Vozeći uz opjevanu Unsku prugu uskoro nakon Knina kratko zastajemo; tu je spomenik trojci momaka iz "Četvrte" - ipak su oni naš prijateljski klub, imamo Sporazum o Zajedništvu s njima. Odajemo počast našoj paloj braći i slikamo se pored spomenika. Ovdje je opis njihove pogibije.
Na samom graničnom prijelazu Strmici dostižemo desetak Slovenskih bikera - i oni idu za Livno. Dok čekam da ostatak moje ekipe obavi carinske formalnosti, odlazim do njih i pozdravljam ih na "slovenščini", malo popričamo i pozdravljam ih sa "Adio!". Netko mi kasnije spominje da misli kako je to bilo poltronski, ulizički - no ja ne mislim tako. Osjećam se dovoljno velik i samopouzdan pa takve sitnice kao što je pozdravljanje ljudi na njihovom materinjem jeziku smatram lijepom gestom opuštenog čovjeka, tek malim znakom pažnje koji mene ne košta ništa, a njemu pomaže da se osjeća ugodno kao dobrodošao gost. I one Nijemce u Gračacu sam pozdravio na njemačkom uz "Tschüs" i "Grüss Gott", a razgovor je tekao dalje na engleskom...
Post je objavljen 05.08.2011. u 15:55 sati.