Zmayski z Brega landra naokolo
| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
30.04.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Uglavnom sunčano i suho, blago i toplo temperatura 14-16°C. Bez vjetra.Ceste: Vrlo dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 347 km. |
Koji divljaci? Ma, ne; Livnjaci!
Na izlasku gledam bijesne bajkove; pa kakav to vozač moraš biti da ti V-Max nije dovoljan i moraš ga ići dizati na kvadrat! Sjećam se jučerašnjeg razgovora; "E, kako oni Livnjaci voze...ne spuštaju ispod 120 na onoj cesti..." - krivo čujem pa pitam "Koji divljaci?" - "E, da, dobro si rekao!"Prelazim granu (hrpe automobila!) i vidim da si napokon mogu dati oduška; cesta je suha i čista, nikoga ne moram "bedinati" pa malo nekulturnije razvrćem gas i palim punom brzinom! Kladim se da nitko iz smjera Županje ne ide za Zagreb preko Vinkovaca! E, pa Zmayski ide! Ona široka, ravna cesta kroz šumu pravo je mjesto za jurnjavu, i dajem si oduška. Nastavljam istim ritmom na zapad do Đakova, ali se uskoro sjetim još jedne odlične ceste; koja se spušta na jug preko Topolja; šumske brze i ravne ceste, samo je ova malo uža. Tu izlazim na staru cestu prema Slavonskom Brodu, gdje se napokon "ispušem" i nastavljam dalje normalnom, pristojnom brzinom preko Oriovca, Nove Gradiške; Kutine i Popovače. U Okučanima panduri preusmjeravaju promet južno od grada, uz prugu; shvatim da je sutra 1. Maj; godišnjica Bljeska - sigurno nešto pripremaju. Cijelo popodne mi sunce gleda u oči; vozim ka zapadu - no ne smeta me, sve je u sephia tonu. U Ivanić Gradu napravim mali obilazak centra, tek toliko da vidim mjesto, pa palim doma; bilo je dosta landranja. |
Kod Darka, Posavskog Livnjaka
Tako plandujemo sve do sitnih popodnevnih sati, kada napokon pokazujemo interes za pokret; sjedamo na bajkove i vozimo valjda i punih pola sata, obilazeći Domaljevac i pripadajući dio Posavine; odlazimo u dom Darka iz Livanjskih Vukova koji nas ugošćuje ovog popodneva. Dolaze i Livnjaci koji nam se nisu mogli priključiti jučer zbog preostalih poslova, i brojni drugi Vukovi uglavnom austrijskih tablica, pokazujući u kojoj je to mjeri "gastarbajterski" kraj. Pada obilna klopa i gošćenje, ali ja ne mogu tako dugo ostati; crvi u guzici rade svoje, a sutra bih rado i na blagoslov kod Pepeka u Bedekovčinu. Zahvaljujem domaćinima, pozdravljam se sa prijateljima (čitaj: sa svima!) i odlazim, ovaj put prema Županji.  |
Parkiralište pansiona "Kod veselog Zlaje"
Ustajem nešto prije 7, naspavao sam se k'o beba - ali mi sad valja čekati par sati dok ostatak ekipe ne počne pokazivati volju za buđenjem. Šećem okolo tim mirnim, pitomim krajem, uživam u proljeću i njegovom svježem zelenilu. Potom pada prva kavica i Zlajina mama, gospođa Mara, potvrđuje kako ima već dugi staž u hranjenju i pojenju brojnih prijatelja svog sina; priprema nam obilan i krapak seljački doručak; poslije ovakve klope bi nam valjalo ići za plug ili u šumu, a ne ljenčariti i izmjenjivati bajkerske priče udobno zavaljeni u naslonjačima na trijemu. U razgovoru mi se smije što sam je "stavio na Internet" u blogu prošli puta kad sam bio kod njih u gostima, i kako joj se baš i nije svidjela slika - nek' slikam sad, kad je sve zeleno - očito ponosna na svoj bogati i dobro obrađivani povrtnjak.Makar nismo svi samo sjedili; Megla je kremao i natezao svoju zmijsku kožicu - pa ti uključi maštu i sam zaključi o čemu je tu riječ!  |
29.04.2011., petak
Mapa puta
Vrijeme: Na obali sunčano i suho, kasnije kiša i pljuskovi, temperatura 4-18°C. Povremen vjetar.Ceste: Dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 437 km. |
Moto-party kod Posavaca
Odlazimo u nedaleko Orašje, na feštu. Bome su Posavci i popularni i iskusni; ovo im je već 21. fešta, i baš je velika i sadržajna! Nego, fora mi je što si muškarci rijetko kad na ovakvim mjestima daju previše sloboda sa polugolim plesačicama - samo ih klinci gledaju otvorenih usta, dok ih cure grabe za guzice, pljeskaju po bokovima, čak i znaju gricnuti to sočno, mlado meso! No, gluhi Krešo kao i obično; popije si pivicu, posmuka si lulicu, poškicne si komadiće (više one koje su došle na bajkovima, manje one što se rastežu na bini) - i već mu je dosta. Kao i obično, opet sam prije 1 u krpama...Ipak, svidjelo mi se to što ovdje u istočnim hrvatskim krajevima bez ustezanja pjevaju i pjesme s "istoka", koje se na moto-feštama središnje Hrvatske baš i ne čuju; Bajaga, Ekaterina Velika (e, ona bi mogla i češće!), pa čak i neke stare, prijeratne, Čorbine stvari; Dva dinara druže i slične. Čini mi se kako mnogi iz krajeva koji nisu bili pod neposrednom prijetnjom okupacije u ratu budu u tom pogledu kako se veli "veći katolici od Pape" - ako ljudi iz npr. Vukovara danas slušaju "ćirilicu" i "cajke", tko smo mi da im popujemo? Naravno, tu ne govorim o ukusu i kvaliteti glazbe već jednostavno o nepoistovjećivanju mjuze iz tih krajeva sa samim "psima rata" tih krajeva. Nakon cijelog dana vožnje, na fešti prvi put da vidim Raleta budnog!  Postoje jutarnji i postoje popodnevni tipovi ljudi. Vidim da je on - noćni tip! |
Posavina
