Marketing
Zašto je nemoguće biti kršćanin (ako kršćanstvo ozbiljno shvaćate)
U članku Vatikan d.d., gdje sam prenio prikaz knjige o financijskim malverzacijama katoličkog crkvenog vrha i države Vatikan, spomenuo sam i knjigu Zašto nije moguće biti kršćanin (a još manje katolik). Ne radi se o tome, da su čelnici Crkve možda svi korumpirani i zli: istinsku, osobnu vjeru ništa takvo ne bi trebalo uzdrmati.
Moja osobna promišljanja, zbog kojih mi je nemoguće biti kršćanin, iako sam neko vrijeme iskreno pokušavao i pažljivo čitao i Stari i Novi Zavjet, te niz knjiga iz teologije, Katehizam idr., na dubljem su nivou. Tiču se samih osnova vjere, a konkretno - vjere u postojanje pakla. Katehizam izričito naglašava da postoji pakao, u kojoj osuđeni trpe vječne muke, te da se radi o istinskim, fizičkim mukama, ne samo simboličkim - iako se tvrdi također, da je odvojenost od Boga najveća muka.
U previranjima, koja je izazvala pojava Lutherove pobune protiv Rima u 16. stoljeću, javila se i radikalna struja nazvana "univerzalisti", koja je naučavala da pakao ne postoji, jer je nemoguće ideju pakla pomiriti s Božjom milošću. Ako Bog želi da se svi ljudi spasu, kako nas uvjerava Radosna vijest (Evanđelje) - onda će On(a) i učiniti, da se spasu. Kako se vječna kazna za grijehe u kratkom zemaljskom životu ikako može smatrati pravendom?
Naučavanje, da pakao ne postoji, smatrali su strahovito skaradnim predstavnici institucionaliziranih religija, koje su se povezale sa svjetovnom moći: ne samo rimokatolici, nego i luterani i kalvinisti. Zato su s tim hereticima postupali na način uobičajen u 16. i 17. stoljeću: genocidom. Tako su univerzalisti u Europi gotovo potpuno istrebljeni, a nešto ih ima u SAD.
Očito je: kršćanske institucije, a i mnogi pojedinci, imaju potrebu vjerovati u paklene muke. Protestantsku kritiku univerzalizma, u prevodu na hrvatski, možete pročitati na ovoj adresi. Katolička je u bitnom ista.
Slažem se s njihovim ukazivanjem, da prema Novom Zavjetu (koji nam, navodno, donosi "Radosnu vijest") pakao i vječne muke nedvoumno postoje. Iz čega slijedi jedini moguči zaključak: ti su zapisi laž. Kako bi Ona mogla mirno gledati, da se Njezina djeca beskonačno muče? Kako uopće ijedan kršćanin može podnijeti tu zamisao - moram priznati, ne mogu sebi predočiti.
A tu je onda i drugi osobni uvid, koji se tiče samospoznaje nekih mojih osnovnih unutarnjih poriva. (Pogledajte o tome moj napis Kako sam postao pacifist.)
Ako pak pakao stvarno postoji, ideja raja je vrhunac licemjerja, koje mi izaziva gnušanje. Nikako se bih sebi mogao zamisliti da osobno uživam u raju, dok znam da toliki pate. Ne osjećam ni trunčicu dileme: biram pakao, zbog dosljednog razumijevanja osnovne poruke Radosne vijesti: opraštajte svojim neprijateljima, ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini, ljubite sve ljude kao same sebe. Bog(inja) osobno ne može sebe iz te etičke zapovijedi izuzeti. Uživati dok se toliki bez nade muče, apsolutno je protujrečno Radosnoj vijesti.
"Pascalova oklada", samo ja izvodim drugi zaključak. Zbog toga nisam mogao ostati ni na kršćanskom univerzalizmu (koji naučava da će svi kršćani biti spašeni). Zar će Bog stvarno sve muslimane, hinduse itd. poslati u pakao? Oni ulaze u raspravu s glavnim strujama kršćanstva oko tumačenja Svetoga pisma, ali meni se jednostavno time ne da baviti.
Nisam kršćanin između ostaloga zato, što kršćanstvo aspolutno ozbiljno shvaćam. Ne mogu prihvatiti kompromise, koje kršćani u praksi stalno čine. Ja sam kao svoju religiju prihvatio univerizam. Ako ijedan čovjek može biti spašen - onda će svi biti spašeni.
Shvaćam da je mnogima (kršćanima i muslimanima) važno vjerovati, da pakao postoji. Međutim, kako gore rekoh za istinsku osobnu vjeru: čak i kad bi svi oko mene vjerovali da je tako, to moju osobnu vjeru ne može poljuljati.
Post je objavljen 31.07.2009. u 23:19 sati.