Zmayski z Brega landra naokolo
| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
27.05.2010., četvrtak
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano, povremeno lagano oblačno, temperatura 20-26°C. Lagani vjetar, na mahove umjeren. Suho. Ceste: Dobre i loše regionalne i lokalne ceste, povremeno makadam i blatna staza. Ukupno pređeni put: 523 km |
Palme i borovi, vrapci i golubovi
Spuštam se do Meja; nastavljam starijim, lijevim, krakom koji se odvaja za Bakar i Kraljevicu. Desni odlazi ka Rijeci. Eto; kao i svako istraživačko putovanje; kad mu dođeš do kraja pitaš se - zar je to sve, nema li dalje ništa? I uvijek je odgovor isti; sve što ima dalje jest u tebi.Nastavljam do Crikve; ipak mi se tamošnje plaže više sviđaju - valja "zaozbiljno" otvoriti sezonu kupanja; ono plivanje na Hvaru ne računam - tamo nisam išao bajkom. Voda je još uvjek brrr... No; na ovoj slici se vidi zašto bajkeri hajbaju motore; pa, zbog komada, naravno! Na kraju; kaj bi bila ova slika bez rasne plavuše!?! Poslije plivanja i grijanja na suncu valja se malo okrijepiti - lagana pizza i Cool žuja su ono što se traži - a potom skok na Tenu i najklasičnijim putem palim do Zabrega; na kraju krajeva - večeras je sastanak Veterana; valja mi otići među moje i malo se praviti faca današnjim putovanjem... |
Slani pogledi
Pred Belim Selom ponovo izlazim na asfalt, dolazim uskoro i do željezničke pruge ka Rijeci. Spuštam se dalje na Fužine, pa zatim Zlobin i Hreljin, u nekoliko navrata presjecajući prugu. Tu se na Plasama i prvi put otvara pogled na more - a strmina ceste je impozantna - sjećam se kako sam baš na ovom mjestu, tamo negdje početkom osamdesetih, zastao i nisam nastavio dalje dok nisam dobro isprobao da li su mi kočnice na biciklu u besprjekrornom stanju. Išao sam na Krk, bilo je to ludo ljetovanje. Nisam tada ni znao da se dobrim dijelom vozim starom gospođom Karolinom.Tom 17% strminom je danas na ova dva kotača ipak puno lakše i sigurnije, idem bez straha. |
Medo mali, mic, mic...
U Sungeru Karolina odvaja lijevo, ka Brestovoj Dragi. Dok se provlači kroz malena sela i naselja vikendica, cesta je OK; ali brzo ulazi u šumu i postaje makadamska - ali dobra, tvrda i bez velikih graba. Prolazeći pored šumske livade sa dvije lovačke čeke krajičkom oka sa strane ugledam uspravljenu sjenu. Ne osvrćem se odmah već nakon par metara, kad to cesta dozvoli - i ugledam mladog, gotovo potpuno odraslog mjedvjeda kako se radoznalo podiže na stražnje noge i gleda me! Sav zbunjen, produžim dalje, ali se odmah i vraćam; vidim da se medo mota oko neke bačve koja je sajlom vezana za stablo na ivici šume. Rekoh; ma to je sigurno pripitomljen medvjedić, vezan za tu sajlu. Silazim s motora i "opako" naoružan (foto-aparatom i kiflom) krećem k njemu a on - pali u šumu! Pa, mislio sam da je vezan! Prilazim bliže, uvlačim se i u šumu pokušavajući pronaći tog sramežljivog derana, a njega nigdje. Uh, uh - izgleda da sam nešto krivo shvatio; misleći da idem k pitomom medeku ušao sam u šumu za medvjedom naoružan - kiflom! Valjda da mu ručak od sirove Krešetine bude ukusniji, što li...Kasnije mi frendovi objašnjavaju da lovci privlače medvjede do čeka tako što postave bačvu s kukuruzom, vežu je dugom sajlom za