Zmayski z Brega landra naokolo
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
06.08.2011., subota
Mapa cijelog putovanja
Mapa puta, dan 7.
Vrijeme: Uglavnom sunčano, toplo i ugodno, temperatura 18-27°C.Ceste: Dobre regionalne i lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 487 km. |
Dačo, Osloboditelj!
Odlazimo na kavicu u nedaleki birc; vlasnik je branitelj i učesnik ovdašnjih ratnih operacija; od obrane '92, pa do Oluje. Priča nam o događajima, generalima, gdje je tko bio smješten, što se zbivalo...Nenadano, zazvoni mi mob - moram se odmah vratiti u Zagreb! Eh, fućkaj ga; namjeravao sam ostati barem još jedan dan, ali što se tu može, obiteljske obaveze zovu. Vraćam se u Livno, pakiram šator na brzinu (sorry, frendovi; nisam se sa svima ni pozdravio!) i krećem. Premišljam; ako ću se spuštati do Trilja; to je lijep krug, a onda sam na magistrali; nedjelja je popodne i u ovo doba godine biti će krcata. Idem ja radije kroz Bosnu; cesta je dobra i prazna, moći ću držati stalnu brzinu. Pržim za Grahovo, Drvar, Bihać, Cazin, Kladušu, pa onda preko Karlovca i Jaske prema doma. Tih 450 kilometara prolazim za nešto manje od 5 sati - osim za tankiranje nisam ni stao. Danas vozim u punoj opremi, ali vrlo je toplo pa ostavljam jaknu otkopčanu - pa što mi se može desiti zbog toga, zar ne? Još na Livanjskom polju u punoj brzini naljećem na pčelu i ona me ubada u golo, nezaštićeno grlo. Nije baš neki gušt... |
Potrgali smo tenk...
Dina, Dačo i Mata na razvaljenom T-84 na Glavici. To je baš onaj tenk o kojem govori priča dva posta ispod. |
Meda i Darija
Deda i Marija žele da ih slikam kod ove "piete"; Dina upada u kadar pa joj vičem da ima dobru rit, ali da bi htio na ovoj slici i njeno lice - pa se zeza i pozira. |
Bitka za Livno u Rujanima 23. Travnja 1992.
Crkva svetog Jure i memorijalni centar u Rujanima; sunce je pripeklo pa ekipa lovi hlad.Ovdje u Rujanima su '92. malobrojni branitelji odbacili kombinirani pješačko-oklopni napad kojem je prethodila snažna artiljerijska priprema. Srbi su htjeli osvojiti Livno dolazeći iz smjera Grahova. Dramatični opis te bitke može se pronaći ovdje. Ovo je dio tog teksta: "Uništio sam tenk - raportira Juri kao da pripovijeda o berbi grožđa. Ovaj ga pogleda s nevjericom i ponovi - Tenk!? - a Mario dobaci - Idem natrag! Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika. U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula. Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio." |
Jutro i vožnja u Rujane
Noćas se lijepo spavalo! Istinabog; razglas je prašio žestoko, no mjuza je bila dobra a čepovi su obavili svoju zadaću, tako da nije smetala. Bilo je napokon ugodno svježe (ipak je ovo skoro pa planinsko mjesto; oko 750 m/nm), iako su neki, slabije "tapecirani" od mene, koristili malo jače izraze. Poput: "Smrzli smo se!" - kao da je to moguće u Kolovozu...Pričalo se o nekom fenomenalnom bureku u Livnu, pa smo se zaputili na doručak - no po mom razmaženom ukusu koji je odnjegovan na Sarajevskim pitama i piticama ovo je bio tek standardni burek, nevrijedan spomena. Osim po cijeni, koja je bila Zagrebačka, a ne Bosanska. I interijeru; ipak je to neki mali Shopping Mall a ne klasična buregdžinica sa kariranim stolnjacima i mesinganom vagom za mjerenje "na deke". Danijela i Zviz pale za Sarajevo - a možda i Mostar - pa će se kasnije vratiti u Livno. Ostatak ekipe se pokušava nespretno koordinirati; nekako nam to jutros i ne polazi za rukom pa lovimo glavninu koja je otišla do crkve u Rujanima. U crkvi je uklesano 325 imena hrvatskih branitelja i 8 svećenika koji su položili svoje živote u obrani Livna od '92. kada je počeo rat na ovim prostorima, pa do završetka svih operacija. |
05.08.2011., petak
Mapa puta, dan 6.