Vožnja nam se otegla; sad već vozimo kroz noć - ali dobro je, izašli smo iz bosanskih brda i uz lagane brežuljke se valjamo ka Posavini. Blicaju mi da stanemo kod jedne usputne birtije - pomišljam da su možda avanturistički raspoloženi ili su se uželjeli "kafe" - ali nekima treba samo malo razgibavanja, nisu baš za druženje sa lokalcima.  Neposredno pred Savom, u Šamcu okrećemo desno pa Zlaja preuzima vodstvo na ovih posljednjih par kilometara lokalnim cestama, i stižemo u Donju Mahalu.  Tu dolazimo polako k sebi, skidamo mokre kišnjake i okrepljujemo se uz domaće delicije koje su nam spremile Zlajina mama i sestra. Fiu-men se oduševio trajkom za 42.500 €. Ali, tko i ne bi; to je jedna tako zgodna igračka! |
Bosna
|
Bugojno, Travnik, Lašva, Vitez, Zenica; cesta je pristojna ali promet se njome ponekad baš vuče, no pravi je problem što prolazi kroz sama središta tih gradova, i u njima skreće bez dobrih oznaka, zagušena lokalnim prometom. Mislim kako smo se mi u Hrvatskoj zapravo razmazili; još prije dvadesetak godina i kod nas je tranzitni promet ovako tekao. Otkako imamo auto-ceste koje preuzimaju na sebe većinu tranzitnog i teretnog prometa, stare magistralne ceste su osuvremenjene - i prazne! Sada njima vozimo kako nam drago, uživamo u dobrom, neoštećenom kolovozu, a kada nam dosadi, ili nam se žuri - uvijek je tu autoput koji nas odvede kamo želimo, brzo i bez umora. Negdje pred Dobojem ulazimo u tzv. Republiku Srpsku - kako Dačo veli u Zenici gdje smo stali na kavu; "Kad vidite da Zmayski na čelu kolone odjednom vozi 180 na sat, to znači da smo u Srpskoj!"  Tu nam neki kamioni koji nam dolaze u susret počinju trubiti na pozdrav; na bajku mi se ipak visoko vije hrvatska zastava i svima jasno daje do znanja kakva to ekipa prolazi. Negdje pred Modričom stajemo na križanju pred semaforom pa vidim kako nas domaći klinac, srednjoškolac "pozdravlja" s tri prsta. Dobro, rekoh, vidi sad kako ću ti frendove dići na foru; kako skrećemo tako potrubim njegovim vršnjacima uz cestu, a oni počnu mahati i pozdravljati nas, pa se malo smrznu kad vide koju to zastavu tako veselo pozdravljaju!  |
Hercegovina
Odmah nad Livnom me "natjeraju" preuzeti mjesto u koloni koje me slijedi po službenoj dužnosti; valja mi voditi. Nisam baš oduševljen; kako nisam znao da ću biti na čelu kolone, tako se nisam ni pripremio. Kad idem sam ili znam da ću voditi uvijek razmislim unaprijed; proučim smjerove, skretanja, isplaniram put - ovako sam "bačen u vatru" pa nek se snalazim!  Klek mi objašnjava da mi nitko neće zamjeriti ako povedem u krivom smjeru, ali - zamjeriti ću si sam; moju su zahtjevi (prema samome sebi) malo stroži.Već na prvom visokom prijevoju kod Šuice, uz cestu - ali i na samoj cesti! - nailazimo na snijeg, led, soliku, šta li je; lijepo se bijeli i plaši nas. Kiša već pristojno pada i zapravo ne prestaje cijelom vožnjom kroz Bosnu; samo se izmjenjuje lagana kišica, ozbiljna kiša i pošteni pljuskovi. Šleperi nas fino "peru" u mimoilaženju, pa zastajem u samom Kupresu da bih navukao nadrukavice - ekipa koristi priliku i uzimaju pauzu na benzinskoj. Nitko ne pokazuje preveliki entuzijazam za nastavak, ali inspiracija nas čeka odmah na izlasku iz tunela nad Kupresom; do sada je cesta vodila golom visoravni (kojih 1.700 m/nm, ako se ne varam) i nije pružala oku mnogo zanimljivosti; tek kameniti travnjaci. Pretpostavljam da sad zapravo ostavljamo Hercegovinu i ulazimo u Bosnu; cesta se postojano spušta i krivuda šumovitim gudurama između planina, uz potok što zapjenjeno pada preko stijenja. Unatoč kiši, ovaj put je pravi slatkiš; cesta je pod vodom ali je inače čista, tako da se može lijepo voziti malim brzinama, do kojih 8 banki. No, nije da baš svi vjeruju mojoj procjeni; dio ekipe vozi k'o po jajima i povremeno spušta brzinu i na 30 na sat! Obećajem si da ću se vratit na ovu cestu po lijepom vremenu; mora da je pravi gušt krivudati ovuda dok asfalt drži gumu... |
Stanio i Olio u Livnu
Od sunčanog Splita odlazimo magistralom za Dicmo pa se pred Sinjem odvajamo udesno za "jedini hrvatski grad koji ima tri lj u imenu" (sorry; meni je još uvijek to odlična fora!), i mokrom se, izbrazdanom cestom postojano uspinjemo do graničnog prijelaza u Kamenskom. Brzina je malo niža - ali tako to ide kad se vozi u konvoju; valja nam se pridržavati trenutnih mogućnosti najsporijih. Svatko od nas je ponekad umoran, iscrpljen, na lošim gumama, ne vjeruje cesti... a nije baš ni da su nam vremenski uvjeti naklonjeni; kod Buškog jezera pred Livnom nas malo "izrešeta" i sasvim pristojna tuča (grad). Inače, Buško jezero (ili Buško blato, kako ga još zovu) je najveće umjetno jezero u Europi...Radimo prvu pauzu, pada klopa i kavice u obaveznom bircu na gradskom trgu, pa se malo ozbiljnije opremamo za nastavak vožnje. Tu, na kojih 725 metara nad morem je već osjetno svježije nego na obali, a oblaci nad Kupresom nam obećavaju kišu, tako da svi navlačimo kišnjake. Sa Zlajom poziram pred Tomislavovim spomenikom; kao Stanio i Olio smo! (ili Laurel & Hardy, kako je već tko naučio) Osim toga, drago mi je vidjeti da nemam samo ja bolestan ukus za boju kišnog odijela!   |
Ae, vrag ti prišu odnia, ulovila nas fjaka...
