Marketing
Kako su ustašoidi preuzeli pollitika.com
Kolaborativni blog pollitika.com često sam preporučivao svojim čitateljima. Bio je to dobar debatini klub, gdje se mogla voditi diskusija o politici i srodnim temama (filozofija, povijest, društvena teorija...) na znatno kvalitetniji način, nego što je to običaj po forumima. Djelomično je to još i danas. Nažalost, u posljednjih nekoliko mjeseci došlo je do bitne promjene. 
U debatnom klubu, svatko može reći svoje osobno mišljenje o nečemu. Dakako da se spontano stvaraju grupe srodnog svjetonazora, koje se ugrubo u Hrvatskoj mogu podijeliti na konzervni, libralni i ljevičarski. Međutim, ne stvaraju se neke stranke, nitko se sa nikim drugim neče a priori složiti u svemu, pa sam neke oštre diskusije vodio i sa ljevičarima. Tako je bilo i s drugima.
Kad se pak jedna grupa organizira, sinhronizira svoje djelovanje i sustavno promovira jedan svjetonazor, ideologiju ili političku opciju, situacija se iz osnova promijeni. Sloboda debate se narušava, a dobro organizirana manjina, ako drugi nisu organizirani nego i dalje nastupa svako za sebe, može nametnuti i eliminirati one koji joj se suprotstave, te stvarati iluziju da predstavlja većinu.
To se postepeno kristaliziralo na pollitika.com. Organizirani ekstremni desničari, koje zovem ustašoidi (jer rade na rehabilitaciji ustaša i NDH, te fašističkih i nacističkih načela na kojima su se taj pokret i taj režim zasnivali), nameću se i mijenjaju duh slobodne diskusije. Nažalost, vlasnik portala pollitika.com mrak (Marko Rakar) nije to prepoznao, ili nije htio prepoznati, te je kad je došlo do sukoba te grupe i mene osobno, bezrezervno stao na njihovu stranu. Moja objašnjenja o tome izbrisao je, moj account blokirao, te svoju verziju priče objasnio ovdje: Slučaj Zorana Oštrića. On stvarno zamišlja da je njegov sajt tako važan, da ću se ja posuti pepelom po glavi kako bi me on dobrohotno primio natrag i dozvolio mi pisanje. 
U uzornoj maniri lumpengrađanskog pseudoliberala, on se ljuti jer sam ja, eto, prekršio pravila "dobrog ponašanja"; bitnu stvar ni ne spominje. Sustav bodovanja međutim (ako neki tekst dobije šest minusa više nego pluseva, postaje nečitak), zamišljen je za debatni klub, a ne za to da ga koristi organizirana agresivna grupa protiv pojedinca koji im se usprotivi, koristeći što su drugi indiferentni. Svi minusi koje sam dobio bili su od te grupe, koja je sustavno minusirala sve moje tekstove. A kad sam tekst poslao ponovo, Mrakova taština se našla povrijeđenim, jer kršim njegova sveta pravila. Evo kako je glasio tekst, koji je bio tako strašan da je razljutio ne samo njih, nego i Mraka:
To je bio nastavak diskusije o antifašizmu i antikomunizmu, koju sam prenio i ovdje na blogu: Komunističke metode protiv antifašista. Mrak je odlučio da je neprihvatljivo da ljudi taj tekst mogu čitati, i time svoju stranu izabrao. Sve dođe na svoje: iako je koncepcija pollitika.com bila dobra i ja sam često taj debatni klub hvalio, Mrak je ipak i čovjek, koji je u jednoj diskusiji bio rekao da "moralu, etici i zdravom razumu nema mjesta u politici".
Tako taj sukob završava pobjedom ustašoida. Nije značajan događaj za povijest čovječanstva, pa čak ni Hrvatske, ali jest paradigmatično za moć sustavne ustašoidne propagande, koja se nameće i koristi to, što jevećina indiferentna ("ma ne gnjavite nas više s ustašama i partizaima", što bi bilo OK, kad današnji štovatelji ustaša ne bi na njima zasnivali aktualni politički program).
Lako za pollitiku.com, ali problem je hrvatskog društva i općenito taj da je ektremna desnica danas jedina organizirana snaga. Nemaju podršku većine, ali u situaciji beznađa, nadaju se svojoj šansi, postepeno se nastoje nametnuti ubacujući svoje teme i svoj diskurs. Možemo okolo čitati sve više tekstova (pisanih od raznolikih autora) na temu kako ta demokracija i nije nešto osobiti, kako je bolje imati Vođu da vodi narod. Sreća je, da zasad pravi vođa nije na vidiku (zato zazivaju Milana Bandića da se kandidira za predsjednika: on je izgradio retoriku desnog populizma, koja je fašizmu potrebna, koju nijedan drugi potencijalni ekstremno desni lider nema; ipak, on bi za to morao napraviti odlučan korak prema desnici koju očito simpatizira, ali je zasad održao odmak).
Doduše, moj prvi poriv da im se suprotstavim, čak i nije politički, nego znanstveno istinoljublje: laži, koje konstantno šire o objektu svoje ljubavi, naime ustašama i NDH. Nažalost, većina ljudi naprosto nije zainteresirana, kaže "fuj, fuj na takve priče, skinite nam se s ustašama i partizanima". (Čak je i moja stranka tako nešto mlitavo objavila.) Ali problem je prvo što nema simetrije, kad jedna strana uporno širi laži, a druga pokušava doprijeti do istine, jedino mali broj preživjelih partizana neke istine nastoji zataškati. A drugi je problem što iza nostalgije za partizanima i Jugoslavijom ne stoji politički projekt za danas, kao što nije stajao iza nostalgije za Austrougarskom, dok uz NDH nije vezan tako bezazlen osjećaj kao nostalgija, nego agresivni politički projekt za danas.
Ti ljudi evidentno mrze Hrvatsku i Hrvate, iako pričaju o ljubavi: ta dijalektika ljubav/mržnja je opasna: vole svoju ideju "Hrvatske", a ne stvarnu zemlju, pogotovo ne ljude, koji su ih eto izdali, sudjelujući u NOP 1941-1945, glsaujući za "izdajice" Račana, Mesića, Sanadera danas. Savjesno proučavajući ustaše i NDH, naprosto ne mogu zamisliti da bi ih jedan istinski domoljub mogao hvaliti, kao što njemački domoljub ne može hvaliti Hitlera. Pogledajte moj tekst: Suočen s fašizmom, domoljub ima samo jedan izbor.
Moramo raditi na jasnoj artikuolaciji političke alternative u ovoj situaciji duboke sustavne krize i socijalne anomije, okupljajući ljude od demokršćana do antiautoritarnih ljevičara, da bi se ponudila jasna idejna i politička alternativa. Nažalost, vanparlamentarne stranke na lijevoj strani političkoga spektra pocijepane su još gore, nego desnica. Kako što se tiče idejnosti, tako i što se tiče organiziranosti. Razmišlja se o prijevremenim izborima, pitanje je, možemo li smisliti i ponuditi neku suvislu alternativu?
Post je objavljen 16.08.2009. u 11:04 sati.