Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća odlazimo za Klagenfurt - oh, pardon; Celovec. Baš sam zločest... =) Mislio sam već otići polako, "šepajući", istim putem uz Dravu natrag u Zabreg, ali me Dačo nagovorio da odem do njega, tih pedesetak kilometara, skupa sa ostalim Veteranima pa ćemo naći neko rješenje za popravak bajka. Polako se kroz kišu skriven u koloni cogljam k njemu - gadno je voziti; prednja kočnica radi sa valjda 30% snage, a u zadnju se po ovoj poplavljenoj cesti baš i ne usudim pouzdati. Sav sam zdvojan - radim li pravu stvar? Ako ne popravimo Tenu kako ću se po Klagenfurtskim bregovima voziti bez kočnica? U dolini Drave sam barem na ravnici... Nakon sto strahova dolazimo do Dače doma; na bregovima je zapadno od Klagenfurta, sjeverno od Worther jezera - kako ću tu kasnije nizbrdo, ako... Ah, Dačo ima skršenu Hondu u garaži; bacam se na nju s apetitom lešinara - skidam šrafe čeljusti, isprobavam ih na Teni - i izgleda da pašu! Kočnica je na mjestu, i srce mi polako sjeda na mjesto - ali ja na žalost ne mogu ostati danas u ovoj gostoljubivoj kući! Sutra ujutro moram biti u Zagrebu; bogoslužje u Svjetioniku života bi ovaj put inače bilo šepavo bez mene. I, istini za volju; iscrpljen sam - ovaj kvar mi je odnio mnogo snage, treba mi povratak u bazu i opuštajući odmor... Žao mi je ko cucku; atmosfera je odlična, škvadra se već zeza i zagrijava; očekuje ih odličan provod kroz ovo predvečerje i noć - a tko zna, možda i kiša sutra prestane. Dačo se isprsio u svakom pogledu, ali cesta me čeka... Šmrc. |