Jutros startamo stvarno polako. Sve te kavice i dolaženja k sebi; većina je feštala do jutra, tako da nije ni čudo; samo ja i Petrinjci smo pobjegli u krpe rano; oni rano i polaze zbog nekih obaveza, a ja sam jučer vozio cijeli dan kroz kišu, tako da imam nekakvu "ispričnicu".Kleku je krepao akumulator pa ide nabaviti novi, Žiža odlazi na Korčulu (više mi se sviđala njegova bembura - GS 1150, ako se ne varam - u starom, kako on to kaže "partizanskom" izdanju; bila je crvena a on je prelakirao u - naravno - crno), Petrinjci su ranim jutrom zapalili doma, tako da za fotkanje u Lori pred polazak ostaju samo zagrebački Veterani; barem im svima tako na pločicama piše.  Kad najzad krenemo, stanemo još u Splitu, tankirati. Dečko koji radi na benzinskoj me usporeno pita je li to negdje bila bajkerska fešta. Odgovaram kako smo bili u gostima, kod Četvrte. Odjednom se "budi" i impresionirano nas zagledava; "A, svaka čast, svaka čast! Pa sretno vam na putu bilo!" Lijepo je vidjeti da to ime i danas ima pozitivan odjek! |
Jutro u Lori
Bajkeri nemaju neke visoke prohtjeve, i znaju; ako ti na noćenju ne curi za vrat - to je dobar smještaj. Sve preko toga je luksuz i komfor. No ove, dvokrevetne časničke sobe u kojima smo bili smješteni, to je najbolji (besplatni) smještaj u kojem sam bio ikada! Udobni kreveti, peglana posteljina, čiste deke (kad se samo sjetim onih smrdljivih "JNA" deka...), vruć tuš u sobi, sve novo i uredno. Ako je ovo osveta "Četvrte" što smo ih prošle godine kad su došli na dan grada obukli u zagrebački plave majice, mogu samo reći; "Pucajte, dečki! Bez milosti!!!  Dok još "svi" spavaju, odlazim do motora, pored kojih upravo traje postrojavanje. Prčkam po bisagama kad začujem tišinu; svi su u stavu "pozor" - slijedi himna i podizanje zastave - stajem "mirno" i ja odajući počast, prisjećajući se davnih dana kad su jutra tako počinjala. Nakon toga vojnici se razilaze a ja osjećam kako više među njima nisam stranac. Tokom jutra sam uz kavu razgovarao sa našom domaćicom, gospođom Milenom, i priznaje mi kako je malo strahovala od tih "strašnih bajkera" koji joj dolaze, da ćemo joj sve polomiti i zaprljati, motore parkirati u predvorju (kao što su barbari na konjima ujahivali u crkve) i napraviti nered u njenom novom hotelu, ali da joj je sada drago što smo joj bili gosti. Veli da je i sama oduvjek željela biti tako pomalo avanturističkog duha, pa je pozivam da krene s nama, da mjesta na motoru za nju ima - sva se zacrvenjela i veli; možda, jednom kad joj djeca odrastu... Ovo je pogled iz moje sobe pri buđenju. |
28.04.2011., četvrtak
Mapa puta
Vrijeme: Kišno na mahove, potpuno oblačno, temperatura 9-16°C. Svježe i blago. Umjeren vjetar, nad Kninom jak.Ceste: Dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 512 km. |
Kako se zove ovaj tip sa slike, pjeva onu stvar, kako ono ide...
Dačo i Zlaja su se htjeli fotkati, ali ovaj pjevač nije mogao odoljeti samopromociji i ugurao se između njih.  Šalamala, to su stari frendovi... |
Resnik ih skupi ko' draga mati na zov Domovine
Odmoren nastavljam dalje; Gospić, pa preko Medaka za Gračac i Knin. U Gračacu tankam i vozim dalje razmišljajući kako ću tu na blogu spomenuti da mi je neki veliki kukac, hrušt ili jelenak tako žestoko zveknuo u kacigu da sam se trznuo i zaljuljao na bajku - ali sam pri povratku čuo kako se Žiži vrana zaletjela u prsa na 110 km/h i skoro ga izbacila sa ceste - pa mi je "moj" kukac izgledao važan koliko i mušica na viziru. Bolje da ništa nisam ni pričao o tom... U Kninu opet olfo "fulam" cestu pa umjesto da nastavim uz Peruču do Sinja, idem preko Drniša i Čavoglava, pa se do Splita spuštam preko Muća i Solina, podno Klisa - ovuda, od Čavoglava do Splita nikad nisam išao. Kroz sumrak malo skićem po Splitu i nalazim feštu na obali. Dečki iz Četvrte me veselo dočekuju, a onda se polako pridružujem hrpi mojih Veterana koji su tu još od jučer. Fešta je na rivi, mlade Splićanke šeću svoje gole i duge vitke nogice među crnim bajkerima, naslonjači su udobni, teme neiscrpne... Ima još jedna stvar na Dalmatinskim moto-feštama kojoj se posebno radujem; uvijek imaju i lokalnu "spizu" - inače, kad puno voziš okolo, klopa zna biti "maaalko" jednolična! Ovaj put je to više nego pristojan crni rižot... Naravno, na fešte se ide zbog frendova i društva, ali kao i svaki drugi stari vojnik; uvijek gledam gdje će biti sljedeći odmor i obrok... Nego, već sam u par navrata čuo zbunjene komentare i objašnjavao moto Četvrte, pa da i tu velim: In hoc signo vinces je izraz koji na latinskom znači "u ovom ćeš znaku pobijediti". Prema legendi neki je rimski car neposredno pred bitku ugledao na nebu znamenje Krista sa riječima "In hoc signo vinces" kao poruku da prihvati kršćanstvo i zauzvrat pobijediti u bitci. |
Memorijalni centar "Nikola Tesla"
Možda osobno i nisam bogzna što naučio u ovom "muzeju", ali to nije zato što je toga malo ili loše prikazano i ponuđeno; toliko puta sam bio u zagrebačkom Tehničkom muzeju (koji ima čitav jedan dio zgrade odvojen za Tesline uređaje) pa sam se već kao klinac oduševljeno nagledao munja, iskrenja, kaveza, rotirajućih jaja i sveg ostalog da mi ovaj centar zapravo i nema otkriti što novo.Svidjela mi se jedna Teslina misao: "Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje!" Sve je suvremeno i profesionalno zamišljeno i dizajnirano, kvalitetno izrađeno i zabavno prezentirano (osim web stranice :-/ ), tako da sigurno može pružiti sate informativne zabave, naročito obiteljima ili penzićima. (kao što sam ja ;-) Tu zapravo i leži najveća vrijednost ovog centra; dok sam bio tamo, u to kišno proljetno poslijepodne - četvrtkom! - došla su tri autobusa turista (brojni Talijani) i desetak automobila. Svaki projekt koji dovede turiste posjetiti ovaj kraj i ostaviti svoju lovu i ovdje je više nego dobrodošao - ovakvi krajevi su do nedavno nazivani "pasivnima", a uz današnje kvalitetne prometnice tako su lako dostupni. MC Nikola Tesla je pravi primjer profitabilne i pogođene turističke investicije... |