stablo i na njoj izbuše rupe - medvjedi dolaze pa tumbaju bačvu da bi došli do klope. Inače, kad u ovom kraju netko kaže da je vidio majku s dvoje djece, nemojte misliti da govori o ljudima - riječ je o medvjedici s mladima. Nedaleko nalazim ostatke "fajera"; stupova kojima je Karolina preko strmog vijadukta savladavala duboku dragu. Kolovoz je bio od drvene podnice s ogradom - a trasa je napuštena još početkom 19. stoljeća. Jedne je zime ovdje velika kočija otklizala, probila ogradu i survala se - svi su poginuli! Kad je to čuo Matija Weiss, projektant Karoline - ubio se! Eh, kad bi današnji izvođači tako časno i moralno stajali iza svojih djela... |
Srce Gorskog kotara
Strminama i zavojima, ali još uvijek dobro održavanim kolovozom, Karolina se spušta ka Mrkoplju. Prometa gotovo da i nema, pogledi se otvaraju jedan za drugim, a slijediti trasu stare Karoline je lako - gotovo da i nemaš gdje pogrešno skrenuti.U ovim je šumama pred koja dva stoljeća najunosniji "posao" na Karolini bila - hajdučija! U Mrkoplju se s lijeve strane priključuje cesta od Bjelolasice, s Begova Razdolja; najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj. Uskoro dolazim i do ceste koja kroz Tuk vodi ka Samarskim i Bijelim stijenama, podno Jančarice i preko Matić-poljane. Sada nastavljam ka Sungeru; ovom sam cestom par puta klipsao do Delnica, kojih 18 km, kad bih se spuštao sa nekog od ovih mjesta iz srca Velike Kapele - bus je tada vozio dva put na dan... |
Stari Laz
Stari Laz; doslovno znači stari prijevoj. Ako znamo da je ovo najviša točka na koju se Karolina uspinje, možemo se glatko pitati da li je stariji Laz ili Karolina koja se lomi preko njega. |
Dimnjačar, Riđan, a bome i Artiljerac i Klinac
Sjećate li se epizode iz Kapelskih Kresova kad Dimnjačar odluči zarobiti talijanskog majora? A Jastreb s omladinskom četom zarobi drugog majora, puno važnijeg, plemića? I svi se nasmijaše?E, pa ovo je dvorac u kojem je taj nobl-hohštapler slavio Božić; u Staroj Sušici. U ovom dvorcu iz bajke, koji je nekoć pripadao takvoj faci kakva je bio grof maršal Nugent, danas je odmaralište Riječkih školaraca. Cool, nema što. Kladim se da mnogi od njih zamišljaju kako su u Hogwartsu... |
Tunel kroz ne-brdo
Izbijam na cestu koja povezuje Zdihovo i Trošmariju - presjecam je i nastavljam trasom Karoline još komad, do Osojnika, gdje napokon moram tražiti obilaznicu; odlazim preko Vučnika za Vrbovsko - Karolina je na toj dionici dijelom izgubljena u šumi a dijelom pokopana pod novim autoputom za Rijeku. Gradilište se pružalo ovdje preko nje, i nisu je baš štedjeli.Podno Smišljaka zastajem uz ove ostatke željezničke pruge prema Sloveniji, srušena je negdje krajem drugog rata. Tu se radoznalo raspitujem za put i ostatke nadvožnjaka kod nekog žilavog starca - i saznajem svašta; da ovo NIJE Karoilna, da sam trebao doći kad su išli konjima po njoj, da sam ja negdje krivo skrenuo i da ova karta ništa ne valja (naročito dok je okrenuta naopako)... maligani su uzeli svoje, vidim. Pristojno se pozdravljam i brzo odlazim, dok se ne desi kakva scena iz filma Deliverance. |
Izgubljena Karolina
