Zoran Oštrić

29.08.2009., subota

14. godišnjica Masakra "Markale 2"

Jučer sam bio u Sarajevu upravo na dan, kad se obilježavala 14. godišnjica drugog pokolja pokolja na tržnici Markale. Položeni su vijenci i istaknuto da »izvršioci ovakvih zločina, a pogotovo njihovi nalogodavci, treba da budu privedeni pravdi.« Neki jesu, mnogi nikad neće.

Masakr na tržnici Markale, 28. kolovoza 1995.

Masakr na tržnici Markale, 28. kolovoza 1995.

Takozvana vojska takozvane Republike Srpske (danas "entitet") ispalila je 28. kolovoza 1995. u 11:00 pet granata, od desetina tisuća koje je na Sarajevo ispalila u svojoj trogodišnjoj terorističkoj (a ne vojnoj akciji). Poginule su 43, a ranjene 84 osobe. Sličan masakr na istom mjestu dogodio se 5. veljače 1994., kad je bilo 68 mrtvih i 142 ranjenih.

U oba slučaja, vlada tzv. RS je optužila vladu Republike Bosne i Hercegovine da je sama bomnbartidla vlastito stanovništvo, s ciljem izazivanja međunaronodg revoluta i moguće intervencije (do čega je, na sreću, ubrzo i došlo - ono što je trebalo biti poduzeto u travnju ili svibnju 1992.) Nažalost, bilo je "međunarodnih čimbenika" i medija koji su laži tih bandita uzimali pod nešto, što se valja ozbiljno razmatrati. UNPROFOR je vodio istragu u tajostnosti, a izvještaj Općoj skupštini OUN podnesen je tek 1999.. Usprkos tome, četnici i danas u svojoj propagandi odriču krivnju, pozivajući se na izjavu tadašnjeg zapovjednika UNPROFOR-a generala Ruperta Smitha, da »nije jasno tko je ispalio granate«. U suđenju jednom od odgovornih, generalu Dragomiru Miloševiću, 2007., izneseno je da je razlog za tu izjavu bilo "uspavati" Srbe, jer su bili u pripremi zračni napadi NATO-a.

Na sreću, to je tada i uspjelo. Prethodne tri i pol godine, četnici su nebrojeno puta popljuvali UNPROFOR i cijelu "međunarodnu zajednicu".

- 22:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.08.2009., petak

Hrvatske željeznice valja razoriti!

Evo danan, umjesto povijesti ili teških filozofija, nešto aktulno, konkretno i jednostavno. O Hrvatskim željeznicama pisalo se mnogo ovih dana, sve negativno. Masa se problema nakupila, a ja sam postao žrtva teško shvatljive aljkavosti, koja ilustrira da su problemi duboko ukorijenjeni.

Pišem ovo u Sarajevu, gdje sam poslovno. Jučer sam putovao, i odlučio sam se za vlak, jer je putovanje puno ugodnije, nego autobusom. Pogledam na stranice Hrvatskih željeznica, vozni red, i vidim, da postoji vlak za Sarajevo ujutro u 9:46. I tako 20-ak minuta prije, zadovoljan što nisam u žurbi, dolazim na kolodvor, i tražim kartu za Sarajevu. Kad, reće mi službenik na šalteru za međunarodne vlakove, nema sad nikakvog vlaka za Sarajevo, jedan je otišao u osam i nešto, drugi ide tek navečer! Kako nema, pa pogledoa sam na internetu? Pa eto, nema.

Što se može, valjda sam ja kriv, nešto sam krivo gledao. I tako odem na autobusni kolodvor i kupim kartu za autobus, koji ide u 12:30. Kako sam imao vremena, pogledam ponovo na internetu. I nema greške, jasno izlazi kad upišeš u izbornik poalzni kolodvor, dolazni kolodvor: ima vlak u 9:46.

E, ali tek kad sam pažljivije pogledao, skužio sam problem. Taj vlak je za Vinkovce, a u Vrpolju je presjedanje za vlak, koji iz Budimpešte vozi do Sarajeva! Označeno je presjedanje, sve je jasno.

A službenik, koji karte prodaje, to ne zna!!?? Pa što onda uopće zna? Tko ga je na to mjesto postavio? Tko ga nadgleda? Kome se možeš na njega požaliti? Ima li smisla žaliti se?

Opet žu morati, kao u svojem napisu Gospodo seljaci..., reći nešto u koristi ltržišne kompetencije: tako nešto je moguće zato, jer nema konkurencije. Taj je službenik kriv jer je potencijalnu mušteriju krivo informirao, i jer je njegovo oduzeće zbog njega imalo štetu - jednu prodanu kartu manje.

Iako, sigurno je da se i tamo, gdje nema konkurencije (na željeznici ih ne može biit, ne možeš privatizirati vlakove), uz valjani sustav kontrole, takve pizdarije mogu izbjeći. Ovakve ipak sitne, i onakve puno, puno veće koje su dovele do pogibilje ljudi.

- 22:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #

27.08.2009., četvrtak

Moderna Europa ustrojena je na antifašizmu

Nisam već više od tjedan dana ništa pisao, iz raznih razloga. Sada imam neočekivano nešto vremena, pa ću malo srediti i poslati dio mojih bilješki o temama bliske nam, nažalost mnogima previše bliske, prošlosti. Vezano uz temu antifašizma, koju sam u više napisa doticao. Revizionistički povjesničari, koji nastoje rehabilitirati fašističke i nacističke režime, među koje spada i ustaški, nastoje lišiti pojam antifašizma njegovog povijesnog sadržaja i optužiti sve, koji se kao protivnici fašizma izjašnjavaju, kao pristaše komunizma odnosno boljševističke ideologije.

Povijesti se, kako često ponavljam, ne sudi; treba ju razumjeti. To nam može pomoći da sudimo sadašnjosti i da planiramo budućnosti. Ako se pak i odričemo apriorne metafizičke sheme u kojoj povijest pravorcrno ide putem napretka (u ideološkoj varijanti marskizma ili liberalizma), usporedbe epoha može nam ukazati na istinski progres tamo, gdje uistinu postoji.

Antifašisti su, povijesno gledano, svi oni koji su se aktivno suprotstavljali fašizmu, osobito u razdbolju Drugog svjetskog rata. Bez dodatnih uvijeta. Staljin je jedan do velikih antifašističkih vođa, Tito vođa najjačeg pokreta otpora u Europi. SSSR je dao ključni doprinos pobjedi antifašističke koalicije, a komunisti su svuda bili u prvim redovima u pokretima otpora. Takava je bila povijesna situacija: protiv agresivnog i vojno učinkovitog fašizma, stvorila se široka koalicijua, u ikojoj je bio aamo jedan kriterij za primanje: volja, da se aktivno bori protiv fašizma.

Ta je koalicija pobijedila, iako su protivnici imali bolje vojskovođe i bolje vojnike. Moderna Europa i moderni svijet utemlejeni su na antifašizmu: to nije samo fraza, nego izraz povijesnog realiteta i idejan osnovica današnjeg međunarodnog poretka.

Pa ipak, nije se sukob sveo na goli pragramtizam. Gonjeni neposrednom potrebom, antifašistički lideri bili su prisiljelni artikulirati ideje o tome, kako odnosi u Euripi i u svijetu trebaju biti uređeni, na način bolji od onog koji je bio između dva rata, te radikalno suprutan onome, što su željele postići fašističke sile.

Nakon dramatičnih socijalnih i političkih promejna koje je doveo Prvi svjetsi rat, pojavljuje se, uz boljševizam, fašistička ideologija kao novi ideološki projekt o tome, kako države unutar sebe trebaju biti uređene. Taj je projekt radikalno suprotan logici razvoja građanskoga društva, koja je vodila ka širenju ideja ljudskih prava, jednakosti i slobode, demokracije, pluralizma. (Tu postoji bitna razlika prema komunizmu, što ću jednom prilikom objasniti.) Fašistički režimi šire se 20-ih i 30-ih godina u sve više zemalja, te kreću u agresiju na druge zemlje. Ponajvše Njemačka ističe ideju "novog europskog poretka", novi ideološki projekt i na meunarodnom planu, rušeći sustav odnosa među državama, uspostavlje tri stoljeća ranije nakon Tridesetogodišnjeg rata. Tako to nije samo skuko oružja, nego i ideja; ne samo borba fizičkih sila, nego i borba misli.

Antifašistički lideri morali su odgovoriti na taj izazov, artikulirajući svoju viziju i svoj projekt međunarodnih odnosa. To su učinili prvo u Atantskoj povelji, zatim u povelji ujedinjenh naroda krajem 1941. godine. Rečeno je, da sve zemlje moraju mnogo uže surađivati nego što je to bilo u Ligi naroda, ne samo radi riješavanja sukoba, nego i zbog svestrane ekonomske i socijalne dobrobiti. Te su ideje zatim i realizirane osnivanjem Organizacije ujedinjenih naroda 1945., u istom ozračju razvija se i ideja Europske zajednice te 1970-ih Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Ta se logika suradnje razvijala paralelno i unatoč sukobu blokova, koji je obilježio 45 godina povijesti.

Koliko god imamo prava biti cinični prema ondašnjim i sadašnjim političkim moćnicima i frustrirani očitim mnogim manama međunarodnog poretka, vna svake sumnje jest da je svijet u kojem živimo postao tim promjenama bolje mjesto za život. Mnogo stvari, koje su naši djedovi i bake prihvaćali kao normalne, nama izgledaju kao neprihvatljivi ostaci barbarstva.

Zato je antifašizam važan, i zato se i danas rehabilitaciji fašizma, u svim njegovim oblicima, moramo suprotstaviti. Komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci bili su saveznici u toj borbi, i bili su lojalni dok je borba trajala. Uza sve sukobe, surađivali su i dalje. Sukob s komunizmom bio je posve druge prirode. Nitko danas ne zastupa komunističku ideologiju (odnosno, preciznije, boljševističku) kao plauzibilnu političku alternativu, čak ni oni koji su nostalgični prema tim vremenima, pa ni one partije koje još nose komunističko ime. Ne postoji "neokomunizam": možemo govoriti samo o "postkomunistima" (postbolješvicima) na ljevici.