Osim kuće, u kojoj se nalaze brojni zanimljivi sadržaji o Teslinom životu i radu, tu je kućica - ispitna stanica - naravno u umanjenom izdanju, u kakvoj je ispitivao visokonaponske i visokofrekfentne struje. Tu se penzići smijulje kao klinci pokušavajući sakriti nervozu što im neonske lampe svijetle u rukama.U multimedijalnom centru se može pogledati polusatni dokumentarac, kupiti suvenire (žarulja - privjesak za ključeve mi se svidjela!), tu je i lijepo dječje igralište sa brojnim i maštovitim "zezalicama" za klince; ljubomoran sam - u moje vrijeme postojali su samo tobogani i ljuljačke, klackalice i penjalice... Kroz cijeli kompleks grupe vode simpatične domaće cure - hostese, kustosice - što li su (ja bi ih obukao u narodne nošnje Ličkog kraja) (ili bi im te nošnje rado skidao? ;-) koje srdačno i sa dosta znanja objašnjavaju eksponate i povijest i demonstriraju rad uređaja. Daljinar i smjerokaz do svih gradova u kojima je Tesla živio i stvarao. |
Na blagajni valja ostaviti 50 kuna - veli žena koja prodaje karte - osim ako sam student (što ona baš i ne bi rekla). Ili ako sam penzioner... hvatam se za slamku; O, pa ja sam vojni penzioner! - Imam li kakvu potvrdu? - pa, nemam, ako želi neka mi da tu jeftiniju kartu, a ako ne, platiti ću punu cijenu. Malo me zagleda i daje mi kartu za 20 kuna... hvala lijepo! Vanjski izgled kuće i unutrašnja konstrukcija su klasični, ali sadržaj, eksponati i uređaji; sve je prezentirano i opremljeno vrlo suvremeno, vjerojatno nastojeći naglasiti kako je sam Tesla bio ispred svog vremena. Većina tematskih naslova je napravljena od neonskih cijevi, naglašavajući ideju "Čovjek koji je osvijetlio svijet!" |
U nekoliko sam navrata prolazeći Gospićem pomislio kako bi valjalo navratiti u Smiljan i pogledati memorijalni centar Nikole Tesle. Danas je prava prilika; dosta sam vozio, i kroz kišu se pomalo i umorio; baš je pravi tren za predah i šetnju. Mjesto izgleda dobro; na prostranim livadama, tik pod šumovitim padinama Velebita. Već na ulazu i parkiralištu je jasno da ovdje ništa nije "zbrzano"; sve je solidno i kvalitetno, promišljeno i skladno. No, dojam mi kvare jarboli za zastave; konstrukcijski su tako napravljeni da užasno škripe i cijuču na vjetru - inženjera koji ih je projektirao trebalo bi na jedan dan vezati pod njima, da drugi put dobro promisli kako će izvesti rotaciju zastava. |
Baš je fina Jozefina
Kroz oblake prolazim Kapelu, pa zatim Brinje (bok, susjeda Božica! Kako je ono; Letinac, jel' da?) i kod Žute lokve ostavljam Jozefinu pred Vratnikom i preko Otočca "zaozbiljno" ulazim u Liku. Cesta je i dalje odlična i prazna, prava zabava za raspoložene bajkere! Ha, koliko u posljednje vrijeme vozim po kiši, već se plašim da će me početi zvati "Kišni čovjek" |
Kiša pada na mahove pa biram male i slabo prometne puteve; nikamo mi se ne žuri, samo neka se cesta odmotava poda mnom. Zastajem još u Botincu u pekari s odličnim krumpirušama, pa nastavljam preko Hudog Biteka i Pisarovine do Karlovca, gdje izlazim na Jozefinu i pratim je gotovo cijelim putem. Unatoč kiši, gušt je voziti; prometa gotovo da i nema - tranzitni je zbog kiše gotovo isključivo na autoputu, a seljaci ovih dana baš i ne rade, tako da nema ni traktora ni pripadajućeg im blata. Jednom kad se naviknem na klizavost ceste (koja je ipak čista; ni zemlje ni sipine; voda je sve oprala) vožnja je sasvim pristojna a brzina postojana. Zaustavljam se tek kod Modruša, kod starog obeliska, miljokaza. Tako mi je udobno i toplo na Teni da ne bi stao uopće, ali valja i koju slikicu škljocnuti, ako ni zbog čeg drugog a onda da se prisjetim kasnije kako mi je bilo... |
Pusa zagrebačkim pucama, cesta me zove...
Pozdrav pri ispraćaju iz Zagreba; "Joj pa nemoj me slikati, vidiš da sam nenašminkana!"Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče Njegova me radost blaži Njegova me rana peče... |
Uskršnje-prvomajski tjedan; pa tko je vidio raditi tih dana?!? Hajde dobro, kriza je, mora se malo i raditi, ali neću valjda cijeli tjedan protraćiti na bezveznu šljaku i zgrtanje nepreglednih hrpa novca! Par dana valja odvojiti i za guštanje; zato u četvrtak ujutro padaju posljednje pripreme i krećem prema jugu. Kiša bar nije razlog da se ne ide; navlačim kišnjak, obavljam "par sitnica po gradu" i valja mi poći! Dio škvadre je već od jučer u Splitu.Neki dan me ekipa u Zaboku kubala zbog narančastog odijela - da jesam li ja to iz "Hrvatskih cesta!" (odgovaram da sam Švicarski policajac! ;-) Dečki ni ne znaju koliko su zapravo bili pristojni i fini u svojoj zezanciji: prošle godine rolam na Jarunu u narančastoj majici, par se klinaca uz stazu zabulji u mene, a jedan drekne "Pazi, ide ralica!". Štos za krepat; kad sam se napokon prestao smijati odgovorim mu da mu se mama nije ništa žalila. Fora je dobra, ali ipak ne valja ostati dužan... |
10.04.2011., nedjelja
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano i umjereno oblačno, temperatura 6-11°C. Hladno i svježe. Bez vjetra.Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 118 km. |
Preko Drave i Bednje
Nakon kavice i doručka, jutarnjih razgovora i pozdrava, polako palim dalje. Ne vraća mi se istim putem natrag; nastavljam cestom kojom sam došao, preko Svete Marije i Donje Dubrave, pa nakon prelaska Drave odlazim malom cestom lokalnim selima do Ludbrega.Zaustavljam i pitam za put nekog starijeg tipa na biciklu koji izgleda kao pokusni pilot Badel eskadrile, pa se cerim sam sebi kako tip izgleda i kako mu je trebalo 20 metara da zaustavi bicikl - a onda nailazim na sljedećeg biciklistu i ostajem bez riječi. Isti Draš - Dudek iz Gruntovčana! Ista faca, crni ravni "škrlak", isto blazirano lice kao posuđeno od Bustera Keatona, breciklin... Zbunjeno se osvrćem tražeći skrivenu kameru, ali ne; frajer je original... U Ludbregu nalazim malu cestu koja odlazi ka Slanju (planetarno poznatom kao mjesto osnutka MK Veterani - Varaždin, ali i po Žehi - Guardianu) i dolinom rječice Bednje odlazim preko Ljubeščice za Novi Marof. Tu sam već drven ko' daska; na sebi imam ljetno odjelo - više služi kao držač protektora a manje kao zaštita od vjetra, toliko je prozračno. Smrznuo sam se pa glumim guštera na suncu pred lokalnom birtijom, grijem se čajem, navlačim toplu majicu preko odjela i uzimam zimske rukavice, pa umjerenim tempom idem starom cestom preko Zeline za Zabreg. |
Na kraj sela čađava je Teeenaaa....!!!
