolje u tom trenutku znala. Jer sam neobična, pa neobično i volim, a volim i krilata stvorenja koja sve i jedan jednom vjeruju da su ružno pače ili kokoš.
Bih, sad bi pametnije. Ali, to je sada, nije tada, i iako sam ja i dalje samo ja po mnogim obilježjima, u meni se svaki dan budi nešto novo. Evo, i ovu ja-danas ona ja-sutra neće prepoznati. Ko je kriv? Eva, pojela žena jabuku.

Red je da zaključim nešto.
1. Nisam kriva. Priznajem odgovornost, al si neću vezat onaj kamen, samo iz znatiželje.
2. Profesori nisu uvijek u pravu. Evo primjera: ničemu me pametnom nisu naučili pa još uvijek učim.
3. Slučajan poznanik nedavno mi je rekao: tek sam sad shvatio, a četiri matematike sam učio u srednjoj i na faksu - čemu sve one derivacije, integrali, limesi itd. služe! Pa da mogu dat instrukcije vlastitom djetetu!
4. Šalu na stranu. Ako je to taj pad koji se trebao desiti, nek se desi sada i ovako.
5. EKG živog čovjeka ne ispisuje ravnu liniju. Da bi ustali, neki od nas moraju pasti, jer samo tako učimo rasti.

Oznake: brainstorming