Zoran Oštrić

31.07.2009., petak

Zašto je nemoguće biti kršćanin (ako kršćanstvo ozbiljno shvaćate)

U članku Vatikan d.d., gdje sam prenio prikaz knjige o financijskim malverzacijama katoličkog crkvenog vrha i države Vatikan, spomenuo sam i knjigu Zašto nije moguće biti kršćanin (a još manje katolik). Ne radi se o tome, da su čelnici Crkve možda svi korumpirani i zli: istinsku, osobnu vjeru ništa takvo ne bi trebalo uzdrmati.

Moja osobna promišljanja, zbog kojih mi je nemoguće biti kršćanin, iako sam neko vrijeme iskreno pokušavao i pažljivo čitao i Stari i Novi Zavjet, te niz knjiga iz teologije, Katehizam idr., na dubljem su nivou. Tiču se samih osnova vjere, a konkretno - vjere u postojanje pakla. Katehizam izričito naglašava da postoji pakao, u kojoj osuđeni trpe vječne muke, te da se radi o istinskim, fizičkim mukama, ne samo simboličkim - iako se tvrdi također, da je odvojenost od Boga najveća muka.

U previranjima, koja je izazvala pojava Lutherove pobune protiv Rima u 16. stoljeću, javila se i radikalna struja nazvana "univerzalisti", koja je naučavala da pakao ne postoji, jer je nemoguće ideju pakla pomiriti s Božjom milošću. Ako Bog želi da se svi ljudi spasu, kako nas uvjerava Radosna vijest (Evanđelje) - onda će On(a) i učiniti, da se spasu. Kako se vječna kazna za grijehe u kratkom zemaljskom životu ikako može smatrati pravendom?

Naučavanje, da pakao ne postoji, smatrali su strahovito skaradnim predstavnici institucionaliziranih religija, koje su se povezale sa svjetovnom moći: ne samo rimokatolici, nego i luterani i kalvinisti. Zato su s tim hereticima postupali na način uobičajen u 16. i 17. stoljeću: genocidom. Tako su univerzalisti u Europi gotovo potpuno istrebljeni, a nešto ih ima u SAD.

Očito je: kršćanske institucije, a i mnogi pojedinci, imaju potrebu vjerovati u paklene muke. Protestantsku kritiku univerzalizma, u prevodu na hrvatski, možete pročitati na ovoj adresi. Katolička je u bitnom ista.

Slažem se s njihovim ukazivanjem, da prema Novom Zavjetu (koji nam, navodno, donosi "Radosnu vijest") pakao i vječne muke nedvoumno postoje. Iz čega slijedi jedini moguči zaključak: ti su zapisi laž. Kako bi Ona mogla mirno gledati, da se Njezina djeca beskonačno muče? Kako uopće ijedan kršćanin može podnijeti tu zamisao - moram priznati, ne mogu sebi predočiti.

A tu je onda i drugi osobni uvid, koji se tiče samospoznaje nekih mojih osnovnih unutarnjih poriva. (Pogledajte o tome moj napis Kako sam postao pacifist.)

Ako pak pakao stvarno postoji, ideja raja je vrhunac licemjerja, koje mi izaziva gnušanje. Nikako se bih sebi mogao zamisliti da osobno uživam u raju, dok znam da toliki pate. Ne osjećam ni trunčicu dileme: biram pakao, zbog dosljednog razumijevanja osnovne poruke Radosne vijesti: opraštajte svojim neprijateljima, ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini, ljubite sve ljude kao same sebe. Bog(inja) osobno ne može sebe iz te etičke zapovijedi izuzeti. Uživati dok se toliki bez nade muče, apsolutno je protujrečno Radosnoj vijesti.

"Pascalova oklada", samo ja izvodim drugi zaključak. Zbog toga nisam mogao ostati ni na kršćanskom univerzalizmu (koji naučava da će svi kršćani biti spašeni). Zar će Bog stvarno sve muslimane, hinduse itd. poslati u pakao? Oni ulaze u raspravu s glavnim strujama kršćanstva oko tumačenja Svetoga pisma, ali meni se jednostavno time ne da baviti.

Nisam kršćanin između ostaloga zato, što kršćanstvo aspolutno ozbiljno shvaćam. Ne mogu prihvatiti kompromise, koje kršćani u praksi stalno čine. Ja sam kao svoju religiju prihvatio univerizam. Ako ijedan čovjek može biti spašen - onda će svi biti spašeni.

Shvaćam da je mnogima (kršćanima i muslimanima) važno vjerovati, da pakao postoji. Međutim, kako gore rekoh za istinsku osobnu vjeru: čak i kad bi svi oko mene vjerovali da je tako, to moju osobnu vjeru ne može poljuljati.

- 23:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.07.2009., četvrtak

Treći put: Ivu Sanadera za predsjednika RH!

Stvari se zahuktavaju. Imenovanjem Andrije Hebranga mlađeg kao kandidata za predsjednika, HDZ je učinio - ovaj put, neočekivano - isto ono, što i na predsjedničkim izborima 2005. i izborima za gradonačelnika Zagreba ove godine: unaprijed su se predali, imenujući kandidata koji nema nikakve šanse.

Hebrang je kandidat dijela partijske nemenklature i ekstremne desnice, ali ljudi ga mrze, uključujući većinu glasača HDZ-a. Stvar naime nije u njegovim konkretnim političkim stavovima, konfuziji i baljezganju (od uvrijeđenog napuštanja HDZ-a 1998., pa onda skrušenog povratka, divljenja Iviću Pašaliću pa onda pljuvanja po njemu...), nego u nečem osnovnijem: on, naprosto, mrzi ljude, a osobito one "male" ljude, koje smatra nevrijednom bagrom, a koji, avaj, čine većinu biračkoga tijela.

Pisao sam već o tome, kako mi je odlično ostao u sjećanju Andrija Hebrang mlađi iz doba kad je bio dugogodišnji ministar zdravstva u Tuđmanovom režimu. Govorio je kako su potrebni rezovi u zdravstvu, kako se moraju reducirati neka iz socijalizma nasljeđena prava jer je eto rat i nevolja i moramo štedjeti. I moglo se o tome diskutirati, bilo je osnova (iako, bitan je bio interes liječnika da otvore privatne ordinacije uz plaću koju dobivaju), ali važan je bio govor tijela, kao i danas: Hebrang je naprosto uživao, da šljamu naviklom na besplatno liječenje kaže da od toga nema ništa, i da mogu fino krepati kad obole, što se njega tiče.

Mrzi ljude, osobito običnu raju - to je kažem utisak, koji dobivam svaki put kad ga vidim govoriti o bilo čemu - a to je PMSM (Po Mom Skromnom Mišljenju) i utisak, koji dobiva većina ljudi, makar to ne znali sasvim jasno artikulirrati. I zato nema nikakve šanse. Proći će kao Mate Granić 2000. g.

Eh, ali sve je to jedna velika igra, gdje je isturanje Hebranga samo žrtva pješaka (ili ajde, recimo konja), da se dobije partija. Mesić najavljuje "treći put" - ali s kim će!? S druge strane, "ljevica" bi se kao nešto ujedinjavala, ali su hitro svaki svojeg kandidata za predsjednika istakli, umjesto da IDS i HNS jasno kažu, da će podržati SDP-ovog kandidata, koji evidentno jedino ima šanse. Dakle - opet se neslogom trude izgubiti izbore, kao i 2007.. S Hebrangom, doduše, to će stvarno biti teško. Protiv njega bi i Ivan Ninić bio favorit.

No, tko je taj dokazani antifašist, kojeg bi Stipe Mesić priznao za svojeg nasljednika? Evo ga, sunča se i ceri nam se svima! I gle, medo hop, kad se najesen pojavi Adam Sanader kao kandidat "Trećeg puta", nasuprot omrznutom Andriji Hebrangu junioru i drvenom kako-se-ono-zvaše Josipoviću iz SDP-a! Dobiva u prvom krugu! I tako će se nastaviti jedno divno prijateljstvo...

- 23:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.07.2009., srijeda

Što sve nije valjalo u NDH (i činilo oružani otpor opravdanim)

Moje pisanje protiv fašizma izazvalo je bijesne reakcije nekih Velikih Hrvata. Jedan od njih posvetio mi je i poseban dnevnik na kolaborativnom blogu pollitika.com. .Jedan od "argumenata" koji se često povlači jest da ustaški pokret nije bio fašistički. U odgovoru, nabrojao sam neke karakteristike ustaškoga režima, pa evo i ovdje to prenosim. Potpuni odgovor možete naći ovdje. Moj oponent je konstatirao kako se »moramo osloboditi nametnutih nam laži i šutnje« te »dati u javnost pravu istinu (...) i stalno učiti našu povijest«. Ja se s time potpuno slažem. Previše smo šutjeli, suočeni s lažima u rehabilitaciji Ustaša i tzv. Nezavisne države Hrvatske.

Slika lijevo: Prosinačke žrtve, 20. prosinca 1943.. Profesor Bogdan Ogrizović, te još 15 talaca, obješeni o električne stubove u Zagrebačkoj Dubravi. (pogledatje o tome na portalu zamirzine.net) Po njima se ulica zvala "Prosinačkih žrtava", da bi nova HDZ-ova vlast 1990. to promijenila. Krivi smo mi, što smo šutjeli.