Kako parkirati i gdje podići šator na moto-kampiranjima? Jasno; na kraju reda, tako da ti se ne dere pred šatorom svatko tko se vraća "doma" kad mu je dosta fešte! Nego, Mustači, nisam vam rekao; imam odlične riječi za pjesmu za vas! Istinabog, nisam ih ja napisao, ali ih svejedno rado tulim pod kacigom kad se skićem po bregovima i kroz šume. Smislite neki žestok, metalan zvuk i opak ritam na ovo: MOJ GROB U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana šum, Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, Muku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, Da ne dopre do njeg pokajnički glas, Strah obraćenika, molitve za spas. Neka šikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm. Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, - I kada se vrati, nek poravna trag. |
Zora mädchen wird sein gegeben!
U 6 ujutro, sa prvim zrakama sunca diže se i meni! Naspavao se jesam, lukavo sam vreću za spavanje uvukao i u navlaku za motor tako da mi je bilo i toplo - ali nisam ja tako lukav bio oduvjek; prošle sam se godine tu na Mustačima dobro nadrhtao; temperatura je pred jutro pala do nule! Na greškama se uči - a pametni na tuđim. Hm, kako to da se ja uvijek učim na vlastitim greškama...Mislim da sam jedini koji je "uvrebao" jutrošnji izlazak sunca tu na ranču; oni koji bi mogli to vidjeti još spavaju, dok oni koji nisu otišli spavati i još vrijedno podupiru šank ne vide baš ništa! Zora puca bit će dana! Ili, kako bi to kolege Nijemci rekli: "Zora mädchen wird sein gegeben!" |
09.04.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano i malo oblačno, temperatura 20-13°C. Toplo. Vjetar umjeren.Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, nešto makadama, blatne šumske staze. Ukupno pređeni put: 287 km. |
Oluja na Ranču!
Preko Varaždina, Čakovca i Preloga dolazim do svima znanog Ranča Mustačevih u Donjem Mihaljevcu!Stižem ovamo baš u sumrak i fešta je već u punom jeku! Bolje rečeno; party! Fešta je bila prošlih godina; kada su dolazili samo Vetereni i njihovi prijatelji; ovaj put je riječ o pravom bikerskom party-ju, sa svim što uz to ide; zahvalnice, bonovi, bandovi koji praše rock (Red Dwarf i sami Mustači su bili najavljeni, no bilo je tu previše maligana...). Klope nema; izgleda da je Mustače iznenadila brojnost posjetitelja. Većina zoblje kokice sa stolova ko' siročeki ; meni još sitom nakon onog današnjeg ručka to ne pada na pamet. Škvadra je u svakom slučaju brojna i raspoložena, atmosfera je na nivou a poseban naglasak na zabavu daju cure; večeras su nešto posebno razigrane; pada i par vrućih poljubaca (među curama, za početak) i izrazito eksplicitnih razgovora. Od Zagrebačkih Veterana tu su samo Bob i Zlaja; moji nori Zagorci mi vele da to nema veze; "Ionak buju zagrepčance ukinuli a mene sebi zeli...!" Osim plaketa, dobri su im i bonovi; izgleda da papirnati bonovi nisu više fora, od kako je Jal "provalio" kovanice... Za mene fešta završava s ponoći. Ipak sam ja čovjek u respektabilnim godinama, i cijeli dan sam vozio - da i ne spominjem ono jutašnje hrvanje u blatu s Tenom. Pristojno sam dočekao rođendanski 10. travanj i onda pod mnoštvom zvijezda otšetao do mog šatora. |
Arboretum Opeka kod Vinice
Oprema parka, poput obih klupa i vaza za cvjetnice, u historicističkom je slogu, koji vrlo dobro pristaje ovom parku engleskog tipa. Nisam mogao fotnuti klupu na koju sam naišao prije ove, i koja je bila zauzeta na najbolji mogući način; dvoje klinaca je na njoj izmjenjivalo nježnosti...Ipak, ja ne bi bio ja kad ne bih rezignirano pokvario tu zgodnu scenu; odmah sam se sjetio Dirty Harry filma u kojem netko kaže kako se dvoje mladih mazi na klupi, a on cinično procijedi: "Cure ili dečki?"  |
Pred glavnim ulazom se koči povijesni grb grofova Draškovića, obitelji koja je dala četiri hrvatska bana. |
Park, odnosno arboretum, neuporedivo je bolje održavan od samog dvorca. Pod upravom je ovdašnje poljoprivredne škole, i vidljivo je da školarci pod vodstvom svojih profesora tu ulažu puno truda. Staze su održavane, travnjaci njegovani i košeni, stabla i grmovi uređivani - već zbog samog parka vrijedi ovamo doći. |
Sam je dvorac uistinu u lošem stanju; dobrim djelom urušen, iako je jedan dio krovišta nedavno obnovljen i štiti zgrade od daljnjeg propadanja.Dvorac je građen početkom 17. stoljeća, prvi su mu vlasnici bili grofovi Keglević, pa Draškovići i potom Bombellesi. Sve do drugog svjetskog rata dvorac je uredno održavan; postoje stare fotografije o tome kako je izgledao kad je bio živ i funkcionalan. |
Dolazim do Vinice; namjeravao sam danas posjetiti par mjesta. U novi Krapinski muzej Neandertalaca nisam mogao ući; bio sam zamazan i blatan kao sam dedek Kajbušćak! No, ovdje me nitko ne pita koliko sam kila blata donio na gojzama, pa posjetu arboretumu Opeka neću propustiti.U toplo predvečerje dok obilazim ruševine dvorca koji mi svojim nekadašnjim bogatstvom i velebnošću priča o prošlim vremenima, naglasak na taj osjećaj upravo filmskim stilom dodaje topao i sjetan zvuk flaute; netko svira neke nježne melodije u parku odmah iznad dvorca. |
Mad Max!