Vrijeme: Sunčano, toplo i ugodno, temperatura 24-29°C.Ceste: Dobre regionalne, lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 167 km. |
Livanjska fešta započinje!
Lijepim ritmom idemo preko planine, a sigurnom brzinom kroz Livanjsko polje; znam da u koloni ima i ljudi kojima više odgovara umjereniji tempo. Kad si na čelu ionako ne voziš sebe, već kolonu, pa tome valja prilagoditi i brzinu. Ipak, čim dođemo u Livno i stanemo u kampu veli mi Nermina; "E, sad znam zašto te zovu "Zmayski"! Stvarno voziš k'o zmaj!". A ja nespretan kao i uvijek u primanju pohvala, lupim: "Ma, ti sigurno nešto trebaš kada me takve komplimente daješ!" Odmah se bacamo na slaganje šatora - brzo sam gotov i zezam se kako je moj šator već toliko "istreniran" u podizanju i rušenju da to ide brzo jer ništa više ne moram sam raditi - samo mu pokažem gdje želim da se podigne i on sve radi sam!  Pomalo sam gladan a kako još nema ničega za klopu kad popijem par piva već sam u onom "Taman!" raspoloženju; nisam cuguš ali su mi kočnice već popustile. I ostali su u điru za zezanciju i smijeh; Maja i Dina leže jedna uz drugu potrbuške na luftiću, ja ih "objahujem", pljuskam po riti, grabim za "grive" i pjevam onu staru stvar od Bjelog Dugmeta; "Požurite konji moji, moja oka dvaaa...". Rasturačina! Svi krepavamo od smijeha!  |
Pred spomenikom dečkima iz "Četvrte"
Vozeći uz opjevanu Unsku prugu uskoro nakon Knina kratko zastajemo; tu je spomenik trojci momaka iz "Četvrte" - ipak su oni naš prijateljski klub, imamo Sporazum o Zajedništvu s njima. Odajemo počast našoj paloj braći i slikamo se pored spomenika. Ovdje je opis njihove pogibije.Na samom graničnom prijelazu Strmici dostižemo desetak Slovenskih bikera - i oni idu za Livno. Dok čekam da ostatak moje ekipe obavi carinske formalnosti, odlazim do njih i pozdravljam ih na "slovenščini", malo popričamo i pozdravljam ih sa "Adio!". Netko mi kasnije spominje da misli kako je to bilo poltronski, ulizički - no ja ne mislim tako. Osjećam se dovoljno velik i samopouzdan pa takve sitnice kao što je pozdravljanje ljudi na njihovom materinjem jeziku smatram lijepom gestom opuštenog čovjeka, tek malim znakom pažnje koji mene ne košta ništa, a njemu pomaže da se osjeća ugodno kao dobrodošao gost. I one Nijemce u Gračacu sam pozdravio na njemačkom uz "Tschüs" i "Grüss Gott", a razgovor je tekao dalje na engleskom... |
Preko Dinare k Vukovima!
