Nažalost, kako i diskusije koje vodim u posljednje vrijeme okolo po svermežju pokazuju, ustaše i partizani, fašisti i komunisti, antifašizam i antikomunizam, jesu aktualne političke teme. Glavni je razlog nažalost u tome, što nakon 20 godina intezivne kampanje za rehabilitaciju ustaša, hrvatskih fašista, postoji nezanemarivi (na sreću, ipak ne i vrlo velik) broj ljudi, kojima nije stalo samo do toga da se o tim likovima iz prošlosti bolje misli, nego i u fašističkoj koncepciji vide pozitivne strane, koje bi trebalo i danas u Hrvatskoj upotrijebiti. NIsmo, istina, u tome iznimka u Europi. Svi normalni domoljubi, bilo da su socijalisti, liberali, konzervativci, katolici ili ateisti itd., moraju jasno reći, da fašizam neće proći, i da ustaštvo jeste oblik fašizma. O tome sam sintetski, u 20 točaka, pisao prije deset dana.
Sada, onako usput, neka bude nešto na blogu, prenosim svoj komentar s jedne diskusije na pollitika.com. Jedan je sudionik diskusije opsežno citirao tekst Nevena Seasrdića, u kojem on kritizira antifašiste. To pogledajte ovdje, da ne kopiram i lijepim, a kompletni tekst prenio je u listopadu prošle godina na svom blogu Nemanja. Sesardić je bio profesor filozofije u Zagrebu 1980-ih, a danas je u Hong Kongu. Pogledajte članak o njemu na wikipediji, kojeg sam ja napisao.
Neven Sesardić mi je bio profesor, bio sam kod njega na seminaru gdje smo proučavali Popperovu "Logiku znanstvenog otkrića", a nešto kasnije sam pratio njegovu polemiku s praksisovcima sredinom 80-ih i smatao sam da je djelomično u pravu. (Tada svoj stav još nisam bio u stanju jasno artikulirati. Sam sam bio blizak praksisovcima, ali sam tu poziciju prerastao i odbacio tijekom 1984.-1985..) Međutim, ostao je zarobljen u svojem banalnom konzervativnom antikomunizmu, nakon 25 godina još drvi iste stare priče. Naprosto dosadno, sve smo to puno puta pročitali, tamo negdje od 1920-ih. Nikakve ozbiljne filozofske analize nema, brkaju se nivoi rasprave od najapstraktijih svjetonazorskih postavki do konkretnih povijesnih situacija, trga se iz konteksta i ističe samo one činjenice koje se uklapaju u zadani cilj a ostalo zanemaruje (što je naravno metoda, koju su i komunisti rado upotrebljavali).
Fascinantno npr. kako je otprilike osam milijardi puta napisano kako je Staljin sklopio pakt s Hitlerom, a pri tom se ne spominje da su godinu dana prije toga predstavnici zapadnih demokracija, Francuske i Velike Britanije, bili sklopili pakt s Hitlerom, prepustivši mu Čehoslovačku, s evidentim ciljem da ga potaknu neka napadne SSSR, a ne njih. Iako su naravno i meni tadašnje demokratske sile, konzervativna VB i lijeva Francuska, uza sve mane stoput privlačnije od Staljinovog SSSR-a, oba čina su u međunarodnoj diplomaciji posve jednaka.
Beskonačno se ponavlja fraza kako su jugoslavenski komunisti postali "rodoljubi" i "antifašti" tek nakon Hitlerovog napada na SSSR, međutim, oni su zaista već od travnja 1941.. pripremali ustanak, ocijenjujući da će do toga neminovno doći. Staljin je griješio, to je Titu i mnogim drugima bilo jasno.
Kritičari Sesardićevog tipa, opet po metodi koju su voljeli i komunisti, postavljaju sebe same na istaknuti položaj, kao da su sami iznad mogućnosti kritike, samo što su komunisti govorili o spoznatim zakonima dijalektičkog i historijskog materijalizma, a ovi sebi daju nekakvu neupitnu poziciju moralnog arbitra.