Naravno, nije točno da »strani povjesničari već desetljećima ustaštvo ne svrstavaju u fašističke pokrete«. Noltea se recimo citira iskidano iz konteksta. U svim tim pozivanjima na ove ili one teoretičare, zaboravlja se vrlo važna distinkcija: diskutira se o karakteristikama toga pokreta u emigraciji ili ilegali, ali o prirodi režima uspostavljenog nakon proglašenja NDH nema nikakve sumnje.

OK, recimo da ga ne nazivamo "fašističkim". Evo, za ljubav diskusije, odustajem privremeno od tog termina. Govorimo o ustaškom režimu.

Vidiš li ti danas nešto za ugled u tom režimu?

1. To, što su proglasili sve do Drine dijelom svoje države - područja koja (istok) nikada nisu bila dio hrvatske države, a (zapad) bar 500 godina? I na kojima je bilo vrlo malo Hrvata? (To je "imperijalizam")
2. To što su proglasili da trećina stanovništva uopće nisu "državljani" (Srbi, Židovi, Cigani) pa nemaju nikakva prava koja iz toga izlaze?
3. To što su odmah uveden prijeki sudovi, koji sude na smrt i za "pokušaj ugrožavanja časti hrvatskoga naroda"?
4. To što su odmah doslovno preneseni rasistički zakoni (Nirnbeški zakoni) nacističke Njemačke?
5. To što su sustavno pobijeni gotovo svi Židovi i Cigani koji su se vlasti dočepale?
6. Da je, s druge strane, prihvaćeno da Nijemci na teritoriji NDH (njih oko 100.000) imaju eksteritorijalni status?
7. Već krajem travnja počeli masovne pokolje čitavih srpskih sela?
8. To što su oni i njihovi zaštitnici okupatori ukupno poubijali, ne računajući poginule u borbama, na području NDH 62.000 Hrvata, 37.000 Muslimana i 217.000 Srba?
9. To što su zabranjene sve političke stranke, rigidno kontrolirane sve novine i izdavaštvo, zabranjene sve nezavisne organizacije, potpuno ukinuta sloboda govora, udruživanja, zbora?
10. To što su poduzeli masovni teror protiv svih političkih protivnika, ne samo komunista i jugounitarista?
11. To što država nije imala nikakvog ustava, a Ante Pavelić imao apsolutnu vlast bez ikakvih formalnih ograničenja?
12. To što nije bilo nikakvih izbora niti i najmanje ideje da bi nekad mogli biti održani?
13. To što nije bilo nikakvog Hrvatskog sobora kao zakonodavnog tijela, nego je sve zakone donosio osobno Ante Paveiić?
14. To što je Ante Pavelić osobno imenovao sve članove vlade, te potpuno kontrolirao sudsvo?
15. To što su oružane snage bile pod zapovjedništvom strane države (sve do 5. svibnja 1945.)?
16. To što su brojne srane trupe boravili na teritoriji NDH, ni na koji način odgovorne civilnim vlastima, plus policije i tajne policije - vršile istrage, uzimale i ubijale taoce itd.?
17. Što su poslali veliko broj ljudi (čini mi se 200.000 procjena) na prisilni rad u Njemačku, plus dobrovoljce, a vojsku da sudjeluje u agresiji na Rusiju?
18. Što su Italiji poklonili srednju Dalmaciju i dio Gorskog kotara, te mirno gledali kako fašiti teroriziraju Hrvate u Istri, Rijeci i Kvarneru?
19. Što su im Mađari okupirali Međimurje i terorizirali Hrvate, a oni nisu smjeli ništa poduzeti jer im gospodari Nijemci nisu dozvolili?
20. Što su sklapali saveze s onima koji su vršili masovne zločine protiv Hrvata i Muslimana, četnicima, u borbi protiv antifašističkog pokreta u kojem je bilo i Hrvata i Srba i Muslimana (i Talijana i drugih), koji su s četnicima vodili beskompromisan rat?

Vladimir Nazor kao partizan

Slika desno: Veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, nekomunist, imao je snage u dobi od 67 godina napraviti pravu stvar: pridružiti se antifašističkim borcima.

Mislim, stvarno, što se pozitivno o tom režimu može reći, ćak i ako se činjenicu da je proglašene nekakva hrvatska država (ni izdaleka "nezavisna") percipira kao pozitivnu? A po niz odlika - uloga vođe, totalitarizam, rasizam - to je fašizam i nacizam.

I nemoj sad početi "A što su radili komunisti?" Govorimo o fašizmu i o otporu fašizmu, a u tome su, zaista, velikom većinom sudjelovali ne-komunisti. To, što su jedino komunisti bili organizirana snaga koja je pružila odlučan otpor, pa su na kraju postigli apsolutnu vlast, druga je priča. U Sjevernoj Italiji npr. 1944.-1945. u pokretu otpora sudjelovalo je ravnopravno šest stranaka, svuda su zajednički organizirali pokret otpora i prijelaznu vlast krajem rata, i komunisti su to prihvatili iako su oni imali 3/4 boraca.

- 06:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.07.2009., ponedjeljak

Suočen s fašizmom, domoljub ima samo jedan izbor

Priopćenje za javnost Udruge mladih antifašista, koje sam prenio jučer, objavio sam i na kolaborativnom blogu pollitika.com. Došlo je do uobičajene diskusije i osporavanja od strane desničara. Odgovarajući na jedan od takvih, predmijevanih nekoliko rečenica razvilo se u tekst programskog karaktera. Uz neke preinake i prilagodbe, prenosim ga ovdje.

U kampanji za rehabilitaciju ustaškog pokreta i režima često se tvrdi kako ustaški pokret nije bio fašistički ni nacistički, te da je nacionalsocijalistička stranka u NDH bila zabranjena.

No pasaran!

Stranka kojoj je na čelu bio Stjepan Buć bila je beznačajna grupacija od nekoliko desetaka ljudi. Bila je zabranjena kao i sve druge stranke u NDH. Jedan drugi bloger usporedio je to s zabranom Nove komunističke sranke, koju su neki disidenti iz SKJ svojedobno željeli osnovati. Ante Pavelić nije mogao dozvoliti konkurenciju.

Ustaški pokret i režim koji je stvorio bili su nedvojbeno fašistički, pa i uže nacistički po svojim načelima: masovni državni teror, uloga Vođe, rasizam i provođenje genocida, ukidanje svih građanskih i političkih sloboda, divinizacija države, apsolutno jedinstvo vlasti isl.. Svi objektivni istraživači o tome se slažu.

Dalje se navodi kako je "Za dom spremni!" stari pozdrav, koji se pojavljivao još u 19. stoljeću i nema izvorno nikakve veze s ustašama.

To je točno. Ali npr. i sam termin "ustaša", kao i termin "četnik" (pa i "partizan") postoje odavno, i sva tri su izvorno značila približno isto - gerilskog borca. Također, npr. i "svastika" (kukasti križ) postoji kao simbol valjda još od mlađeg kamenog doba. A crvena zvijezda je široko korišten simbol, i prije postanka Crvene armije. Sve je to, međutim, s vremenom dobilo specifično značenje.

Slijedeći "argument" sadrži vječno jamranje o velikosrpskim lažima: Nije sporno da su u ime Hrvatske, pod Ustaškim režimom ubijani ljudi, sporne su brojke.

Mislim da danas nema velikog spora među objektivnim istraživačima. Rasponi brojeva žrtava, koji se iznose, kreću se u normalnim granicama nesigurnosti procjene. Velikosrpska propaganda o 700.000 mrtvih u Jasenovcu davno je opovrgnuta, a proustaška propaganda kako ubijenih jedva da je bilo je bespredmetna. Pojedinačnih popis žrtava napravljen u JU Spomen područje Jasenovac sadrži 76.000 imena (odnosni se na kompleks logora Jasenovac, uključena Nova Gradiška), hrvatski istraživači procjenjuju ukupnih broj žrtava na 80 do 90.000, dok objektivni srpski istraživači kao najvišu procjenu daju 120.000. Slično i druge brojke (kompleks logora Gospić s Jadovnom na Velebitu i Slanom na Pagu, masovni pokolji na terenu ("dizanje" cijelih sela), Kozara, Dotršćina itd..

Slijedeće, o tome što zapravo Marko Perković misli i tko ga koristi: Ne slažem se da je Thompsonovo sudjelovanje u tome hotimićno, bit će prije da ga se koristi vrlo perfidno za potrebe dnevno političkih obračuna, a da on toga još i nije svjestan.

Moguće je tako nešto. Ali postoje dva problema. Prvo, on je odrastao čovjek i koliko znam, nije umno zaostao, pa odgovara za svoje postupke. Drugo: tko je zapravo taj koji ga koristi, za koji "dnevnopolitički obračun"?

Kao povjesničar ne mogu se ne sjetiti, kad vidim tisuće navijača kako urlaju "Za dom spremni", "Ubij ubij Srbina", vrijeđaju igrače crnce isl., da su i Hitlera također tadašnji "veliki igrači" željeli samo iskoristiti za svoje dnevnopolitičke potrebe. Ja tu vidim divljačke strasti, prijetnju nasiljem i spremnost na nasilje - nešto čega se kao domoljub gnušam. Ne mogu zamisliti da netko u tome može vidjeti bezazleno izražavanje domoljublja.