Nažalost, na radikalnoj desnici, u svim europskim zemljama postoje političke grupe koje razvijaju neofašističke ideje. U Hrvatskoj je posebno značajan odnos prema prošlosti, odnosno prema zločinačkom ustaškom režimu. Ustašoidi su oni, koji žele rehabilitirati ustaški pokret i ustaški režim, kojih se iskreni domoljub može samo sramiti; a očito je njihova želja obnoviti bar neke odlike tog režima. Nasuport tome, svi koji se fašizmu, pa tako i ustaštvu aktivno suprotstavljaju, desni ili lijevi, srednji ili prednji, su antifašisti.

- 10:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

19.08.2009., srijeda

Infantilizacija hrvatskih branitelja

Napisat, ću danas, konačno, nešto o jednoj temi koja mi već godinama nije jasna. O hrvatskim braniteljima iz jednog drugog kuta.

Često se čuje kako se branitelje marginalizira, kako se o njima ne "brine" dovolljno, kako se dovoljno ne uvažava, kako im se ne posvećuje dovoljno "pozornosti" isl. Nekoliko primjera, ne posebno odabranih, par minuta guglanja (uglavnom sa stranica hrvatske vlade i iz masovnih medija):

Bili smo prvi kad je tribalo a danas nas svi pljucaju po nama i zaboravljaju što smo dali za Hrvatsku.
HTV već duže vrijeme zanemaruje hrvatske branitelje.
(...)da se danas u Hrvatskoj "marginaliziraju hrvatski branitelji
Branitelji se sustavno sotoniziraju te se iznose samo negativni primjeri
"Dojmovi koji se o braniteljima na takav način grade i šire nameću govor o njihovoj promašenosti

Jednom je čak Ljubo Ćesić Rojs rekao da Vesna Pusić sodomizira hrvatske branitelje. (Bilo je to u Jutarnjem i nazvao sam tada novinarku i pitao da li je stvarno upotrijebio upravo taj termin; potvrdila je, da jest.) Htio je naravno reći "sotonizira".

E sad - tko su, socijalno gledano, branitelji, koje jedni eto tako potcjenjuju i sotoniziraju, a drugi hrabro skaču u njihovu obranu?

Često se može, nasuprot navodnom ugrožavanju, osjetiti pokroviteljski ton. Kao da se radi o osobama koje nisu same kadre za sebe brinuti pa im eto "društvo", "država" idr.. trebaju pružiti pomoć i zaštitu. Zato sam spomenuo u naslovu termin "infantilizacija" (podjetinjenje).

Branitelja službeno ima preko 480.000. Ne dovodim ovdje u pitanje ovu brojku: neki su naravno dali manje, neki više, ali prihvatimo zasad da ovako ili onako svi oni jesu branitelji. (Objava registra branitelja jedno je posebno pitanje.)

Kakva je njihova struktura?
1. Svi su stariji od 30 godina (ako je netko 1995. imao 18, danas ima 32)
2. Velika većina je danas mlađa od 60.
3. Velika većina su muškarci.
Ako pogledate stanovništvo Hrvatske i njegovu strukturu, vidimo da je od muškaraca između 30 i 60 godina približno svaki drugi branitelj!

A to je ona populacija, koja je u društvu najaktivnija. Najviše među zaposlenima, očevi porodice, najviše na pozicijama moći, utjecaja i odlučivanja. To su ljudi, koji u svakom društvu brinu o drugima, a ne drugi o njima!

Pa tko je taj, koji ih toliko ugrožava? Od koga trebaju zaštitu?

Od druge polovice muškaraca, koji nisu branitelji? /Čini mi se da nema svrhe analizirati tezu da ih ugrožavaju oni mlađi od 30, stariji od 60 ili žene.) Mogu li oni biti tako moćni? Mogu li oni među njima, koji su braniteljima zavidni, možda čak na njih i ljuti, imati toliku moć?

Postoje, istina, razne vrste moći. Branitelji su bili borci u ratu i pobijedili. Ali postoje razne vrste borbe, i razne vrste hrabrosti. Meni se ipak čini teško shvatljivim da bi oni mogli biti neka ugrožena kategorija. Važnije mi izgleda upravo to, ih se u takvu želi pretvoriti.

Ovaj tekst iz Jutarnjeg prenesen je, kako vidim guglajući na barem 20 mjesta: Zdrav branitelj u našoj zemlji gubi privilegije Daje užasavajući i uznemirujuću sliku.

Kao cjelina, ne vidim kako bi tih pola milijuna ljudi moglo biti ugroženo od drugih. Ali, većina njih, naravno ne spada u društvene elite. Moćnici, koji ovom državom vladaju, uglavnom su muškarci između 30 i 60 (iako ima i žena), te vjerujem, da ih i više od polovice ima status branitelja. Ali to je par tisuća ljudi. A oni imaju svoj klasni interes, da suzbiju one kategorije, koje ih istinski mogu ugroziti.

Tu, mislim, treba tražiti uzrok sustavne politike, da se "branitelje" kao kategoriju infantilizira. Ne vidim kako bi branitelje mogi l ugroziti "jugonostalgičari", "komunjare", "zeleni, žuti i crveni vragovi". Mogu biti opasni, sigurno. Klasni je interes vladajuće klase sustavno ih činiti zavisnim od "privilegija" i milostinje. Pretvoriti pola milijuna muškaraca u neodgovorne dječake, koji trebaju mamu da o njima brine i tatu, da im kaže što trebaju misliti. A onda vikati "drž'te lopova". I usmjeravati socijalni prosvjed prema gorenavedenim babarogama.

- 19:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

18.08.2009., utorak

Hrvoje Appelt, novinar: Neću biti usmjeravan strahom!

Na novinare i na medijie čovjek, naravno, može imati mnogo primjedbi. Jedna od pouka, koje često ponavljam društvenim i političkim aktivistima koji prema novinarima znaju biti nepovjerljivi i zlovoljni, ne zbog njih samih nego zbog institucija i struktura kojima služe, glasi: Novinar je proleter umnoga rada; nikad ga ne preziri, nikad se s njim ne svađaj.

Treba razlikovati novinare i medije, čovjeka i instituciju, profesiju i biznis. Svi moramo trčati s vukovima u ovom svijetu novca, spektakla i besmisla.

Ubojstva auto bombom, zaplašivanja pištoljem ili bombom kašikarom,prebijanja metalnom šipkom i bejzbol palicom, lomljenje šaka, ruku i nogu, pa čak i kamenovanje, psovanje i otkazi, sve su to načini na koje pojedinci ili institucije žele zastrašiti novinare i utjecati na slobodu govora, mišljenja i medija.

Danas, u doba interneta, zar su novinari još uopće važni? Ne samo da je svakome neposredno dostupan neiscrpni ocean informacija, nego i sami možemo neposredno sve svoje cijelom svijetu reći; čemu, onda, je li, posrednici? Čemu, zaboga, "nezavisni istraživački novinari"? (Evo i sam sam novinar, ali tukli su me zbog drugih stvari...)

Jednako su važni kao što su uvijek bili, iako se kontekst djelomice promijenio. Kako se snaći u moru informacija, kako izdvojiti ono što je bitno - ono, što ima smisla u sebi? Kako doći do skrivenih inofrmacija? Uloga profesionalnog novinara ostaje neprocjenjiva, kao što je bila i u doba Edwarda R. Murowa. Pogledajte moj članak Nećemo biti usmjeravani strahom u doba besmisla.

Vrlo je teško iskočiti iz čopora i odlučiti, da zaista, zaista nećeš biti usmjeravan strahom. Hrvoje Appelt je to učinio, kao prije njega Željko Peratović. Zato zaslužuje podršku. Pozivam vas, da posjetite mrežno sjedište Napadi na novinare, te da se učlanite u facebook grupu pod istim nazivom.

O istraživačkom novinarstvu, spominjem sad usput, a pisati ću više o tome: moja prijateljica, aktivistica i novinarka Ljiljanka Mitoš-Svoboda, postavila je nedavno blog Okolišno novinarstvo. (To znači: novinarstvo o okolišu, također često istraživačko.)

- 07:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.08.2009., nedjelja

Dok se mi durimo ko kokice, ustašoidi gaze dalje

Priča o pollitika.com privukla je nešto interesa, što se vidi i po posjetama mojim blogovima (150 ovdje otkad sam objavio prethodni post, plus 70 na bloger.hr gdje objavljujem "zrcalni" blog). Podršku na pollitika.com dao mi je korisnik Delgado, koji je postavio dnevnik o tome, kojeg je vlasnik sajta mrak prvo bio blokirao, pa se onda ipak urazumio i ostavio ga, jer najzad, ako ja jesam neka formalna pravila prekršio, Delgado nije: Mrak puko ko kokica. Ustašoidi naprijed, ostali stoj!

Podršku je dao nekadašnji suradnik pollitike.com Hyeronimus, dajući istu ocjenu o općem značaju nastupa radikalne desnice:

E, kolega Zorane, ja sam to shvatio jos prije vise od pola godine, da bi nakraju jednostavno otisao. A sve je to zahvaljujuci tvrdnjama mraka i opinioiurisa o potrebi cuvanja slobode govora, i naravno, sinkroniziranom (ne organiziranom) djelovanju tih radikalnijih desnicara. Zaista ne vjerujem da netko moze toliko _ne_ vidjeti kako je potpuno odsustvo moderature zapravo prerasta u teror dominantne grupe, grupe koja je jedino sposobna djelovati sinkronizirano na stetu svih ostalih korisnika. Moderatura minusima ne funkcionira iz vrlo jednostavno ljudskog razloga kojeg ocito vrhunski pravni strucnjak opinioiuris i vrhunski PR strucnjak mrak ne razumiju: prvo, oni "pametniji " se ne zele bosti s tom grupom radikalnih desnicara, a drugo , ti radikalni desnicari daju minuse ne radi kvalitete, nego sadrzaja komentara. Stravnicno je ovakvo nerazumijevanej osnovnih principa kvalitetne i demokratske debate - a zabrinjavajuce je to sto se to isto dogadja i u Hrvatskoj, u realnom svijetu. Rezultat: jasan, Hrvatska postaje zemlja skucenih umova, zabarikadirana u nekom svom proslom svijetu, izolirana od svijeta, konzervativna, zatvorena i zatucana zemlja. Nazalost.

Javnu podršku uputila je i Aisha, također suradnica pollitika.com, inače u javnosti poznata kao jedna od čelnica inicijative Stegnite vi svoj remen bando lopovska ,koja sad poziva preko facebooka na velike prosvjede u rujnu. Imali smo ranije oštrih diskusija, način rada spomenute inicijative ne sviđa mi se, ali u odnosu na agresiju ustašoida, takve razlike mi domoljubi moramo zanemariti.

