Zmayski z Brega landra naokolo
| < | studeni, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
18.11.2010., četvrtak
Mapa puta
Vrijeme: Rijetka naoblaka sa sunčanim razdobljima, temperatura 06-18°C. Navečer teška magla! Bez vjetra.Ceste: Dobre magistralne i lokalne ceste, dio autoputa na obilaznicama. Ukupno pređeni put: 347 km. Trajanje cijelog putovanja; 6 dana. Sveukupno prijeđeni put; 2.124 km. |
Brod na Dunavu
Poslije povratka s groblja, Zavjet odlazi na ručak na brod na Dunavu; krijepim se pred put odličnim fišem. Kasnije na forumu motora nalazim slike Posljednjih Mohikanaca; ostataka bajkera iz Karavane - posljednji koji su ostali u Vukovaru, njih dvanaestak na tenku. Ne bih se htio praviti važan (uglavnom zato što nisam važan), ali dragi moji Mohikanci, sjećate li se koji je motor ostao na parkiralištu kada ste odlazili od Dunava? Zove se Tena...Tek nešto prije četiri napokon krećem doma. Idem Podravskom magistralom, pa vozim prema Osijeku i dalje preko Našica. Već tamo oko Feričanaca me hvata noć, do tu sam se lijepo ganjao nastojeći iskoristiti što se da od dana, no sada usporavam tempo; kad već moram voziti kroz noć svejedno je kada ću stići kući. Temperatura se spušta a vlaga počinje nalaziti put kroz odijelo, pa stajem kod Slatine i navlačim sve zimske kerefeke, čak i tanke vunene pod-rukavice. Ipak, lijepo je; večeras u svakom gradu ili selu kroz koje prolazim mogu prepoznati koja je ulica Vukovarska; niz lampaša je rasvjetljava cijelom dužinom. No, povremeno u noći nailazim na gustu maglu, a kad se spustim preko Đurđevca nad Bjelovar, naročito kad ostavim lokalnu cestu i izbijem na Vrbovečku obilaznicu postaje stvarno neugodno voziti; već pri brzini od 8 banki mi je problem zadržati ravnotežu na bajku, jer je vidlivost tek kojih dvadesetak metara i oči ne nalaze nikakvo uporište, i još svako malo brišem vizir na kom se kondenzira magla i curi kao da pada kiša! No, polako i strpljivo dolazim do Zagreba negdje oko 9 sati... U Sesvetama pred klubom dok prolazim isto tako vidim lampaše, no sam klub je u mraku. Hm, zar nije četvrtak?  |
Kolona sjećanja
Udruga Zavjet na grobu zapovjednika obrane Borovog naselja.Jedan od Heroja, ili ljepše rečeno, Junaka Domovinskog rata. Zašto hrvatski narod ne zna tko su ti ljudi? Kako to da mnogi ne znaju tko su bili Damir Tomljanović - Gavran, Andrija Matijaš - Pauk, Renato Rudić, Marko Babić... |
Vječni plamen u Zračnom križu.Odlična kompozicija! Smijem to reći; ne hvalim se, ovo nije moja fotka. Ovako uhvaćen plamen, igra sa dubinskom oštrinom, skladan raspored elemenata na slici, i možda najvažnije; priča: atmosfera i osjećaji su zabilježeni. Bravo, Nikša... |
18.11. - dan kad Vukovarom teku tri rijeke.Mala grupa nas iz Karavane ostaje u Vukovaru i čeka na Kolonu Sjećanja. Priključujemo joj se na mostu preko Vuke, makar ne kao cjelina; ja hodam u koloni kao član Zavjeta. Nije važno; svi smo mi dio iste priče. Kolona je više nego impresivna; prava neprekinuta i gusta rijeka ljudi koja teče korakom sigurno puni sat vremena Vukovarskim ulicama. Prema protokolu, svi redom polažu svoje vijence i svijeće pred križ na groblju. I moj skromni naklon mali je dio tog velikog odavanja priznanja i počasti svim žrtvama položenim za slobodu Lijepe naše. |
V kao Vukovar
Jutros sam malo kružio gradom, onako za svoj gušt i zastao kod vodotornja, igrajući se malo s kompozicijom.Dok smo očekivali polazak Kolone sjećanja sjedili smo na kavi u bircu pored hotela Dunav; par metara od starog tornja. Jedan od dečki s Korčule brlja po novinama i odjednom pita: "Pa, dobro, gdje je taj Vodotoranj?!?" U nevjerici prasnemo u smijeh; pa prolazili smo tik pored njega par puta, a i teško je naći mjesto u Vukovaru odakle se ne može vidjeti. Naginjem se na stolcu iza ugla zgrade i provjeravam; da još uvijek je tamo. No, pravo pitanje tek slijedi; "A čemu vodotoranj uopće služi?" Za krepati; objašnjavam mu da je to zapravo svjetionik!  |
Jutro posljednjeg dana Karavane
Šesti dan na cesti.Jutros stvarno sporo startam. Nije da se trebam nekamo žuriti; ima vremena do mimohoda. Svejedno, tek nakon sat vremena od ustajanja, nakon kuhanja i ispijanja duge kavice, nakon sjedenja predu ulazom najednom se lupim po čelu i glasom punim otkrovenja velim; "Pa, Krešo!". Dok me ljudi zbunjeno pogledavaju, ja objašnjavam; "Eto, tek sada sam se sjetio kako se zovem..." Sporo starta i Tena; morati ću srediti taj akumulator kad se vratim. Sjećaš se Ivane i njenog Harley-a koje sam spominjao još u Sisku? E, ovdje sam ih ulovio fotićem... fakat; ako postoji Harley dovoljno malen i "civiliziran" za ženu, onda je to ovaj. |
17.11.2010., srijeda
Mapa puta
Vrijeme: Niska naoblaka, povremeno lagana kiša, temperatura 08-14°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre magistralne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 45 km. |
Na Čorkovom ranču...