U ranim popodnevnim satima već valja sklopiti šator i natovariti moju mazgu, pa se sakupljamo "kod Srbina"; u restoranu Tri Lovca u centru Knina. Na benzinskoj do mene dotrčava NLO s kacigom na glavi; pa to je Zviz! Danijela i on su sad doprašili ovamo - veli da si je i mislio kako će me ovdje naći! Odmah kaže da su putem ostali bez Zlatka - odlučujem to ne čuti na onaj zloslutan način, već želim zaključiti kako su jednostavno vozili brže od njega. Ali ne; izletio je s ceste na onim zavojima pri usponu nakon Gračaca; stumbao se u kamenjar - i gotovo da se nije ni malo povrijedio! Njegova krasna XJR-ka je bila puno lošije sreće; nije totalka, ali nije ni puno bolje - prednja vilica joj je smotana kao perec! Hajde, dobro da nije ništa gore od toga... Zlatko, brz ti oporavak želim...Ovo su dani za rukovanja, izgleda! Ispred Tri Lovca se rukujem s Bandićem! Kad je vidio grb grada Zagreba na mom prsluku nasmijano mi pruža ruku... Dogovaramo se o vožnji za Livno - neki su Veterani otišli za Drniš i Čavoglave, neki u Vodice - mi ćemo kod Vukova na feštu. Super; pridružuju nam se i Zviz i Danijela! I još jedan "super!": idemo alternativnim, meni dražim pravcem - preko Strmice i Bosanskog Grahova! Cesta je zanimljivija: preko Dinare zavojita i brdovita a cijelom dužinom Livanjskog polja ravna i zabavna za veće brzine. Osim toga je i prazna - stvarno nije neki gušt cogljati se iza kamiona ili rijetke kolone uz Peručko jezero gdje ne možeš povesti kolonu u preticanje. Ostavljam i svoje uobičajeno mjesto na kraju kolone i odlazim na čelo, danas mi valja voditi. |
Oluja!
Priprema za pokret prema stadionu me ovdje u Kninskoj vojarni uvijek podsjeti na vojsku - i to onu formalnu i po propisima kakvu sam upoznao na služenju vojnog roka, a ne onu braniteljsku sa srcem ratnika - uvijek je sve po pravilu "Požuri se i čekaj!". Formiramo kolonu i onda u njoj stojimo dobrih 20 minuta iščekujući polazak - srećom, ja sam već veteran i ovakvih zbivanja pa odmah bez nerviranja gasim motor, skinem kacigu i zavalim se na Teni kao u naslonjaču opušteno slušajući nervozna pitanja "A zašto sad stojimo?" i "Uhh, kud baš na suncu..."Najzad krećemo, prolazimo kroz grad i odlazimo do stadiona - smještamo se na onoj uzdignutoj platformi gdje je prošlih godina stajao helikopter. Prednost tog mjesta je što smo svima vidljivi, na otvorenom i dio protokola, a mana je, pa, to što smo svima vidljivi, na otvorenom, i dio protokola! Znači; na suncu, pred kamerama... Ipak, moglo je biti i znatno gore; prekjučer je general Fuzul najavljivao kišu, a dan je sunčan i suh, sa osvježavajućim vjetrom. U 9:44 započinje obilježavanje Oluje. Nadlijeću nas dva (zlobnici bi rekli; oba) MIG-a u niskom letu i u forsažu, na tvrđavi se podiže zastava, i počinje ulazak svečanih postrojbi. Protokol nas lagano vodi kroz govore, pa svojim programom lete "Krila Oluje" - neko vrijeme stojim uz zastavu koja vijori na vjetru a potom se pridružujem uobičajenoj zezanciji Veterana i naših frendova; tu su i "Blue Knights"-i. Oko podneva se bacam s apetitom na obavezni grah, a onda je već vrijeme za predah u kampu... |
Pripreme za svečanost
Jutro započinje prerano; ustajanje navrat-nanos, umivanje pod tuševima i odlazak na WC - "Teneni"; pa zar dva kemijska WC-a na čitav kamp i jučerašnji party?!? Bilježim vam minus...Odlazimo u Vojarnu već u 7 - no sad bar možemo usporiti, predahnuti; krenuti prije 9 sigurno nećemo. Vrijeme je za kavicu; vadim kuhalo, lonček i "nesicu", pa na zidiću pored bajkova pred začuđenim pogledima izvodim moj uobičajeni jutarnji ritual za buđenje. Kak se to pri nas f Kuzmincu pove: "Omnia mea mecum porto" - "Sve svoje sa sobom nosim." "Kaplje" polako i ostatak ekipe; dolazi i preostali moji Purgeri pa me dave i za posljednje majice; ni svi od njih ih nisu dobili. Ne možeš vjerovati koliko energije i brige se ulaže u dobivanje tih majica: svatko dolazi bar jednom i raspituje se, kolaju glasine da će ih biti još, pa da neće... možda sam trebao slijediti stoički Klekov primjer pa ne uzeti niti ovu jednu za sebe, kako ne bih bio metom zavisti - uglavnom onih koji su došli to jutro i neće ni prisustvovati svečanosti, ali su se za kape i majice spremni i posvađati. |
04.08.2011., četvrtak
Mapa puta, dan 5.