Oštriću, tebe ne favoriziram, čak mi često i ideš na živce. Podbadaš i one koje treba i one koje ne treba. No, ipak, ovoga si puta u pravu.
Poslala sam i pp Mraku rekavši mu isto što i tebi: da me živciraš, ali da moram biti objektivna.
Rekoh mu: Oštrić vs Ustaše?? I da je Oštrić gori od njih?! Nemoguće. Ipak od tebe nisam nikada primjetila neke teške uvrede i pogrdne riječi, kojima se svakodnevno koriste te umišljene spodobe, tzv. samoprozvani "Veliki Hrvati"!

Toliko o tome zasad. Ponavljam: ništa važno za povijest, što ja više ne pišem na pollitika.com, ali simptom je trenutne agresije radikalne desnice.

- 20:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Kako su ustašoidi preuzeli pollitika.com

Kolaborativni blog pollitika.com često sam preporučivao svojim čitateljima. Bio je to dobar debatini klub, gdje se mogla voditi diskusija o politici i srodnim temama (filozofija, povijest, društvena teorija...) na znatno kvalitetniji način, nego što je to običaj po forumima. Djelomično je to još i danas. Nažalost, u posljednjih nekoliko mjeseci došlo je do bitne promjene.

U debatnom klubu, svatko može reći svoje osobno mišljenje o nečemu. Dakako da se spontano stvaraju grupe srodnog svjetonazora, koje se ugrubo u Hrvatskoj mogu podijeliti na konzervni, libralni i ljevičarski. Međutim, ne stvaraju se neke stranke, nitko se sa nikim drugim neče a priori složiti u svemu, pa sam neke oštre diskusije vodio i sa ljevičarima. Tako je bilo i s drugima.

Kad se pak jedna grupa organizira, sinhronizira svoje djelovanje i sustavno promovira jedan svjetonazor, ideologiju ili političku opciju, situacija se iz osnova promijeni. Sloboda debate se narušava, a dobro organizirana manjina, ako drugi nisu organizirani nego i dalje nastupa svako za sebe, može nametnuti i eliminirati one koji joj se suprotstave, te stvarati iluziju da predstavlja većinu.

To se postepeno kristaliziralo na pollitika.com. Organizirani ekstremni desničari, koje zovem ustašoidi (jer rade na rehabilitaciji ustaša i NDH, te fašističkih i nacističkih načela na kojima su se taj pokret i taj režim zasnivali), nameću se i mijenjaju duh slobodne diskusije. Nažalost, vlasnik portala pollitika.com mrak (Marko Rakar) nije to prepoznao, ili nije htio prepoznati, te je kad je došlo do sukoba te grupe i mene osobno, bezrezervno stao na njihovu stranu. Moja objašnjenja o tome izbrisao je, moj account blokirao, te svoju verziju priče objasnio ovdje: Slučaj Zorana Oštrića. On stvarno zamišlja da je njegov sajt tako važan, da ću se ja posuti pepelom po glavi kako bi me on dobrohotno primio natrag i dozvolio mi pisanje. rofl

U uzornoj maniri lumpengrađanskog pseudoliberala, on se ljuti jer sam ja, eto, prekršio pravila "dobrog ponašanja"; bitnu stvar ni ne spominje. Sustav bodovanja međutim (ako neki tekst dobije šest minusa više nego pluseva, postaje nečitak), zamišljen je za debatni klub, a ne za to da ga koristi organizirana agresivna grupa protiv pojedinca koji im se usprotivi, koristeći što su drugi indiferentni. Svi minusi koje sam dobio bili su od te grupe, koja je sustavno minusirala sve moje tekstove. A kad sam tekst poslao ponovo, Mrakova taština se našla povrijeđenim, jer kršim njegova sveta pravila. Evo kako je glasio tekst, koji je bio tako strašan da je razljutio ne samo njih, nego i Mraka:

Naravno da ne moramo "na svaku moguću temu razgovarati o ustašama i partizanima". Evo npr. napisao sam tekst protiv seljaka, nitko još nije spomenuo ustaše i partizane, a neću sigurno ni ja. :) Ovdje pak, tema je relevantna, a ti konkretno reagiraš na moju diskusiju o tekstu Nevena Sesardića, koji te stvari spominje. Što, ja sad ne bih smio "razgovarati" o tome, samo primiti na znanje i šlus? Imali smo to. S tvojim mišljenjem o Mesiću se ne slažem, Sesardićevu kritiku antifašista smatram licemjernom, te smatram eto, kao istinoljub, da to imam pravo i reći.

To je bio nastavak diskusije o antifašizmu i antikomunizmu, koju sam prenio i ovdje na blogu: Komunističke metode protiv antifašista. Mrak je odlučio da je neprihvatljivo da ljudi taj tekst mogu čitati, i time svoju stranu izabrao. Sve dođe na svoje: iako je koncepcija pollitika.com bila dobra i ja sam često taj debatni klub hvalio, Mrak je ipak i čovjek, koji je u jednoj diskusiji bio rekao da "moralu, etici i zdravom razumu nema mjesta u politici".

Tako taj sukob završava pobjedom ustašoida. Nije značajan događaj za povijest čovječanstva, pa čak ni Hrvatske, ali jest paradigmatično za moć sustavne ustašoidne propagande, koja se nameće i koristi to, što jevećina indiferentna ("ma ne gnjavite nas više s ustašama i partizaima", što bi bilo OK, kad današnji štovatelji ustaša ne bi na njima zasnivali aktualni politički program).

Lako za pollitiku.com, ali problem je hrvatskog društva i općenito taj da je ektremna desnica danas jedina organizirana snaga. Nemaju podršku većine, ali u situaciji beznađa, nadaju se svojoj šansi, postepeno se nastoje nametnuti ubacujući svoje teme i svoj diskurs. Možemo okolo čitati sve više tekstova (pisanih od raznolikih autora) na temu kako ta demokracija i nije nešto osobiti, kako je bolje imati Vođu da vodi narod. Sreća je, da zasad pravi vođa nije na vidiku (zato zazivaju Milana Bandića da se kandidira za predsjednika: on je izgradio retoriku desnog populizma, koja je fašizmu potrebna, koju nijedan drugi potencijalni ekstremno desni lider nema; ipak, on bi za to morao napraviti odlučan korak prema desnici koju očito simpatizira, ali je zasad održao odmak).

Doduše, moj prvi poriv da im se suprotstavim, čak i nije politički, nego znanstveno istinoljublje: laži, koje konstantno šire o objektu svoje ljubavi, naime ustašama i NDH. Nažalost, većina ljudi naprosto nije zainteresirana, kaže "fuj, fuj na takve priče, skinite nam se s ustašama i partizanima". (Čak je i moja stranka tako nešto mlitavo objavila.) Ali problem je prvo što nema simetrije, kad jedna strana uporno širi laži, a druga pokušava doprijeti do istine, jedino mali broj preživjelih partizana neke istine nastoji zataškati. A drugi je problem što iza nostalgije za partizanima i Jugoslavijom ne stoji politički projekt za danas, kao što nije stajao iza nostalgije za Austrougarskom, dok uz NDH nije vezan tako bezazlen osjećaj kao nostalgija, nego agresivni politički projekt za danas.

Ti ljudi evidentno mrze Hrvatsku i Hrvate, iako pričaju o ljubavi: ta dijalektika ljubav/mržnja je opasna: vole svoju ideju "Hrvatske", a ne stvarnu zemlju, pogotovo ne ljude, koji su ih eto izdali, sudjelujući u NOP 1941-1945, glsaujući za "izdajice" Račana, Mesića, Sanadera danas. Savjesno proučavajući ustaše i NDH, naprosto ne mogu zamisliti da bi ih jedan istinski domoljub mogao hvaliti, kao što njemački domoljub ne može hvaliti Hitlera. Pogledajte moj tekst: Suočen s fašizmom, domoljub ima samo jedan izbor.

Moramo raditi na jasnoj artikuolaciji političke alternative u ovoj situaciji duboke sustavne krize i socijalne anomije, okupljajući ljude od demokršćana do antiautoritarnih ljevičara, da bi se ponudila jasna idejna i politička alternativa. Nažalost, vanparlamentarne stranke na lijevoj strani političkoga spektra pocijepane su još gore, nego desnica. Kako što se tiče idejnosti, tako i što se tiče organiziranosti. Razmišlja se o prijevremenim izborima, pitanje je, možemo li smisliti i ponuditi neku suvislu alternativu?

- 11:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.08.2009., utorak

Autobiografija velikog povjesničara

Na portalu h-alter objavljen je prikaz autobiografije Erica Hobsbawna "Zanimljiva vremena", nedavno izašle na hrvatskom; zanimljivo je, da je 2005. bila tiskana u Podgorici!

Riječ je o jednom od najpoznatijih povjesničara 20. stoljeća, Njegove velike sinteze "Doba revolucije", "Doba kapitala" i "Doba ekstrema prevedene su na hrvatski, kao i knjižica "Nacije i nacionalizam". Veliki povjesničar, koji je ostao vjeran marksizmu, iako je odbacio komunizam. NIje se, koliko znam, kod nas o njemu puno pisalo. U Časopisu za suvremenu povijest, povodom izlaska njegove autobiografije, Mirjana Gross je 2004. napisala prikaz Povjesničar i komunist u opasnom 20. stoljeću, pristupačno kao pdf na hrčku.Evo iz toga samo jedan pasus, koji sam tada izdvojio i povremeno nad njim lamentirao. Vidim tu dosta o srbi, kao borac tisuću izgubljenih bitaka. cry

Tek u 40-ima sam se ponovo znatnije zainteresirao za proučavanje povijesti.

Čini se da Hobsbawm smatra kako je glavno iskustvo čovjeka, koji je proživio najveći dio 20. stoljeća, zabluda i iznenađenje s izuzetno ubrzanim povijesnim kretanjem. Brojna su zbivanja bila pojedincu neočekivana i nerazumljiva. Gotovo većinu svoga svijesnoga života on je posvetio jednoj nadi koja je svršila kao potpuno razočaranje, jednoj stvari koja je sasvim propala. No misli da upravo poraz oštri povjesničarev um. Historiju doduše pišu pobjednici ali dublje razumjevanje nude poraženi. U kratko vrijeme, posljednjih tridesetak do četrdesetak godina, desile su se izvanredne preobrazbe. To je teško shvatiti mladim generacijama koje nisu vidjele kako su stvari izgledale prije toga. Prošlost je druga zemlja! Početak historijskoga razumjevanja je prihvaćanje drugotnosti prošlosti, a najgori je grijeh povjesničara anakronizam.