Od Desinića krstarim malim cestama koje vode ka sjeveru i Humu na Sutli, potom nastavljam desno do Đurmanca, opet gore starom cestom do Macelja i ponovo desno, zavojitom šumskom cestom do Trakošćana. Inače ja slikam Tenu, no ovaj je put ona nešto dobre volje pa ona fotka mene! U Mad Max stilu! Imao sam petnaest godina kad se pojavio taj film, onda preveden kao "Drumski ratnik" i bio strašno ponosan na to što sam nekako nabavio plakat za taj film - dok ga nije dohvatila moja sestra i prepravila natpis "Drumski ratnik" u "Umni patnik"! Vozim dalje preko Višnjice i Voće, uz izvor na kojem je uklesan natpis iz prošlog stoljeća: "VODA: Stani putniče! Odmori se i okrijepi mojom dobrotom i Božjim darom." Prolazim i pored fantastičnog spomenika pod špiljom Vindijom!  |
Užasno Grešne Gorice
Odlazim na Veliki Tabor, pa zastajem u Grešnim Goricama - već je krajnje vrijeme za klopu! To obiteljsko izletište je raj za klince i njihove roditelje; sve izgleda kao dječje igralište na seoskom imanju; ukrasni piceki se šeću među stolovima, psi i klinci igraju nogomet, tek prohodali limači isprobavaju kako je to pasti u prašinu, roditelji im pomažu savladati prve korake na prirodnim penjalicama (stablima niskih voćki)... seoska idila! No, ja nisam došao ovamo zbog penjalica i rascvalih stabala! Klopa na Grešnim Goricama je poznata; izvrsna i obilna klopa domačeg štiha. Kaj god da tam probaš, ne zaboravi na mlince, grah šalatu z bučinim uljem, domači kuruzni kruh i zapečene štrukle!  Ipak, valja znati; cijene su odgovarajuće kvaliteti ponude; obilan ručak uz bezalkoholnu cugu me koštao 130 kn. Čuo sam za dućane u kojima ti mogu složiti i jeftiniji sendvič od 5 deka tirolske i frtalj crnog kruha... |
Prek Zagorja - poprek!
Od Subice krivudam dalje; Marija i Zlatar Bistrica, Zlatar, pa se prije Mača odvajam desno, veselom cestom prema Loboru, smještenom na južnim obroncima Ivanščice. Ime su mu dali još stari Rimljani (Labor; radionica, kamenolom). To je malo mjesto koje bi izgledalo sasvim obično i usputno (kad bi bilo nečemu na putu!) da nije vodoskoka na trgu pred crkvom sv. Ane. Ovako izleda pomalo pretenciozno - ali već je i vrijeme da se i zagorci počnu praviti malo i važni! Gledam kako vjetar nosi vodu s vodoskoka pa mi na pamet padne Tom; nešto je fantazirao kako bi danas vozio (jer zbog vjetra ne može letjeti balonom), no jutros se ipak nije javljao na fon... U Kuzmincu zastajem na čašicu razgovora kod rodbine, pa nastavljam dalje i preko Radoboja se spuštam u Krapinu. Kasnije kod Mustača me Gabi špota "da kak sam se mogel sam tak propelati pokle njeje hiže, da kaj nisem vidil kak su mi mahali, da kaj nisam stal na pijaču!". Sorry, Gabi, nisam ni znao da ste tu na Trškom vrhu doma! Od Krapine se uspinjem strmim serpentinama cestom prema Pregradi i Desiniću. Ceste su uske i zavojite, no čiste i dobro održavane. Mimoilazim se sa nekoliko motorista; ljubitelji spore vožnje znaju cijeniti ove vesele zelene bregove. |
Bok, Rudi...
Jedno od Zagorskih imena koja mi zvuče najviše domaće je zasigurno i Rudi. Nisam doduše tako star da bih se sjećao viceva o Bobiju i Rudiju - ja sam ipak više generacija Muje i Hase - ali je Rudi bilo normalno, uobičajeno Zagorsko ime klinaca moje generacije.Tu u nedalekom Jakšincu (gdje bi trebala proći ona moja nepostojeća cesta!) je rođen Rudolf Perešin, prvi hrvatski pilot koji je prebjegao MiG-om iz JNA. Za vrijeme Bljeska je oboren i poginuo kod Stare Gradiške. Sviđa mi se što na njegovom grobu na Mirogoju piše jednostavno "On sniva u Isusu". Nikad neću zaboraviti jednu takvu našu 21.- inicu kad je za Oluje iznenada proletjela kraj mene na visini manjoj od 50 metara, krivudajući među Kordunskim brdima! Osjećaj je bio nadrealan; kao da te nadlijeće autobus! |
H bertije spod Lipe
Dok tako uživam u suncu i predahu, tu pored crkve me zatiče i podne koje veselo odzvanja sa tornja... zvuk tih zvona je tako čist i bistar da ga jednostavno moram snimiti!Kasnije nastavljam natrag malo uz brijeg, par kilometara prema Slanom Potoku; tu bih negdje izašao sa Sljemena da me Google maps nije grubo lagao. Kraj je bregovit i dobro obrađivan; seoska gospodarstva se miješaju sa velikim obiteljskim kućama; ovo je pristojno mjesto za život. Ima kojih 10 km zračne linije do Jelačić placa, a osjećaj je kao da si daleko, daleko od gradske vreve. Do izvora Slanog Potoka i rudnika soli (koji se, naravno, ne koristi) vode krasne planinarske staze, usamljene i izdvojene, koje kasnije izlaze na Lipu, Mariju Snežnu i Gorščicu. Tu se otvaraju neki od najljepših pogleda na Zagorje. |
Prelazim Laz i odlazim do Gornje Stubice. Tu zastajem da dođem k sebi, uz čaj i malo duhana...Proljeće je na vrhuncu svoje raspupale svježine! Zar ovi nježni listići lipe ne izgledaju kao da su prolistali na mladom drvu koje se raduje nekom od svojih prvih proljeća? Možeš li shvatiti kako smo maleni i kratkotrajni; stablo koje se ovom čistom svježinom zelenila raduje plavom nebu staro je preko 400 godina! Gupčeva lipa, naravno. Uvijek sam dosad gledao njeno grubo, raspucalo i oštećeno staro deblo i klimao glavom na taj podatak o njenoj starosti, razumijevajući ali ne shvaćajući - tek ovaj put primjećujem da je to stablo živo i osjećam kako je ovako svježe listalo u svako proljeće od te 1573. |
Zmayski na Sljeme, Zmayski sa Sljemena...