Još jedne "boje" koje sam dobro zapamtio na cesti ka Vukovaru; ona možda ne jaši neku novu i nabrijanu zvijer kao neke druge cure, no Senka svoju Suzu vozi kako treba! Rekao bih "I izgleda kako treba!", ali se ne usuđujem; možda će ovo čitati i moja lavica, pa da se ne probudim otkinute glave... Duboko u noć (ili barem do sitnih noćnih sati, što se mene tiče) traje pjesma, cuga, zezancija, ples, zabava, razgovori, klopa - tko već što voli i u kojim količinama to želi! Sretan i nasmijan odlično se zabavljam... |
Fešta se lagano razmahuje, raspoloženje raste, noć me zove na kratku šetnju i tihi razgovor s mojom dragom - no uskoro se vraćam i nastavljam gdje sam stao. Boje Golubica. |
Počinjem feštu sa litrom točenog domaćeg crnog vina sa šanka na Ranču. Nikuda se ne žurim; nisam klinac koji se mora odmah napiti i početi ludovati pokazujući dokud je ove godine kukuruz narastao još i prije ponoći. Radije se polako zagrijavam uz duge razgovore sa starim, iskusnim dečkima kao što su Hanđar, Čorak i Bebe. Odličan crtež! Ali, Chuck je samo običan pederčić... "Tup! Joj! Ne, nemoj! Tras! Jao! Nisam to tako mislio! Bum! Ajoj, oprosti...!" |
No, noć je mlada, ja sam odmoren i noćas je vrijeme za feštu! Vraćam se do Ranča i brzo se prebacujem iz konteplativnog i duhovnog raspoloženja u đir za tulum i zabavu. Bit će dovoljno vremena za odmor "Kad ti grobar preko riti dve-tri grude zemlje hiti..." - a sad je počinje večer za prijateljstvo, pjesmu, glazbu i vino!Našem odličnom domaćinu, Čorku, kao zahvalnost za sve dobrodošlice i višegodišnju suradnju MK Veterani poklanjaju naše Velike Boje, uokvirene, i sa izrazima našeg dubokog poštovanja i prijateljstva. Neka svakog Veterana koji navrati do njega sjete kako je on naš dragi prijatelj i kako mu trebaju izraziti svoje poštovanje! |
Bolničko sklonište - "Mjesto Sjećanja"
U sumrak se budim, ustajem, i polako spremam; večeras još idemo u bolnicu. Kroz noć lagano dolazimo tamo - ne namjeravam opisivati dokumentarac na videu, rupe od bombi na stropu, moje stajanje u sobi ogledala i piljenje u krunicu na crvenom stolu, niti taj pritisak tisuća tona betona koji mora da je izluđivao, niti namjeravam zamišljati trenutak kad su ranjenici i osoblje ugledali prve četnike kako ulaze u sklonište - to neka svatko doživi sam kada se nađe tamo.Ovih dana nastojim shvatiti majke, koje bi dale sve da bi zaštitile svoju djecu; i svoj život, i svoj integritet - sve. Mi muškarci smo nevažni; ako imamo sreće napravimo klince, odemo u rat i tamo damo svoj život kako bi zaštitili budućnost naše vrste, a žene, te praktične lavice, ostat će i brinuti za leglo. Oh, voljet će te i umirati za tobom dok si mlad lav - a kasnije će se ta ljubav jednostavno preliti gdje i treba biti; u djecu. I to je ispravan, prirodan ustroj stvari. Kako izađem iz bolnice nađem veći broj mladih ljudi s svijećama u rukama kako prisustvuju misi na otvorenom, kod bolničkog spomenika. Zbor je odličan i savršeno mi umiruje uznemirenu dušu; crni glomazni bajker se pridružuje tim mladim, vitkim ljudima i oni ga dočekuju i primaju sa osmjehom, kao brata po Kristu. Tako ljudski i toplo! |
Popodnevna siesta
Vraćam se na Trpinjsku cestu, tankiram Tenu dok mi ruke još malo drhte, klopam nešto i sam da se smirim, pričam škvadri o bliskom susretu - i napokon primjećujem kako je dvorana koja je noćas bila prepuna sada ispunjena niti do trećine. Čak nalazim i jedan jogi-madrac - o, pa valja mi to iskoristiti! Rekviriram ga i unatoč proteklom uzbuđenju, zaspim kao beba na koja dva sata, nadoknađujući san propušten ovih dana - upravo utonem u san.Savršeni airbrush na rezervoaru... |
Vukovarski kontakt prve vrste
Nema zainteresiranih za moj "ambiciozan" plan odlaska u Baranju na dobar, ljuti fiš, pa se polako vraćam do Trpinjske. Dolazim do semafora pred pješačkim prijelazom kod gradske tržnice; crveno, auti stoje u koloni, ja ih lagano obilazim sredinom ulice - kiša lagano cmoljavi i asfalt je ljigav - kad odjednom bijela Corsa s oznakama Crvenog križa izlazi iz sred kolone preko pune crte i kreće lijevo, na parkiralište! Usporavam, kočim i skrećem, no ona je odlučna; udara me prednjim blatobranom i ja radim sve što znam kako bih ostao na motoru! Oderem joj blatobran, crashbarom zakvačim i odvalim joj odbojnik (kasnije su mi se dalmoši smijali da "Šta mi je taj "štosdenfer", ne"). Drek mi se u guzici smrznuo; mislim, imao sam ja sasvim lijepih padova, ali nikad sudar na motoru! Iz Corsice izlazi sredovječna gospođa, pruža mi ruku nasmijana kao da smo se bubnuli ramenima kao pješaci, u prolazu. Neki prolaznik dovikuje: "E, došao je bez problema skroz sa Prevlake, a ti ga ovdje skršiš!". Pokušavam joj objasniti da ono što je na autima "kuckanje" odbojnicima, na motoru može biti razlika između života i smrti! Ne, ona se smije kao lud na brašno, oduševljena što nitko nije povrijeđen - a ja s nevjericom pregledavam Tenu; nigdje nema ni ogrebotine! Kako je dobro furati staru i masivnu zvijer od bajka... Mojoj medicinarki se jako žuri, pita jel može otići - jedva je natjeram da mi da podatke i da joj fotnem auto - veli, "To će moji mehaničari brzo srediti...". Izgleda da joj nije baš prvi put, ima žena iskustva u takvim "susretima".Sliku sam okinuo nakon što smo si dali malo truda i vratili "štosdenfer" natrag, koliko se dalo - jer sam je bio razvalio kao staru šlapu - da bi mogla na cestu. |
Na Dunavu
Pri povratku sa Ovčare lagano se osipljemo širom grada i okolice. Ja odlazim gdje svi mi, prije ili kasnije, na svom landranju navratimo; do križa na Dunavu. I ovdje palim svijeću, gledam vode Dunava i polagano se vraćam u sadašnjost; neka me mjesta na našem putovanju potresu znatno više nego druga - Ovčara je definitivno među njima.Odlazim na kavu s Veteranima, lagano raspredamo planove i opušteno razgovaramo; ostatak dana će vjerujem biti usporen i miran... |
Stratište na Ovčari
Pero Tromblon, kao i uvijek kad govori o svom Vukovaru, izgara. Njegova strast, silina tog užasa kojeg opisuje, bol i grč; kasnije o njemu razgovaram s frendovima na Trpinjskoj; - "Zamisli kakav užas taj čovjek nosi u svojoj glavi!" - "Ja bih poludio da i danas tako mislim!" - "On i danas živi u tome, kao devedesetih!" - |
U hangaru Ovčare
Ponekad kad ovako pričam teško mi se prisjetiti tko sam to bio "ja", tada, pred početak devedesetih. Dohvatim stare slike i ne mogu se načuditi; kao da gledam u nečiji tuđi život.Ovako sam izgledao prve godine rata... dok sam još sa strepnjom govorio; "Hvala mami što me rodila, hvala tati što me odgojio i hvala Feral Tribune-u što mi pomaže ostati normalan!" Ipak sam ja negdje u dubini duše anarho-liberal...  |