- 10:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2009., ponedjeljak

Gospodo seljaci, zašto bismo vam plaćali i lipu, za nešto što nam ne treba?

U ovo jutrno prvog radnog dana, pregledavam događaje od prošlog tjedna, i konačno sam odlučio napisati samo par riječi povodom prosvjeda poljoprivrednika. Bune se da im je niska otkupna cijena pšenice i traže da im država plati više. To znači, država treba uzeti veći dio od onoga poreza, koji plaćamo od svojih zarada mi građani, i dati njima.

Marijan Jošt

Ja živim u gradu, nemam nikakvog imanja ni rodbine na selu. Sve što mi treba za hranu moram kupiti u dućanu: jedno jaje kunu i pol, koliko-toliko pristojna salama 5 kuna deset deka, maslac, jogurt, kruh - za sve moram skupljati kune, da bih mogao doručkovati.

I sad, razumijem da selo mora opstati, i spreman sam prihvatiti da nešto iz proračuna dobivaju. Međutim, zašto bismo im plaćali ne samo više od tržišne cijene, za ono što nam treba (pšenicu i kukuruz recimo, onoliko koliko nam treba da bi bilo kruha za sve), nego i za ono što nam uopće ne treba - višak, koji proizvode, i koji ne treba nama, a prodati ga možemo samo po pola one cijene, koju njima plaćamo?

Vidio sam jučer u TV Dnevniku neku poljoprivednicu koja se žali: "Mavrović je donedavno bio boksač, danas nas uči, što je poljoprivreda". Nije ipak baš do juče, bavi se time desetak godina, i znam da se godinama trudio i ulagao, prije nego što je počeo zarađivati. Da, žalosno je, da ih on mora učiti, jer su sami navikli lagodno živjeti, te sijati kukuruz i pšenicu svake godine jer je to najjednostavnije, najmanje posla i najmanje znanja potrebno. A uvozimo puno drugih stvari, povrće, voće, svašta se može uzgajati, i zaraditi. Ali treba malo više truda uložiti, rada i znanja.

Željko Mavrović

Prije mjesec-dva, u nekoj diskusiji, kad su se ono bunili proizvođači mlijeka, bila je mislim emisija Otvoreno na TV, pa je opet neki vođa neke seljačke udruge rekao Mavroviću: "Ma što vi tu nama pričate o ekološkoj poljoprivredi, sve mi to znamo, moj djed je tako radio." Time je pokazao, da nema ni elementarnog pojma o čemu se radi, jer ekološka (organska) poljoprivreda nje ni približno naprosto to, da se vratimo na metode naših djedova. Rijeć je o sofistiricanim metodama, gdje se mora puno toga novoga naučiti, jer su tradicionalne metode oplemenjene znanstvenim istraživanjima. Treba više ljudskog rada i znanja, a manje industrije, pa se uštede troškovi za mineralna gnojiva i herbicide. Mavrović se godinama trudio i kroz greške učio, na njegovom sam imanju bio, ali iz priča drugih a ne njegovih znam, koliko su mu se svi posprdno smijali i saplitali na svakom koraku, koliko je problema imao dok posao niej razvio.

O takvim sam stvarima više puta razgovarao i kao novinar pisao, npr. dva intervjua s genetičarom koji je razvio osam sorti pšenice, prof.dr.sc. Marijanom Joštom. Ekološka poljoprivreda snažno raste u cijeloj Europi, potražnja postoji, postoje posebni poticaji, teško je krenuti i treba godine da se dobije certifikat, ali zaraditi se može, Mađarska je prešla deset posto ukupnih poljoprivrednih površina pod ekološkim uzgojem. A ima i puno drugih stvari.

A kod nas vođe seljaka samozadovoljno sjede i posprdo se smješkaju, "sve mi to znamo", a onda sjednu na traktor kupljen u pomoć poticaja pogonjen mazutom za koji dobivaju subvencije i prijete blokiranjem prometa, da bismo im plaćali jer proizvode nešto što nama ne treba. Da pošaljemo viškove pšenice i kukuruza besplatno gladnima u Kongu i drugje, korisnije bi bilo nego da se ovako natežemo.

Gospodo seljaci, mi u gradu, kad od nekog posla ne možemo živjeti, tražimo neku drugu. Ako vam je tako strašno teško - mijenjajte profesiju.

- 07:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

09.08.2009., nedjelja

Komunističke metode protiv antifašista

Nažalost, kako i diskusije koje vodim u posljednje vrijeme okolo po svermežju pokazuju, ustaše i partizani, fašisti i komunisti, antifašizam i antikomunizam, jesu aktualne političke teme. Glavni je razlog nažalost u tome, što nakon 20 godina intezivne kampanje za rehabilitaciju ustaša, hrvatskih fašista, postoji nezanemarivi (na sreću, ipak ne i vrlo velik) broj ljudi, kojima nije stalo samo do toga da se o tim likovima iz prošlosti bolje misli, nego i u fašističkoj koncepciji vide pozitivne strane, koje bi trebalo i danas u Hrvatskoj upotrijebiti. NIsmo, istina, u tome iznimka u Europi. Svi normalni domoljubi, bilo da su socijalisti, liberali, konzervativci, katolici ili ateisti itd., moraju jasno reći, da fašizam neće proći, i da ustaštvo jeste oblik fašizma. O tome sam sintetski, u 20 točaka, pisao prije deset dana.

Sada, onako usput, neka bude nešto na blogu, sretan

prenosim svoj komentar s jedne diskusije na pollitika.com. Jedan je sudionik diskusije opsežno citirao tekst Nevena Seasrdića, u kojem on kritizira antifašiste. To pogledajte ovdje, da ne kopiram i lijepim, a kompletni tekst prenio je u listopadu prošle godina na svom blogu Nemanja. Sesardić je bio profesor filozofije u Zagrebu 1980-ih, a danas je u Hong Kongu. Pogledajte članak o njemu na wikipediji, kojeg sam ja napisao.

Neven Sesardić mi je bio profesor, bio sam kod njega na seminaru gdje smo proučavali Popperovu "Logiku znanstvenog otkrića", a nešto kasnije sam pratio njegovu polemiku s praksisovcima sredinom 80-ih i smatao sam da je djelomično u pravu. (Tada svoj stav još nisam bio u stanju jasno artikulirati. Sam sam bio blizak praksisovcima, ali sam tu poziciju prerastao i odbacio tijekom 1984.-1985..) Međutim, ostao je zarobljen u svojem banalnom konzervativnom antikomunizmu, nakon 25 godina još drvi iste stare priče. Naprosto dosadno, sve smo to puno puta pročitali, tamo negdje od 1920-ih. Nikakve ozbiljne filozofske analize nema, brkaju se nivoi rasprave od najapstraktijih svjetonazorskih postavki do konkretnih povijesnih situacija, trga se iz konteksta i ističe samo one činjenice koje se uklapaju u zadani cilj a ostalo zanemaruje (što je naravno metoda, koju su i komunisti rado upotrebljavali).

Fascinantno npr. kako je otprilike osam milijardi puta napisano kako je Staljin sklopio pakt s Hitlerom, a pri tom se ne spominje da su godinu dana prije toga predstavnici zapadnih demokracija, Francuske i Velike Britanije, bili sklopili pakt s Hitlerom, prepustivši mu Čehoslovačku, s evidentim ciljem da ga potaknu neka napadne SSSR, a ne njih. Iako su naravno i meni tadašnje demokratske sile, konzervativna VB i lijeva Francuska, uza sve mane stoput privlačnije od Staljinovog SSSR-a, oba čina su u međunarodnoj diplomaciji posve jednaka.

Beskonačno se ponavlja fraza kako su jugoslavenski komunisti postali "rodoljubi" i "antifašti" tek nakon Hitlerovog napada na SSSR, međutim, oni su zaista već od travnja 1941.. pripremali ustanak, ocijenjujući da će do toga neminovno doći. Staljin je griješio, to je Titu i mnogim drugima bilo jasno.

Neven Sesardić

Kritičari Sesardićevog tipa, opet po metodi koju su voljeli i komunisti, postavljaju sebe same na istaknuti položaj, kao da su sami iznad mogućnosti kritike, samo što su komunisti govorili o spoznatim zakonima dijalektičkog i historijskog materijalizma, a ovi sebi daju nekakvu neupitnu poziciju moralnog arbitra.

oni koji se busaju u prsa svojim antifašizmom neće nas previše impresionirati sve dok nam uvjerljivo ne pokažu da su oni u toj borbi stvarno nastojali obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je fašizam ugrožavao (autonomiju pojedinca, pravo izražavanja mišljenja, slobodu političkog djelovanja, itd.).

Dakle, ja bih osobno, recimo, govoreći da sam antifašist (i definirajući da to znači jednostavno, da sam protivnik fašizma, uključujući lokalnu ustašku varijantu) trebao profesoru iz Hong Konga dokazivati svoju motivaciju; njegova je, naravno, neupitna? Kakva bi se vrsta dokaza smatrala dovoljnim? Nikakva naravno - uvijek će ostati sumnjičenje da netko svoju "pravu" motivaciju krije - prava komunistička metoda ("drug ... nije prevladao buržuaske predrasude...").

Ja pak, kao protivnik fašizma, imam barem jednako pravo reći da nas oni koji se busaju u prsa svojim antikomunizmom neće previše impresionirati dok nam uvjerljivo ne dokažu da u svojoj kritici komunizma stvarno nastoje obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je komunizam ugrožavao.

- 12:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.08.2009., subota

Akcija skidanja znakova mržnje u Brestju

J
Jedna hvalevrijedna lokalna akcija protiv znakova mržnje u sesvetskom naselju Brestje. Širi prikaz s foto albumom pogledajte na facebooku.

U "Nezavisnoj Inicijativi Mladih Brestja" nalaze se ponajviše mladi kojima je cilj uljepšavanje svog kvarta i pokazivanje snage te želje sudjelovanja mladih u kulturi našeg kvarta. (...)

Organiziramo akciju skidanja nacističkih, antisemitskih i rasističkih grafita sa zida bivše kapelice (Ulica Narcisa 26, Sesvete 10360). (...)