Vrijeme: Sunčano, vruće i ugodno, temperatura 25-32°C.Ceste: Uglavnom dobre regionalne, lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 88 km. |
Bewildered Strawberries a.k.a. Amok laufen Erdbeeren
Nakon otvorenja spomenika vraćam se u kamp i vidim da je u međuvremenu otišao defile; možda su tu sitnicu dečki iz Tenena mogli i malo bolje organizirati; ovako smo se podijelili u dvije grupe i nigdje nas nije bilo koliko je moglo biti...Sazivamo sabor predsjednika svih klubova Veterana - tako smo rijetko svi zajedno na hrpi da valja iskoristiti priliku riješiti neke administrativne i disciplinske poslove. Slijedi mi još dodatnog posla - dok se drugi zabavljaju ja dijelim majice Oluje Veteranima i prijateljima Veterana; 100 majci je planulo dok si rekao keks. Dobar dio večeri ipak provedem u razgovoru sa našim službenim klupskim vikarom, fra. Nediljkom Knezovićem, Kultom. Priča mi o uobičajenim životnim problemima svećenika - problemima koje ljudi niti ne vide - i njegovoj Crkvi Hrvatskih mučenika na Udbini. Kasnije u noći binu poharaju i Divlje Jagode. |
Popodnevni susreti u Kninu
Smještamo se u kamp i podižemo šatore pa odlazimo do centra grada na otvaranje novog spomenika. Baš mi je drago što vidim da je ona bista pred kolodvorom uklonjena - to je bio jedan od rijetko ružnih i loše napravljenih spomenika...Još dok prilazimo trgu prolazimo kraj brojnih štandova braniteljskih udruga pa se pridružujemo jednoj od njih - nisam siguran što zapravo rade jer imaju svega; izložene jurišne puške i lake mitraljeze utemeljene na M-16, pršut, rakiju, voće... recept da se u trenu rodi pjesma i veselje!  Na trgu čekamo početak svečanosti otkrivanja spomenika i nekako se nađem na putu Josipoviću - pružam mu ruku, rukujem se s njim uz jednostavno "Moje poštovanje, gospodine Predsjedniče!" na što on odgovara isto tako jednostavnim "Hvala". Eh, pored mene je prošao lako, ali nisu svi tako skromni; Zoran iz TNT-a mu pet minuta ne da otići i traži da mu obeća majice za Karavanu Prevlaka-Vukovar! Kad se samo sjetim kako je isti taj Zoki mene sljedeće jutro tako "jahao" za majicu "Oluje" - i nije je dobio (sve su bile razdijeljene)... nadam se da će sa Predsjednikom biti sretnije ruke. Tijekom otkrivanja spomenika malo razgledam nanovo ukrašenu površinu trga. Pronalazim ove stihove na slici i shvatim da poznajem njihovog autora, Tomislava Domovića! Da poznajem; išli smo skupa na prvu godinu faksa - on je odustao ali ne prije nego što smo imali nekoliko ludih i razuzdanih mladalačkih tuluma. Ovo baš i nije mjesto za zbunjujuće priče o ispijanju pive iz pupka. |
Ante Juričev Martinčev - Boban
Formira se kolona i polako krećemo iz kampa; prvo odlazimo i radimo "đir" po Tribunju - neka nas vide. Zatim se vraćamo u Vodice i palimo svijeću pred spomenikom palim braniteljima na rivi. Zaustavljamo se i na izlazu iz Vodica, kod spomenika Anti Juričev Martinčev - Bobanu koji je gotovo sam zaustavio prodor tenkova JNA u Vodice '91. Izašao je pred nadiruću kolonu podigavši prste na obje ruke u "V" za pobjedu i rekao im: "Ako krenete dalje i metra, 2.000 pijanih ustaša poklat će vas do zadnjeg!" Vjerojatno je u tenkovima bila mlada vojska, jer su se okrenuli i vratili natrag! Iza Ante je bilo samo nekoliko lokalnih stanovnika, branitelja, naoružanih lovačkim puškama...Tu nam se pridružuje i Tom; malo radim kalkulaciju "na pamet" koliko će nas biti sveukupno u Kninu; između 70 i 80! Mislim da još nikad nije bilo toliko Veterana istovremeno u jednoj koloni. Ponovo držim "rep" koloni i nastojim postići da se ne razvučemo previše. Vozimo kroz Zagoru do Drniša i bez stajanja odmah dalje, uz Prominu do Knina. Dok prilazimo Kninu vidimo kako nebo nad gradom šaraju munje - ali kad stignemo do njega sve što je ostalo od pljuska su lokve na cesti. |
O kitu se treba ići, o kitu!