I onda naravno poricanje teze o pozitivnosti antifašizma: Hrvatska, moj Oštriću i Šimunkoviću, nije stvorena na temeljima tzv. "antifašizma", već na vjekovnoj težnji hrvatskog naroda k slobodi, te na pravednoj borbi hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda u nametnutom Domovinskom ratu.

Hrvatska nije "stvorena" u Domovinskom ratu. Postojala je već i ranije. Moderna Hrvatska je stvorena, na sreću, borbom pravih domoljuba koji su se borili protiv fašizma 1941.-1945., nasuprot kvislinškoj tvorevini, fašističkoj NDH. Hrvatska je dobila najviše, što je povijesno bilo moguće - državu, iako ne samostalnu: Narodnu republiku Hrvatsku, u sastavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

Alternativa, zahvaljujući ustaškim zločincima i idiotima (ne treba zaboraviti drugi dio - teško je shvatiti količinu idiotizma ustaških vođa), bila je obnova unitarističke Kraljevine Jugoslavije uz ukidanje hrvatske autonomije, u kojoj bi Draža Mihailović bio ministar, uz ostale njemu slične. Zahvaljujući 200.000 hrvatskih domoljuba, koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi, bili smo na strani pobjednika, i bili smo na strani pravde.

Evening Telegraph

Antifašizam je temelj suvremene Europe, a mi smo usred Europe, usred Zagreba, prije deset godna doživjeli da grupa organiziranih huligana pod vodstvom ekstremnih desničara napada mirni skup u Zagrebu, na Dan pobjede nad fašizmom, kojeg cijela Europa slavi kao Dan Europe, a policija stoji sa strane i mirno promatra: imaju naređenje da se prave blesavi. (Kasnije, bizarnost, čak jednog mladića s legalnog skupa optužuju da je on bacio suzavac i ja nakon četiri godine nastupam kao svjedok na sudu, da je naime on samo vratio onaj koji su napadači bacili; a bar desetak policajaca je to jasno vidjelo, i nitko ih nije pozvao da svjedoče.) Ponavljam: s jedne strane banda huligana (svaki je dobio 100 DEM za to), s druge - bezazleni, obični mirni građani, nespremni za bilo kakav fizički obračun. Ipak - među njima je bio i tada budući predsjednik ove države. Nadam se, da se tako nešto više neće ponoviti.

Sanaderu su zamjerali što je izdao ono, što je govorio pred gomilom na splitskoj rivi. S pravom, uostalom. Napravio je zaokret i divljake s ekstremne desnice uspijevao držati pod kontrolom, a birači su to prihvatili. Dakako da Sanaderu mnogo toga drugoga zamjeram, ali tu je napravio dobru stvar. Tako da se Hrvatska, sve u svemu, kreće u dobrom smjeru. Ekstremni desničari to osjećaju, pa postaju agresivniji. Mogu napraviti još puno štete ovoj zemlji, i kao domoljub osjećam obavezu da im se suprotstavim.

Nemali broj onih, koji odbijaju ideju da u Hrvatskoj nekog fašizma uopće ima, riječ antifašizam stavljat će dosljedno u navodnike, podrazumijevajući da su svi koji sebe antifašistima zovu zapravo nekakvi lažljivci skrivenih mračnih namjera. Kao da čovjek mora biti sumnjiv i izopačen, da bi rekao da je fašizam zlo, i da bi se zlu aktivno suprotstavio. Antifašizam znači: aktivno suprotstavljanje fašizmu; točka. Moralističko prenemaganje: "ako si slučajno komunist, onda te ne priznajemo", ne dolazi u obzir. Churchill, veliki antikomunist, znao je da u ratu saveznike treba prihvatiti bez oklijevanja. Sudjelovali su u antifašističkoj borbi komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci, katolici, pravoslavni, protestanti i ateisti, radnici, seljaci, intelektualci i buržuji.

Povijesna je činjenica da su komunisti u antifašističkoj koaliciji bili izvanredno važna sastavnica: kako SSSR, tako i članovi pokreta otpora u svim okupiranim zemljama, od Poljske do Sjeverne Italije. (Jedan povijesni paradoks: najveći francuski nacionalisti na čelu s generalom Petenom postali su njemački kvislinzi, a komunisti, koji su rat zbog pakta HItler-Staljin zvali "imperijalističkim", kasnije su bili najžešći borci otpora. Tako je bilo i drugdje, pa i u Hrvatskoj.)

Kasnje, komunistički totalitarini režim srušen je - ali mirnim putem: Europa je toliko napredovala, da rata nije bilo. Sustavi su se urušili, između ostaloga jer su i sami ljudi s vrha i i represivog aparata prestali u njega vjerovati. (Tu je bila bitna razlika između komunizma i fašizma: fašizam je na unutarnjem planu ostvario ono, što je i obećao, a pao je zato jer je izgubio rat; u slučaju komunizma, ostvareno je bilo u radikalnom sukobu s obećanjima.)

Nažalost, u tadašnjoj Jugoslaviji dok su se u Sloveniji i Hrvatskoj komunisti, uvidjevši da su upali u slijepu ulicu, preobrazili u socijaldemokrate (ja sam pak osobno, sazrijevaći u doba krize, bio i ostao "anarholiberal"), u Srbiji su se pretvorili u nacional-socijaliste (naciste), uz masovnu rehabilitaciju i ponovnu masovnu pojavu četništva. Tako smo ponovili povijest, ponovili smo tragediju (na sreću, četnici su se pokazali isto takvim seronjama od vojnika, kao što su bili 50 godina ranije). U Hrvatskoj, sinovi i kćeri nekadašnih ustaša, nekadašnjih komunista i nekadašnjih HSS-ovaca zajedno su se suprotstavili agresoru, i na toj njihovoj borbi moramo biti zahvalni i možemo biti ponosni.

Nažalost, istovremeno se "pomirba" pokušavala izvesti kao pomirenje radikalnih, totalitarnih ideologija, a to ne ide (a pritom se još nacionalistički kriterij nametao kao obvezujući, a socijalni odbacivao). Također, istovremeno se odvijala masovna pljačka kroz "pretvorbu vlasništva", i deseci tisuće branitelja, vrativši se kući i shvativši da je njihovo nekadašnje radno mjesto nestalo a neki se junačina iz pozadine na tome obogatio, moralo zapitati za što su se to borili (pa su neki moji prijatelji postali veće "komunjare" - tj. socijalno revoltirani - nego što sam ja ikad bio). Onda ih se umirivalo podmićivanjem, laskanjem, navlačenjem na šovinizam, te infantilizacijom.

Ekstremna desnica bila je stalno aktivna i u javnosti dominirala 1990-ih, frustrirana međutim što ipak ne ide sve po njihovom. Mnogo su zla napravili i strašno kompromitirali Hrvatsku (sam je Franjo Tiuđman nažalost bio pocijepana osoba), te su se povezali s gore spomenutim lopovima (od kojih su neki, naravno, i u SDP-u).

Kraj stoljeća donio im je šok, kad ih je većina Hrvata napustila glasujući za oporbu (Marko Perkovića je tada s pozornice jebao mater svima koji su glasali za Račana - dakle, taj veliki domoljub i bogoljub je većini Hrvata uputio najgoru uvredu), a novo stoljeće drugi šok, kad ih je Sanader izdao. U konfuziji su, pocijepani na frakcije, nemaju vođu. Ali napravili su prilično štete svojom propagandom, osobito revizionizmom u povijesti, gdje je nažalost napravljena velika šteta (a i ja sam tome nisam obraćao potrebnu pažnju). Sada imaju tisuće mladih ljudi, tipični "lumpenproletarijat", koji sami po sebi još nisu opasni (huligani, koje policija može držati pod kontrolom), ali mogu to biti, ako im daju dobru organizaciju.

Sonic says no to fascism and racism

S druge strane, imamo manji broj mladića i djevojaka koji su spremni javno istupiti kao antifašisti. Nasuprot onima, koji se na njihov javni istup prenemažu: trebaili biste reći također, što mislite o komunizmu (ja, koji sam generacija njihovih roditelja, rekao sam to jasno onda, kad je trebalo; a za razliku do mnogih velikih Hrvatina, koji me danas napadaju, nikad nisam bio član SK, nikad nisam prihvaćao boljševističku ideologiju), shvatio sam jednu stvar, kad sam razgovarao s dvoje od njih jednom prilikom prošle godine: za njih je komunizam jedna priča iz povijesti - fašizam pak vide svaki dan oko sebe, dok se nihovi očevi i majke ponajčešće prave, da to ne vide.