Moj bratić, Borislav. Ne znam što ne valja sa mnom; zašto ja nikoga ne mrzim? Izgubio sam toliko toga u ratu; svoj vlastiti (stari) život (ovaj današnji Zmayski gotovo da nema nikakve veze sa onim nasmijanim prijeratnim klincem), mnoge prijatelje i neke rođake i susjede, ideale i naivnost mladosti, perspektivu, obitelj u nastajanju...Zapravo, baš smo neki dan pričali o tome; mrziti ili oprostiti? Ja sam iskreno i bez sumnji zastupao tezu; Oprostiti. Pričao sam Gusarima o "mom" Mili skuterašu, kako je proveo hrpu godina na ratištu s druge strane, a danas se liječi u Zagrebu od PTSP-a. Oprostiti, jer: mi smo pobijedili. Postigli smo sve ciljeve naše borbe; slobodnu i samostalnu Hrvatsku, cjelovitu i našu - gorčinu i pritajeni bijes možemo ostaviti gubitnicima, a sebi možemo dozvoliti tu velikodušnost da živimo bez mržnje i grča. Jer; kad nekog mrziš, ti sam si talac te mržnje, ti sam nisi slobodan. |
Po ustaljenom i prokušanom redoslijedu, u mirno jesenje slavonsko jutro nastavljamo do obližnje Ovčare.Na slici; Vrtlog imena u hangaru na Ovčari. |
Dan za obilazak Vukovara
Peti dan na cesti.Noćas sam opet spavao na tvrdom i hladnom podu. Za tvrdoću nema beda, ali zbog hladnoće sam se svakih pola sata budio i okretao; kad sam legao moj je luftić ispustio dušu! Već drugi put ove godine; morat ću naći neko pouzdanije rješenje. Blesavo je kako takve elementarne stvari mogu pokvariti zadovoljstvo putovanja... Jutros je sve u usporenom ritmu; mnogi su jučer slavili sretan dolazak u Vukovar i zabrijali do sitnih noćnih sati, kakvo već pravim bajkerima i priliči. Dok sam se ja požrtvovno, odlučno i hrabro bacio na tu vreću za spavanje koja samo što nije eksplodirala... Naravno, prva nam je postaja Vukovarsko memorijalno groblje. Svijeće, vijenci i sve već po PS-u... Klinci, školarci, na sve strane; ipak ih je lijepo vidjeti na ovakvim mjestima. Dobro je znati da "nismo omašili ceo fudbal", kako to u posljednje vrijeme sve popularniji braća Srbi kažu. Ako ih ne možeš pobjediti, pridruži im se! Čudno, vidiš, bio sam pod dojmom da JESMO pobijedili... |
16.11.2010., utorak
Mapa puta
Vrijeme: Suho, sunčano, temperatura 05-16°C. Ujutro jaka magla. Bez vjetra.Ceste: Većinom dobre magistralne i lokalne ceste, ponegdje zemlja na cesti. Stoka! Ukupno pređeni put: 359 km. |
Vukovar u noći
Dolazimo u Vukovar i ne vozimo kroz grad - u neku ruku mi je čak i drago, jer su neki prošle godine zamjerali što su pojedinci pucali auspusima i turirali mašine. Ne zastajemo ni kod tenka; dom je u mraku, i vozimo ravno na ranč kod Čorka. No, večeras nisam raspoložen za druženje; umoran sam i hvata me neka huja, pa nakon rakijice dobrodošlice odlazim s ranča - pješice! Znam da je to svetogrđe većini bajkera; hodati više od kilometra a motor ti je ispravan - no večeras mi treba da se malo razgibam i ispušem višak pare. Dolazim do doma; nema žive duše no nakon nekog vremena se skupljaju i drugi; stiže Zlo i uzima si za pravo diktirati tko će i kada moći ući; Šina joj govori kako on ima ključ, ali ga ne pušta i inati se. Da li je ta žena ikada srela nekoga s kim se uspjela ne posvađati? Hladim živce i napokon pronalazim put u dvoranu, pa ostavljam jaknu kao rezervaciju i vraćam se po Tenu.Kasnije, nakon što sam se smjestio (hvala, Ivana) opuštam se uz pivicu iz Đakova, palim lulu i napokon se smirujem uz razgovor sa mojim guruom protiv stresa... možda je malo pomogla i terapija komadanja tenka rukama.  |
Đakovo
Osim Osjeka, Đakova, Čaplji i kojih sve već ne klubova (neka se ne uvrijedi netko što ga nisam spomenuo; nije ovo službeni ljetopis!) tu su i vrlo mi simpatične Legice.Družimo se i zezamo veselo i raspoloženo u očekivanju polaska, Beštije su u elementu - ja sam sit i tažan od svih tih zalogaja i dobrodošlica danas, no lukavo pospremam u kofer jednu limenku crnog Osječkog; kao svaki pravi soldat uvijek gledam sljedeću priliku za klopu i san. Nekako mi se čini da će ova piva savršeno leći kasnije uz jednu mirnu večernju lulicu. Krećemo tek kad se potpuno smrači, i tih šezdesetak kilometara do Vukovara prevaljujemo polaganim tempom za kojih sat vremena - duga zmija crvenih svjetala valja se kroz noć. |
Nakon ručka i opuštene, duge pauze krećemo prema Đakovu. Naravno, na izlazu iz Požege ponovo zastajemo i bar 20 minuta čekamo da tankiraju oni praznih rezervara, no na to smo svi već navikli. Polazimo tek kad sunce počinje već priklanjati zapadu.Zanimljivom cestom krstarimo malim selima istočnih obronaka Požeškog gorja, zaobilazimo blato na cesti zahvalni što nije mokro i klisko... a da ne bi ponestalo "štofa" za kasnije prepričavanje doživljaja pobrinulo se solidno krdo krava na cesti, kojih dvadesetak kilometara od Požege. Njih valjda tridesetak je starija žena neupućeno povela cestom u krivom trenutku - baš kad smo mi naišli. I dok je čelo kolone uredno prošlo, krave su se sa svojim sporim paljenjem uzvrpoljile i počele trčkarati duž ceste, a junci i telići se dali u pravi stampedo! Nailazim i vidim junicu kako juriša niz cestu i usporim; znam da ako krene pred mene sa svojih +200 kila, nema šanse da ostanem na bajku. I ona fakat to radi; u šlampavom kravljem galopu izlazi ravno pred mene! Polako vozim iza nje i čekam da odustane od ceste i krene u neko dvorište, za žustrim telićima... U sumrak ulazimo u Đakovo, i opet smo dobro dočekani! |
Požega!
U Novoj Gradiški okrećemo na sjever i odlazimo ka Požegi. Tu ne odlazimo odmah na nogometni stadion kao prošle godine, već na glavni gradski trg; ovdje više nema šanse da prebrojim motore - moja odokativna procjena je 250. Na gradskom trgu mi se dešava neobična stvar; kako sam zapalio i položio sve lampaše koje sam imao krećem u potragu za nekom trgovinom gdje ih mogu kupiti još. Dok prolazim ispred gradske vjećnice, iznenada mi ruku pruža netko iz očigledno službenog odbora za doček! Ne znam da li je gradonačelnik ili ne, no drži se prilično službeno, a ja, kako ne bi povrijedio njegove osječajćiće, pristojno se rukujem i ogovaram mu na pitanja o putovanju. Ni sad ne znam da li mi je pristupio greškom, misleći da sam neka faca ili mi je jednostavno htio izraziti dobrodošlicu. Pozdravljam se s njime i nalazim dućan s lampašima...Uskoro Đani obavlja formalno obraćanje i krećemo na igralište; ovdje nas ponovo čekaju slavonske delicije. |
Spomenik palim narkomanima ?!?
