Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zoranostric

Marketing

Vatikan o ratu i miru - bilješka

Pojam "pacifizam" nije popularan, pa je prenošenje mojeg članka iz 1992. izazvalo neke živčane reakcije. Često ljudi nisu ni pročitali što pišem, nego su startali "na prvu loptu", na način "kako mali Ivica zamišlja pacifizam". Iz onog djela diskusije koji je suvisliji, prenosim sada bilješku o odnosu Rimokatoličke crkve prema ratu i miru. Osnova je moj komentar u diskusiji o mojem tekstu na pollitika.com

Ponašanje Vatikana prema rastućem fašizmu i nacizmu, te prema ratu 1930.-1945. bilo je vrlo problematično. Vrh Rimokatoličke crkve i države Vatikan držao se kao da gase masovni teror i stradanja osobito ne tiču, ali to nije "pacifistički" stav. Nije svaki neutralni stav prema ratu, pa ni svako načelno osuđivanje rata, "pacifizam".

Ivan XXIIIO utjecaju pacifizma se u Rimokatoličkoj crkvi, kao službenom dijelu učenja, može govoriti tek od II. vatikanskog koncila. Tu je prvo enciklika
"Pacem in terris" 1963., pape-revolucionara Ivana XXIII, koji pod utjecajem užasne nuklearne prijetnje i neposrednim utiskom Kubanske krize pravi iskorak od teorije "pravednoga rata", a zatim koncilska konstitucija "Gaudium et spes".

Način na koji je Crkva počela o novim temama razmišljati opisuje jedan teolog u članku objavljenom u časopisu "Bogoslovna smotra" 1990.. To je način mišljenja koji mi je blizak, i ja sam slične stvari pisao. Nasuprot definiciji "mira" kao jednostavnog odsustva rata, što je "negativan pojam mira", on definira slijedeće:


Pozitivna definicija kvalificira mir kao stanje društvene pravednosti, demokratskog sređvanja sukoba i suradnje među ljudima i narodima. Takav mir obuhvaća niz vrijednosti, kao što su život, sloboda, istina, pravednost, sigurnost, razvoj i solidarnosti. No, ni pozitivna definicija mira ne bi bila potpuna kad bi se postojanje mira tumačilo kao sklad bez napetosti. (...) Povijesna osnovica mira kao procesa danas je realizacija ljudskih prava i ideja svjetske zajednice.

Kršćani u prva tri stoljeća uglavnom su odbijali vojnu službu, iako autor smatra da nisu zastupali "apsolutni pacifizam". Zatim crkveni naučitelji Augustin i Toma Akvinski razvijaju teoriju pravednoga rata. Ona međutim s vremenom postaje jalova i česti ideološki izgovor.

Kršćansku savjest koja je upala u procijep zahvatio je neki shizofrenični osjećaj; s jedne strane, nepromijenljivi i apsolutni principi "ne ubij!", a s druge strane, vojno-politički pragmatizam koji je nalagao da se domovina mora braniti, makar se drugima oduzeo život. (...) To shizofrenično stanje posebno se očitovalo za vrijeme dvaju svjetskih ratova.
Ne samo obični vjernici, nego i pastiri, branili su pravo svoje zemlje na "pravedan rat".

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, kardinal Ottaviani piše da "rat treba apsolutno zabraniti". Nastavljajući tragom koji je zacrtao Ivan XXIII u navedenoj enciklici, Drugi vatikanski koncil zabacuje tradicionalnu teoriju "de bello iusto", te polazi od poziva i obveze da se rat pošto-poto izbjegne ("de bello vitando"), čemu se dodaje i obveza promicanja i izgradnje mira. Ostaje i pravo na zakonitu obranu. (Koje, kao što možete vidjeti iz mojeg teksta iz 1992., i ja priznajem. Tko je pak taj rat izazvao jasno je rečeno, ali PMSM hrvatske vlasti nisu načinile dovoljno, da rat zbjegnu. A na izgradnji mira - očito, još puno trebamo poraditi. )

U novije vrijeme sve su brojniji doprinosi pojedinih teologa i katoličkogih sociologa u cjelokupnoj refleksiji unutar Crkve među ikojima se sve više nazire duh evanđeoske poruke obraćenja i pomirenja, što kod nekih prerasta u zagovaranje aktivnog nenasilja, čak i apsolutnog pacifizma.
Ja sam upravo zagovornih "aktivnog nenasilja", smislio sam i kovanicu "aktivni mir" imajući u vidu upravo gore opisan pojam "pozitivnoga mira" koji uključuje navedene ideale, te napor na "izgradnji mira". Autor govoro o raznim aspektima "mirotvorstva", spominjući i odgoj za mir.

Suvremena kultura zahvaćena je ideologijom vojnika-heroja koja je izobličila ideju mira. Tu je i virus ideologije suverene države za koju ne vrijedi nikakav popis ljudskih prava kad su u pitanju njezini interesi; virus ideologije oružane obrane pod svaku cijenu dobara i vrijednosti; virus ideologje po prirodi nasilnog čovjeka, čovjeka vuka koji napada drugog vuka.

Tu su naznačene neke teme, na kojima, kako sam natuknuo 1992., valja nama pacifistima raditi; a autor dalje naznačuje i neke od dilema, s kojima se u svojim promišljanjima i posljednjih godina rvem (a odgovori koje mogu ponuti kršćanski teolozi ne zadovoljavaju me).

Autor teksta iz 1990. je dr. Marin Srakić, danas nadbiskup osječko-đakovački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. NIje on slučajno posjeditio Spomen-područje Jasenovac prije četiri mjeseca, što je njegov prethodnik kardinal Josip Bozanić godinama odbijao.

Post je objavljen 08.08.2009. u 00:01 sati.