Time želimo pokazati kako se lokalpatriotizam i ljubav prema svome kvartu, gradu ili zemlji može pokazati kroz nešto što može biti produktivno za cijelu zajednicu. (...)

u zadnjih trideset godina kad zbog doseljavanja i jednog od najvećeg pronataliteta u Hrvatskoj dolazi do povećanja populacije za 20 puta. Važno je spomenuti da u Brestju danas žive 9 različitih nacionalnih skupina koje žive mirno u suživotu te znakovi fašizma i mržnje ne dolikuju da se nalaze na našim zidovima.

Zahvaljujemo sponzorima i podupirateljima:
Ritam Boje
SO-HSS
FM-SDP
Robert Pukljak
UMA
Igor Vukobratović

- 10:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vatikan o ratu i miru - bilješka

Pojam "pacifizam" nije popularan, pa je prenošenje mojeg članka iz 1992. izazvalo neke živčane reakcije. Često ljudi nisu ni pročitali što pišem, nego su startali "na prvu loptu", na način "kako mali Ivica zamišlja pacifizam". Iz onog djela diskusije koji je suvisliji, prenosim sada bilješku o odnosu Rimokatoličke crkve prema ratu i miru. Osnova je moj komentar u diskusiji o mojem tekstu na pollitika.com

Ponašanje Vatikana prema rastućem fašizmu i nacizmu, te prema ratu 1930.-1945. bilo je vrlo problematično. Vrh Rimokatoličke crkve i države Vatikan držao se kao da gase masovni teror i stradanja osobito ne tiču, ali to nije "pacifistički" stav. Nije svaki neutralni stav prema ratu, pa ni svako načelno osuđivanje rata, "pacifizam".

Ivan XXIII

O utjecaju pacifizma se u Rimokatoličkoj crkvi, kao službenom dijelu učenja, može govoriti tek od II. vatikanskog koncila. Tu je prvo enciklika
"Pacem in terris" 1963., pape-revolucionara Ivana XXIII, koji pod utjecajem užasne nuklearne prijetnje i neposrednim utiskom Kubanske krize pravi iskorak od teorije "pravednoga rata", a zatim koncilska konstitucija "Gaudium et spes".

Način na koji je Crkva počela o novim temama razmišljati opisuje jedan teolog u članku objavljenom u časopisu "Bogoslovna smotra" 1990.. To je način mišljenja koji mi je blizak, i ja sam slične stvari pisao. Nasuprot definiciji "mira" kao jednostavnog odsustva rata, što je "negativan pojam mira", on definira slijedeće:

Pozitivna definicija kvalificira mir kao stanje društvene pravednosti, demokratskog sređvanja sukoba i suradnje među ljudima i narodima. Takav mir obuhvaća niz vrijednosti, kao što su život, sloboda, istina, pravednost, sigurnost, razvoj i solidarnosti. No, ni pozitivna definicija mira ne bi bila potpuna kad bi se postojanje mira tumačilo kao sklad bez napetosti. (...) Povijesna osnovica mira kao procesa danas je realizacija ljudskih prava i ideja svjetske zajednice.

Kršćani u prva tri stoljeća uglavnom su odbijali vojnu službu, iako autor smatra da nisu zastupali "apsolutni pacifizam". Zatim crkveni naučitelji Augustin i Toma Akvinski razvijaju teoriju pravednoga rata. Ona međutim s vremenom postaje jalova i česti ideološki izgovor.

Kršćansku savjest koja je upala u procijep zahvatio je neki shizofrenični osjećaj; s jedne strane, nepromijenljivi i apsolutni principi "ne ubij!", a s druge strane, vojno-politički pragmatizam koji je nalagao da se domovina mora braniti, makar se drugima oduzeo život. (...) To shizofrenično stanje posebno se očitovalo za vrijeme dvaju svjetskih ratova.

Ne samo obični vjernici, nego i pastiri, branili su pravo svoje zemlje na "pravedan rat".

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, kardinal Ottaviani piše da "rat treba apsolutno zabraniti". Nastavljajući tragom koji je zacrtao Ivan XXIII u navedenoj enciklici, Drugi vatikanski koncil zabacuje tradicionalnu teoriju "de bello iusto", te polazi od poziva i obveze da se rat pošto-poto izbjegne ("de bello vitando"), čemu se dodaje i obveza promicanja i izgradnje mira. Ostaje i pravo na zakonitu obranu. (Koje, kao što možete vidjeti iz mojeg teksta iz 1992., i ja priznajem. Tko je pak taj rat izazvao jasno je rečeno, ali PMSM hrvatske vlasti nisu načinile dovoljno, da rat zbjegnu. A na izgradnji mira - očito, još puno trebamo poraditi. )

U novije vrijeme sve su brojniji doprinosi pojedinih teologa i katoličkogih sociologa u cjelokupnoj refleksiji unutar Crkve među ikojima se sve više nazire duh evanđeoske poruke obraćenja i pomirenja, što kod nekih prerasta u zagovaranje aktivnog nenasilja, čak i apsolutnog pacifizma.

Ja sam upravo zagovornih "aktivnog nenasilja", smislio sam i kovanicu "aktivni mir" imajući u vidu upravo gore opisan pojam "pozitivnoga mira" koji uključuje navedene ideale, te napor na "izgradnji mira". Autor govoro o raznim aspektima "mirotvorstva", spominjući i odgoj za mir.

Suvremena kultura zahvaćena je ideologijom vojnika-heroja koja je izobličila ideju mira. Tu je i virus ideologije suverene države za koju ne vrijedi nikakav popis ljudskih prava kad su u pitanju njezini interesi; virus ideologije oružane obrane pod svaku cijenu dobara i vrijednosti; virus ideologje po prirodi nasilnog čovjeka, čovjeka vuka koji napada drugog vuka.

Tu su naznačene neke teme, na kojima, kako sam natuknuo 1992., valja nama pacifistima raditi; a autor dalje naznačuje i neke od dilema, s kojima se u svojim promišljanjima i posljednjih godina rvem (a odgovori koje mogu ponuti kršćanski teolozi ne zadovoljavaju me).

Autor teksta iz 1990. je dr. Marin Srakić, danas nadbiskup osječko-đakovački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. NIje on slučajno posjeditio Spomen-područje Jasenovac prije četiri mjeseca, što je njegov prethodnik kardinal Josip Bozanić godinama odbijao.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.08.2009., petak

Znam da je djetinjasto, ali ipak sam kupio tu majicu!

Ja u majici Ne trebam seks - vlada me jebe svaki dan

Nisam mogao izdržati, nego sam potrošio 70 kuna i preko interneta kupio ovu majicu, o kojoj sam pisao neki dan! party

Ma djetinjasto priznajjem, i uopće nije fora kad ju nosi netko od 50+. tuzan

A i ne bi bila neka fora i ne naročito duhovito, da je Jaca jednostavno prešutjela. bang

Namjero dajem mutnu fotografiju, da se manje ističe moja ružna faca. cry

Originalna majica, koju je nosio Ivan Cvirn, na aukcija.hr dostigla je zasad cijenu od 4.125 kuna.

- 09:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Moja sjećanja na Savku: propuštene prilike 1990. i 1992.

O Savki Dapćevič kučar, naravno, svi već pišu i govore i još će slijedećih dana pisati i govoriti. Pa evo, da i ja nešto o njoj kažem, iz svoje perspektive, koliko sam njezino djelovanje imao prilike pratiti.

Imao sam je prilike slušati, kako govori s govornice i u nešto užem društvu, od 1990., kad je uoči izbora bila stvorena "Koalicija narodnog sporazuma", te kasnije, kad je osnovala Hrvatsku narodnu stranku. Imam još negdje u dokumentaciji brošure HNS-a iz toga doba i bilten, koji su objavljivali kao plaćeni prilog u "Vjesniku".

Bila je dobar govornik, imala je karizmu (sjećam se kako ju je Antun Vujić, sam nesposoban zapaliti masu, predstavljao kao "hrvatsku ružu"), bila je erudit i istinski intelektualac. Vidjelo se, da je za razliku od mnogih drugih protekla dva desetljeća provela učeći (pa je neučila, recimo, i što je održivi razvoj, po čemu je sve ove godine ostala gotovo jedinstvena među hrvatskim političarima). Postavila je snažan temelj za HNS kao socijaldemokratsku stranku, za koju je neko vrijeme 1991.-1992. izgledalo da može izrasti u jaku stranku "lijevog centra" kao kontrateža HDZ-u. (Tu je uogu međutim prvo preuzeo HSLS, a zatim SDP.) Nažalost, u pošasti golog političarskog pragmatizma, to je odbačeno. Bila je dobra teoretičarka, kakvi su političkim strankama potrebni, ali sve naše stranke odbacile su bilo kakvu teoriju i do danas tvrde, da im ne treba. PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju), to je jedan od uzroka današnje krize legitimiteta svih političkih stranaka i cijelog staleža političara, jer teorija vam treba - barem kao osnov za dobru demagogiju.

Falilo joj je međutim oštro osjetilo da prepozna pravi trenutak, i da ga odlučno zgrabi kada dođe. Znam da su joj 1989., kad se osnivao HSLS, nudili da bude predsjednica - odbila je, procjenjujući da još nije vrijeme. Da je prihvatila, možda bi njena karizma nadvladaka kaos narcisoidnih intelektualaca i HSLS bi možda izrastao u respektabilnu snagu već 1990..

Drugi put, sjećam se kako sam to pratio 1992., s pribiižavanjem izbora za Zastupnički dom sabora u kolovozu naglo je ublažavala oštricu svoje kritike režima, što je po mom sudu bila greška i razlog opadanja. HSLS se probio u prvi plan, u tom trenutku Budiša je izgledao kao jasnija alternativa (HDZ je na tim izborima dobio 45%, HSLS 18, a HNS 6,7%). Prema anketama, približno do početka proljeća 1992. HNS je bila mnogo jači, čak se pribižavala HDZ-u, a onda počinje pad HNS-a i uspon HSLS-a. Važno je napomenuti da su tada održani predsjednički izbori (prvi put) istoga dana s parlamentarnim, što je naravno znatno pojačalo sukob lidera. Da je Tuđman pobijedio, normalno je, ali Savka je izgubila duel za drugo mjesto s Budišom.

Tako je nažalost njezin veliki politički potencijal ostao samo djelomično iskorišten.

- 02:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2009., četvrtak

Deserters and Soldiers in Croatia (tekst iz 1992)

Evo teksta kojeg sam prenio u prethodnom postu na engleskom, kako je bio objavljen (skenirano).

Peace News
July 1992
page 6

NEWS

Deserters and soldiers in Croatia: or, how can you be a pacifist in a country under siege?