Od Bosiljeva malo krivudam lokalnom cestom i u Hrsini ponovo nalazim trasu stare Karoline. Vrlo brzo postaje tek kolski put kroz polja, zatim ulazi u šumu i postaje blatni traktorski put, trava pri sredini ceste je do koljena a mlada se stabla nadvijaju i zatvaraju prolaz. No sama se cesta još ne da; kameno podvozje tako je tvrdo da stabla po njoj još ne niču. No, cestovni bajkovi ovdje ne bi imali što tražiti; duge lokve duboke po pola metra, grabe i hupseri - u nižu pa po gasu, dok guzica pleše. |
Dok se probijam kroz blato i grmlje dolaze mi riječi pjesme iz devedesetih; "Kerolajna was a girl" samo što ja pjevam "Kerolajna was a road" s naglaskom na "was"... |
Bosiljevo; zaključana romantična duša
Karolinom od Jarčeg polja koji kilometar vodi i trasa državne ceste D3, pa potom sama Karolina nastavlja uz Dobru, lijevo, prema, pajz sad; Beču! Da, da; Beču i potom Bosiljevu. Dionica preko Skoblić brda je upravo veličanstvena; odlična asfaltna cesta koja lagano krivuda kroz šumu; ljepota i radost vožnje!U Bosiljevu komad stare dionice je izgubljen u gradnji i obradi tla; malo krivudam do Bosiljevskog dvorca. Ovdje nalazim hrpu klinaca kojima povjesničarka u narodnoj nošnji (!) priča o povijesti dvorca i ovog kraja. |
Dobra, nema što!
Odmah ispod Novigrada cesta prelazi Dobru starim, originalnim, uskim kamenim mostom iz 1726. To je ujedno i jedini most na Karolini, duž cijelog njenog puta do Primorja, što u ovom kraju mnogih rijeka otkriva principe planiranja gradnje onog vremena; mostovi su skupi, a ako strmine ceste i oštri zavoji produže putovanje i učine ga opasnim - pa, nema veze!Nastavljam dalje tik uz Dobru; u dolini rijeke cesta je i ravna i stvarno dobra, sve do Jarčeg polja. Sjećam se; tu su zastajali svi školski autobusi s klincima na eskurzijama za Plitvička jezera. Tu u Dobri sam i ja isprobavao vrlo zabavnu igračku; ronioc u starinskom skafanderu, gumenim crijevom povezan s površinom. Pustiš ga da potone i onda puhanjem napuniš zrakom pa on izroni natrag na površinu. Ehh, dječje radosti... kako se ono kaže; razlika između dječaka i muškarca je u cijeni njihovih igračaka. |
Stari grad Novi grad
Od Luščića preko Skupice cesta krivuda od brega do brega. Predgrađe polako ustupa mjesto selima koja se nižu uz cestu, livadama i šumarcima. Klizište nedaleko dvorca koje je odnjelo cestu 2008 (tek) sad se sanira, no dobro postavljeni "home made" putokazi vode me par kilometara seoskom i šumskom cestom oko Zagradca.Na oštrom zavoju ceste leži stari grad Novigrad, u obnovi, ali svejedno impozantan. |
Dubovac, stariji od Karlovca
Karolina na svom početku dolazi pod Dubovac, i odmah pokazuje svoje pravo lice; uspinjuća i zavojita, baš kako čovjek zamišlja srednjevijekovnu cestu koja vodi pod utvrdu. Kad sam živio ovdje devedesetih nisam ni znao da je ta tako starinska ulica s drvoredom kestena i skladnim, malenim kućama stara skoro kao i sam grad. Niti da je ta vijugava, po današnjim standardima neshvatljivo strma cesta kojom sam trčkarao do Dubovca zapravo stari put ka jugu. Sam je Dubovac danas lijep, obnovljen, a park oko njega savršeno gradsko izletište i mjesto za predah. Djeca jurcaju naokolo, "tete" se prave da nisu kvočkasto preventivno zabrinute zbog dolaska crnog groznog bajkera :-) Što ako ja dohvatim dvoje - troje pa na motor i prodam ih ciganima... simpa. |
Grad na četiri... ceste!