Možda nisam dovoljno naglasio moje mišljenje o Club house MK Okit? Da ne bi ostalo nedorečeno: ovo je bez premca naljepša i najveća klupska kuća u kojoj sam ikada bio! Ima sve što prljavi, crni bajkeri mogu poželjeti, uključujući i brojne mogućnosti za razvoj. Ako nečega nema, onda je to zato što se bez toga lako i može! Hvala ti, Okite, hvala ti, Bumba! |
Jutro za dovođenje stvari u red
Danas me čeka dosta toga, a nije baš da sam se naspavao. Valja mi spremiti kuću (dakle; šator) i kuću (dakle; club house), obrijati onu ružnu facu koja mi se mršti iz retrovizora... Gnjavio sam se svih ovih dana sa nezahvalnim dužnostima ekonoma i računovođe, pa mi valja još i to stesati na kakvu pozitivnu nulu. Srećom, ekipa je danas raspoložena tako da i bez nadzora vrijedno spremaju i čiste. O tome što me sve čeka tokom dana i navečer ne vrijedi ni razmišljati - jednostavno ću rješavati stvari kako budu dolazile...Ovo je još jedan samozatajan, vrijedan član Veterana: Brko iz Metkovića. Ako ima kakvu manu onda je to to što - nema brkova! Zamisli; pošalješ nekoga mlađeg člana da pronađe Brku, on traži, stane pred njega i pita: "Ej, jel možda znaš 'ko je taj "Brko"?"  |
03.08.2011., srijeda
Mapa puta, dan 4.
Vrijeme: Sunčano, vruće i ugodno, temperatura 26-31°C.Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 18 km. |
Nemirna noć
Noći su ovdje prekrasne; već se ni ne sjećam kada sam posljednji put vidio kako se zvjezdanim nebom prostire naša galaksija, Mliječni put. To je savršena vizura pred odlazak na počinak - u gradu sam sretan ako vidim Velikog Medvjeda i Sjevernjaču, a ovdje se jasno vide čak i sitne zvjezdice Malog Medvjeda.Tako ja sretno u sitnim satima odem u krpe i zaspim kao beba - kad li me usred noći (pri čemu mislim na 3 ujutro) probudi toliko glasna glazba iz kluba da mi ni čepovi za uši nisu pomogli! Odjednom praši mjuza iz The Hair; sve se ori! Mislim si - pa tko li je od nas, gostiju, tako bezobrazan - a Riječani su stigli tek predvečer i umorni su od puta. Ustajem kako bih ugasio generator i proglasio "fajront", ali - muziku praši i na nju pleše sam Bumba! Eh, to je onda drugi par rukava, ne mogu njemu krojiti pravila... Nakon kojih sat vremena glazba se utiša i taman zaspim, kad me odjednom nešto zgrabi za prste na nozi! Skočim kao oparen; zar mi se neka zvijerka uvukla u šator? Štakor? Zmija? Pipam za baterijom, podižem stvari; nigdje ničeg. Odjednom, neka mala životinja lupi po stjenki šatora - izlazim i tražim ali nema ničega. Bome mi je trebalo dosta vremena da se smirim i ponovo uljuljkam u san, pazeći da držim glavu i noge podalje od "zida". U zoru, kad se već razdanilo ponovo me nešto grabi za prste - izlazim i nalazim malu crno-bijelu mačkicu! Ahh, to li je, mala bi se igrala! Sneno se zavlačim natrag u šator, a ona mi skače po licu - ma nema frke, radi što ti drago sad kad znam što si! Sada se smješkam, ali kad me zgrabila usred noći, bome sam se prepao...  |
Crkva Gospe od Karmela na Okitu