Neka mi ne zamjere branitelji ovog kraja, no ovo mi je najpromašeniji spomenik kojeg sam vidio, gori čak i od onog u Kninu (koji je naprosto ružan, kao da su ga radili klinci u vrtiću); fakat ne znam što je umjetnik zamislio da bi ovo imalo predstavljati; igle za injekcije?Ako netko ima kakvu informaciju koja bi me mogla prosvijetliti i objasniti ovu... konstrukciju, instalaciju, što li je - molim, neka mi kaže, rado bi promijenio mišljenje. Vrlo rado! |
Kutina
Najmlađi bajker na Karavani; na ta leđa bi komotno mogao prišiti male boje pa bi mu stajale kao velike! |
U Kutini unatoč ranim jutarnjim satima nas dočekuje kuhano mirisno bijelo vino. Svemu mogu odoljeti osim napasti; gušt je srkati ga nakon sve one magle koju sam brisao sa kacige na putu do ovdje! Pravi mali show nam priređuje Vlaho, predsjednik Omiških Gusara. Dotutnji malo kasnije za nama i bez uvoda počne: "Ubio sam ga!". Na naše zapanjene poglede nastavlja: "Zgazio sam ga, udario, odletio je u jarak, mislim da sam mu kičmu slomio, samo što mu nisam glavu otkinuo...!" U nevjerici ne znamo što da ga pitamo kad napokon veli: "Veliki crni pas, imao je valjda 50 kila..." Ahhh... psa je zgazio... uzdišemo s olakšanjem; kako je započeo pomišljali smo da je ubio čovjeka! Ipak, dobro je da je i Vlaho "malo jači" i da fura veliki DragStar, pa je samo malo savinuo crash bar. Na fotki; Četiri "malo jača": tri Gusara i samo jedan Veteran... |
Kada je samo pogledam kako izgleda rekao bih: "Jedan od lijepih ukrasa naše karavane". Ali kad bacim pogled zadnju gumu na njenoj CBR-ki i stil vožnje, s poštovanjem kažem; "Dijana, Osječanka, stiže u Kutinu." Uvijek je lijepo vidjeti curu koja vozi, a kada je jasno i da zna što radi, onda ta scena dobrano nadmašuje puku estetiku... |
Robi i Kača stižu u Kutinu... nekako mi se čini da je na Karavani neprimjereno mali broj Veterana. Morati ću sljedeće godine malo potaknuti tu inicijativu... |
Sisak
U Sisku se ne dešava ništa senzacionalno; ritam puta je nakon ova dva dana (meni tri) ustaljen. Palimo svijeće kod spomenika, srčemo kavicu u bircevima oko placa, bacamo rutinirane putne spike... sve ide glatko.Dolazi i priključuje nam se Ivana; krasna cura na krasnom Harleyu - pruža mi ruku i predstavlja se; splićanka sa zagrebačkim regama. Kasnije ispadam faca pred grupom frajera koji se okupljaju pred njenim bajkom kad dreknem: "Ivana! Dečke zanima koliko ti kubika ima stroj..." |
Gorika Velica
Četvrti dan na cesti.Noćas sam opet sa spavanjem otišao u crveni minus! Prvo je trebalo obaviti sve klupske dužnosti, potom skoknuti do Vrapča, onda se vratiti u sitne sate doma i potom se probuditi u pola pet kako bi stigao obrijati se, istuširati i srediti Tenu pred nastavak putovanja. Najviše sam se iznenadio kad sam uspio ustati na zvonjavu budilice nakon nepuna tri sata sna... Ipak sam ja stari prdonja, a ne mladi klinac kojemu je takav sistem tulumarenja sasvim OK. Obilaznicom dolazimo do Velike Gorice, gdje nas dočekuje Vesna Škare Ožbolt - ali i meni draži Robert i Kača od Zabočkih Veterana! Ako mi je nešto bilo žao propustiti da bih prošle subote otišao do Dubrovnika, onda je to bio Winter Veterana... Koristim priliku što su se svi više-manje uredno parkirali i brojim motore: 79 ih ima. |
15.11.2010., ponedjeljak
Mapa puta
Vrijeme: Suho, sunčano, temperatura 05-18°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre magistralne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 346 km |
Sela vesela
Obilaznicom od Lučkog dolazimo do Sesveta. Šmrc. To sve govori; obilaznicom. Mislim, nemam ja ništa protiv lokal-patriotizma, no ipak je ignoriranje našeg glavnog grada priča o hrvatskom jalu i razjedinjenosti. Žalosno.U Sesvetama nas malim prigodnim programom kod središnjeg spomenika dočekuju moji Veterani, a poslije toga idemo još zapaliti svijeće i u Dugo Selo, pa se vraćamo u Sesvetska Sela, na prihvat i klopu kod SvetoMartinaca i Tigrova. Ovaj tip desno koji se sa neprimjerenim interesom zloslutno nadvija nad hrpu kolača sam ja... |
Lučko
Alen se čudi; ma kakva je to cijena benzina... Nedugo nakon dolaska i pozdravljanja starih prijatelja krećemo, ali se Fićinoj Aprilliji ne ide dalje od njenog Zagrebačkog doma; krepava na petlji odmah kod Lučkog, no njihove ih Beštije spremno preuzimaju na svoje motore za nastavak putovanja ka Vukovaru. Kasnija opaska autora: ovdje sam nešto kenjao pa dobru zajebanciju sa puta pretočio u nespretno zajebavanje u tekstu, na što mi je dobronamjerno skrenuta pažnja. Sorry; nije bilo zle namjere - ali sam mogao biti malo pažljiviji i promišljeniji  . Beštije, moje poštovanje i puno sretnih kilometara, posebno vašim Fići i Ivani! Plaćam cugu kad se negdje vidimo... |
|
Dok se mi polako valjamo prema Zagrebu, na Lučkom nas nestrpljivo čeka ekipa koja nam se priključuje, među njima Mrva i Zlati. Mogu samo misliti koliko je dobre zabave bilo - i koliko živaca se istrošilo! - dok su nas sačekivali na svim tim mjestima u koja smo dolazili. Nekako imam osjećaj kao da smo svugdje kasnili, i da su nas svi satima čekali... |
Turanj
U sumrak pripaljujem svijeću pod spomenikom na Turnju. Prisjećam se koječega iz onih dana, ipak je ovo bilo moje osnovno ratište, tu sam proveo skoro cijelu godinu; Karlovac, Generalski Stol, Jankovo Selište, Martinščak... |
Ostatak popodneva prolazi u ritmu vožnje koji mi rasteže živce kao hozentregere. Stajemo u centru Slunja na 20 minuta, pa onda opet na pola sata par stotina metara dalje u Rastokama, a onda, da ne bi pretjerali u tempu vožnje ponovo kod neke nedaleke birtije gdje nas dočekuje Šolaja. Mislim, nemam ja ništa protiv druženja, dapače, ali se pregrijavam, i unatoč skidanju termo-uloška iz hlača ne odoljevam pričanju gluposti, pa provaljujem nešto nepromišljeno i zarađujem da me Crna u toku sljedećih par dana nekoliko puta nemilosrdo očepi.  Baš kako sam i zaslužio!U predvečerje ipak dolazimo do Turnja... |