No, dosta seksualnih aluzija! Riječ je, naravno, o Karolinskoj cesti; Karolini, prvoj - i dugo vremena jedinoj - cesti koja je spojila središnju Hrvatsku i Primorje. Građena je za Karla VI (sina Leopolda I; onog koji je pogubio Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana - tek toliko da se orijentiramo u vremenu - nikad im to nismo oprostili, jelda), 1726 godine, dakle u Austrougarskoj monarhiji.Podno Dubovca, nedaleko stare karlovačke bolnice danas je kružni tok gdje počinju - i račvaju se - starija Karolina i mlađa Luizijana. Luizijana odlazi desno, Marmontovom alejom ka Netretiću, a Karolina lijevo, Primorskom, pod sam Dubovac. Karolina je pravi razlog gospodarskog procvata Karlovca u 18. stoljeću - i uvjetovala polagano pretvaranje Gorskog kotara iz nenastanjenog i pustog predjela u hrvatsku Švicu. Roba se do Karlovca dovozila Kupom, brodovima, kojih je bilo toliko da se s jedne obale na dugu moglo prijeći preskačući s jedne te korablje na drugu. Dovozile su u grad žito, med, stoku, drvo i ostale proizvode Posavine, a odvozile ribu, ulje, sol i vino pristigle na kolima iz Primorja. Tek je željeznica, sagrađena mnogo kasnije poništila tu važnost Karlovca kao trgovačkog središta. Četiri su Karlovačke rijeke, to svi znaju; Kupa, Korana, Mrežnica i Dobra. Zajebanti vele da je rijeka pet; ovdje izvire i rijeka Piva. Karlovačkog piva ;-). No, četiri su i stare Karlovačke ceste. Luizijana - do Rijeke; najnovija, ne prejakih nagiba, široka, uvijek prohodna - i u današnje doba kad mnogi koriste autocestu ostaje krasna prometnica. Jozefina - prema Senju; dobra, ugodna - dok ne zapuše bura po njenim serpentinama. Rudolfina - slabo poznata a prekrasna cesta, nedavno obnovljena, zavojita - preko Ogulina, podno Kleka i Samarskih stijena, do Novog Vinodolskog. I, moj današnji izbor, Karolina. Vrlo zavojita i strma (14 i 16 postotni usponi nisu rijetkost), mjestimično nelogična, zimi potpuno neprohodna, uska i zahtjevna, na mnogo mjesta opasna - kako zbog strmina i leda, tako i zbog razbojnika. Mislim, onda, jednom... znam se ja izgubiti malo u vremenu. |
Trajna nina Karolina
Već se duže vrijeme spremam upoznati jednu vremešnu i tajnovitu gospođu. Izuzetna je iz više razloga; prvo, bila je prva! (sjećate li se vi svoje prve?) Dugo vrijeme bila je i jedina. Nadalje, bila je po život opasna. Onda; nije se po njoj moglo uvijek. Jasno je; takve gospođe nisu za klince, već za iskusne muže...Još jedna zbunjujuća potankost; svršavala je samo u Karlovcu i u Bakru. Danas svršava svako malo, ali brzo počinje iznova, i nitko je sad ne može odvaliti u komadu. Prije je puno i tražila - zahtijevala je i po nekoliko dana. Danas je se može šišnuti u pola dana. Ako znaš što radiš. I imaš čime. Kako mi je Karlovac blizu, i ja ću s njome započeti tu, na četiri rijeke, a svršiti namjeravam u Bakru. Ako ona ne svrši sa mnom prije toga. Nedaleko njenog početka novi je most preko Kupe, Drežnički - Karlovčani su ga 100 godina čekali. Ka sjeveru je s njega baš dobar pogled na Dubovac i na Veslački klub Korana. Na Kupi. Hm. Kad me stari kao klinca dovodio ovamo nikako nisam mogao shvatiti kako se klub na Kupi može zvati "Korana". Svejedno; tu sam naučio da rijeku valja poštovati, pa i onda kad je na njoj kupalište. |