Nema tu nikakve simetrije između onh koji pozdravljaju nacističkim i ustaškm pozdravima s jedne, i onih koji povremeno nose crvenu zvijezdu s druge strane: prvi urlaju i prijete, drugi se povremeno okupe na nostalgičnim skupovima gdje ništa slično nema. (U diskusiji prošle godine na pollitika.com, dvojica nickova osjetili su šansu da demagogijom "isprave" taj nedostatak, kad je jedan čovjek, navodno antifašist, postavio bombu u dvorani u kojoj se trebao održati Thompsonov koncert. Bjesomučno su zaurlali kako su svi, koji ne vole Thompsona, time postali teroristi - konkretno, da je Damir Kajin osobno kriv - te kako je "danas u Hrvatskoj antifašizam = terorizam". S obzirom da su u Hrvatskoj, s druge strane, fašisti počinili oko 2000 sličnih terorističkih napada, naime rušenje spomen-obilježja i slično, postoji još uvijek malecki nesrazmjer.)

Sada, naravno, neofašisti sudjeluju u zboru "Dolje banda lopovska!" i nadaju se da u kaosu mogu nešto za sebe dobiti. Nadam se, da su njihove nade uzaludne. Aii ne možemo, kako su činili "dobri građani" u Njemačkoj 1930., mirno sjediti i čekati da se te bande ispušu. Moramo jasno reći na čemu stojimo, što jest stvarno domoljublje a što je manipulacija.

Bandu lopovsku može zamijeniti nešto puno gore: banda fašistička; ali i bolje: unaprijeđeni sustav pluralističke, socijalne i participativne demokracije, uz brigu za gospodarski razvoj gdje ste tržište koristi, potiče i usmjerava ka ekonomskoj, socijalnoj i ekološkoj održivosti. Istina je, da je to puno teže.

Usmjereni na te vizije budućnosti, međutim, ne smijemo odbaciti pouke povijesti. Kad se pojavi fašizam, pošteni čovjek i domoljub mora jasno reći, da je antifašist, bez izmotavanja.

- 21:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.07.2009., nedjelja

Što god rekao Thompson, antifašisti su stvorili Hrvatsku

Prenosim prioćenje Udruge mladih antifašista povodom jučerašnjeg koncerta i izjava Marka Perkovića Thompsona u Biogradu.

Nakon jučerašnjeg koncerta Marka Perkovića konačno su pale sve maske.

Do tada se ustaški pozdrav "Za dom spremni" nije izgovarao u cijelosti
već je dio urlala publika, a dio sam pjevač. Izgleda da je ponovno
sazrjelo vrijeme da se ovaj poklič koristi javno i bez ikakvog straha
od osude javnosti.

Velika kriza kapitalizma tridesetih godina bila je pogodno tlo za
uspon na vlast raznih fašističkih pokreta čiji su sljedbenici pobili
milijune ljudi. Kriza tada nije zaobišla ni Hrvatsku. Pod pokličem "Za
dom spremni", fašisti su pobili stotine tisuća ljudi. Danas,
sedamdeset godina kasnije, na pomolu je još veća kriza kapitalizma.
Ukoliko kapitalizam ne želi svoj kraj, neminovno će stvoriti fašizam
kao zadnje sredstvo obrane. Hrvatska nije bila pošteđena fašizma tada,
a niti neće biti ni danas ako se ne usprotivi ovakvim ispadima.

Sada, kada je situacija u zemlji najgora u zadnjih desetak godina,
umjesto pravog krivca za ovakvo stanje izmišljaju se "mrzitelji
Hrvatske" kako bi pažnju maknuli sa stvarnih problema. Kome odgovara
da se umjesto, primjerice, o povećanju stope PDV-a govori o ustašama i
partizanima? Upravo onima čije je Thompson sredstvo s kojim miču fokus
problema onda kada zagusti kako bi mogli manipulirati masama.

Hrvatska je stvorena na temeljima antifašizma, a mi ćemo te temelje i obraniti.

Predsjednik UMA
Mario Šimunković

- 21:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.07.2009., subota

Vatikan, dioničko društvo: prljave financijske igre

U italiji je svibnju ove godine izdana knjiga Gianluigija Nuzzija Vaticano S. p. A. (Vatikan dioničko društvo). Teško je vjerovati, da ćemo o njoj nešto čuti u hrvatskim masovnim medijima. Prikaz knjige objavio je slavni slovenski tjednik Mladina (čiji sam dopisnik prije 20 godina bio) 23. srpnja. Na kolaborativnom blogu pollitika.com, uz dozvolu Mladine, objavljen je prijevod toga članka.

Da katolički vjernici odmah ne skoče kako je ovo napad na njih: pod "Vatikan" se ovdje misli na svećeničku birokraciju, koja kontrolira i vodi Rimokatoličku crkvu. U članku se spominje i knjiga naslovljena Zašto nije moguće biti kršćanin (a još manje katolik), također talijanskog autora. Za sebe mogu reći da je ovo jedan od razloga zašto nisam katolik, pa ni kršćanin, iako sam proveo stotine sati čitajući bibliju i raznoliku vjersku literaturu, meditirajući i pokušavajući naći vjeru. Na kraju sam ju našao, ali ne kršćansku.

Najzad, velika većina svih kritika raskošnog i nemoralnog života Vatikana u povijesti dolazila je od strane iskrenih vjernika-katolika (mnogi su prestali biti katolici kad ih je vatikanska hijerarhija proglasila slugama Sotone i izbacila iz Crkve, te ih ubila ili to pokušala). Ako ste vjernik katolik, nemam ništa protiv da to i ostanete, ali budite svjesni da s ljudima koji vas vode, i nazivaju sebe pastirima a vas ovcama, postoje ozbiljni problemi.

Prenosim nekoliko pasusa, nadajući se da ćete biti zainteresirani pogledati cijeli članak, te ako znate talijanski, i knjigu odnosno diskusiju o njoj.

Da je manje od pola kvadratnog kilometra velika, godine 1929. iskamčena mini državica Vatikan sa manje od 900 stalno prijavljenih stanovnika ( najmanja država na svijetu ) gnojni čir na ionako dugo pothranjenom i od korupcije oboljelom tijelu talijanske Republike, nije nikakva novost ; novost jest u svibnju izdana knjiga Gianluigija Nuzzija Vaticano S. p. A. ( Vatikan dioničko društvo ). Radi se o jedinstvenom uvidu u financijske poslove Vatikana, u papinu vatikansku banku, nazvanu IOR ( Istituto per le Opere di Religione - http://en.wikipedia.org/wiki/Istituto_per_le_Opere_di_Religione ), koja je po mišljenju jednog od vodećeg talijanskih tjednika osma najveća praonica novca na svijetu.

Knjiga s podnaslovom „Istina o financijskim i političkim skandalima Crkve“ iz tajnih arhiva iznosi čime i kako Crkva, koja bi u suvremenim nacionalnim državama morala imati tek marginalnu, karitativnu ulogu, poseže u život običnih smrtnika.
(...)

Ako bi Italija odustala od dotacija i olakšica, koje je Crkva pridobila lobiranjem i ucjenjivanjem vlada raznih političkih usmjerenja, mogla bi svim državljanima prepoloviti poreze. Osim toga, RKC na talijanskom tlu ostvaruje također visoke profite, 40 miliona domaćih i stranih hodočasnika koji posjećuju razna svetišta donosi dodatnih 5 milijardi neoporezovanih eura. Sa neprocjenjivim nekretninama, nekadašnjim sjemeništima u staroj gradskoj jezgri Rima, koje iznajmljuje hotelskim lancima da u njima otvaraju raskošne hotele i apartmane za izbirljive goste, još zasluži nekoliko stotina miliona eura. (...)

Još koncem šezdesetih godina vatikanska banka je postala jedan od važnih igrača u svjetskom bankarstvu. Na čelu sa američkim nadbiskupom, kasnijim kardinalom Paulom Marcinkusom, postala je važna karika u lancu za pranje novca. Banka je uz pomoć Banco Ambrosiano, koju je vodio poznati „božji bankar“ Roberto Calvi ( http://en.wikipedia.org/wiki/Roberto_Calvi ) i brojnih tajnovitih poduzeća iz Luksemburga, Kajmanskih otoka i Paname preuzela nadzor i nad brojnim talijanskim poslovnim bankama. Djelovala je kao podzemni kanal za tok novca iz kojih su se napajali brojni tajni fondovi, od tamo su stizale potkupnine za visoke državne dužnosnike, čak i predsjednike vlada. Pošto banka IOR osim sjedišta u Vatikanu nema podružnica, razumljivo, pristup do nje imaju samo posvećenici, oni koji se izdaju za dobročinitelje koji Crkvi žele donirati novac. U stvarnosti radi se o nezakonitom novcu proisteklom iz kriminala, koji „dobročinitelji“ donesu u banku, koja im ga čuva uz godišnju kamatu od 12%. IOR svake godine omogućava talijanskim poreznim utajivačima da sakriju, pronevjere i deponiraju više milijardi eura. (...)

Nemojte međutim misliti, da ova knjiga iznosi dosad nešto nečuveno i novo. Niz knjiga, koje razotrivaju da Vatikan kao financijski moćnik igra osobito prljavu igru u talijanskim i svjetskim financijama, objavljivano je posljednih decenija. Pogledajte recimo prikaz knjige Money, power and the Vatican, koja govori o razdoblju 1850.-1950., kada Vatikan polaže temelje za ono, što se događa posljednjih decenija. O suvremenoj situaciji, na engleskom: The Vatican Exposed: Money, Murder, and the Mafia

Naravno, na pollitika.com u diskusiji neki su se odmah zapjenili kako iza ovih kritika stoje ateisti, agnostici, slobodni zidari, Židovi itd.. Autor prijevoda na hrvatski odgovara:
Čekaj malo, otkud sad ateisti i agnostici? Ja sam pročitao samo da je korupcija loša, da je loše izbacivati najmoprimce na ulicu, da je loše mafijašima prati novac, da je pokvareno zataškavati zlostavljanje i još pokvarenije štiti pedofile.

