Moja posljednja kolumna, objavljena na portalu h-alter, pod naslovom Zadnja rupa na svirali. Izazvala je i dosta komentara.
Nova predsjednica vlade imala je prvi međunarodni nastup u četvrtak u Dubrovniku, na "Croatia summitu". Tema ovoga skupa su europski strateški interesi: energija, ulaganja, razvoj. Naravno, u tradiciji hrvatske frustracije i autizma, ona nije imala ništa za reći o energetici i drugim temama skupa. Pojam "energija" spomenula je samo u metaforičkom smislu: "energična primjena načela solidarnosti" pa onda poziv na solidarnost sa jadnom Hrvatskom, koju, eto, zločesti Slovenci blokiraju. Eh, Suzana...
Hrvatski politički vrh kronično je nesposoban reći nešto suvislo o strateškim temama kojima se svijet bavi; kronično je nesposoban o tome uopće razmišljati. A riječ je, naravno, o osnovnim nacionalnim interesima; o sadržaju, supstanci, bitnostima po kojima pojam "nacionalni interes" uopće može imati smisla: energetici, okolišu, resursima, sigurnosti, ekonomiji. Jednostavno je nemoguće uvjeriti one na vrhu da su to stvarno važne teme, kojima se ozbiljna politika treba baviti. Nemoguće je uvjeriti ih da stvarno trebamo strategiju, koncepciju, viziju, a ne samo formalne papire za ladice u Zagrebu i Bruxellesu.
Energetika i s njom povezane klimatske promjene već godinama su jedna od središnjih tema svjetske politike, pa tako i na skupu u L'Aquili, gdje se najmoćnijima (G-8) pridružila grupa najvažnijih zemalja u razvoju (G-5, plus Egipat). Govori se o obvezama koje treba prihvatiti, i radikalnim promjenama, ne samo do 2020., nego i do 2050. godine. Perspektive su različite, naravno, ali svi su svjesni problema. Ne prođe tjedan da Barack Obama ne spomene strategiju energetskog razvoja s kojom je dobio izbore, te milijune radnih mjesta koje će otvoriti. Europska Unija tako radi već godinama. Puna su usta "zelene ekonomije" (ili, umjerenije, "ozelenjavanja ekonomije") ne samo Zelenima, nego i socijaldemokratima i demokršćanima. Nijednom našem premijeru dosad nije nikad palo napamet nešto slično reći.
Bitno je uočiti da, iako se polazi od situacije ozbiljne krize i grožnji, u industrijski razvijenim zemljama (a Hrvatska tu spada, koliko god nam to neugodno bilo!) najviše se govori o šansi za povećanje neovisnosti od uvoza energenata, tehnološkom razvoju i otvaranju brojnih radnih mjesta. Naprotiv, naša "Strategija energetskoga razvitka", koju je Vlada prihvatila 16. lipnja, pojam "radna mjesta" uopće ne spominje! U svim sličnim dokumentima koje rade normalne države, uz ostale pokazatelje, postoji proračun koliko se radnih mjesta određenim mjerama otvara. Osim opće nesposobnosti i nebrige (jer smo navikli, još iz socijalizma odnosno od propasti sustava petogodišnjih planova iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, da se strateški dokumenti razvoja donose tek forme radi, bez konkretnih mjera i obveza), razlog je i taj, što je lobijima klasične energije (plin, ugljen, nuklearna) vrlo neugodno priznati da ulaganje u obnovljive izvore i štednju energije, po objektivnim proračunima, otvara više radnih mjesta i generalno ima povoljniji utjecaj na ekonomiju u cjelini.
Javna rasprava o "prilagodbi energetske strategije" (one iz 2002.) bila je u studenome i prosincu prošle godine. Sudjelovao sam s osjećajem uzaludnosti, jer znam da to što se tu govori nije ni od kakvog značenja za političare koji donose odluke. Na kraju je konačni tekst, koji je Vlada prihvatila, još lošiji od onoga koji je bio na raspravi. Tko je autor, uopće se ne zna; valjda su to dali nekom činovniku u Ministarstvu gospodarstva, uz upute kako da zadovolji razne lobije.
O sviklosti na primitivizam svjedoči činjenica da su pokušali izigrati kriterije Europske Unije, time da su među "nove obnovljive izvore" uvrstili postojeće velike hidroelektrane, da bi zadovoljili obavezujući postotak obnovljivih izvora; na sreću - činovnici EU nisu toliki idioti. Čisti je utjecaj lobija taj što se transport energije preko hrvatske teritorije tretira kao nekakvo strateško opredjeljenje, pa se želi obnoviti i upokojeni projekt "Družba Adria", ne spominjući uopće da se od njega odustalo zbog negativnog utjecaja na okoliš.
Jedina je novost, u odnosu na tri dosadašnje strategije energetskog razvoja koje je Hrvatska u posljednjih petnaestak godina donosila, to što je sada jak i lobi koji zastupa vjetroelektrane (najveće investicije u elektroenergetici u Europi posljednjih nekoliko godina), pa su i one ušle sa značajnim brojem megavata u projekcije gradnje elektroenergetskih objekata. Moćan je i lobi graditeljstva, a njima pak nije u interesu ozbiljno se pograbiti s problemom energetski vrlo neefikasne gradnje (iako projekt "Hrvatska energetska kuća" postoji još od početka devedesetih); dovoljno zarađuju na volumenu betona, zašto se gnjaviti oko pameti? Fotonaponski paneli za proizvodnju električne energije još se razmatraju kao egzotika, nešto što će doći na red tek u dalekoj budućnosti, kao što su se do prije nekoliko godina tretirale vjetroelektrane. U projekciji potrošnje energije u prometu uopće se ne spominju automobili na električni pogon, koji bi pak po nekim projekcijama godine 2014. mogli činiti 50 posto novoprodanih automobila u EU (pa će Hrvatska morati izgraditi barem stanice za punjenje).
Ovog puta, ipak, saborski su zastupnici pokazali malo zdrave pameti. Prijedlog Stratetije oboren je prošloga četvrtka na zajedničkoj sjednici saborskih Odbora za zaštitu okoliša i za prostorno planiranje. Treba spomenuti da je predsjednica tog odbora Marijana Petir, koja je javosti prvo postala poznata kao antinuklearni aktivist, a potpredsjednica Mirela Holy. Vanjski član Odbora je Toni Vidan, voditelj energetskog programa Zelene akciije.
Dobar znak, ali bojim se da se neće brzo nešto stvarno promijeniti. Doviđenja do tqamo neke godine 2013., kad ćemo ponovo morati "prilagođavati" energetsku strategiju.
Post je objavljen 14.07.2009. u 07:42 sati.