ZORAN OSTRIC

On the occasion of. International Conscientious Objectors' Day, the DFG-VK [a German section of the WRI] placed an anti-war appeal in newspapers in Europe and in the warring Republics of ex- Yugoslavia. The appeal calls on people to "Stop the war!" and to "Refuse participation in it!" It calls on the Serbian and Croatian authorities to introduce an amnesty for all who have refused military service, refused mobilisation or deserted, and that no new call-up letters be sent. It calls for rejection of participation in the war and sees this as an effective means of stopping it.
Bui is this really true? The text of the appeal raised doubts among members of the Croatian Anti-War Campaign and led to debates. The first observation was that one and the same text couldn't be used for an appeal in both the aggressor country (Serbia) and the country under attack (Croatia). But that explanation is shallow and could lead discussion off on the wrong track.
The essence of the misunderstanding became clear to me when 1 imagined myself in the position of the appeal's authors. They perceive the war as something far away at the front where two armies are pounding each other. They feel that leaders start wars to further their own interests and use the tools of manipulation or sheer torce to mobilise their subjects. Ordinary people are sent call-up letters.
That's exactly how many people in Serbia perceive the war, especially in Voj-vodina. The war is being waged on foreign territory; Serbia itself isn't threatened. There are a lot of deserters, and they are active in public. To them the ethical dilemma of how to react to the war poses itself in simple form.

War comes uninvited

For a majority of Croatians this war is something quite different. They are not called up, but rather the war has come uninvited into their cities and homes. The war was preceded by a decade of gradually-deepening crisis: economic decline, social paralysis, the legitimacy crisis of the existing system, social anomie, the conflicts of factions within the ruling elite, the growth of nationalism and distrust towards other national-ethnic groups, the eversharper rhetoric of political leaders, demonstrations and dictatorship in Kosovo, isolated outbursts of inter-ethnic conflict, a stepped-up phase of armament, the tendency to break away from co-existence with "hostile" peoples, more and more inter-ethnic incidents ...
The first calls to arms were in Serbia, as early as 1987. From 1989 on many political lenders were enthusiastically calling for war. In Croatia the Croatian Democratic Union (HDZ) came to power at elections in 1990, and an authoritarian system of power began to be established. According to the lucid words of a prominent member of the opposition, the system in Croatia isn't chauvinist and doesn't have anything against Serbs in particular: rather, it's equally irritated by everyone who's "different". Although the Croatian regime hasn't been as aggressive as the Serbian one, it too accepted the logic of violence being a normal means of resolving problems.

Thinking it wouldn't come to war

Initially we all knew that the situation was bad and that there would be violence with loss of life. But we didn't think that it would come to war. We thought there would be a situation like the one in Northern Ireland, in Corsica or among the blacks in the USA, where violence is always present, but life goes on.
It is largely the so-called "Yugoslav People's Army" which is to blame for this situation having descended into war. It bears the responsibility for terrible, senseless destruction. Directly or indirectly it is the culprit for 90 per cent of the deaths and 99 per cent of the material destruction in Croatia. The same is now true in Bosnia-Herzegovina too. Right from the start it armed and protected the one side — the Serbian-ethnic rebels and the extremists sluiced in from Serbia. From the middle of 1991 it has stood openly on their side and gone on the offensive against Croatia.
From that moment on, the situation changed drastically. Some young Croatian men fled the country prior to that and have avoided the horrors that have become part of our everyday life. Many of those who have left could not understand how two or three months later some of their friends were in the army and had in some cases had even joined up voluntarily.
The aggressor descended upon Croatia, destroying all in his path without any military logic (a "normal" military objective would have been to take objects, not destroy them). They claimed that Vukovar was a Serbian city, and then proceeded to raze it to the ground.
The aggressor destroys houses, economic targets, churches, libraries. It uses the "burned earth" tactic to "clear the terrain" of all Croatians and other non-Serbs, Today in the occupied territories there are practically no more Croatians — 300,000 have had to flee.

Face to face with evil

We've come face to face with terror, with madness, with concentrated evil. If 1 were religious, I would talk about work of the Devil, and that explanation would make life easier for rne. In explaining this situation to people from abroad, I used the analogy of Poland and Germany in the Second World War. The regime in power in Poland was detestable and authoritarian, but it was a joke compared with the one in Nazi Germany. Wnen Hitler invaded Poland it was obvious who was the aggressor. Democratic Europe rose in defence of the country under attack, and Poles who had until then been in opposition to the regime (for example, Communists) became ardent patriots.
Croats weren't "called up" to fight — the war has been thrust upon them. Bombs began falling on their homes, the lives of their friends and family were at risk. In the critical summer months of 1991 the heaviest burden of defence was borne by people who organised themselves when directly in the face of danger. In Vukovar, for example, several well-to-do inhabitants used their money to buy up several thousand automatic rifles and other weaponry which allowed three months resistance. Here is an excerpt from "A man from Vukovar: a veteran's tale", the text of a conversation in ARKzin .5/6 (May 1992) with someone who survived that fighting:
"We felt that we had no friends, neither in Zagreb nor anywhere else. Everyone knew that we felt deserted. And Zagreb was just as guileful towards us as the enemy. The only forces close to us were the attacking Chetniks! So you can imagine what we thought of those who didn't send us any anti-tank weapons, even after we'd made public submissions to get some. For more than a month we defended the city by crawling up to their dead just to get a few rounds of ammunition."

The first call-up — and the paramilitaries

The State was in chaos and regular mobilisation didn't start until the autumn. And regular Croatian troops weren't formed until early 1992. Around 30 per cent of those called up for service refused. For the time being there's no atmosphere of mass persecution and repression against them. Irregular armed bodies continue to exist, such as HOS (the armed wing of the Croatian Party of the Right, HSP).
In such a situation many opponents of the war and critics of the authorities changed their stance and went into the army. But they didn't necessarily change their convictions. They didn't take up arms to fight for grand words and slogans, but rather in defense of their loved ones. My old friend Deni expressed this well in his article "How 1 killed two men" in ARKzin 4 (February 1992):
"I'm fighting on the side of Croatia: not for the sake of territory, not for some new democracy, not for a leader of a flag, not out of hate. I went to war as a volunteer because of the humanist ideals I've been indoctrinated with (can a soldier be a humanist?), because of all those who've been brutally attacked, subject to persecution, slaughter and massacres, for all those who cry and suffer and despair in this war. And also because of those on the other side — Serbia, Bosnia-Herzegovina and Montenegro — who have been driven into this war and forced by others to burn and kill and now deserve nothing but contempt."
Deni describes himself as a "Croatian by blood, a Yugoslav and cosmopolitan by conviction, a Communist with a symbolic bond with the five-pointed star." I've known him for five or six years, a young worker and a fighter for workers' rights. He's a Communistln the way the workers' leaders were in the olden days. He's been in the army for quite some time now and I've heard no news from him for the last few months, 1 don't know if he's still alive.

Coming to terms
with terror and madness

We've had to come to terms with terror and with absolute madness. Perhaps it was once possible to change things without offering armed resistance, but now a time has come where it's simply no longer possible. Today in the Croatian army you can meet people who say quite seriously that they're pacifists. Indeed, ideas of peace often meet with more understanding there than they do in the structures of civilian authorities.
The closest front line to where 1 live is along the river Kupa, 30-40km from Zagreb. Regular Zagreb bus services to the outskirts take you to within a few hundred metres of the front line. Is it right to call on soldiers holding defensive positions there to "refuse participation in the war" when I know that on the other side of the river all the Croatian villages are burned and Croatian refugees have filled Zagreb's hotels, student hostels and gymnasiums for the best part of a year?"
In this tragedy everyone has to make their own, existential choice. There are no general ethical principles which could tell us what to do in such a situation. Everyone will have to answer to their conscience for everything they do or don't do, no-one is "innocent". This is where 1 see one of the main tasks of pacifists in Croatia today: to convey to people that the madness, the terrors of war and the forces of evil are not just on the other side, just as fascism didn't just exist in Germany and Italy. We have to face up to the madness in ourselves and create a new sense of unity in which we can defeat it.

Have we all become wild animals?

As said by the veteran we mentioned from Vukovar: "We have all become wild animals in this war. Both them and us. Them more so, because they had more to fuel their madness with, and they were fed with this obsession more systematically. Though we should be careful: this is not a war of Serbs against Croats, nor of Serbia against Croatia. At least in Vukovar it wasn't. Among those who were on our side in Vukovar were Serbs, ordinary people from off the streeet who fought against the Serbian aggressors because they realised that the attackers wanted to destroy Vukovar and everything in it."
He's convinced of the rightness of his cause, but he hasn't become a fanatic. At the end of the conversation, when asked "What about God? Don't they say this is also a religious war?", he answered after some hesitation: "After all that I've done I'll never be forgiven."
The author of the text in ARKzin says of this man from Vukovar: "The most frightening thing of all is that he was and is an absolutely normal man" — a normal person who will have to live with such a terrible dilemma. The madness is in all of us and we have to come to terms with it, otherwise it will destroy us and we'll become just like those who've attacked us — people (and a people) worthy of contempt. The symptoms of this illness have been visible in Croatia for the last few months. Those in power are assured that they're right and convinced of their ability to judge what is right and what is wrong. It's all the normal people, pacifists and veterans, who'll have to live with doubt.
Evidence that this illness has also afflicted those in power is provided by the fact that the appeal mentioned at the beginning of this article couldn't be published in Croatia. We sent it to Dtiuas, the liberal and supposedly independent weekly, we paid for the advertisement in advance, but it was never published because it didn't meet with their approval. In Belgrade it appeared in the independent weekly Vreme. At present in Croatia the last vestiges of the independent media are under assault (such as the daily Slobodna Dalmacija) no one is allowed doubt. Our struggle has only just begun.

ARKzin, Centre for Peace, Nonviolence, and Human Rights, Tkalciceva 38, 41000 Zagreb, Croatia (tei +38 41422 495; fax 271143;

- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji: jedan tekst iz 1992.

Kao što sam jučer najavio, prenosim danas moj 17 godina stari članak o dilemama i samoispitivanjima pacifizma. Bio sam ga spomenuo i citirao pasus u članku na Božić 2007..