Neki dodatni linkovi:

Postanite fan Vaticano S.p.A na facebooku.

Beppegrilo blog - kratki tekst na engleskom i video na talijanskom.

- 22:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.07.2009., petak

Bitka za Odžak 1945: Povijest treba razumijeti...

Na internetu (svemrežju), na raznim sajtovima (mrežnim sjedištima) gdje se zbori o povijesti (ponajviše, nažalost s gledišta emocija i ideologije, te manipulacija u svrhu aktualne politike) često se govori o bitci za Odžak, travnja-svibnja 1945.. Ta je tema bila pokrenuta i na portalu povijest.net, gdje sam se i uključio u diskusiju. Ono što mi je ideja: ne se prepucavati o dobrima i zlima, nego objektivno istražiti što se događalo. Povijesti se ne sudi - treba ju razumjeti.

Prosurfao sam malo po svemrežju za dodatnim informacijama, pogledao što ima na tu temu u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Čini mi se da vrijedi podrobnije sve proučiti i napraviti jedan pregledni rad, prilog znanosti.

Slika lijevo: ustaše-branitelji Odžaka. Slika je sa: pssmagazin.com.

Veća grupa (do 4000) ustaša je u travnju i svibnju 1945. žilavo branila odlično utvrđene položaje u Odžaku i okolnih selima, sve do 25. svibnja. Jugoslavenska armija je imala velikih gubitaka. Branitelji su razbijeni nakon napada avijacije. Izginuli su u borbi, odbijajući se predati, ili pobijeni nakon zarobljavanja. (Inače, i sami su do pred sam kraj bez pardona ubijali sve zarobljene vojnike JA.)

Njihov pothvat se, koliko sam vidio dosad na brzinu, preuveličava, jer čak i kad su bili najžešći napadi u njima su sudjelovale tri brigade JA, to znači 7 do 8.000 ljudi, a branitelji su bili odlično ukopani - poznato je pravilo, da u takvoj situaciji napadač mora imati nadmoć barem 3-1.

Istovremeno se govori o nevino pobijenim žrtvama, što je u nesuglasju s naglašavanjem njihove odlučnosti da se ne predaju do kraja. (Ta dvojnost mitskih paradigmatskih slika zanimljiva je za analizu s antropološkog gledišta.) Jedan je franjevac napravio žrtvoslov sa oko 3300 imena žrtava Hrvata-katolika iz tog kraja - a u prikazima na netu, naravno, odmah se kaže da su sve to nevine žrtve komunista - pa recimo i agresorske Crvene armije koja je neke od njih pobila pod Staljingradom. Ekskluzivno katolički žrtvoslovi nažalost su uobičajeni posljednih 15-ak godina, umjesto da nastojimo na potpunoj, objektivnoj slici. (Pritom: baš nijedan Hrvat iz tog kraja nije bio u NOB? Nijedan nije bio komunist? Sumnjam.)

Postoje nesuglasice o tome tko je točno sudjelovao u obrani. Jedna "linija legende" ide na to da su to bili gotovo isključivo domaći ljudi; drugi međutim navode da se tu skupilo dosta ustaških jedinica, s dva pukovnika (oba muslimani) itd. Čini mi se da je vjerojatnie ovo drugo - na tim dobro utvrđenim položajima ukopale su se jedinice, koje su se negdje do 20. travnja našle opkoljene (JA osvojila Doboj 17. travnja, Slavonski Brod 20. travnja). Glavnina jedinica JA (pišem tako, jer je "Jugoslavenska armija" ime te vojske od 1. ožujka, prije toga "Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije" - to više nisu "partizani", odnosno gerilci) nakon toga nastavlja prodor na zapad, u sukobu sa stotinama tisuća njemačkih vojnika i vojske NDH - Odžak ostaje sa strane, strateški nevažan.

Tvrdi se da su lokalni četnici sačekali partizane i prešli na njihovu stranu. (Odžački kraj - Podvučjak - ima većinu hrvatskoga stanovništva ali i nekih srpskih sela te muslimana koji žive isključivo u samom gradu Odžaku. S druge strane rijeke Bosne je Modriča, u njoj i okolnim selima prevladavali su Srbi ali ima mnogo Hrvata i muslimana.) Sve dotad, četnici su savezinici ustaša i njihovih zajedničkih zapovjednika, Nijemaca. To da su ih partizani odnosno Jugoslavenska armija samo tako prihvatili, čini mi se sumnjivo.

Slika desno: Odžak danas.

Zanimljiv je podatak da nigdje u suvremenim glorificirajući prikazima ne spominju da su od siječnja do travnja 1945., čitava tri mjeseca, u Modriči (pet kilometara od Odžaka) i na planini Vučjak boravili četnici Draže Mihailovića. Veliku većinu njih Jugoslavenska armija je bez pardona poubijala tijekom svibnja, s jedne strane u okviru "Bleiburga" (to su ponajviše oni četnici Pavla Đurišića, koji su nakon bitke na Lijevča polju - gdje su mnogi izginuli u sukobu s vojskom NDH - prešli u "Crnogorsku narodnu vojsku", pod ustašku komandu), a druge, pod zapovjedništvom samog MIhailovića, 12-14. svibnja na Zelengori i Sutjesci (bila je komanda: "nema zarobljenika").

Tako da mi se čini sumnjivo da su tu lokalnu četničku jedinicu stvarno tako lako prihvatili. Možda se to dogodilo ranije. (Više poziva Tita i AVNOJ-a domobranima, četnicima i dr. da pređu na stranu NOVJ; posljednji rok, koliko znam, bio je 15. siječnja 1945.. Mnogo Hrvata-domobrana iskoristilo je tu priliku.)

Također se spominje, da su muslimani iz Odžaka (koji su činili većinu gradskog stanovništva) pobjegli iz grada i pridružili se partizanima. Riječ je o nekih 6.000 ljudi, to je očito posebna tema koju bi trebalo istražiti. Spominje se i bijes ustaša na domobrane u Bosanskom Šamcu, koji masovno surađuju s partizanima.

Ovo su samo nabacane neke teze za dalje istraživanje. Bilo bi mi drago da ima još ljudi, studenata recimo, koji bi se prihvatili nešto ozbiljno proučiti umjesto forumaškog prepucavanja.

Dodajem neke osnovne linkove:

Stjepan Marčetić: Odžačka Posavina - travanj, svibanj 1945 (Rat poslije rata)

Nadan Filipović: Šta nam nisu dali učiti iz historije? - „Berlin pao, Odžak nije !!!

Katolički tjednik: Partizanski zločini o kojima se nije smjelo pričati

Franjo Topić: Odžak - pouka povijesti

Knjige:

Babić, Marko: Bosanskoposavski Bleiburg. Žrtve Burića Štale u Garevcu, Zagreb: Fonticulus Vidovicensis, 2005.

Balukčić, Ivo (ur): Odžak - pouka povijesti. Sjećanje na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata, Odžak: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2009.

Brica, Elijas Ilija: Monografija podvučjačkih događaja. Ratna i poratna zbivanja u Odžaku i okolnim selima u drugom svjetskom ratu. Sjećanja preživjelog očevidca, Zagreb: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2008.

Đonlagić, Ahmet: 27. istočnobosanska divizija, Beograd 1983.

Đonlagić, Ahmet: Proleteri istočne Bosne - Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada, Beograd 1970.

Đorđić, Marjan: Bosanska posavina. Povijesno-zemljopisni pregled, Zaprešić: Polion, 1996.

Lukačević, Ivo: Put Paklenog života. Bosanska Posavina od 1928.-1954.. Povijesni roman, Cema: Pau, 2008.

Majić, Mirjana Emina: Posavino, naša rano ljuta, Sydney: Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, 1995.

Marčinko, Mato: U Odžaku se branila hrvatska država, Zagreb, 2004.

Muradbegović, Hakija: Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima, Đakovo: Savez komunista BiH, Opštinski komitet Modriča, Komisija za istoriju, 1970.

- 23:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.07.2009., četvrtak

Hrvati, narod najstariji

Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Nije to uvjek točno. Evo mi smo 35 godina imali Josipa Broza Tita. A on je, uza sve mane, bio bolji nego što smo zaslužili. mouthwash

Nažalost vladara - nema svaka vlada onakav narod, kakav zaslužuje. .Sasvim normalno, dobra vlada želi smijeniti loš narod. U totalitarnim sustavima, to je glavna ideja, na kojoj se sustav zasniva: stvoriti "novog čovjeka".

