Nisam već više od tjedan dana ništa pisao, iz raznih razloga. Sada imam neočekivano nešto vremena, pa ću malo srediti i poslati dio mojih bilješki o temama bliske nam, nažalost mnogima previše bliske, prošlosti. Vezano uz temu antifašizma, koju sam u više napisa doticao. Revizionistički povjesničari, koji nastoje rehabilitirati fašističke i nacističke režime, među koje spada i ustaški, nastoje lišiti pojam antifašizma njegovog povijesnog sadržaja i optužiti sve, koji se kao protivnici fašizma izjašnjavaju, kao pristaše komunizma odnosno boljševističke ideologije.
Povijesti se, kako često ponavljam, ne sudi; treba ju razumjeti. To nam može pomoći da sudimo sadašnjosti i da planiramo budućnosti. Ako se pak i odričemo apriorne metafizičke sheme u kojoj povijest pravorcrno ide putem napretka (u ideološkoj varijanti marskizma ili liberalizma), usporedbe epoha može nam ukazati na istinski progres tamo, gdje uistinu postoji.
Antifašisti su, povijesno gledano, svi oni koji su se aktivno suprotstavljali fašizmu, osobito u razdbolju Drugog svjetskog rata. Bez dodatnih uvijeta. Staljin je jedan do velikih antifašističkih vođa, Tito vođa najjačeg pokreta otpora u Europi. SSSR je dao ključni doprinos pobjedi antifašističke koalicije, a komunisti su svuda bili u prvim redovima u pokretima otpora. Takava je bila povijesna situacija: protiv agresivnog i vojno učinkovitog fašizma, stvorila se široka koalicijua, u ikojoj je bio aamo jedan kriterij za primanje: volja, da se aktivno bori protiv fašizma.
Ta je koalicija pobijedila, iako su protivnici imali bolje vojskovođe i bolje vojnike. Moderna Europa i moderni svijet utemlejeni su na antifašizmu: to nije samo fraza, nego izraz povijesnog realiteta i idejan osnovica današnjeg međunarodnog poretka.
Pa ipak, nije se sukob sveo na goli pragramtizam. Gonjeni neposrednom potrebom, antifašistički lideri bili su prisiljelni artikulirati ideje o tome, kako odnosi u Euripi i u svijetu trebaju biti uređeni, na način bolji od onog koji je bio između dva rata, te radikalno suprutan onome, što su željele postići fašističke sile.
Nakon dramatičnih socijalnih i političkih promejna koje je doveo Prvi svjetsi rat, pojavljuje se, uz boljševizam, fašistička ideologija kao novi ideološki projekt o tome, kako države unutar sebe trebaju biti uređene. Taj je projekt radikalno suprotan logici razvoja građanskoga društva, koja je vodila ka širenju ideja ljudskih prava, jednakosti i slobode, demokracije, pluralizma. (Tu postoji bitna razlika prema komunizmu, što ću jednom prilikom objasniti.) Fašistički režimi šire se 20-ih i 30-ih godina u sve više zemalja, te kreću u agresiju na druge zemlje. Ponajvše Njemačka ističe ideju "novog europskog poretka", novi ideološki projekt i na meunarodnom planu, rušeći sustav odnosa među državama, uspostavlje tri stoljeća ranije nakon Tridesetogodišnjeg rata. Tako to nije samo skuko oružja, nego i ideja; ne samo borba fizičkih sila, nego i borba misli.
Antifašistički lideri morali su odgovoriti na taj izazov, artikulirajući svoju viziju i svoj projekt međunarodnih odnosa. To su učinili prvo u Atantskoj povelji, zatim u povelji ujedinjenh naroda krajem 1941. godine. Rečeno je, da sve zemlje moraju mnogo uže surađivati nego što je to bilo u Ligi naroda, ne samo radi riješavanja sukoba, nego i zbog svestrane ekonomske i socijalne dobrobiti. Te su ideje zatim i realizirane osnivanjem Organizacije ujedinjenih naroda 1945., u istom ozračju razvija se i ideja Europske zajednice te 1970-ih Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Ta se logika suradnje razvijala paralelno i unatoč sukobu blokova, koji je obilježio 45 godina povijesti.
Koliko god imamo prava biti cinični prema ondašnjim i sadašnjim političkim moćnicima i frustrirani očitim mnogim manama međunarodnog poretka, vna svake sumnje jest da je svijet u kojem živimo postao tim promjenama bolje mjesto za život. Mnogo stvari, koje su naši djedovi i bake prihvaćali kao normalne, nama izgledaju kao neprihvatljivi ostaci barbarstva.
Zato je antifašizam važan, i zato se i danas rehabilitaciji fašizma, u svim njegovim oblicima, moramo suprotstaviti. Komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci bili su saveznici u toj borbi, i bili su lojalni dok je borba trajala. Uza sve sukobe, surađivali su i dalje. Sukob s komunizmom bio je posve druge prirode. Nitko danas ne zastupa komunističku ideologiju (odnosno, preciznije, boljševističku) kao plauzibilnu političku alternativu, čak ni oni koji su nostalgični prema tim vremenima, pa ni one partije koje još nose komunističko ime. Ne postoji "neokomunizam": možemo govoriti samo o "postkomunistima" (postbolješvicima) na ljevici.
Nažalost, na radikalnoj desnici, u svim europskim zemljama postoje političke grupe koje razvijaju neofašističke ideje. U Hrvatskoj je posebno značajan odnos prema prošlosti, odnosno prema zločinačkom ustaškom režimu. Ustašoidi su oni, koji žele rehabilitirati ustaški pokret i ustaški režim, kojih se iskreni domoljub može samo sramiti; a očito je njihova želja obnoviti bar neke odlike tog režima. Nasuport tome, svi koji se fašizmu, pa tako i ustaštvu aktivno suprotstavljaju, desni ili lijevi, srednji ili prednji, su antifašisti.
Post je objavljen 27.08.2009. u 10:27 sati.