Napisan je 25-26. svibnja 1992., na hrvatskom. Aktivistica Antiratne kampanje Hrvatske Aida Bagić prevela ga je na engleski. Poslan je u svijet tadašnjom "alternativnom" elektronskom mrežom GreenNet (dio Useneta; pojam "internet" još je bio slabo poznat). Objavljen je pod naslovom Deserters and soldiers in Croatia: or, how can you be a pacifist in a country under siege? u mjesečniku Peace News, glasilu War Resisters International, najstarije pacifističke organizacije, lipnja 1992. Po vijestima koje su kasnije do mene doprle, kasnije je preveden (sa engleskog) na španjolski i talijanski. Jednom sam dobio e-mail iz Čikaga od nekih studenata, koji su na seminaru "prorađivali" moju ispovijed. Koliko vidim, ne može ga se naći na internetu danas (Peace News ima arhivu od 1994.). Iz članka možete vidjeti zašto mi pacifisti uglavnom idu na živce. rofl

O HRVATSKIM DEZERTERIMA I RATNICIMA:
KAKO BITI PACIFIST U NAPADNUTOJ ZEMLJI?

Povodom International Consientious Objectors Day, War Resisters International pokrenuo je inicijativu da se u novinama u Evropi i zaračenim republikama bivše Jugoslavije objavi oglas protiv rata. U oglasu se poziva: "Prekinite taj rat! Odbijte sudjelovati u njemu!" Od vlasti u Hrvatskoj i Srbiji zahtijevaju amnestiju za sve one koji su odbili vojnu službu, koji su odbili mobilizaciju ili su dezertirali, te da ne šalju nove pozive. Pozivaju na odbijanje da se sudjeluje u ratu kao efikasno sredstvo da se on prekine.

Da li je zaista tako? Ovaj tekst izazvao je nedoumice i diskusije među članovima Antiratne kampanje Hrvatske. Prvo pada na pamet primedba da isti tekst ne može bit primjeren i u zemlji koja je agresor (Srbija) i u onoj koja se brani (Hrvatska). Ali to objašnjenje je plitko i moglo bi odvući diskusiju na krivu stranu.

Bit nesporazuma razjasnila mi se kada sam se uspio staviti u položaj onih koji su taj apel pisali. Oni rat doživljavaju kao nešto što se događa negdje daleko, na frontu, gdje se sukobljavaju dvije vojske. Ratove započinju vladari zbog svojih interesa i manipulacijom ili silom mobiliziraju podanike. Običan građanin dobiva "poziv" da ode u rat.

Ovaj rat mnogi u Srbiji doživljavaju upravo tako, naročito u Vojvodini. Rat se vodi na tuđoj teritoriji, Srbiji nitko nije prijetio. Broj dezertera je velik, javno istupaju. Etička dilema je jednostavna.

Za većinu Hrvata, ovaj rat je nešto sasvim drugo. Nisu oni pozvani u rat, nego je rat nepozvan došao k njima, u njihove gradove i domove.

Ratu je prethodila postepena eskalacija krize tokom desetak godina: ekonomsko nazadovanje, socijalna paraliza, gubitak legitimnosti sistema, socijalna anomija, sukobi frakcija unutar političke elite, rast nacionalizama, rast nepovjerenje prema drugim narodima, sve oštrija retorika političkih lidera, demonstracije i diktatura na Kosovu, pojedinačni etnički incidenti, ubrzano naoružavanje svih, težnje odvajanju od "neprijateljskih" naroda, sve češći incidenti…

Pozivi na oružje pojavili su se prvo u Srbiji, još 1987. godine. Od 1989. mnogi politički lideri s oduševljenjem pozivaju u rat. U Hrvatskoj, nakon izbora 1990. na vlast dolazi nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica. Gradi se autokratski sistem vlasti koji, prema lucidnim riječima jednog istaknutog opozicionara, zapravo nije šovinistički i nema ništa posebno protiv Srba: njemu podjednako smetaju svi 'drugačiji'. Iako hrvatski režim nije bio toliko agresivan kao srbijanski, sudjelovao je u prihvaćanju logike da je nasilje normalno sredstvo rješavanja problema.

Svi smo bili svjesni da je situacija loša i da će biti nasilja i mrtvih. Ali vjerovali smo da neće doći do pravog rata, da će situacija biti slična onoj u Sjevernoj Irskoj, na Korzici ili sa crncima u SAD: nasilje je stalno prisutno, ali život teče dalje.

Tzv. Jugoslavenska narodna armija glavni je krivac što je to preraslo u rat. Ona je kriva za užasna, besmislena razaranja, ona je neposredno ili posredno kriva za 90 posto žrtava i 99 posto materijalnih razaranja u Hrvatskoj i sada u Bosni i Hercegovini. Od početka je naoružavala i štitila jednu stranu, srpske ustanike i ekstremiste ubačene iz Srbije, a od sredine prošle godine otvoreno je stala na njihovu stranu i krenula u agresiju na Hrvatsku.

Od tog trenutka situacija se drastično promijenila. Jedan dio mladih Hrvata pobjegao je iz zemlje prije toga. Nisu iskusili užas koji je postao dio naših života. Mnogi koji su otišli nisu mogli shvatiti kako su njihovi prijatelji koji su ostali nakon dva-tri mjeseca stupili u vojsku, neki čak i dobrovoljno.

Agresor se sručio na Hrvatsku razarajući sve pred sobom bez ikakve vojne logike ("normalni" cilj rata bilo bi osvajanje, a ne razaranje). Tvrde da je Vukovar srpski grad, a do temelja su ga razrušili. Agresor razara stanove, privredne objekte, crkve, biblioteke. Primjenjuje taktiku "spaljene zemlje" i "čišćenja terena" od svih Hrvata i drugih ne-Srba. Na danas okupiranim područjima više praktički nema živih Hrvata, njih oko 300.000 moralo je pobjeći.

Suočili smo se sa užasom, suočili smo se s ludilom, suočili smo se s koncentriranim zlom. Da sam vjernik, mogao bih govoriti o djelu Satane i to bi mi olakšalo život.

Objašnjavajući ovu situaciju ljudima iz inozemstva, koristio sam analogiju sa Poljskom i Njemačkom uoči drugog svjetskog rata. U Poljskoj je na vlasti bio vrlo antipatičan autoritarni režim, ali u usporedbi sa nacizmom to je bila šala. Kada je Hitler napao Poljsku bilo je očito tko je agresor i demokratska Evropa digla se u obranu napadnutog, a Poljaci koji su se do tada suprotstavljali režimu (npr. komuniti) postali su vatreni patrioti.

Hrvati nisu "pozvani" u rat, rat se sručio na njh. Bombe su počele padati na njihove kuće, bili su ugroženi životi njihovih bližnjih. U kritičnim mjesecima lanjskog ljeta najveći teret obrane ponijeli su ljudi koji su se pred neposrednom opasnosti sami organizirali. Primjerice, u Vukovaru je nekoliko bogatijih građana svojim novcem kupilo nekoliko tisuća automatskih pušaka i drugo oružje i time omogućilo tromjesečni otpor. U tekstu Vukovarac: Ispovijed veterana, objavljenom u glasilu ARKzin broj 5/6 (svibanj o.g.) borac koji je sve to proživio priča:

»Osjetilo smo, ni Zagreb nam nije bio prijatelj. Svi znaju da smo osjećali kako smo napušteni. A Zagreb smo doživljavali kao neprijatelja, jednako lukavoga. Jedino, četnici su nam bili pri ruci. Što smo mislili o onima koji nam, ni poslije javnih traženja, nisu slali protuoklopno oružje, možete misliti. Mi smo više od mjesec dana branili grad tako da smo puzali do njihovih ubijenih da bismo uzeli par metaka.«

Država je bila u kaosu, a redovna mobilizacija započela je tek početkom jeseni. Tek početkom ove godine formira se redovna Hrvatska vojska. Oko 30 posto pozvanih ne odaziva se na mobilizaciju, ali za sada nema atmosfere masovnih progona i represije. I dalje postoje neregularne formacije kao što je HOS, stranačka vojska Hrvatske stranke prava.

U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritičari vlasti promijenili su stav i otišli u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nužno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oružje u borbi za velike riječi, nego u obrani svojih bližnjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljača 1992).

»Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mržnje. U ovaj rat ušao sam dobrovoljno. Zbog humanističkih načela kojima sam indoktriniran (da li ratnik može biti humanist?), zbog svih onih (…) koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plaču i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvučeni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikuće, ljudi dostojni prezira.«

Deni sebe opisuje ovako: »genetski Hrvat, osjećajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simbolički vezan za petokraku«. Poznam ga otprije pet-šest godina kao mladog radnika i borca za radnička prava. Komunist je na način radničkih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je živ.

Arkzin br. 4

Suočili smo se sa užasom, suočili smo se sa ludilom. Možda se, ranije, moglo nešto učiniti, ali došao je trenutak kada se bez oružanog otpora više jednostavno nije moglo. U Hrvatskoj vojsci danas možete sresti ljude koji za sebe sasvim ozbiljno kažu da su pacifisti. Dapače, među vojnicima često možete naći više razumijevanja za mirovnjačke ideje nego u civilnim strukturama vlasti.

Najbliži mojoj kući je front na rijeci Kupi, 30 do 40 kilometara daleko do Zagreba. Redovne linije prigradskog autobusa voze do nekoliko stotina metara od prve linije fronte. Mogu li pozvati vojnike koji drže obrambene položaje da »odbiju sudjelovati u ratu«, kada znam da su s druge strane rijeke sva hrvatska sela spaljena, kada su hrvatske izbjeglice već gotovo godinu dana u zagrebačkim hotelima, studentskim domovima, sportskim dvoranama?

Ne, ja to ne mogu. Mi živimo sa ovim ratom, on je oko nas i u nama bez obzira nosimo li oružje ili ne, nemoguće je odbiti da sudjeluješ. To je nemoguće razumjeti, morali biste živjeti sa nama da to shvatite. Wam je ovdje već mjesec i pol i počeo je ponešto svhaćati.

U ovoj tragičnoj situaciji svatko mora napraviti svoj individualni, egzistencijalni izbor, ne postoje nikakva opća etička načela koja bi nam mogla reći što da radimo. Svatko će pred vlastitom savjesti odgovarati za sve ono što je učinio ili nije učinio, nitko nije ostao "nevin". I tu vidim jednu od ključnih zadaća pacifista u Hrvatskoj danas: predočiti ljudima da ludilo, užasi i demoni nisu samo na protivničkoj strani, kao što i fašizam nije postojao samo u Njemačkoj i Italiji. Suočiti se sa ludilom u nama samima i stvarati situaciju novog zajedništva u kojem ćemo ga moći suzbiti.