No, ako nam je budućnost crna, prošlost nam je svjetla! Evo javljaju na hrvatskoj dalekovidnici da su arheolozi dokazali da smo mi Hrvati, a ne Srbi banda jedna, narod najstariji! party

Još kad se tome doda otkriće "hrvatskoga gena", u čemu je i dični nam ministar znanosti sudjelovao.... Ima Europska unija da nas moli da ju primimo, a ne obrnuto! smokin

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2009., nedjelja

Sretno, biciklisti! Vozite na vlastitu odgovornost

Prije više od dvije godine, među prvim svojim upisima na blogu (imao sam još problema skužiti kako se postavljaju slike, odnosno kako odrediti željenu dimenziju), objavio sam člančić Kako se Zagreb ruga biciklistima. Sjetih se toga danas jer mi je jedan prijatelj, inače Amerikanac, poslao fotku, koja me nasmijala. Ima i drugdje sličnih ruganja. tuzan

Inače, što sam tada o biciklističkim stazama u Zagrebu napisao, stoji i danas.

Sadašnje "biciklističke staze" u Zagrebu s tim pojmom nemaju veze. To su žute trake povučene na asfaltu, koje je netko skupo i preskupo naplatio. Žalosna manipulacija s dobrom inicijativom.

- 07:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2009., subota

ČItajte knjige! Surfanje nije dovoljno

Evo onako bez posebnog razloga, tek da jednom stavim i na svoj blog, a povodom toga što je usput spomenuto u jednoj diskusiji na pollitika.com, prenosim jedan svoj tekst o surfanju internetom i čitanje knjiga, koji sam napisao prije par godina. Stoji i danas sve, što sam tada mislio da treba reći!

Slika lijevo: najbolje od oba svijeta - knjiga o surfanju! smijeh

Inače, uz surfanje također volim, i to još više jer prva se ljubav ne zaboravlja, čitati knjige. Znate, one stvari od papira, četvrtaste? :) Naime, primijećujem kako mlada generacija, uz internet odrasla, ne čita, i ne kuži što je to čitanje, misli da se svi na internetu može nači.

A ne može. Mogu se možda naći INFORMACIJE (odnosno, da budemo pojmovno precizniji, onako filozofski pedantno: tek puki PODACI), ali možete surfati 48 sati dnevno i sakupljati informacije a da ne dođete do RAZUMIJEVANJA. Za to treba uzeti knjigu, osjetiti miris papira i šum listanja stranica, zavaliti se udobbno u stolac, ili sjediti na WC školjki ili neka druga varijanta, listati, čitati napreskok pojedine odlomke, pa onda sustavno od početka do kraja, pa onda se vraćati i ponavljati, čitati fusnote koje su često tako nepraktično priložene na kraju knjige pa morate preokretati stranice da vidite što piše a tamo je nešto u stilu "op.cit. str. 156" pa se sad vi pitate koji je vrag taj op.cit; pa onda možete staviti knjigu u džep i listati je u tramvaju ako imate priliku sjesti, pa o njoj razmišljati, povremeno dok čitate podići pogled i bluditi njime po stropu ili kroz prozor ili se zabuljiti u prazno pred sebe, što može dovesti do neugodnih scena kao ste recimo u Sveučiličnoj biblioteci pa se zapiljite u neku curu a njoj neogodno ili se pak počne vrdati i smješkati i zavoditi i onda se uvrijedi što vi i dalje samo tako piljite a vi ste negdje u drugom univerzumu, tako vam je to s ljubavlju prema knjigama (a još je groznije kada naletite na žensku koja tu ljubav s vama dijeli!), morate dakle predati se čitanju neke stručne ili filozofske ili esejističke knjige, u koju je netko uložio znanje ili umijeće koje je u načelu cijeli život skupljao, da bi nešto o nekoj temi spoznao, pa da bi to obradio i razjasnio i dao sebi truda da vas poduči ili zabavi ili u nešto uvjeri, jer bez toga informacije samo plutaju okolo bez smisla i razumijevanja, dakle, knjige čitati treba, zareći se recimo nekad tjedan dana neću ići na internet, samo ću čitati, a onda još, jao, nije dovoljno o nekoj temi samo jednu knjigu pročitati, površno znanje je gore od nikakvog, treba bar dve, tri, pa onda osam, deset i tome nikad kraja.

Na internetu se "surfa", tako se glatko klizi i daleko stigne; ali to je na površini, a morate ponekad zaroniti, da biste došli do, kako rekoh, razumijevanja.

- 20:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.07.2009., petak

Tako je to u politici: može se biti jeben i pošten

Tzv. Zakon o medicinskoj oplodnji (zapravo bi se trebao zvati "o medicinski potpomognutoj oplodnji"), povodom kojeg sam jučer objavio komentar, danas je prošao u Saboru.

Ključnu ulogu nije imala Marijana Petir, koja je ostala dosljedna svom stavu i glasovala za, nego preostali petero saborskih zastupnika HSS-a, koji su ostali u sabornici, za razliku od zastupnika oporbe, ali i članova vladajuće koalicije iz HSLS, HSU i SDSS. Iako su glasovali protiv, u skladu s (neočekivanjim) jučerašnjim stavom organizacije žena HSS-a, svojim su prisustvom omogućili da kvorum bude taman dostignut (77, tj. većina od ukupno 153 zastupnika i zastupnica), pa glasovanje vrijedi; da su izašli - ne bi vrijedilo. To su paradoksi parlamentarne procedure: da, možeš biti, kako narod kaže, "jeban i pošten".

HDZ je dao ustupak u tome, da će nevjenčani parovi moći zatražiti pomoć u oplodnji, ali uz neobičan dodatak da u izvanparničnom postupku moraju dokazati da najmanje tri godine žive zajedno. Kako će se to dokazivati? Pogledajte izvrstan ironični članak: Imaš dva svjedoka, dobiješ bebu. Udruga "Roda" najavila je ustavnu tužbu. Meni se kao laiku čini da se radi o očitom narušavanju načela ravnopravnosti.

Ostala je pak zabrana zamrzavanja zametaka. O čemu se tu radi pojasnila je bloger lolina u komentarima uz moj jučerašnji članak:

Čini mi se da mnogi kada čuju "zamrzavanje " u glavi imaju sliku bebe u kockici leda ;) . Zamrzavanje se vrši 2. dan nakon aspiracije jajnih stanica i transfera 3 oplođene stanice u tijelo žene . U tom periodu zameci su najčešće 2-4 stanični . Ovim zakonom će se višak / od 3 bacati ,a u slučaju neuspjeha cijeli postupak ponavljati . Embriolog ne može odrediti koje će se 3 stanice oploditi , oni u postupak stavljaju sve ( može ih biti i 15) i tek tada bira one s najboljim izgledima za daljnje razvijanje . . .Laički rečeno medicina ovdje ima ulogu jajovoda , a sve ostalo je u Božijim rukama .

Slika desno: Tatjana i Alfred Kniewald, pioniri na području reprodukcijske biologije.

Neki su se neobavješteni u ovoj diskusiji pozivali na to da je Darko Milinović ginekolog, pa valjda zna o čemu se radi. Međutim, većina struke je protivnog mišljenja. Pogledajte stavove stručnjaka za medicinski potpomognutu oplodnju Alfreda Kniewalda.

- 23:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.07.2009., četvrtak

Postati roditelj - grijeh?

Prijedlog Zakona o medicinskoj oplodnji izazvao je opravdani revolt javnosti zbog neopravdane restriktivnosti. Posebno je bizaran slučaj licemjerja minista turizma, koji je na sjednici Vlade glasovao za prijedlog po kojem bi bilo ilegalno ono, što su on i njegova nevjenčana partnerica sami učinili.

Riječ je naravno o utjecaju učenja Rimokatoličke crkve, koja u cijelom svijetu nastoji obraniti svoju nekadašnju kontrolu nad seksom i reprodukcijom (sklapanje legalnoga braka, krštenje djece - praksa direktno protivna Svetome pismu). Prije nekoliko godina, Hrvatska biskupska konferencija izazvala je negadovanje javnosti zbog osude začeća uz pomoć treće osobe odnosno znanosti. Pri tome, naravno, hrvatski biskupi nisu izmislili ništa novo: samo su ponovili ono, što piše u Katekizmu (dosadnom, glomaznom tekstu koji nitko ne čita). Za razliku od drugih područja života, gdje je Crkva postepeno prihvatila blagodati znanosti koja olakšava i produljuje ljudski život, ovdje Crkva inzistira da sve moramo prepustiti prirodi, odnosno Božjoj volji.

Riječ je o nastojanju crkvene hijerarhije da sačuva svoju moć, a ne o istinskom sadržaju vjere. Mnogi katolici i drugi kršćani prihvaćaju da nam je Bog dao razum, da bismo sebi život olakšali i otvarali mogućnosti, kojih po prirodi ne bi bilo. Bog nas nije stvorio da bismo pasivno očekivali svoju sudbinu. U koncepciji Sv. Tome Akvinskog, priroda je dedivinizirana i desakralizirana. Čovjek ima sposobnost da je objektivno promatra i spoznaje. Danas znamo da ni u činu začeća nema ništa nadnaravno.

Kada se navedena diskusija kod nas vodila, malo sam surfao internetom da vidim kako to izgleda drugdje. Zapamtio sam, s jednog foruma u SAD, izjavu jedne žene koja je postala majka zahvaljujući pomoći liječnika. Ona reče da je katolkinja, da je zahvaljujući toj pomoći postala majka. Sina odgaja kao katolika, te svakoga dana zahvaljuje Bogu jer je nadahnuo ljude, koji su našli način da joj pomognu.

