Marketing
Bitka za Odžak 1945: Povijest treba razumijeti...
Na internetu (svemrežju), na raznim sajtovima (mrežnim sjedištima) gdje se zbori o povijesti (ponajviše, nažalost s gledišta emocija i ideologije, te manipulacija u svrhu aktualne politike) često se govori o bitci za Odžak, travnja-svibnja 1945.. Ta je tema bila pokrenuta i na portalu povijest.net, gdje sam se i uključio u diskusiju. Ono što mi je ideja: ne se prepucavati o dobrima i zlima, nego objektivno istražiti što se događalo. Povijesti se ne sudi - treba ju razumjeti.
Prosurfao sam malo po svemrežju za dodatnim informacijama, pogledao što ima na tu temu u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Čini mi se da vrijedi podrobnije sve proučiti i napraviti jedan pregledni rad, prilog znanosti.
Slika lijevo: ustaše-branitelji Odžaka. Slika je sa: pssmagazin.com.
Veća grupa (do 4000) ustaša je u travnju i svibnju 1945. žilavo branila odlično utvrđene položaje u Odžaku i okolnih selima, sve do 25. svibnja. Jugoslavenska armija je imala velikih gubitaka. Branitelji su razbijeni nakon napada avijacije. Izginuli su u borbi, odbijajući se predati, ili pobijeni nakon zarobljavanja. (Inače, i sami su do pred sam kraj bez pardona ubijali sve zarobljene vojnike JA.)
Njihov pothvat se, koliko sam vidio dosad na brzinu, preuveličava, jer čak i kad su bili najžešći napadi u njima su sudjelovale tri brigade JA, to znači 7 do 8.000 ljudi, a branitelji su bili odlično ukopani - poznato je pravilo, da u takvoj situaciji napadač mora imati nadmoć barem 3-1.
Istovremeno se govori o nevino pobijenim žrtvama, što je u nesuglasju s naglašavanjem njihove odlučnosti da se ne predaju do kraja. (Ta dvojnost mitskih paradigmatskih slika zanimljiva je za analizu s antropološkog gledišta.) Jedan je franjevac napravio žrtvoslov sa oko 3300 imena žrtava Hrvata-katolika iz tog kraja - a u prikazima na netu, naravno, odmah se kaže da su sve to nevine žrtve komunista - pa recimo i agresorske Crvene armije koja je neke od njih pobila pod Staljingradom. Ekskluzivno katolički žrtvoslovi nažalost su uobičajeni posljednih 15-ak godina, umjesto da nastojimo na potpunoj, objektivnoj slici. (Pritom: baš nijedan Hrvat iz tog kraja nije bio u NOB? Nijedan nije bio komunist? Sumnjam.)
Postoje nesuglasice o tome tko je točno sudjelovao u obrani. Jedna "linija legende" ide na to da su to bili gotovo isključivo domaći ljudi; drugi međutim navode da se tu skupilo dosta ustaških jedinica, s dva pukovnika (oba muslimani) itd. Čini mi se da je vjerojatnie ovo drugo - na tim dobro utvrđenim položajima ukopale su se jedinice, koje su se negdje do 20. travnja našle opkoljene (JA osvojila Doboj 17. travnja, Slavonski Brod 20. travnja). Glavnina jedinica JA (pišem tako, jer je "Jugoslavenska armija" ime te vojske od 1. ožujka, prije toga "Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije" - to više nisu "partizani", odnosno gerilci) nakon toga nastavlja prodor na zapad, u sukobu sa stotinama tisuća njemačkih vojnika i vojske NDH - Odžak ostaje sa strane, strateški nevažan.
Tvrdi se da su lokalni četnici sačekali partizane i prešli na njihovu stranu. (Odžački kraj - Podvučjak - ima većinu hrvatskoga stanovništva ali i nekih srpskih sela te muslimana koji žive isključivo u samom gradu Odžaku. S druge strane rijeke Bosne je Modriča, u njoj i okolnim selima prevladavali su Srbi ali ima mnogo Hrvata i muslimana.) Sve dotad, četnici su savezinici ustaša i njihovih zajedničkih zapovjednika, Nijemaca. To da su ih partizani odnosno Jugoslavenska armija samo tako prihvatili, čini mi se sumnjivo.