Bumba nam priča o prvoj crkvi podignutoj ovdje u 17. stoljeću, našim iseljenicima koji su napravili četrnaest kapelica križnog puta između dva rata, Talijanskoj mornarici koja je u 2. svjetskom ratu s brodova topovima sve razorila, komunistima koji su zabranjivali izgradnju nove crkve sve do '67. i potom njenoj izgradnji u samo dva mjeseca. Tu su crkvu razorili do temelja avioni JNA '91., doletjevši iz smjera Zadra. Tek je '96. započela izgradnja nove, treće crkve. Sve je rađeno ručno - radili su je Vodičani i njihovi prijatelji. Projekt crkve je radio Nikola Bašić; isti arhitekt koji je radio zadarske Morske orgulje i Pozdrav suncu. Mnogi domaći su se bunili misleći da je crkva prevelika, i moralo se skidati dva metra od vrha brda kako bi dobili dovoljno površine za crkvu. Crkva je podignuta iz "Vodičkog dešpeta"; prkosa kojim pokazuju da nikakvo rušenje nije jače od njihove volje. Ovdje se slavi blagdan Gospe od Karmela, 16.07.; fešta je pod samim brdom i svira mnogo bendova, ali na vrhu brda je samo molitva; veli: "Gori je misto za duovno."Priča nam dalje o stablu klena pod Okitom kojemu je grana okrenuta crkvi tri godine u povijesti procvala za Badnjak, i o trojici "jugonostalgičara" koji su posjekli to stablo, i svi poginuli u mjesec dana poslije toga. "'91. jugo-tenkovi prošli su ispod brda i došli do "Hacijende", gdje su zaustavljeni i morali su se vratiti prema Gaćelezima. Tamo gdje se sad vidi autoput je bila 4 godine linija razgraničenja; Čista Mala i Čista Velika - kad je krenula operacija "Oluja" samo su nestali. Lijevo vidimo Velebit, desno na samom obzoru Dinaru. Tu desno se ispred pruža Miljevački plato; onuda idemo sutra za Knin, preko Drniša..." |
Okit i Vodice u Domovinskom ratu
Popodne odrađujem "šihtu" u kuhinji, a kako se do predvečer sakupilo već 27 "službenih" Veterana i još dosta "pratećih", pravi je trenutak da prihvatimo velikodušnu ponudu našeg domaćina Bumbe i upoznamo se sa ratnom povjesti ovoga kraja sa brijega Okit iznad Vodica, na kojem se uzdiže impresivna kamena crkva i odakle se pruža prekrasan pogled u svim smjerovima. |
Zen i umjetnost održavanja motocikla
Jutros, nakon obavezne kavice, zaključujem kako mi treba mali predah od gužve veselih ljudi koji se onako krupni i snažni nasmijano gurkaju kao da traže izgovor za još malo vike i smijeha. Odlazim sam na plažu, na iscrpljujuće plivanje i potom izležavanje u hladu, uz dobru knjigu. Ponio sam nešto što nisam čitao već petnaestak godina - pobornik sam one teorije koja kaže da je bolje jednu knjigu pročitati pet puta nego pet knjiga jednom. "Zen i umjetnost održavanja motocikla" je davno privukla moju pažnju već svojim čarobnim naslovom. Prvo, spominje zen; oduvijek sam se divio ideji svijesti o sadašnjem trenutku, i pronalaženju ljepote u malim stvarima. Potom, spominje motocikle. Treće, govori o umjetnosti - a ne o prostom umijeću! - održavanja motocikla! Svaka od tih stvari bi mi privukla pažnju, a stavljene zajedno učinile su mi knjigu neodoljivom. Iako autor sam napominje: ...ova se knjiga nipošto ne smije vezati sa pozamašnim poljem poučnih obavijesti o izvornom učenju zen budizma. Ona ne sadrži mnogo podataka ni o motociklu.", a stil pisanja mi osobno izgleda pomalo grbav i nezgrapan, smatram je dobrim prijateljem. Uostalom, prosudi sam: "Kad provodiš odmor na motociklu, stvari gledaš potpuno drugačije nego ikad dotad. Kad si u automobilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budući da si na to naviknut i ne primjećuješ da je sve ono što vidiš kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatrač i sve dosadno promiče pokraj tebe u nekom okviru. Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalaziš se usred prizora, više ga puko ne gledaš i osjećaj prisutnosti je strahovit. Taj beton što juri desetak centimetara ispod tvojih nogu nešto je stvarno, ista materija po kojoj hodaš, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne možeš ustaliti pogled, ali možeš spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoćeš, i sve to zajedno, cijelo to iskustvo, nikad se ne gubi iz neposredne svijesti." |
02.08.2011., utorak
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, vruće i ugodno, temperatura 29-34°C.Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne i magistralne ceste. Ukupno pređeni put: 147 km. |
Večera koja vraća u život!
Vožnju natrag do Vodica, kroz kolone turista od kojih svaki ima svoj ritam vožnje, dok sunce na zalasku biješti nad horizontom ravno u oči, mogao bih nazvati kojekako, ali ne i ugodnom. No, nije svaka vožnja ultimativni gušt, tako da mi ne valja cendrati...Osim toga, večera koja nas je dočekala bi vratila i mrtve u život, a ne samo cendrave natrag u dobro raspoloženje! Stvarno, valja mi posebno priznanje odati našem Borisu iz MKV Metković; iako su skoro svi - barem s vremena na vrijeme, i unutar svojih mogućnosti - doprinosili radu u kuhnji, on si je dao truda i bio šef kuhinje svih ovih dana, radeći i po 8 sati - a klopa mu je bila upravo odlična. Kako svatko više voli ovo ili ono, tako i ja izdvajam moje favorite; riblja juha sa rizima i orada na lešo su me stvarno oduševili! Hvala, Borise! Broj nam postojano raste; sad nas već ima 17-18, a tu je i par domaćih, tako da je atmosfera na visini - no dan je bio unatoč kasnom ustajanju dug - i vruć! - tako da se zavlačim u šator još i prije ponoći. |
Knin; brifing i dogovori
Nije baš da me boli glava jutros - točnije bi bilo reći da je uopće ne osjećam! K'o ono pile iz vica koje ne osjeća ništa; ni kljun, ni krilca, ni nogice. Ipak nemam dovoljno prakse u ovakvim cjelonoćnim lumperajkama, a niti godina proizvodnje mi više ne ide na ruku. Zapravo, nije pošteno reći da je problem u godištu, više je riječ o kilometraži, no svejedno nisam baš klinac...Tek se poslije podneva uspijem prisjetiti kako se zove onaj tip koji mi glavu nosi - možda mi se u njoj razbistri od malo vjetrenja na motoru; idemo u Knin dogovoriti se oko protokola i zbivanja na Dan Oluje (tko bi zapamtio onu sintagmu: "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja"?!?) i fešte u MK Tenen. Četvorica palimo prema Kninu kao Četiri jahača apokalipse; Klek nas vodi meni neznanom cestom (da, djeco; ima i takvih cesta po Hrvatskoj, kojima Zmayski nije vozio!) od Šibenika do Drniša potpuno neprimjerenom brzinom; na benzinskoj mu velim da ako hoće da ostanemo u grupi, neka smanji malo... do Knina se ipak razbudim pa prisustvujem brifingu generala Fuzula - čudan je to osjećaj; nas par bajkera stojimo u krugu sa brigadirima, bojnicima i satnicima i kojih 45 minuta prolazimo kroz detalje organizacije, vremenima i pravcima kretanja, izvlačenjima ešalona... Svi su u "digitalnim" maskirnim uniformama, samo mi bajkeri u crnim