Ponekad su primjene znanosti problematične, ali ovdje se zaista ne vidi, što bi u cijeloj situaciji moglo biti negativno i griješno. Riječ je o licemjerju ugrađenom u rigidnu hijerarhijsku strukturu Crkve. To otvara prostor i za osobna licemjerja, kao što je Bajsova: "dvostruki moral" uobičajena je pojava.

- 08:49 - Komentari (45) - Isprintaj - #

15.07.2009., srijeda

Nuklearna energija: Fijasko

Na portalu alertonline objavljen je sedmi nastavak mojeg feljtona Prošlost i budućnost ekologije (prvi nastavak, s objašnjenjem koncepcije feljtona, je ovdje). Slijedni ljetna stanka, a nastavit ću vjerojatno već u drugoj polovici kolovoza. Prenosim nekoliko pasusa, ostalo možete pogledati tamo - da vas potaknem, ako imate malo volje, da posjetite alertonline! cool

Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije

Slika lijevo: brošura (prevod na engleski), koju su (naravno na danskom!) u Danskoj 1980. tiskali u ukupno 2,3 milijuna primjeraka. Da, milijuna, dobro ste pročitali! nut

U slučaju nuklearne energije, lokalnim je aktivistima vrlo brzo postalo jasno da ne mogu postići nikakav rezultat, ako ostanu na lokalnom nivou: sustav korištenja nuklearog gorivog ciklusa globalan je i kao takav mora biti napadnut. Ubrzo je nuklearna energija postala, kako je napisao sociolog D. Turen, "čvorište društvenih borbi", u kojima su se ujedinili ne samo ekološki pokreti, nego i pokret za solidarnost s Trećim svijetom, feministice, pacifisti idr..

Protivljenje nuklearnoj energiji moglo je imati raznolike motive, koji se u pokretu ujedinjuju i tako on postaje masovan

Veliku ulogu u masovnoj mobilizaciji javnosti u antinuklearne pokrete 1970-ih imali su znanstvenici i stručnjaci za nuklearnu energiju, koji su zaključili da se radi o slijepoj ulici i imali snage osobno potražiti novu karijeru te javno istupiti. Takvih je bio nemali broj: spomenuo sam W. Pattersona, koji je 1976. objavio knjigu "Nuklearna moć". U tadašnjoj Jugoslaviji među njima su bili Branko Lalović i Vladimir Ajdačić, koji su nekada radili u Nuklearnom institutu u Vinči.

Ekonomist Charles Komanoff, kojeg je među mnogima visoko cijenio tadašnji guverner Arkansasa Bill Clinton, pokazao je detaljnom analizom svih troškova u razdoblju od četiri desetljeća da je realna cijena proizvodnje električne energije u nuklearnim centralama u SAD 1990. bila 10,2 centa po kilovatsatu - dvaput više od službeno priznate cijene.

Snažno mi je u sjećanju ostalo (jer me, najzad, vrijeđalo: stvarno sam se trudio naučiti i predočiti relevantne informacije) kako su vodeći hrvatski energetičari u drugoj polovici 1980-ih, kad sam bio aktivan u antinuklearnom pokretu, na moje spominjanje Danske, vjetroelektrana i sl., samo sažaljivo smješkali nad bedastim menom i bedastim Dancima. To, ipak, nije bilo neočekivano. Nisam nažalost očekivao da će tako biti i dvadeset godina kasnije.

- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bačve na Žitnjaku: prije godinu i pol...

Teško je odgonetnuti kako se dogodi, da neka tema godinama nikome nije interesantna, a onda najednom dođe u sve medije. Evo sada svi pišu o bačvama s kemijskim otpadom na Pešćenici. Po posljednim vijestima, u njima je akril.

Dok ali međutim na ovom blogu pisah o tome u siječnju prošle godine. Tada je Zelena lista objavila prijopćenje, a ja sam prenio 17. siječnja 2008.: Kemijski otpad nepropisno odložen na Žitnjaku.

- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.07.2009., utorak

Hrvatska uskače u elektromobil?

Slijedeći tekst objavio sam u Business.hr, tiskano izdanje, utorak 7. srpnja. (Ovdje prenosim tekst kako sam ga predao uredniku, ima manjih izmjena u objavljenom tekstu.) Business.hr, u kojem odnedavno surađujem, su dnevne novine koje se distribuiraju pretežno u pretplati. Imaju i aktivan portal s brojnim sadržajima.

Tri dana nakon toga članak o istoj temi objavio je Jutarnji (čak i s najavom na naslovnici): Prvi hrvatski auto do kraja godine. Daju neke dodatne podatke, a obrada je, prema naravi dnevnih novina, više senzacionalistička. Moj članak daje znatno više pozadinskih informacija o električnim automobilima općenito.

Električni automobili prestaju biti tema zanimljiva samo za mali broj ekoloških i tehnoloških zanesenjaka. Tehnološke inovacije, poslovni planovi proizvođača i snažne mjere državne potpore u Europi i SAD najavljuju snažan zalet ka masovnosti. Hrvatska će se morati prilagoditi - ali ekipa entuzijasta iz tvrtke DOK-ING vjeruje da je moguće i više: iskoristiti trenutak da se "uskoči" i postane značajan proizvođač električnih automobila za gradsku vožnju, a zatim možda i više.

Tvrtka se afirmirala proizvodnjom strojeva za razminiranje i robota za vađenje rude, te je nedavno dobila priznanje "Zlatni ključ" kao najinovativniji izvoznik u 2008. godini. "Mi godišnje proizvedemo najmanje jedan novi proizvod", rekao je povodom dodjele priznanja direktor Vjekoslav Majetić.

Napravili su probnu šasiju, na nju postavili sjedalo i volan, te elektromotor u kotače. Polazeći od toga, industrijski dizajner Igor Jurić, koji je 12 godina radio u njemačkoj autoindustriji u sektoru razvoja, napravio je dizajn gradskog vozila sa dva sjedala (veličina smart fortwo), služeći se kombinacijom najmodernijih softvera. Po njegovim riječima, razvoj softvera je tehnološka revolucija koju je autoindustrija propustila. Zato je moguće da njih šestero razvije novi model automobila za manje od godinu dana, dok bi tradicionalna industrija trebala dvije godine rada petstotinjak dizajnera i inženjera uz milijunsku opremu. Vitalna inovacija je u poznavanju i kombiniranju različitih dizajnerskih i inženjerskih softvera. "Osim toga, sad smo u dizajnu fleksibilniji", dodaje Jurić. "Brže možemo uvoditi promjene, npr. povećati vozilo kad se pojave još bolje baterije, ili uvesti male preinake po individualnim željama kupca."

Male inovativne tvrtke imaju šansu u ovakvim vremenima, kad se događaju značajni tehnološki prodori, ali i promjene u stavovima potrošača (kojima se, npr., nije prilagodio GM). Marketing, prilagođen tim promjenama, važan je koliko i tehnologija. Među najuspješnijima je tvrtka Tesla Motors, osnovana 2003. u San Carlosu u Silicijskoj dolini. U suradnji s britanskim Lotusom, razvili su i u ožujku 2008. tržištu ponudili sportski coupé Tesla Roadster, po cijeni od 109.000 dolara. Najveća je inovacija novi model litij-ionske baterije, koja primjenjuje tehnološki napredak postignut u izradi baterija za mobitele i laptope. Ona je omogućila bitan napredak u autonomiji: s jednim punjenjem (53 kilovatsata) moguće je preći oko 390 kilometara, triput više nego kod ranijih modela. Unaprijeđen je i elektromotor, snage 180 kW, s prosječnom učinkovitošću od 92 posto. Do brzine od sto kilometara na sat ubrzava za 3,9 sekundi. Maksimalna brzina je 200 km/h.

Ovih dana, prodan je 500. primjerak, a oko 1.000 kupaca je na listi čekanja. Uspješno se promovira kao "zeleni statusni simbol", a voze ga, među ostalim, guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger i glumci George Clooney i Dustin Hoffman. Petstoti kupac je Martin Tuchman, bivši direktor Interpola. Proizvesti automobil takve klase bilo je važno za promociju ideje električnog pogona uopće, nakon što su tržištu već bili ponuđeni skromniji modeli, npr. tzv. "kvartovskih vozila" (Neighborhood Electric Vehicles). Krajem ožujka ove godine Tesla Motors je predstavio prototip modela S, sedana s predviđenom cijenom od 49.900 dolara (uračunavši federalne porezne olakšice od 7.500 dolara). Početak serijske proizvodnje najavljen je za iduću godinu, s planom da se 2012. postigne godišnja proizvodnja od 20.000 primjeraka. U prva dva mjeseca, isključivo preko mrežnog sjedišta (web sitea), primljeno je više od tisuću rezervacija uz 5.000 dolara depozita.