Na jedvite se jade izvučem iz tog blatišta i onda polako dolazim k sebi uživajući u prekrasnim pogledima na moju Dubravu koji se pružaju sa ovih obronaka nad Medvedovim Bregom.Promišljam; ako se ovako blatan i znojan vratim doma (a blizu sam) i počnem prati Tenu i sebe, moglo bi se desiti da iz lijenosti i umora niti ne odem natrag na put! Obećajem Teni kako ću je temeljito oprati sutra kad se vratimo i kako ću ubuduće više trenirati da bih je lakše izvlačio kad je uvalim u ovakve probleme - i nastavljamo dalje blatni i prljavi. Vozimo preko Čučerja i Planine potpuno turističkim brzinama; kao zbog nje jer su gume pune blata a ne zbog mene jer me sve boli nakon sat vremena hrvanja sa njenih 250 kila... |
Natjeran mojom radoznalošću i istraživačkim duhom, krećem vidjeti gdje je ta cesta o kojoj Google maps priča; da li je riječ o bezočnoj laži ili ja nemam pojma što se krije na onom brdu koje stoji iznad onog grada kojim teče ona rijeka podno Savskog mosta.(mala digresija; znaš li koja rijeka teče ispod Krčkog mosta? Sjećam se zbunjole od frenda kojeg sam čekao kod mosta na Krki, a on je došao do mosta na Krk!)No, u svakom slučaju, već dugo nije padala kiša i mislim si sve i ako je ta cesta tek šumska staza, valjda ću moći nekako... aha, kako da ne! Već nakon par kilometara lošom šumskom cestom uvaljujem se u blato tako duboko da su traktoristi u njega bacali cigle i crijep kako bi mogli ovuda izvlačiti drva iz šume! Hrvam se sa mojom Tenom možda i sat vremena prije nego sam je uspio izvući... pada mi na pamet kako vitlo čak ni na motoru nije bedasta ideja - barem ne za moj način vožnje. |
K Mustačimi! Da, da: to je taj dan kad se ide na feštu na Ranču, ili kako Mustači to vele; "Oluju na Ranču!" Jedini je problem što ja baš i ne znam voziti (nemam iskustva, to ti je...), pogrešno skrenem pa se vrlo lako izgubim. Zato mi valja krenuti rano, odmah ujutro - valjda ću do večeri nekako naći put do tog Međuzemlja... ili Međimurja? I onda se pitam kako to da često zalutam... On-line mape koje najčešće koristim su Google maps i Gelin Showroom. I dok je Gelin odličan za "naviganje" po Hrvatskoj i savršen za snalaženje po gradovima, Google maps kreće od nepotvrđene pretpostavke da ima cesta i izvan granica Lijepe Naše i ima vrlo spretno riješeno podešavanje ruta. Znam da Google ponekad stavlja oznake za magistralne ceste na makadamske puteve, no kada mi je ucrtao cestu preko Sljemena za koju sam uvjeren da ne postoji, rekoh; ma ovo moram isprobati uživo. Kao klinac sam jurcao Sljemenom uzduž i poprijeko pa unatoč tome što se hrbat Medvednice proteže na respektabilnih 42 kilometra dužine, mislim da ona predamnom nema nekih velikih tajni - barem ne tolikih kao što bi bila čitava jedna cesta! |
02.04.2011., subota
Mapa puta
Vrijeme: Sunčano i mjestimično oblačno, temperatura 18-14°C. Toplo. Vjetar blag.Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, lijepi komad makadama. Ukupno pređeni put: 236 km. |
Boys and their toys
Fešta je nevjerojatno uspjela! Lokacija je bila odlična; na obali zaprešićke šoderice Zajarki, sa mnoštvom ljudi i bajkova - mislim da su se i domaćini iznenadili brojem gostiju! Dečki nisu žalili truda i uz posjetu Jelačičevim Novim Dvorima, pucnjavu kuburaša, moto-defile i brojne druge sadržaje + sve ostalo što inače ide uz moto-party stvarno su zaslužili peticu!Dodatne bodove dobijaju za srdačnu i iskrenu dobrodošlicu i veliko srce! Fićo je inzistirao da se fotkamo sa kuburama kojima je uveličano slavlje, iako je nekako u samom procesu izgubio fokus...  |
MK Mogila - introduction party
Kako sam se i prije namjeravao vraćati sa zapadne strane Sljemena, pomišljao sam kako bih baš i mogao navratiti do Zaprešića na prvi rođendan MK Mogile. Kad me je u Petrovoj iznenadio stari frend Zviz i rekao da će i on biti tamo, znao sam da moram doći. Ali, kada mi je rekao da nam je zajednički frend Lukić (the Luky), kojeg nisam vidio od srednje škole (čitaj; više od 25 godina!) tamo, i da je to njegov klub, dolazak je postao upravo neizostavan!Najsmješnija fora je u tome što nismo mogli vjerovati svojim očima kad smo se vidjeli; pa mi smo se viđali posvuda na motorima posljednjih godina, samo nismo znali da smo to mi! Nevjerojatno kako frtalj stoljeća može biti okrutno prema ljudima...ja sam se udebljao, on je poružnio ... samo je Zviz ostao isti; nije čak ni frizuru promijenio! |
Veter-nica
Sa sjeverne strane obilazim Ivanščicu prolazeći kroz Ivanec i Lepoglavu, pa se ponovo uspinjem na hrbat te planine kod Golubovca. Ovaj prijevoj domaći zovu Veternica, iako nije tako označen ni na jednoj karti - kao klinca taj me naziv uvjek podsjećao na špilju Veternicu na Sljemenu i nikad mi nije bilo jasno zašto se tako zove - dok jedne zime nisam krenuo pješice preko. Taj prijevoj je prava vjetrometina, tako je puhalo i nosilo me da sam se živ smrzao! Odlazim dalje preko Mača pa se kod Bedekovčine opet "skidam" sa D24 i nevjerojatno tvrdim i glatkim makadamom (8-9 banki!) odlazim strmim, zavojitim prijevojem i uskom cesticom preko Lepe Vesi za Donju Stubicu. Od Stubičkih Toplica nikada nisam skrenuo preko Kraljevog vrha za Gornju Bistru (a mjerkao sam tu cestu svaki put kad bih se spuštao sa Sljemena preko Pila), pa odlazim njome; i ona je strma i zavojita. Zastajem kod frenda u Ivancu pa nastavljam dalje u Zaprešić... |
Još jednom; Ivanščica
Od Marije Bistrice idem do Konjščine pa dalje uz Zagorsku prugu prema Budinščini. Čitava ta cesta se obnavlja, na mnogim dijelovima se mijenja i podvozje, pa kako mjestimično vozim potpuno novim dvostrukim slojem asfalta, tako ima i brojnih poteza mekog i rasutog tucanika, po kojem plešem kao na ledu! Zabavno!U Podrutama ne nastavljam po D24 prema Novom Marofu, nego okrećem ka sjeveru, presjeći Ivanščicu malom cestom kroz sela i šumu. Zavojiti, pitoreskni putevi, gostoljubivi Zagorci koji zastaju kad stanem fotkati krasan pogled (- "Kaj vam se nekaj pripetilo?" - "Ne, fala kaj ste stali pitati, samo slikam vaš lepi kraj!" - "Je, lepo nam je tu! Bute se navrnuli na kupicu vina?"), šume sa izletištima, biciklisti i vesele obitelji koje koriste ovaj sunčani proljetni dan... |
Gdje pronaći sebe?
