Kopneni vs. najveći pauk ikad (III.)

Povratak u Pulu nikad sporiji. Visoko prizemlje nikad višlje. Vrata k'o da katedralu otvaram. U oko mi upada papir podmetnut pod vrata spavaće sobe i dnevnog boravka. Poželim ga uslikati, al ga toliko ne želim brukati.
Otvaram vrata dnevnog boravka.
- Nemoj, moramo to skupa! - Kopneni će iz kuhinje, na što brzo zatvaram vrata.
Na brzinu ručamo napola spremljen ručak, da ne nestane dnevnog svjetla, a tko zna koliko će potraga trajati, valja nam imati snage. Nema presvlačenja, nema izuvanja.

Par minuta kasnije, dogovaramo strategiju. JA (Morin, ja) ću ući, i moram odmah pogledati u strop iznad vrata i zidove. Orijentacijski pregled.
Tako i činimo. Ne znam je li gore što ne vidim tog vražjeg pauka ili da ga odmah vidim. Nema gubljenja vremena. Avetinja može biti bilo gdje. Stavljam na glavu i palim naglavnu lampu. Biokill i lak za kosu su pri ruci. Kopneni vrhom prstiju prihvaća svaki komad odjeće, prekrivača i ostalog te ispruženog torza i ruke brzo trese, za slučaj da se zvijer zavukla. Nema ga.

Iznosimo stol.
- Što ako je ispod stola? - pitam, i bolje da ne pitam. Mašti sam dala na volju, s kim si takav si, možda je promijenio oblik u bilo kojeg drugog insekta, čupakabra.

Stol je na hodniku. Miču se fotelje da bi lakše pomakli kauč, tamo je zadnji put viđen kako ide prema ormarima. Kraj kauča komoda. Da ne opisujem baš namještaj, živimo u rentanom stanu s viškom retro svega.

Oko kauča ništa. Ispod - teško, nizak je. Kleknem da provjerim komodu. Ispod komode, aj ma... nije me volja bilo radit generalku ovo ljeto, bloody hell. S dna komode visi dakle paučina. Naglavna lampa svijetli šta svijetli, uzimam rezervnu. I nešto tamo visi. Smeđe. Da. Ima noge, stoji/visi naglavačke, procjenjujem da u sjedećem položaju ima kojih 5-6 cm visine. Noge k'o Blanka Vlašić, nema im kraja. Mrvicu ga uznemirim da vidim je li živ. Živo je. IT.

Kopneni se ohrabruje, hoće i on vidjeti, neprijatelja je najbolje imati na oku.
- Ali, Mo, nije to onaj, nije garant! Onaj je bio malo drugačije boje!

Onaj ili ne, valja ga se riještiti. E sad - da li ga prskati ili klepiti? Klepiti ga možeš samo metlom, i skoro pa napamet. ON će ga klepiti metlom (Kopneni, on), a ja ću navigirati poziciju gledajući sa strane.
Priprema, pozor, tras! Gnječi on tu metlu o dno komode, gnječi je junački, traje to, i valja sad vidjeti rezultat.
Na tlu nije. Na metli nije. Na komodi neka fleka, al ne izgleda svježe. Ruku neću zavlačit da ispitam je li fleka svježa, sve i da je sotona sam visio dole. Pomičemo taj drek od komode, mičem paučinu, pregledavam ogledalom sve rubove i potom je krvnički prskam Biokillom, straga su neke rupice i možda se zavukao (ako ona fleka ipak nije od njega). Prskam i u rupice, i parket ispod. Lijepim te rupe zidarskim nekim selotejpom debelim, za slučaj da je U komodi leglo, komoda zaključana a ključ bogtepitaj gdje je.

Kopneni osujećen. Ne govori puno, al ponavlja - nije to onaj, onaj je bio drugačiji.

Po meni, taj je bio onaj i vozi. Al ipak, sve živo špricam Biokillom, i taman otišla u kuhinju, kad iz dnevne čujem ubrzano i u jednom dahu, ravnoličnim al uzbuđenim tonom:

- Evo ga, Mo! Evo ga tu sa strane ormara! Dođi vidi! Pazi, nemoj se samo prepast!

Oznake: brainstorming