15.05.2010., subota
Mapa puta
Vrijeme: Oblačno i tmurno, temperatura 12-15°C. Lagani vjetar, ponekad jak, navečer oluja. Kiša cijeli dan, na mahove jaka. Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, autoput. Asfalt. Ukupno pređeni put: 587 km |
Loibelpass in potem dežela
Vraćam se prema Klagenfurtu i isprobavam kočnicu, malo "pikam" po njoj u nevjerici da je fakat sve ok i da dobro radi. Krećem cestom prema Loibelu (da ne kažem; Ljubelju) - tu već poznam svaki zavoj, toliko puta sam prošao njome, pa se unatoč neprekidnoj i jakoj kiši osjećam dobro. Tena prede, kočnice rade bez greške; ponovo sam na vrhu svijeta!Nakon Loibel tunela zastajem, kupujem vinjetu (7.50 €) - po ovom vremenu mi se fakat ne da pimplati po lokalnim cestama, naročito ne kroz noć - idem autoputom kroz cijelu Sloveniju i to bez stajanja - ha, koji pothvat! :-) Treba mi par minuta da navučem rukavice; šake su mi drvene a same rukavice su se pretvorile u bezoblične mokre krpe u kojima se prsti zapliću. Polako Slovenija ostaje zamnom, prolazim granu i poslije naplatnih kućica gledam što li je mogao vidjeti Dubravko Borčilo - Buco; Siščanin koji se pred mjesec dana ovdje zaputio lijevom trakom na autoput i otišao u vječna lovišta. Nije mi jasno... RIP. Zastajem natankati na prvoj benzinskoj nakon Bregane i dok silazim s Tene - toliko sam drven od hladnoće i vlage da mi zamalo pada! Guram je s nogare, hrvam se onako ukočen s njom da mi ne legne - i uspijevam je nekako zadržati njenih 250 kila da ne padne na bok. Tek mi taj mali incident pokazuje koliko sam umoran i iscrpljen; nije to neka silna kilometraža, ali dugotrajna vožnja u koloni, neprekidna kiša i više od svega kvar i briga kako ću ga riješiti su me doveli pred Zagreb već ošamućenog. Do sada kiša, a sada i oluja! Dok ispadam na Ljubljansku i potom Zagrebačku vjetrušina šiba kišom sa sjevera na udare tako opako da me premeće po metar - dva po prometnom traku. Polako i pametno; uvijek kad se pred kraj putovanja nađem u nezgodnoj situaciji uvjeravam se; "Krešo, ako se sada rastepeš, sav današnji trud i ispravne odluke biti će bezvrjedne, a sve ljepote i radosti ove vožnje biti će uništene i zaboravljene. Pamet u glavu, i koncentriraj se!" Provlačim se kroz grad, a pred očima mi kao baklja na kraju puta blista ideja vrućeg tuša... |
Furt i furt u Klagenfurt
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća odlazimo za Klagenfurt - oh, pardon; Celovec. Baš sam zločest... =)Mislio sam već otići polako, "šepajući", istim putem uz Dravu natrag u Zabreg, ali me Dačo nagovorio da odem do njega, tih pedesetak kilometara, skupa sa ostalim Veteranima pa ćemo naći neko rješenje za popravak bajka. Polako se kroz kišu skriven u koloni cogljam k njemu - gadno je voziti; prednja kočnica radi sa valjda 30% snage, a u zadnju se po ovoj poplavljenoj cesti baš i ne usudim pouzdati. Sav sam zdvojan - radim li pravu stvar? Ako ne popravimo Tenu kako ću se po Klagenfurtskim bregovima voziti bez kočnica? U dolini Drave sam barem na ravnici... Nakon sto strahova dolazimo do Dače