Sva ta besprijekorno uređena zdanja me zovu ući u crkvu; par opatica u prvim redovima slavi Gospodina u pjesmi - njihovi glasovi vedro odzvanjaju bogatom unutrašnjošću - a zatim se prepuštaju tihoj meditaciji. Tišina me poziva da i ja sjednem u klupu i prepustim se mislima o Bogu. Nakon desetak minuta sa čuđenjem shvaćam kako mi ova zgrada i sav njen sjaj i bogatstvo ne približavaju u mojim mislima ništa bliže Bogu nego kad jašem moju brundavu Tenu krivudavim cestama i zazelenjelim šumama: vraćam se ja na moju cestu! Tisuću puteva vodi na planinu, kako možeš znati tko je najbolje poznaje; onaj tko život provede na njenom vrhu, onaj iz podnožja ili onaj tko skiće njenim putevima? Možda čak onaj tko jednostavno sjedi u zapećku i promišlja o planini... |
Marija Bistrica
Vozimo najkraćom mogućom rutom do Petrove (i dalje mislim da bi trebali stati kod HNK...) pa nakon uobičajenog nestrpljivog isčekivanja i gužve - uz zezanciju sa TNT Zoranom, Mrvom i Dreletom - dajemo krv. Joža nakon toga pali za Koprivnicu, pridružiti se glavnini Veterana, no meni se ne sjedi negdje; dan je krasan i cesta me po običaju zove glasnije. Zezati se uz pivu s frendovima može se i navečer!Idem na Sljeme; na vrhu su stabla još gola i crna, no kako se spuštam na Zagorsku stranu prema Pilama, tako sve više i više stabala i grmova zeleni nježnim proljetnim bojama - scenario je upravo filmski; kao da se ubrzano, čarolijom spuštam iz zime u proljeće. Istim tim ritmom ostavljam i gradsku vrevu za sobom - pa tko se ne bi smijao sretno! Dolazim u Mariju Bistricu, po običaju kupujem gvirc, medenjake i licitar kod medičara Mahmeta pa uz sladoled šećem i razgledam arhitektonski dorađen kloštar oko crkve. Zidne slikarije - freske - o čudima koja su se zbivala proteklih stoljeća kao da su namijenjena puku iz istih tih vremena; nose pečat prostodušnosti i jednostavnosti dok nastoje biti gotovo dokumentarna bilješka. |
Megaturboultramaksi šminka
Nikad se ne mogu nagledati ovakvih bajkova i nadiviti im se dovoljno!To je toliko daleko od mog načina vožnje i toga što mi predstavlja motor, da se uvijek čudim ovakvim strojevima ko' pura dreku. Mislim; neporecivo je riječ o prelijepom stroju, skladnom, upicanjenom, tehnički besprijekornom, sa stilom - i nevjerojatnom cijenom. Ali, ja ne znam da li bih ikada mogao voziti takvu mašinu, osim kad bih bio bogat preko mjere i imati desetak različitih bajkova u garaži. Meni je bajk sredstvo za skitnju, moj drug na cesti, putu, šumi - a ne na ulici i pred kafićem. Pazi; ne da pljujem po takvom stilu, samo mi je dalek i teško shvatljiv... ali, da je lijep, definitivno je! Kao što je rekao kapetan Jack Sparrow: "Sloboda... to je ono što brod jest. Nije to samo kobilica i trup, paluba i jedra. To je samo ono što brodu treba. Ali, ono što brod jest...ono što Crni Biser uistinu jest... je sloboda!" Kapetan Jack Sparrow današnjeg doba zove se biker Jack Sparrow. |
Jožek na dedeku
Joža, ne zamjeri na naslovu; ali, kako poslovica kaže: "Svemu mogu odoljeti osim iskušenju!" - tako i ja ne mogu odoljeti zgodnoj igri riječi! No, evo proljetnog DDK, da ne kažem "dedeka" i prisiljen sam pribjeći statistici i njenim frazama koje puno više skrivaju nego što otkrivaju pa reći kako je, što se Veterana tiče, ovaj DDK posjećen 100 postotno, u odnosu na predhodni. Koliko nas je došlo na prošlojesenji, toliko nas je pohodilo i proljetni. Dvojica! Znam da se ne može biti na dva mjesta istovremeno, i da je prisustvovanje projektu MK Veterani - Koprivnica - "Sigurno na dva kotača" barem jednako važno koliko i darivanje krvi, ali smatram da bi se trebali malo više eksponirati. Danas mi je došao jedan biker, pokazao na moje boje i rekao: "Zmayski, da tebe nema, ja bih zaboravio kako izgleda grb Veterana!". Nije baš laskavo... |