Plitvice
Na Plitvicama palimo svijeće pod spomenikom Josipu Joviću. Već sam u nekoliko navrata pisao ovdje o tim danima, nemam što novo za dodati. Možda samo kako parkiralište kod spomenika polako postaje pretjesno...Griffonsi su mi nekako na ovoj fotki ispali face. |
Korenica... čija ono? ;-)
U Korenici smo opet u isto ono vrijeme kao i prošle godine; kako ulazimo u dvorište tako odbija podne. Samo što je prošle godine bila nedjelja pa je taman završavala misa i mnoštvo se vjernika izmješalo sa hrpom bajkera. Ovaj put je zbrka nešto manja, i tokom gošćenja kod domaćina nalazim vrijeme za izigravanja guštera na jarkom suncu - samo što gušterima ne izbija dim na usta. Hm, pa izbija zmajevima... ček, ček; zašto me ono zovu Zmayski...?  Od svih slika biram ovu na kojoj su prikazani totemi obožavanja boga Chroma... |
Gračac
Napokon oko pola deset krećemo i laganom vožnjom nakon kojih sat vremena dolazimo do Gračaca. Tu nam se pridružuju Zadarske Beštije i drugi kojima je Gračac najbliža točka prolaska Karavane. Veselo druženje u pauzama putovanja - koje danas traju duže nego periodi vožnje! - se nastavlja. |
Na Kninskoj tvrđavi
Sjeverno krilo Kninske tvrđave.U staroj barutani na desnoj strani slike bio je zatvor gdje su držali i mučili naše dečke početkom devedesetih. U postrojbi smo imali jednog bivšeg Kninskog logoraša koji se danju ponašao sasvim normalno, možda čak i pomalo povučeno. Svake druge-treće noći budili su nas njegovi vriskovi... |
U ovim kratkim minutama koje su mi preostale do pokreta nemam kad obići cijelu tvrđavu. No; ako ne možeš polako i natanane smazati cijeli kolač, zar treba ponosno odbiti i samo jedan dostupan zalogaj? Takvom filozofijom čovjek si može život učiniti bljutavim... |
Imamo nešto vremena pred polazak, pa koristim priliku i odlazim na tvrđavu. Sinoć sam šetao u dobrom društvu obalom Krke, koja se jutros i dalje skriva u magli. Noć, magla, mjesečina - romantika za vampire i vukodlake, ali svejedno romantika! Čak i pod ovim jarkim suncem slatko sjećanje kao i gusta magla; sporo se razilazi. |
Jake snage tehničke podrške
Ljudi iz sjene, koji ne pobiru pohvale i tapšanje po ramenu kad dođemo na odredište, a bez čijeg bi vrijednog rada Karavana šepala...Enes, Crna i Pendo u Točkici; hvala vam! |
Kninsko groblje
Ana i Tomislav uz fra. Posebno mi se svidjelo što je fratar nakon molitve i kratke službe Božje uz blagoslov rekao: "A sada bismo mogli i zapjevati...", pa poveo: "Lijepa naša domovino..." |
Pokret nas odvodi "skroz" do birca preko puta ulaza u vojarnu, no ja sam kavicu već posrkao, pa odlazim tankati na miru, da ne kradem vrijeme od nekog kasnijeg stajanja. Poslje jutarnjih razgovora, odlazimo na kninsko groblje, gdje nas dočekuje fratar, i s osmjehom dobrohotno povede u molitvu...Zbog igre sa suncem ova mi fotka naročito dobro izgleda, a zbog ljudi u prvom redu sam joj dao jednostavno ime; "Stara garda". |
Jutro u Kninu
Vožnja u karavani je po jednoj stvari identična vojsci; strka pred pokret, svi žure i osjećaš napetost, kao da ti neki narednik dovikuje: "Brže to malo, samo što nismo krenuli!" a zapravo se naredba svodi na "Požuri i čekaj!". Tako i sad stojimo, uglavnom sa kacigama na glavama, dok se motori već pregrijavaju, i čekamo polazak nemajući pojma hoće li uslijediti odmah ili u bilo kojem trenutku u sljedećih pola sata.I isto tako, kao u svakoj borbenoj strci, jedan detalj mi odvlači pažnju, u njemu pronalazim oslonac i smiraj, pa bez nervoze opušteno čekam. Ovaj put je to Kninska tvrđava, koja se jedva nazire u magli nad našim glavama. |
Eh, ovo ja zovem skoro savršenom registracijom! Fali samo "W", ali ako hrvatski grb shvatimo kao "joker", onda je rega perfektna...Suzana i Robert; Biljci iz MK Osijek. (jel se tako kaže kad je netko iz Bilja?) |
Uobičajena strka na parkiralištu pred polazak; stari vukovi mirno sjede na svojim pilama i drijemaju čekajući da se svi spreme. Izgleda da noćašnja magla nije pasala većem broju motora; inače na "guranac" palimo samo Đanijev Harley, ali jutros ima veći broj takvih razgibavanja tijela i živaca.Blu-Blu skoro flegmatično promatra tu strku. Ove godine je sam na bajku, Crna je u timu za podršku, a fali mu i nešto pod repom motora (prepuštam tvojoj mašti da sama pogodi što). No na prednjem kraju mu stvarno ne nedostaje ništa; obrati pažnju na tri naljepnice na prednjem blatobranu... |
Treći dan na cesti.Noćas sam stvarno nadoknadio propušteni san! Krmio sam kojih 8 sati u komadu,kao beba (što ne znači da sam se budio svaka dva sata i plakao!  ). Ujutro, polako ustajanje - danas nikamo ne žurimo - kavica, spremanje, paljenje motora; ops! Paljenje motora? Tena vergla presporo i ne uspije zapaliti; proljetos sam mijenjao akumulator, ali izgleda da je već krepao: kad su dani hladni jednostavno ne daje dovoljno struje. Tipična priča; 6 mjeseci garancije koja je upravo istekla... ići ću malo popričati s dobavljačem, pa izvjestiti cijeneno občinstvo da zna epilog ove priče. No, palim na kabele s "Točkice" (ali kabeli su pretanki pa i to malo zapinje), no kad jednom kresne dalje veselo brunda.Sve si mislim kakva bi to muka i patnja bila da ganjam jednog ovakvog GS-a... užas!  E, Ivo, Ivo; žao mi te... hoćeš se mijenjati? |
14.11.2010., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Suho, sunčano, ujutro magla, temperatura 04-20°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre magistralne i lokalne ceste, na Prevlaci loše, razbijene. Ukupno pređeni put: 398 km |
Knin!