doma; na bregovima je zapadno od Klagenfurta, sjeverno od Worther jezera - kako ću tu kasnije nizbrdo, ako... Ah, Dačo ima skršenu Hondu u garaži; bacam se na nju s apetitom lešinara - skidam šrafe čeljusti, isprobavam ih na Teni - i izgleda da pašu! Kočnica je na mjestu, i srce mi polako sjeda na mjesto - ali ja na žalost ne mogu ostati danas u ovoj gostoljubivoj kući! Sutra ujutro moram biti u Zagrebu; bogoslužje u Svjetioniku života bi ovaj put inače bilo šepavo bez mene. I, istini za volju; iscrpljen sam - ovaj kvar mi je odnio mnogo snage, treba mi povratak u bazu i opuštajući odmor... Žao mi je ko cucku; atmosfera je odlična, škvadra se već zeza i zagrijava; očekuje ih odličan provod kroz ovo predvečerje i noć - a tko zna, možda i kiša sutra prestane. Dačo se isprsio u svakom pogledu, ali cesta me čeka... Šmrc. |
Bleiburško polje
Pred Bleiburgom zastajemo konsolidirati redove kako bismo na Bleiburško polje ušli u tip-top formi. Ja napokon oblačim windstoper, kabanicu i navlake za čizme, skidam ledeno mokru maramu oko vrata - sve će biti ok, suho i udobno, no zimske rukavice su poput morkih krpa, mogu ih žmikati. Zapravo to i radim.Na samom ulasku pred svetište austrijski policajci nas pokušavaju poslati na parkiralište. Ne damo se i nakon pregovora i uvjeravanja idemo pred pozornicu, s motorima, na mjesto rezervirano za nas. Odjednom, u gužvi među ljudima začujem metalni štropot i - ostajem bez prednje kočnice! Dva-tri kratka pumpanja, kočnica proradi i tek nakon parkiranja shvaćam što mi se desilo; otpala mi desna prednja kočiona klješta! Kompletna, vise na lajtungu, provukla se između vilice i žbica - čak nisu ništa ni polomila! Sav u šoku i nevjerici vidim da sam ostao bez dva 10 mm šrafa koji drže cijelu čeljust! Pa da ne povjeruješ! Zimus sam imao veliki servis; između sveg ostalog mijenjao sam i pakne i brusio prednje diskove - a kako uvijek na Teni sve radim sam nemam nikoga koga bih mogao okriviti; valjda nisam stegnuo ta dva šrafa. Provlačim se par kilometara pješice među hodočasnicima putem kojim smo došli, u nadi da ću negdje u blatu pronaći koji od ta dva šrafa, ali ne nalazim ništa. Vezicama pričvršćujem kliješta kako ne bi kloparala okolo i upala među žbice, no ovo mi je potpuno pokvarilo raspoloženje; nit se mogu s dužnim poštovanjem posvetiti misi i govornicima, nit se mogu opušteno zezati sa frendovima pod šatorima - samo brinem kako ću se s polovičnim kočnicama kroz kišu vratiti do Zagreba... Ali; koja je to milost! Otpadnu ti kočiona klješta, i to se ne desi pri 150 na autoputu već dok se gegaš 10 na sat, s nogama pri tlu. Ne zaglave se između žbica i vilice i ništa ne polome, i lajtung ostane cijel. A kočnica - radi! Velim; uvijek može gore, a često može i puno, puno gore. U svem tom premišljanju i brizi ne mogu ne biti ponesen nadahnutim govorom monsinjora Vlade Košića, koji je savršenom dikcijom i ritmom govorio bez bijesa i grča, bez floskula i velikih a ispraznih riječi, duhovan i intelektualan, a i dalje nacionalan; ...govor na portalu Hrvatskog kulturnog Vijeća... , pa ako se tko želi prisjetiti... |
Preko Zaboka, Šentilja i Miklavža do Dravograda