Tijekom relativno kratkog vremena krajem 19. i početkom 20. stoljeća, električni je automobil bio ravnopravan takmac benzinskom. Prvi je, 1899. godine, premašio brzinu od 100 kilometara na sat, a u SAD je 1900. godine električni pogon imalo 38 posto cestovnih vozila. Brzi razvoj motora s unutarnjim sagorijevanjem i laka dostupnost nafte, međutim, u svega nekoliko godina doveli su do obustave njihove proizvodnje.

Stoljeće kasnije, najavljuje se obrnuti trend. Briga za okoliš ide im u prilog, a tehnološki napredak znatno poboljšava performanse i smanjuje cijene. Europska unija poduzima brojne mjere za smanjivanje emisije stakleničkih plinova, a automobili danas čine 12 posto emisija ugljičnog dioksida. Električni motori imaju i druge prednosti, osobito u gradskoj vožnji: tihi rad, eliminiranje ispušnih plinova, lakše upravljanje. Mane (prvenstveno težina, mali kapacitet i skupoća baterija) postepeno se smanjuju. Tijekom slijedećih nekoliko godina očekuje se znatan rast prodaje, a po nekim projekcijama već 2015. godine hibridna i električna vozila činit će oko 50 posto prodaje u zapadnoj Europi.

Ograničavajući faktor za širu primjenu u ovom je trenutku raspoloživost mreže stanica za zamjenu i punjenje baterija. Vlade moraju poduzeti mjere za poticanje gradnje takve infrastrukture. Tvrtka Better Place, koja surađuje s proizvođačima automobila Renault i Nisan, nudi državama projekte gradnje mreže stanica, gdje se baterija zamijeni za oko dvije minute. Ugovore su dosad potpisali s Izraelom, Danskom, Australijom i Havajima. Hrvatska će se neminovno morati tome prilagoditi, inače će nas dio turista zaobilaziti. A kako je očuvana priroda vitalan dio naše turističke ponude, moramo izaći u susret ekološki svjesnijim turistima, koji su skloniji i električnim automobilima.

Kad je već tako - ne bismo li mogli imati i domaća vozila? Hrvatska ima neiskorištenih proizvodnih kapaciteta, kao i ljudskih potencijala, koji bi se mogli prilagoditi novoj proizvodnji. Država bi, smatra Jurić, imala interes subvencionirati izradu i kupovinu baterija, čime bi građani bili stimulirani nabavljati električna vozila; Hrvatska bi tako mogla postati i svjetski lider u njihovom korištenju, proizvodni i izvozu. Tako ne bismo morali svake godine strepiti nad turističkom sezonom, koja nam donosi prihod s kojim možemo kupovati tuđe proizvode visokih tehnologija. Osim toga, kao i cijela Europa imamo interes smanjiti ovisnost od uvozne nafte i plina.

- 19:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Hrvatska i dalje nema energije

Moja posljednja kolumna, objavljena na portalu h-alter, pod naslovom Zadnja rupa na svirali. Izazvala je i dosta komentara.

Nova predsjednica vlade imala je prvi međunarodni nastup u četvrtak u Dubrovniku, na "Croatia summitu". Tema ovoga skupa su europski strateški interesi: energija, ulaganja, razvoj. Naravno, u tradiciji hrvatske frustracije i autizma, ona nije imala ništa za reći o energetici i drugim temama skupa. Pojam "energija" spomenula je samo u metaforičkom smislu: "energična primjena načela solidarnosti" pa onda poziv na solidarnost sa jadnom Hrvatskom, koju, eto, zločesti Slovenci blokiraju. Eh, Suzana...

Hrvatski politički vrh kronično je nesposoban reći nešto suvislo o strateškim temama kojima se svijet bavi; kronično je nesposoban o tome uopće razmišljati. A riječ je, naravno, o osnovnim nacionalnim interesima; o sadržaju, supstanci, bitnostima po kojima pojam "nacionalni interes" uopće može imati smisla: energetici, okolišu, resursima, sigurnosti, ekonomiji. Jednostavno je nemoguće uvjeriti one na vrhu da su to stvarno važne teme, kojima se ozbiljna politika treba baviti. Nemoguće je uvjeriti ih da stvarno trebamo strategiju, koncepciju, viziju, a ne samo formalne papire za ladice u Zagrebu i Bruxellesu.

Energetika i s njom povezane klimatske promjene već godinama su jedna od središnjih tema svjetske politike, pa tako i na skupu u L'Aquili, gdje se najmoćnijima (G-8) pridružila grupa najvažnijih zemalja u razvoju (G-5, plus Egipat). Govori se o obvezama koje treba prihvatiti, i radikalnim promjenama, ne samo do 2020., nego i do 2050. godine. Perspektive su različite, naravno, ali svi su svjesni problema. Ne prođe tjedan da Barack Obama ne spomene strategiju energetskog razvoja s kojom je dobio izbore, te milijune radnih mjesta koje će otvoriti. Europska Unija tako radi već godinama. Puna su usta "zelene ekonomije" (ili, umjerenije, "ozelenjavanja ekonomije") ne samo Zelenima, nego i socijaldemokratima i demokršćanima. Nijednom našem premijeru dosad nije nikad palo napamet nešto slično reći.

Bitno je uočiti da, iako se polazi od situacije ozbiljne krize i grožnji, u industrijski razvijenim zemljama (a Hrvatska tu spada, koliko god nam to neugodno bilo!) najviše se govori o šansi za povećanje neovisnosti od uvoza energenata, tehnološkom razvoju i otvaranju brojnih radnih mjesta. Naprotiv, naša "Strategija energetskoga razvitka", koju je Vlada prihvatila 16. lipnja, pojam "radna mjesta" uopće ne spominje! U svim sličnim dokumentima koje rade normalne države, uz ostale pokazatelje, postoji proračun koliko se radnih mjesta određenim mjerama otvara. Osim opće nesposobnosti i nebrige (jer smo navikli, još iz socijalizma odnosno od propasti sustava petogodišnjih planova iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, da se strateški dokumenti razvoja donose tek forme radi, bez konkretnih mjera i obveza), razlog je i taj, što je lobijima klasične energije (plin, ugljen, nuklearna) vrlo neugodno priznati da ulaganje u obnovljive izvore i štednju energije, po objektivnim proračunima, otvara više radnih mjesta i generalno ima povoljniji utjecaj na ekonomiju u cjelini.

Javna rasprava o "prilagodbi energetske strategije" (one iz 2002.) bila je u studenome i prosincu prošle godine. Sudjelovao sam s osjećajem uzaludnosti, jer znam da to što se tu govori nije ni od kakvog značenja za političare koji donose odluke. Na kraju je konačni tekst, koji je Vlada prihvatila, još lošiji od onoga koji je bio na raspravi. Tko je autor, uopće se ne zna; valjda su to dali nekom činovniku u Ministarstvu gospodarstva, uz upute kako da zadovolji razne lobije.

O sviklosti na primitivizam svjedoči činjenica da su pokušali izigrati kriterije Europske Unije, time da su među "nove obnovljive izvore" uvrstili postojeće velike hidroelektrane, da bi zadovoljili obavezujući postotak obnovljivih izvora; na sreću - činovnici EU nisu toliki idioti. Čisti je utjecaj lobija taj što se transport energije preko hrvatske teritorije tretira kao nekakvo strateško opredjeljenje, pa se želi obnoviti i upokojeni projekt "Družba Adria", ne spominjući uopće da se od njega odustalo zbog negativnog utjecaja na okoliš.

Jedina je novost, u odnosu na tri dosadašnje strategije energetskog razvoja koje je Hrvatska u posljednjih petnaestak godina donosila, to što je sada jak i lobi koji zastupa vjetroelektrane (najveće investicije u elektroenergetici u Europi posljednjih nekoliko godina), pa su i one ušle sa značajnim brojem megavata u projekcije gradnje elektroenergetskih objekata. Moćan je i lobi graditeljstva, a njima pak nije u interesu ozbiljno se pograbiti s problemom energetski vrlo neefikasne gradnje (iako projekt "Hrvatska energetska kuća" postoji još od početka devedesetih); dovoljno zarađuju na volumenu betona, zašto se gnjaviti oko pameti? Fotonaponski paneli za proizvodnju električne energije još se razmatraju kao egzotika, nešto što će doći na red tek u dalekoj budućnosti, kao što su se do prije nekoliko godina tretirale vjetroelektrane. U projekciji potrošnje energije u prometu uopće se ne spominju automobili na električni pogon, koji bi pak po nekim projekcijama godine 2014. mogli činiti 50 posto novoprodanih automobila u EU (pa će Hrvatska morati izgraditi barem stanice za punjenje).

Ovog puta, ipak, saborski su zastupnici pokazali malo zdrave pameti. Prijedlog Stratetije oboren je prošloga četvrtka na zajedničkoj sjednici saborskih Odbora za zaštitu okoliša i za prostorno planiranje. Treba spomenuti da je predsjednica tog odbora Marijana Petir, koja je javosti prvo postala poznata kao antinuklearni aktivist, a potpredsjednica Mirela Holy. Vanjski član Odbora je Toni Vidan, voditelj energetskog programa Zelene akciije.

Dobar znak, ali bojim se da se neće brzo nešto stvarno promijeniti. Doviđenja do tqamo neke godine 2013., kad ćemo ponovo morati "prilagođavati" energetsku strategiju.

- 07:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>