Poslije Trilja preko Sinja vozimo neprekidno skroooz do Vrlike. Tu već polako pada sumrak, napravimo krug po mjestu i zastajemo uz groblje, palimo svijeće kod spomenika, a poslije nas vode na još jednu večeru, u restoran kod nogometnog igrališta. Očigledno da ću na ovom putovanju nabiti par kila, a nije baš da mi fale! No, društvo je dobro, zezancija je odlična i tek kad se potpuno smrači nastavljamo za Knin, gdje drmamo malo po rakijici dobrodošlice i družimo se sa domaćinima pa odlazimo do vatrogasnog doma gdje su nam organizirali smještaj. Dok se debele jesenje magle vuku uz Krku zavlačim se u vreću i nastojim nadoknaditi san koji sam propustio predhodnih noći...Blu-Blu, Igor i moja "malenkost"... |
Trilj
Pored svih očiglednih veselja koje lijepo vrijeme donosi skitnicama na dva kotača, tu su i skriveni bonusi; sunce izmami i komade na cestu! Suzana, Pantera Goga i Dijana! |
Znam da su na svakom mjestu u kojem smo dočekivani mnogi uložili puno truda kako bi se mi osjećali dobrodošli, i svi su iznjeli najbolje specijalitete svog kraja, no osobno mi se najviše svidio soparnik! Edi mi priča kako su ga pripremale žene Gusara. "Blitva, kapula, petrusin, maslinovo ulje, pa česan, jutros su to pekle... to ti je prava stvar uz piće!" |
Rijetko što tako otvara apetit kao vožnja na motoru! Bacamo se na klopu i s apetitom jedemo, no ipak nekima hrana malo zastaje u grlu i imaju problema s gutanjem. Sorry, Jahači, nemojte se uvrijediti, ali vaš DJ ima pomalo čudan ukus - na razglasu se vrti Bora Čorba! Prvo sam pomislio da se to pušta na nekoj lokalnoj radio-stanici, ali nakon druge i treće stvari vidimo da netko pušta kompilaciju; Lutka sa naslovne strane, Lud sto posto i što ti ja znam. Istina, prijeratne stvari, ali ipak nije to mjuza po odabiru branitelja... dok neki već počinu treperiti negativnom vibrom, miroljubiviji jednostavno traže da se glazba promjeni. |
Karavana nastavlja dalje; prolazimo kroz Makarsku pa se kod Brela pozdravljamo s morem; odlazimo za Zadvarje, Šestanovac, Cista Provo... dok vozimo osunčanim krajem lako se stiče dojam kao da je ljeto, toliko je toplo i blago, no kad zađemo za sjenu kojeg brda odmah postaje jasno da je jesen već dobrano odmakla. Umjerenim tempom stižemo do Trilja. Jesam li prošle godine već provalio onu foru o jedinom hrvatskom gradu koji ima tri lj u imenu? Dobro, onda ove neću!  U Trilju se malo spetljamo i najprije odlazimo na upoznavanje poslovne zone pa zatim i do škole gdje smo prošli put bili dočekani, ali to nije tu; uskoro pronalazimo veselu družbu za doček; Noćni jahači su se i ove godine isprsili! |
Ploče
Nastavljamo do Ploča i tu smo opet odlično dočekani; iste lagane delicije kao i prošle godine, savršene za bajkerski podnevni doručak; fritule, mandarine, suhe smokve, vruć čaj - naravno, tu su i rakijice za one sa slabijom probavom, tek toliko da si olakšaju tu tegobu u želucu.  Dečki iz Četvrte su već nestrpljivi; nazivaju me iz Makarske i iz Trilja; bojim se da će se danas načekati - baš mi i ne izgleda kao da se nekamo žurimo. Ali, nije ni da kasnimo; i prošle godine je dok smo bili ovdje otkucalo podne...Ova dva Veterana se drže poslovice s foruma; "Bolje s Gusarima nego u lošem društvu!" |
Opuzen
Prolazimo Neum i granicu bez zaustavljanja, dolazimo do Neretljanske doline i zastajemo na benzinskoj u Opuzenu. Tankamo, i tu nam se pridružuju jake snage Hercegovine; po prvi puta vidim boje Hercegovačkih Veterana na nekome! Nose ih Žiža i Goran, pa ih oduševljeno pozdravljam i dočekujem u Karavanu!Kasnije mi priča kako je te boje već nosio posvuda po Bosni, čak su ga i u Republici Srpskoj u njima gledali - istina, gledali su ga malo čudno! - ali nije imao nikakvih neugodnosti... |
Vjetreni mlin na Bistrinama
Copy - paste članka od prošle godine, svaka riječ potpuno pristaje i ovoj karavani:"Nastavljamo dalje Jadranskom magistralom do Pelješca i nakon mosta odlazimo desno, u brijeg, do spomenika što dominira na vidikovcu Bistrina. Palimo svijeće i ja ostajem zadivljen pogledom koji se prostire uokolo, naročito ka Pelješcu. Dan postaje sve vedriji, sunce kupa bijeli kamen - ukoliko se nađete kod mosta i poželite kratku pauzu, skrenite ovamo; samo 10 minuta vožnje od magistrale naći ćete predah, tišinu i osvježenje, kraj lijepog spomenika koji je varijacija na temu polja u našem grbu; Vjetreni mlin." |
Kad sam vidio ovu sliku, nisam mogao odoljeti da joj ne dam naslov "Zmayskom zagorjeli kolači"! Mogu se ja sad izmotavati i pričati da je svjetlo bilo jako, da sam se baš sjetio nečeg tužnog, ali izgledam kao klinac kojem je netko uzeo lizalicu... |
Most dr. Franja Tuđmana
Vraćamo se do Dubrovnika; magla u Konavlima se razilazi, temperatura lagano raste i sad vožnja već postaje pravi gušt. Polagano se uhodavamo u ritam kolone, navikavamo na vožnju i razmak u cik-cak rasporedu, tako da postajemo pravi konvoj. Zastajemo na odmorištu iza mosta nad zaljevom Mokošice - uglavnom zbog medijskog nastupa; mislim da su se svi koji su to namjeravali već priključili Karavani - jasno je da ćemo danas zbog ranog starta imati višak vremena kojeg ćemo ubijati dužim stajanjem. Ipak nema smisla da u Knin dođemo već popodne... fino; imati ćemo više vremena za zeku-peku po putu! |
Prevlaka i tvrđava Oštro
Nakon blagoslova obraća nam se neki lokalni tip, koji je očito dotutnjao autom za nama; drži se kao važni žabac i govori a da mi uopće nije jasno o čemu priča i što nam želi reći. Kako prvo priča o sebi i da je on "ovo i ono" pomislio sam da je riječ o nekom malo napuklom branitelju koji strastveno - iako nemušto! - pokušava napraviti osvrt na naše putovanje diljem Hrvatske. Ali ne! Ispada da je neki bajker u koloni zamalo pregazio njegovog psa! Pazi klipana; pušta psa na cestu i onda mu nije teško juriti za nama zato što je netko skoro pregazio tog cucka... ali onda prevršuje svaku mjeru; bijesno proklinje tog bajkera, čovjeka koji iz nesebičnih razloga ide na dalek put - kojeg ni ne zna, i koji, na kraju krajeva, nije naudio ni njemu ni njegovom psu vičući: "Da Bog da da se ne vratio iz Vukovara!" Eh, lude ljude stvarno ne treba tražiti; kreteni se nacrtaju bez da ih netko zove. Siguran sam da bi blesan završio u moru da nismo svjesni negativne medijske pažnje koju bismo tako privukli. Ovako je dobio samo naš prezir.Nego, da zaboravimo na tipa; na slici su dva obična bandita pod tvrđavom Oštro. Dobro, ne mogu reći da su to obični banditi, kad su oba "S"... Tu, na početku putovanja je bilo 49 motora! Prošle godine ih je bilo 18... ako znamo da ih je prve godine bilo 12, onda logaritamskom progresijom možemo ekstrapolirati da će ih sljedeće godine biti 187! Đani, nadrapao si!  |
Kao i prošle godine, don. Miljenko Babajić nas blagoslivlje i vodi molitvu, uz čitanje par redaka iz poslanice Kološanima. Izabrani dijelovi su u redu, ali osobno bih radije odabrao 3-23: "Što god činite, od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima."Opet mi se čini kao da don. Miljenko misli kako njegove riječi među nama i neće pasti na plodno tlo. Možda su neki među nama premladi i prepuni sebe da bi primili Isusa u svoje srce, no nisu svi "opaki" bajkeri crni iznutra kako na prvi pogled izgledaju crni izvana... Ipak, jasno je da poštuje našu predanost hrvatskom narodu pa puštam da povede moje misli u molitvu. |
Drugi dan na cesti.Ujutro ustajemo rano, u 5; danas je nedjelja i svećenik koji će nas blagosloviti na Prevlaci ima misu u 8 pa nas mora "odraditi" ranije. Pripremamo se za pokret, a ja sam ove godine malo lukaviji nego prošle; nosim sa sobom plinsko kuhalo i brzo kuham jutarnju kavu; prošli put sam nešto prije 7 ovdje palio vatru od suharaka koje sam skupljao okolo, sve samo kako bi mogao srknuti jednu šalicu za otvaranje očiju. Krećemo! Jutarnja magla se još ne podiže i kako se spuštamo u Konavla postaje tako gusta da nam valja brisati vizire kao po kiši. Svježe je (ajde, biti ću pošten: hladno je!), no vidi se da će dan biti lijep i sunčan, pa me grije pomisao na dnevnu toplinu juga. Nikša i Jakov; ka da i malo drži fjaka, e? Bit će da im je malo rano... |
13.11.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Suho, uglavnom sunčano, navečer rosa, temperatura 10-18°C. Blag vjetar.Ceste: Dobre magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 629 km |
Nomadi!