Spomenuti vukovarski veteran priča: »Mi smo u ovom ratu svi podivljali. I oni i mi. Oni više, jer su za ludilo imali više goriva, jer im se ludilo sistematski serviralo. I pazi, ovo nije rat Srba protiv Hrvata. Ni Srbije protiv Hrvatske. On to bar nije bio uVukovaru. (…) Na vukovarskoj strani, među suborcima, bilo je Srba, ljudi iz ulice, koji su tukli po Srbima jer su shvatili da oni žele uništiti Vukovar, dakle i sve njihovo.«

On je uvjeren u opravdanost svoje borbe, ali nije postao fanatik. Na kraju razgovora, na pitanje »A Bog? Ne kažu li da je ovo i vjerski rat?« odgovara nakon poduljeg oklijevanja: »Koliko sam toga uradio, nikad mi neće biti oprošteno.«

Autor intervjua u ARKzinu kaže o čovjeku s kojim je razgovarao: »Najstrašnije je od svega to da je on bio i ostao sasvim običan čovjek.« Običan čovjek koji će morati živjeti s tako strašnom dilemom. Ludilo je u svima nama i sa njim ćemo se morati suočiti, inače će nas uništiti i postat ćemo jednaki onima koji su nas napali, ljudi (i narod) dostojni prezira.

Simptomi te bolesti vidljivi su posljednjih mjeseci u Hrvatskoj. Ljudi na vlasti sigurni su u svoju istinu, sigurni su u svoju sposobnost da odrede pravdu i krivicu. Samo obični ljudi, pacifisti i veterani, moraju živjeti sa svojim sumnjama.

O bolesti koja je zahvatila i ljude na vlasti svjedoči i činjenica da oglas koji je spomenut na početku nismo uspjeli u Hrvatskoj objaviti. Predali smo ga u "Danas", liberalni i navodno nezavisni tjednik, uplatili smo za objavljivanje unaprijed, ali nisu ga objavili jer im se tekst nije svidio. U Beogradu, objavljen je u nezavisnom tjedniku "Vreme". U Hrvatskoj se danas uništavaju zadnji ostaci nezavisnosti medija, nikakve sumnje nisu dopuštene. Naša borba tek sada počinje.

- 13:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.08.2009., srijeda

Malo o tome, kako sam doživio "Oluju"

Na pollitika.com je objavljen jedan dobar tekst, osobno sjećanje pod naslovom Sjećanje i zahvala, pa sam i ja napisao par rečenica.

U to sam doba bio u Zagrebu. Sjećam se, da smo očekivali da može doći do takve akcije. Diskutiralo se o rizicima. Znali smo da je Hrvatska sad vojno jača i da je moral četnika oslabljen, ali nismo slutili, koliko su izgubili svaku volju za borbom. Rizik je bio, ako izdrže u obrani sedam-osam dana (a uz valjani moral može se izdržati protiv nadmoćnog neprijatelja), da će politički pritisak na Hrvatsku toliko porasti, da će morati obustaviti akciju. Kad je akcija u tri dana uspjela stopostotno, bio sam oduševljen kao i svi. Kako god se kombiniralo o "dogovorenom ratu", ovom i onom, to je bila odlična Tuđmanova procjena i za to mu treba odati priznanje. (Vješta diplomacija da se zapadna Slavonija mirno reintegrira bila je drugi sličan uspjeh.)

Ja sam i prije i poslije toga mnogo puta objašnjavao raznim strancima - pacifistima, novinarima, diplomatima, običnim građanima - da je takva vrsta akcije posve opravdana, jer jedna država ne može trpjeti, da vitalne prometnice budu godinama presječene, a 300.000 Hrvata s tog područja u izbjeglištvu.

Sve to vrijeme gledao sam bandu koja pljačka u pozadini, vlast koja krši osnovna ljudska prava te fanatike i razbojnike koji sramote Hrvatsku. Kao što su to tada ili kasnije uvidjeli i oni koji su bili na bojišnici. Ja sam se sličnim stvarima bavio još prije Domovinskog rata, za vrijeme rata i nakon njega; smatrao sam i smatram da se netko i tim nepopularnim poslom mora baviti (uostalom, priznajem da sam bio uglavnom neuspješan).

Pacifisti i dragovoljci mogli su biti i ostati prijatelji. Nije nas podijelila "jugonostalgija" vs. "domoljublje", niti "lijevo" nasuprot "desnom", nego posve druge stvari.

Eh, ovo me podsjetilo da nikad nisam objavio na blogu svoj članak O hrvatskim dezerterima i ratnicima: Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji?, iako sam to namjeravao. Pa ću to konačno i učiniti!

- 23:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.08.2009., ponedjeljak

Vlada nas jebe: Cvirnova majica na aukciji

O slobodi medija kod nas na Balkanu, ali i u Europskoj uniji, jedan dobar tekst iz britanskog Observera, ovdje original na engleskom, a imate i prikaz na hrvatskom na index.hr.

Ivan Cvirn i njegova majica

Nisam posebno komentirao skandal, koji je Jadranka Kosor priredila kad se uvrijedila na jednu maiicu, koju je nosio kolega Ivan Cvirn, snimatelj. Stavio sam tek slikicu u jedan svoj tekst, a oni koji me poznaju i/ili čitaju, naravno, znaju što mislim. U krajnjoj liniji, mogu gospođu Kosor i shvatiti, pa ajde da je to jedna super uspješna vlada pa da se uvrijedi da joj se klinac ovako nabacuje, naughty

ali u ovom ponoru i konfuziji naprosto nema pravo vrijeđati se.

Mnogi su drugi komentirali, Javila se i strukovna udruga, HND i rekla što treba. Poltronska brzina reakcija ne samo Cvirnovog poslodavca, nego i RTL-a, fakat je jadna.

Ajde sad da prenesem, možda bude informacija nekome, kome je slučajno promaklo: Cvirn je stavio svoju majicu na aukciju, a prihod ide jednoj humanitarnoj udruzi. Početna cijena bila je jedna kuna - dostignuto je 3.000 kuna. Pogledajte ovdje na aukcija.hr. Kod nas još nema tradicije da ljudi koji imaju para i na ovakav način podupiru društveno korisne akcije i borbu za elementarne vrednote slobode izražavanja isl..

Ako pak toliko novaca, kao i ja, nemate, možete naručiti majicu sa istim natpisom na hrvatskom! To ne ide u humanitarne svrhe, naravno, nego spretnom poduzetniku koji je brzo dao ponudu. Slobodno tržište, za to smo se borili! cool

Za neke druge elementarne stvari, još se borimo. burninmad

- 07:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.08.2009., subota

Predsjednički izbori: da li Ivo Josipović forsirano pobjeđuje?

Objavio sam prekjučer jedan (polu)satirički tekst na temu predsjedničkih izbora. Neki nisu shvatili satiričnost, pa su mi počeli predbacivati. Istina, moja je krivica što sam pomiješao ozbiljan dio (prvi dio, o Andriji Hebrangu mlađem) i satirični (drugi, o zavjeri Sanader - Mesić).

Spomen ploča Andriji Hebrangu starijem

Predsjednički su izbori za samo pet mjeseci, pa bismo mogli ozbiljno razmotriti situaciju. Moja satirička pretpostavka o tajnom komplotu Mesić-Sanader ima racionalno jezgro u tome, što je sve do trenutka kad je Ivo Sanader podnio ostavku (pa i danima nakon toga) tema spekulacija bila hoće li se kandidirati za predsjednika države.

Tome je pak osnov u mani HDZ-a svih 20 godina postojanja: osim predsjednika stranke, nema drugih popularnih lidera, koji bi osobno mogli nositi jednu nacionalnu kampanju (ima ih na lokalnom nivou). To se vidjelo i na predsjedničkim izborima 2000. i 2005., kad su prošli jadno.

Postoji bitna razlika: tada je bilo jasno da njedan kandidat HDZ-a ne bi imao šansu; 2000. zbog opće nepopularnosti stranke, 2005. zbog visoke popularnosti Stipe Mesića. U oba slučaja, HDZ je svojem kandidatu/kandidatkinji dao prilično mlaku potporu.

Sada je međutim drugačije, i sve je ukazivalo na neizvjesnu bitku. Iako nitko ne iskače, čak i nakon Sanaderovog povlačenja može se navesti sedam-osam kandidata koji bi uz odgovarajući angažman stranke imali šanse na pobjedu.

Andrija Hebrang međutim u taj krug ne spada. Mnogi komentatori smatraju da on nema nikakve šanse. Neobično je da HDZ ovako "baca koplje u trnje", ali ostavimo sad to po strani.

SDP je na općim unutarstranačkim izborima izabrao svojeg kandidata za predsjednika države. Ivo Josipović nema neku karizmu, ali nema ni izrazitih mana te će imati potporu stranke, koja pak konstanto uživa povjerenje oko trećine biračkoga tijela.

Druge dvije stranke "ljevice", unatoč najavama o stvaranju bloka, požurjele su istaknuti svoje kandidate. Kao da se i oni trude neslogom upropastiti izbore. Ipak izgleda jasno da će u drugom krugu, ako do njega dođe, Josipović pobrati glasove onih, koji su u prvom krugu glasali za Kajina ili Pusić (ako se oni ne predomisle i odustanu od kandidature, što je moguće i očito racionalno).

Godine 2000. neočekivano je pobijedio jedan marginalac, a 2005. drugi marginalac je zamalo ušao u drugi krug (ipak, jasno je da ne bi imao šanse pobijediti.) Da li se sada tako nešto može ponoviti?

Čini mi se da nema uvjeta za to. Stipe Mesić je 1999. ipak bio svima poznat, profiliran i aktivan političar, koji je godinama gradio temelje svoje pobjede. Danas takve osobe nema. Ne vidim, kako bi Nadan Vidošević ili neki drugi nezavisni kandidat mogao pobrati više od 20-ak posto glasova.

Imenovanje Hebranga istovremeno jako otežava posao nekom mogućem kandidatu desnice, koji bi se na valu nezadovoljstva možda mogao naglo nametnuti. U svakom slučaju, i oni imaju ozbiljan problem da su nesložni i nemaju izrazitog lidera kojeg bi umjereni konzervativni glasači mogli prihvatiti.

Dakle - ne vidim kako bi se u slijedećih pet mjeseci moglo dogoditi da Josipoviću netko ugrozi pobjedu.

- 07:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>