U Zaboku nam se pridružuju domaći dečki i nakon još jednog sačekivanja na benzinskoj mirnim, sporim ritmom idemo dalje. Na mahove zna zapuhati malo žešće; lakše motore (i lakše vozače! ;-) lijepo njiše po cesti. Sad već fino paducka, ali ništa ne smeta; ritam je ugodan, Blue Knightsi na čelu znaju što rade (i kamo idu) pa je sve glatko. Pokušavam održavati radio-vezu sa začeljem, ali ove naše olfo "motorole" rade dok si na razdaljinama na kojima bi se mogli i dovikivati. Čim se izgubimo iza zagorskih bregova i zavoja čuje se samo squelch! Bezbolno (bez čekanja) prašimo preko Šentilja - čak nam i tovariši samo lupaju žigove, bez gnjavaže i kontrole.U Miklavžu pred Mariborom zastajemo, tu nas na sačekuju dečki Čakovečki - Mustači i ostala ekipa Međimurska. Sad osim gomile bajkova imamo već i tri "vozila za logističku potporu"...;-). No, mi se malo se durimo na konobaricu; znala je da će doći gomila bajkera a sad nas sama mora posluživati i na šanku i na benzinskoj. Kavica za buđenje ima i sekundarni efekt; otvara apetit, pa se prikrpavam mojim nesuđenim Kuarlovčanima; friški kruh i domaće delicije savršeno pašu. Iz neshvatljivih razloga propuštam posljednju priliku za oblačenje kabanice... neke moje odluke ni nikad kasnije ne budu jasne. Mulac. Provlačimo se kroz Maribor naguravajući se sa frustriranim kamiondžijom i kiša polako prestaje padati - počinje pljuštati! Od Maribora se mirnim ali dobrim tempom hajbamo cestom zalijepljenom uz Dravu; tim sam putem išao samo jednom, po suhom vremenu - jako lijepa i ugodna cesta za vožnju, i kraj je lijep. Tih pitoresknih 65 km uz Dravu mi danas ne izgleda tako idilično; rukavice, čizme i marama oko vrata su mi onako, baš "prijatno" mokri. |
U Bleiburg, taj olovni grad
Nomen est omen; ime je znak, govorili su stari latini. Svaku stvar njeno ime određuje - što možeš očekivati od grada olova nego da te tamo dočeka olovo. Vruće olovo iz puščanih cijevi. U slavu i na spomen ubijenim Hrvatima pred 65 godina - danas idemo na ovo skromno hodočašće, mi bajkeri, u našem stilu.Pola tri ujutro je i palim Tenu, odlazim pred klub pridružiti se Veteranima koji su noć proveli u našim prostorima. Nekima od njih je ovo već pola puta do Bleiburga. U Sesvetama zastajem na semaforu, pored mene se zaustavlja mečka puna dječaka koji se vraćaju sa noćnog provoda. Duga kosa mi vijori ispod kacige i oni trube, spuštaju prozore, fućkaju i - skrivaju lica rukama kad podignem vizir kacige i otkrijem bradatu facu. He, he... Obilaznicom kroz jutro koje se lagano budi odlazimo do Plitvica, na veliko okupljanje bratskih klubova; tu se formira prava karavana. Novog klubkolegu i frenda Iveka po prvi put vidim s bojama - red je da plati rundu! Nisam ni znao, nick mu je Deda... Oko pola šest, nakon kavice i ranojutarnjih razgovora i dogovora palimo dalje, obilaznicom, prema Zaboku. Sad nas već ima pedesetak motora; mogu samo zamišljati koliko će nas se nakupiti do Austrije. Jutro počinje suho, ali na sjeveru se gomilaju oblaci i većina ljudi oblači kabanice. Meni se ne da; imam zimsku, vodonepropusnu obleku i mislim da tih par kapi lagane kišice (kako je predviđam) neću ni osjetiti. Aha, pametno. :-( |