Ostatak večeri provodim u druženju sa starom ekipom i upoznavanju sa novim ljudima; tu je i Joža, Međimurec koji me zvao prošlih dana da se spustimo zajedno do Dubrovnika, ali se nismo mogli uskladiti jer nisam znao kada ću moći krenuti, a on je htio izbjeći noćnu vožnju.Znam da Đani izgleda kao da ovo što mota nije baš duhan, no to je ipak samo privid... |
Stižem u Kupare i nalazim veselo i brojno društvo kako se opušteno zabavlja. Čujem kako netko dovikuje "Evo i njega!" - lijepo je znati da si tražen.  Nalazim mnoge stare, ali i brojne nove face na okupu. Polako dolazim k sebi, Nomadi me kubaju da su pokosili travu nedaleko ulaza kako bi mogao podići šator; i prošle sam godine stigao umoran, pa sam već oko 10 podigao šator i vrijedno se bacio na spavanje do jutra. Ovaj puta ipak ne podižem šator; priredili su dvoranu judo-kluba, pa nas čeka spavanje na udobnim strunjačama.Blažo, pobjednik! Prošle je godine unatoč bolesti vozio motor cijelim putem a ja sam ga u neznanju gledao zašto se cijelo vrijeme mršti i drži kao da ga boli zub - nisam imao pojma, no ove godine se oporavio i ponovo je sa nama... |
Makar šta. Ovaj: Makar ska.
Vozim preko Korenice, prolazim podno Udbine i u napasti sam da skrenem i navratim do fra. Nediljka u crkvu Hrvatskih Mučenika (moram reći Đaniju da bi trebalo sljedeće godine stati ovdje i zapaliti svijeće! Možda će tada već i muzej biti u funkciji...), no čeka me solidna kilometraža i noćna vožnja, pa bolje da ovaj put to propustim. U Kninu zastajem samo na benzinskoj i bez pauze vozim do predvečerja pa stajem tek u Makarskoj. Tu se ipak spuštam s magistrale na rivu, opuštam se nakratko s pogledom na more u sumrak i grijem uz čaj; već je svježe i za nastavak vožnje uzimam zimske rukavice i windstopper.Kako krenem kroz Makarsku i dođem do semafora dostiže me neko na motoru; u prvi tren ga ne prepoznajem pod kacigom, no vidim da nosi znakove Četvrte gardijske i zove me da se vratim! Runje i njegova ekipa je malo "protegla noge" od Splita ovamo, pa se veselo družimo neko vrijeme i dogovaramo i njihovu vožnju sa karavanom; pridružiti će nam se u Trilju i biti s nama barem do Knina. Odlično, baš mi je drago što smo se sreli, ali ipak ne mogu ostati dugo jer mi valja večeras još stići do Župe Dubrovačke. Nastavljam dalje i umjerenom brzinom (uz još jedno tankiranje u Opuzenu) oprezno se valjam ka jugu; cesta je mjestimično rosna, zavoje Jadranske magistrale baš i ne poznajem kao svoj džep, a i umor se osjeća; spavao sam valjda koja četiri sata... |
Starom cestom k jugu
Prošle sam godine do Ravče išao auto-cestom, no iako ne mogu poreći praktičnost i brzinu, tako je voziti ipak dosadno i lišeno ljepote vožnje; kad nekamo odem auto-cestom to mi je kao da sam se "odtelefonirao" na odredište. Mislim, super je to što danas možemo bilo kamo stići brzo i sigurno, i time su povećane radosti vožnje i dnevni radijus kretanja; jer dok sam prije kusur godina morao nakon pola dana vožnje planirati povratak, danas se mogu opušteno voziti cijeli dan i gdje god završim, navečer se sjednem na auto-put i unatoč mraku i umoru sigurno odem doma, bez straha da će mi kroz noć nešto iskrsnuti na cesti.Krećem starom Karlovačkom, pa preko Slunja dolazim do Plitvica, nakon kojih malo zastajem protegnuti noge i razgibati se. Zapravo, vozim istim onim smjerom kojim ću se za koji dan vraćati natrag! A uvijek kada tako negdje stanem i malo razgledam okolinu, ugledam neko mjesto, planinu ili cestu za koje se pitam kako bi bilo voziti tamo. I sad zagledavam ovu cesticu razmrvljenog asfalta kako krivuda i gubi se negdje u Ličkim brdima. Mami i poziva, no stari vuk je strpljiv; sjetit ću se ja nje negdje na proljeće... |
Moje dvije ljepotice...
Prvi dan na cesti.Ovih sam dana napravio sve potrebne pripreme na Teni; ipak me čeka lijepa kilometraža i skoro tjedan dana vožnje. Lanac i pogonske lančanike sam namjeravao mijenjati tokom zimskog servisa, ali je stari bio već toliko rastegnut a zupci razbijeni i "našiljeni" da sam to napravio sada. Promijenio sam i prijenosni omjer; dosad je naprijed bio 14 zubaca, a sad je 15, i jako joj paše; snage i dalje ima više nego dovoljno, a puno je pitomija na startu dok putnu brzinu postiže na nižem, mirnijem broju okretaja. Sada je stotka u petoj već na 4 soma... I moja druga ljepotica mi donosi isto tako puno radosti. I onda nek ti život bude loš!  |
Karavana Prevlaka - Vukovar '10
Stvarno ne znam da li se ovom događaju više veselim kao bajker, kao branitelj ili kao prijatelj! Bajkera u meni raduje duga, višednevna vožnja - posebno sada, kad je ovogodišnja sezona formalno završila, kad je većina motorista mojega kraja pospremila motor do proljeća, kad temperature padaju ujutro i do nule, noćne magle zastiru pogled a cesta više ne drži gumu. Branitelj se raduje obilasku posebnih mjesta iz Domovinskog rata, prisjećanja i odavanja počasti onima koji su dali sve što su imali - ali i druženju sa onima koji su još živi, i u čijem društvu se osjećam kao da nisam lud zato što mi stare slike u sjećanju često budu oštrije i jasnije od slika koje mi oči gledaju danas. Prijatelja u meni veseli druženje sa ljudima - bajkerima i braniteljima podjednako! - koje već neko vrijeme nisam vidio, i za koje znam da kada mi se nasmiješe i pruže ruku, kada me zagrle i smiju se sa mnom, da to rade od čista srca, iskreno, i bez interesa ili skrivenih namjera. Ovakva su okupljanja uvijek pravi primjer druženja "braće po oružju", pa bilo to oružje odloženo u ormar za "zlu ne trebalo" ili smo na njemu dojahali. |
07.11.2010., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Suho, povremena naoblaka, temperatura 12-17°C. Bez vjetra.Ceste: Dobre lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 258 km |
Deda je malo zalegao...
