Na pollitika.com je objavljen jedan dobar tekst, osobno sjećanje pod naslovom Sjećanje i zahvala, pa sam i ja napisao par rečenica.
U to sam doba bio u Zagrebu. Sjećam se, da smo očekivali da može doći do takve akcije. Diskutiralo se o rizicima. Znali smo da je Hrvatska sad vojno jača i da je moral četnika oslabljen, ali nismo slutili, koliko su izgubili svaku volju za borbom. Rizik je bio, ako izdrže u obrani sedam-osam dana (a uz valjani moral može se izdržati protiv nadmoćnog neprijatelja), da će politički pritisak na Hrvatsku toliko porasti, da će morati obustaviti akciju. Kad je akcija u tri dana uspjela stopostotno, bio sam oduševljen kao i svi. Kako god se kombiniralo o "dogovorenom ratu", ovom i onom, to je bila odlična Tuđmanova procjena i za to mu treba odati priznanje. (Vješta diplomacija da se zapadna Slavonija mirno reintegrira bila je drugi sličan uspjeh.)
Ja sam i prije i poslije toga mnogo puta objašnjavao raznim strancima - pacifistima, novinarima, diplomatima, običnim građanima - da je takva vrsta akcije posve opravdana, jer jedna država ne može trpjeti, da vitalne prometnice budu godinama presječene, a 300.000 Hrvata s tog područja u izbjeglištvu.
Sve to vrijeme gledao sam bandu koja pljačka u pozadini, vlast koja krši osnovna ljudska prava te fanatike i razbojnike koji sramote Hrvatsku. Kao što su to tada ili kasnije uvidjeli i oni koji su bili na bojišnici. Ja sam se sličnim stvarima bavio još prije Domovinskog rata, za vrijeme rata i nakon njega; smatrao sam i smatram da se netko i tim nepopularnim poslom mora baviti (uostalom, priznajem da sam bio uglavnom neuspješan).
Pacifisti i dragovoljci mogli su biti i ostati prijatelji. Nije nas podijelila "jugonostalgija" vs. "domoljublje", niti "lijevo" nasuprot "desnom", nego posve druge stvari.
Eh, ovo me podsjetilo da nikad nisam objavio na blogu svoj članak O hrvatskim dezerterima i ratnicima: Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji?, iako sam to namjeravao. Pa ću to konačno i učiniti!
Post je objavljen 05.08.2009. u 23:33 sati.