Slika desno: Odžak danas.
Zanimljiv je podatak da nigdje u suvremenim glorificirajući prikazima ne spominju da su od siječnja do travnja 1945., čitava tri mjeseca, u Modriči (pet kilometara od Odžaka) i na planini Vučjak boravili četnici Draže Mihailovića. Veliku većinu njih Jugoslavenska armija je bez pardona poubijala tijekom svibnja, s jedne strane u okviru "Bleiburga" (to su ponajviše oni četnici Pavla Đurišića, koji su nakon bitke na Lijevča polju - gdje su mnogi izginuli u sukobu s vojskom NDH - prešli u "Crnogorsku narodnu vojsku", pod ustašku komandu), a druge, pod zapovjedništvom samog MIhailovića, 12-14. svibnja na Zelengori i Sutjesci (bila je komanda: "nema zarobljenika").
Tako da mi se čini sumnjivo da su tu lokalnu četničku jedinicu stvarno tako lako prihvatili. Možda se to dogodilo ranije. (Više poziva Tita i AVNOJ-a domobranima, četnicima i dr. da pređu na stranu NOVJ; posljednji rok, koliko znam, bio je 15. siječnja 1945.. Mnogo Hrvata-domobrana iskoristilo je tu priliku.)
Također se spominje, da su muslimani iz Odžaka (koji su činili većinu gradskog stanovništva) pobjegli iz grada i pridružili se partizanima. Riječ je o nekih 6.000 ljudi, to je očito posebna tema koju bi trebalo istražiti. Spominje se i bijes ustaša na domobrane u Bosanskom Šamcu, koji masovno surađuju s partizanima.
Ovo su samo nabacane neke teze za dalje istraživanje. Bilo bi mi drago da ima još ljudi, studenata recimo, koji bi se prihvatili nešto ozbiljno proučiti umjesto forumaškog prepucavanja.
Dodajem neke osnovne linkove:
Stjepan Marčetić: Odžačka Posavina - travanj, svibanj 1945 (Rat poslije rata)
Nadan Filipović: Šta nam nisu dali učiti iz historije? - „Berlin pao, Odžak nije !!!
Katolički tjednik: Partizanski zločini o kojima se nije smjelo pričati
Franjo Topić: Odžak - pouka povijesti
Knjige:
Babić, Marko: Bosanskoposavski Bleiburg. Žrtve Burića Štale u Garevcu, Zagreb: Fonticulus Vidovicensis, 2005.
Balukčić, Ivo (ur): Odžak - pouka povijesti. Sjećanje na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata, Odžak: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2009.
Brica, Elijas Ilija: Monografija podvučjačkih događaja. Ratna i poratna zbivanja u Odžaku i okolnim selima u drugom svjetskom ratu. Sjećanja preživjelog očevidca, Zagreb: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2008.
Đonlagić, Ahmet: 27. istočnobosanska divizija, Beograd 1983.
Đonlagić, Ahmet: Proleteri istočne Bosne - Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada, Beograd 1970.
Đorđić, Marjan: Bosanska posavina. Povijesno-zemljopisni pregled, Zaprešić: Polion, 1996.
Lukačević, Ivo: Put Paklenog života. Bosanska Posavina od 1928.-1954.. Povijesni roman, Cema: Pau, 2008.
Majić, Mirjana Emina: Posavino, naša rano ljuta, Sydney: Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, 1995.
Marčinko, Mato: U Odžaku se branila hrvatska država, Zagreb, 2004.
Muradbegović, Hakija: Hronika događaja iz NOB-e u Tarevcima, Đakovo: Savez komunista BiH, Opštinski komitet Modriča, Komisija za istoriju, 1970.
Post je objavljen 24.07.2009. u 23:42 sati.