No, nakon cuge i predaha valja nam paliti za Zagreb; idemo bez zaustavljanja starom Karlovačkom; Renata treba još stići na posao pa valja polako privesti ovu vožnjicu kraju.No, da ne bi baš sve bilo idilično pobrinuo se nesmotren vozač splitskih tablica na Rotoru. Velim ja; najopasniji su oni koji misle da imaju prednost - makar logika i objašnjenje vozača koji vjeruje da ima prednost a izlazi iz ulice koja ima znak da nema - i uključuje se u kružni tok! - meni ostaje nedokučiva. Bilo kako bilo, dok s Rotora skrećem prema Jadranskom mostu u retrovizoru smrznuto gledam kako Deda i Marija padaju preko rimzola! Parkam Tenu uz lijevi rub i trčim natrag (s kacigom na glavi! mora da je bila scena za pet!) i nalazim ih potresene; Marija je blijeda ko kreč i nogu je udarila o rimzol, Deda je OK. Zovem muriju i hitnu (stižu za manje od 5 minuta!), Hondica leži na boku; crashbar i nosač zadnjeg kofera polomljeni, malo izgrebani dekl i fuzići... dok sam zahvalan što bar nitko nije ozbiljno povrijeđen pomišljam kako bi izgledalo da se to desilo Teni i meni; ustao bih, rekao "E, hebi ga..." zapalio i otišao dalje... ovako sat vremena provodimo čekajući uviđaj, fotkanje... krpam mu zadnji kofer i gledam kako odlazi prema Traumatološkoj. |
Belavići i Mrežnički Brig
Prošla je vegetacijska sezona pa okolina mosta ne izgleda danas baš Bog zna kako lijepo, i svuda uz most je sve raslinje - i grmlje i stabla - sad posječeno, pa izgleda malo pusto i golo. Inače, most je bio savršeno stopljen s okolinom i prirodom - nadam se da to čišćenje znači da ga namjeravaju obnavljati. Znam da postoje dvije inicijative; jedna za rušenje a druga za spašavanje i obnovu tog najdujljeg drvenog mosta u Hrvatskoj (preko 200 metara dug). Znam što bih ja volio, ali ne mislim nikome soliti pamet što treba raditi u svome dvorištu... "Razmišljaj globalno, djeluj lokalno!" |
U ovom tišaku i šašu pod mostom pred kojim Toma i Renata šeću, jednom sam potražio (i pronašao, očigledno!) spas.O tome sam svojevremeno pisao u članku Mrežnica - stari drveni most, pa nema smisla da se sada ponavljam...U svakom slučaju, kada sam se izvukao iz tog blata i šaša, očistio sam se od blata, ali sam ostao šašav! |
Nastavljamo dalje prema zapadu, odličnom i brzom cestom preko Gvozda i Vojnića, kod Tušilovića se priključujemo magistrali prema Karlovcu, no pred Mostanjem skrećemo na Logorište i bez ulaska u Karlovac idemo ka Dugoj Resi. Tu lagano krivudamo desnom obalom Mrežnice koja nas dovodi na naše današnje konačno odredište; most u Belavićima.Parkamo uz restoran (pred kojim kasnije zalogajimo u maniru planinara "cuga vaša - klopa naša"!) i obilazimo okolinu. Mostom prelazimo na drugu stranu, istražujemo vodenicu, kanale i riječne ade... Marija i Renata istražuju skrivene kutke Mrežničke. |
Brijuni, bato!
Zmayski od Brega u pozi osloboditelja! "Ja sam sam golim rukama zadavio ovaj tenk!" ili: "Mi smo kosili a oni su padali!" ili: "Napadali smo ka lavi a branili se ka tigri!" ili, meni najdraža: "Klali, klali - svi su klali! Ali, oni su i sušili!" (samo da mi ipak ostane ime Zmayski, valjda me nitko neće preimenovati u "barun Minhauzen")  |
Vesela škvarda Obiteljskih Veterana™ - malo različita od Ludih Zagoraca™ (među koje zapravo i sam spadam) ili Raspjevanih Međimuraca™! Veterana ima stvarno svakakvih; od starih, prekaljenih ratnika, preko opakih bajkera kojima je krvna grupa 15W50, pa do obiteljskih ljudi koji bez kacige ne izlaze ni iz dvorišta... ipak, jedna nam je ideja i jedna stvar svima zajednička. Zapravo, dvije: prva nam se ovdje vije nad glavama. Druga stoji parkirana pored nas (a nije tenk! )...Došli smo ovamo meni vrlo dragom cestom kroz šume preko Taborišta i Viduševca; nismo otišli u samu Glinu nego smo radije stali i opet malo predahnuli (čitaj; ljenčarili!) kod ne baš luksuznog odmorišta "Brijuni". Upravo ovdje je general Stipetić prihvatio predaju (izvršenu po "vojnički"; sa podnošenjem prijavka i čestitanjem na pobjedi!) 21. korpusa Srpske vojske, čime je završena operacija Oluja. |
Pokupsko
Malo se šećemo oko crkve u Pokupskom; osobno mi je od crkve čak i interesantniji mali obrambeni zidić sa okruglim ugaonim kulama, očito preostao od Turskijeh vakata. Danas to nazivam zidićem, ali svojevremeno su iza tih puškarnica i kula pronalazili zaštitu mnogi seljaci ovoga kraja. No, kao što je ovo mjesto bilo prva crta obrane od Turaka, tako je bila i u Domovinskom ratu; sjećam se na što je mjesto ličilo davne '91. kada sam ovamo došao uspostaviti komunikaciju prema ratnoj bolnici u Velikoj Gorici; pravi mali Turanj. Svaka zgrada, od crkve pa do najdalje kućice bila je razorena granatama a stanovništvo iseljeno. Zvona na predhodnoj slici istopila su se u zvoniku od požara, kad je crkva bila razrušena i gorjela od topničkog napada... |
Mala jesenja skitnja
Toma me iznenađuje i organizira jednu malu poludnevnu vožnjicu, idealnu za nedeljno vrijeme do ručka; Stupnik -Brezovica - Pisarovina - Karlovac- Duga Resa - Belavići. Stavljam mu bubu u uho i nagovaram na produljenje; velim mu da se kod Pisarovine može i lijevo, ne samo desno - ma, bitno je da mi nekamo krenemo, već ćemo naći zgodan put i pravac!Kod Renate i Tome doma u Stupniku nalazimo se u 8; dolaze i Marija i Deda, pa u veselom raspoloženju pijemo kavicu (a stariji i nešto oštro; velim, nije to za mladiće poput mene , gledamo ukrasne kolače na stolu i planiramo rutu. Naša mala kolona od tri bajka uskoro kreće, Toma kao organizator puta vodi na čelu a ja držim "rep". Polaganim i opuštenim ritmom preko Brezovice i Hudog Biteka dolazimo i do Kupe, pa zastajemo i biramo smjer. Odlučujemo se za Pokupsko i kasnije prema Glini; super, malo duža varijanta! Preuzimam čelo i kako smo sad već zagrijani za vožnju i opušteniji na motorima, povedem nas u znatno bržem ritmu malim dinamičnim cestama koje po bregovima i kroz šume vode preko Sredičkog i Štefanka lijevom obalom Kupe do Pokupskog. Jesen je no unatoč oblacima koji su se prijetili kod Zagreba vozimo čistom i suhom cestom kroz toplo i mirno prijepodne; nema ni traktora! U Pokupskom zastajemo u birtiji preko puta benzinske (opet zatvorene) i sa apetitom se bacamo na sendviče i čaj, a vidim da su mjesta na motorima pronašli i oni "ukrasni" kolači Svima nam se sviđa ova vožnja; nemamo nikakvo strogo određeno odredište ni vrijeme polaska i dolaska; stanemo gdje nam se sviđa i ostajemo koliko nam drago. Spominje se i Orkan i njegov način požurivanja: "Zapalimo svijeće i palimo pile!"... |