kožnim prslucima - a oni nas ne gledaju kao autsajdere! Svi odlazimo na igralište NK Dinara gdje će se sve odvijati - tu su već parkirane kontroverzne Patrie i Humvee-i iz američke donacije. Rukujem se sa generalom Mladenom Fuzulom, on nosi majicu Veterana koju smo mu poklonili - i nespretno blebnem: "Nadam se da će vam majica biti dovoljno velika!" Htio sam reći kako se nadam da će mu pristajati, no on moj gaf okreće na šalu - veli da mu je vrijeme za penziju - i sve prolazi dobro. Popijemo još kavicu u predvečerje pred nedovršenim spomenikom, razgledamo kasarnu pod Kninskom tvrđavom na koju smo bacili oko, pa se vraćamo pod Okit. |
01.08.2011., ponedjeljak
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, vruće i ugodno, temperatura 28-33°C.Ceste: Uglavnom dobre regionalne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 18 km. |
Apsolviranje ljenčarenja
Pri povratku u kamp pridružujem se već razigranoj fešti, toči se službeno piće kuće; Jack Daniels. Bumba je ugostio i Icu, starog fakina s Trešnjevke. Znaš onu situaciju kad nekog tek upoznaš, ali sve "klapne" i razgovor samo teče? Čovjek je faca i pravo je zadovoljstvo razgovarati sa nekim tako širokog znanja, no oduševljava me i time što se sjeća moje rodne Metkovačke ulice sa Srednjaka - koja je srušena kada sam imao 5 godina, kako bi se napravilo mjesto novim zgradama iza OŠ Josip Račić. Pričamo o ljudima kojih se obojica sjećamo, mojim kumovima Drobecima s ćoška, lijepoj stjuardesi preko puta, o velikoj poplavi (koja je ipak bila prije mog vremena), i ti nas razgovori odvode na sve dalja mjesta, u sve dublja sjećanja... sve do pred zoru.Branimir Vardaj - Ico; faca i karakter. |
Nastavak ljenčarenja
Nakon popodnevne "sieste" (kako je lako usvojiti dobre običaje! "Valja nam sad malo ubit oko...") odlazimo na plažu u Vodicama. Maestral donosi lagane, dugačke valove pa je kupanje tim zabavnije - a u predvečerje se prošećemo svega par sto metara na "after beach party". Neka tehno muzika reže zrak (i uši), animatori pozivaju mlađariju na feštu i razbacivanje, cuga je skupa - baš i ne "miriše" na bikersku zabavu ali sve to brzo zaboravimo kad nam par mladih cura dolazi kako bi se slikalo s nama "crnim bajkerima" a potom se onako "bezobrazno" odjevene počnu razbacivati oko nas. Siguran sam da su na Zrču još otvorenije i izazovnije - ali već i ovo mjesto domaća ekipa naziva "Sodoma i Gomora". |
Uvod u ljenčarenje
Ujutro me budi vrućina ljetnog sunca, ali i osvježava lagani maestral. Kuham si kavu i bauljam naokolo sa limenim lončekom u ruci; razgledam sve ćoškove ovog velikog zdanja; tri šanka, dvije kuhinje, unutrašnja i vanjska bina za mjuzu, prostora kao u priči - i onda još jedan kat! Klub koji ima jednu petinu ovog prostora može tvrditi kako ima sasvim pristojan club-house...Odlazimo na kavicu i doručak u Vodice - pomalo nam se pridružuje još Veterana koji noć nisu proveli u Vodicama, već kod Grofa ili Kleka. Padaju dogovori za klopu ovih dana; valja nam iskoristiti sve te kuhinje s ražnjevima i roštiljima koji nam se nude. Nakon kupovine brda špeceraja nas četvero okupira kuhinju; vruće je i vani, a uz lonce i roštilj još i više; skidamo se svi u kratke hlačice i u roku keks dobivamo naziv "Golih kuhara". |
